Jedrenjak

Iluzija je da će moja ljubav što promijeniti

jer tu nema o meni ni govora.

Moj će život nova nepravda zasjeniti,

moj će glas utihnuti kao lanjska mora.

Nije da ja protestiram nego umorna sam, svijete,

od preteške sporosti koja nema rezultata:

dok se naprijed zakorači, duge godine prolete,

a već inje mi se za bistre poglede hvata.

Teško kroči moja zemlja koracima bijega

od stogodišnjega ropstva i blokade,

jedva diše, ne zna boje svoga stijega,

sama sebi nije prijatelj dok drugi grade.

Predaje se živom blatu što je dugo guta,

nema uzora, nema moći, niti volje;

sasvim sama, neshvaćena po divljini luta,

ne zna kako će joj možda jednom biti bolje.

Nitko drugi ne može se na to mjesto postaviti,

samo ovaj narod tako stenje, u tišini grca

i samo Boga će svoga rado uvijek pozdraviti,

jer sam Bog zna vječnu tajnu pravedna mu srca.

Ruka moja traži jednu čvrstu slamku spasa,

molitva na usnama već kao da bi izdisati.

Tko će prvi reći, tko će čuti od mojega glasa,

tko će ovu povijest konačno ispisati,

tko će pokrenuti jedra pripravljena, čista

vjetrovima što se sa svih strana tuku?

Bezgrešna mi majka kao zvijezda blista, 

ona nosit će me, prihvatiti ispruženu ruku.

11.09.2016. 01:01

Slatka potraga

Sve te novootkrivene tajne

kojima se ova duša resi

služe samo većem srcu skromnom

kao što su sitne zvijezde sjajne,

davno već zaboravljeni grijesi,

bistra voda biću duhovnom.

Pa što želim ako ih dobivam

samo radi vlastite mi svetosti,

da mi sreća traje puno duže

kada zalud svakom razotkrivam

i kad slijep ne vidi svjetlosti,

kad me za to ciljaju i tuže?

Čak i kada živim izolirana,

zatvorena šutnjom vrlo glasnom,

kada zborim samo nevažnošću,

ova duša kao Božja rana

osjeća se drugom dušom jasnom

koja poznaje ju svojom nevinošću.

Samo Bog zna što je sa mnom htio.

Znam da gleda i kroz moje oči,

zato strah me svake kazne

jer Bog je sa mnom i tad bio

kad me nevolja zaskoči,

kad me osudiše duše razne.

Milosrđem svojim On me pita,

srcem strasnim odano mi pruža

sliku praštanja i pravednosti,

a ja nisam neka duša uzorita,

nisam neka među cvijećem ruža,

nemam poželjne Mu vrijednosti.

No, kad bi netko zaista poželio

naći dragulj bez primjedbe jetke,

domoći se najsjajnija plijena,

Bog mi njemu čak i od mene podijelio.

Dragocjene duše jesu tako rijetke,

kao što je igla nekom plastu sijena.

Ove tajne traže samo jednu dušu, izabranu,

istu onu koja čezne i koja se bori

da sve u životu nadiđe i spaja;

koja ima želju, vječnošću izatkanu

da sa svojim Stvoriteljem progovori,

koja ispred pravednosti nikada ne zdvaja.

10.09.2016. 06:54

Utjeha

Već prolazi obličje ovoga svijeta,

ja sam samo zašla reći što je jad.

Ništa nemam, samo vatru ispod peta,

samo grijehe što bilježe pad.

Zar to nije smiješno, oteli su sve,

potom ponudili samo jedno pravo:

da se među lošima još gori izabere

i da kliče mu se “bravo, bravo!”.

Otkrili su karte, misle da smo nemoralni

kao što su oni, izgubljene ovce.

Našim kruhom gađaju se kao vuci jalni,

još su vrbovali sebi mnoge lovce,

naoružali se kao da su ugroženi.

Sav taj cirkus moram sada konzumirati,

grijesi su mi naglo umnoženi,

načičkana njima ne mogu ni umirati.

Poslušno ću zaokružiti mu ime,

sretna što sam sama bezimena

koja dugo gleda sve te krime.

Potom vratit ću se označena

kraljevstvu nebeskom da me Ti odriješiš.

Skini s mene svu tu kožu blatnu,

želim čuti kad me svu utješiš

da sam izabrala ogrlicu zlatnu

kao poslušan Ti, ali čist i sretan rob.

Svi ti robovlasnici su djeca zla

i još nisu navršili zrelu dob;

jedini si, Kriste, koji sve to zna.

07.09.2016. 09:11

Svjetlo od svjetla

Možda nisam noćas tvoja duša,

horizonti mi se otvaraju

mjesečevim odsjajima;

možda noćas Bog me strašno kuša

jer se brane sve obaraju

kojih ne znam da li ima.

Mjesečina slađa je od svih tunela

što ih sanjamo

i što imaju na kraju svjetlo;

ova noć je najljepša turneja

kakvima se klanjamo,

koje nam otkrivaju podrijetlo.

Mjesec se raspršio

iza tamna ruba,

iza tamna drveća;

život je dovršio

putovanja gruba,

slatku pjesmu cvijeća.

Još po neka gori svijeća,

limovi na krovu sjajni;

svjetionici su noći

kao što je svijetla sreća

koja krije mnoštvo tajni,

koja uskoro će proći.

Čemu da se divim,

što da slavim, ili koga,

kome moram zahvaliti

što baš sada živim?

“Spasit ću te”, riječ je Boga:

“Ovo crno nebo ću zaplaviti”.

U muklini duša moja odgovara

da se sjeća svih svanuća,

molitvi i uslišanja

i polako se otvara

jer i noć je ova nemoguća

ako nema svjetla danja.

“I po noći smjelo hodi,

stvorio sam zvijezde za te

da za sunce doznaš,

da se raduješ slobodi,

da te moje misli prate,

da i mene prije spoznaš.”

05.09.2016.  01:50

Kada god se sjetim

Oprosti mi što govorim u tajnosti,

što ne vičem s tornjeva i krovova

i što nisam krik nego dah,

samo želim doprinijeti trajnosti

koja već i jača je od olova,

ali može propasti u jedan mah

jer bojim se da ja sam ta

koja vodu muti, koja nije sigurna

u spoju ovom neviđenom;

ja sam često duša koja propada,

čija riječ je opora, a djela tmurna,

koja daje rukom nesmiljenom...

a Ti si ljubav vječna, život i put

i ne možeš propasti po biti,

zato veza s Tobom uvijek mi uspijeva.

Priznajem da strah je moja ćut,

da ne prestajem Te sniti,

da se meni ljubav Tvoja i milost izlijeva

kada god se sjetim Tebe, svoga života.

Tada vidim kako sam nestrpljiva,

kako teška mojom dušom vlada tmina,

kako sporo prolazi Golgota

i bez moga duha trpljiva,

ali tada ipak znam da sam Ti jedina.

01.09.2016. 14:27

Sjaj poezije

Preljubničke pjesme mlade

pjevala sam onih dana

kada nestale su prepreke

što tako sigurno mi život grade

kao krošnja razlistana,

kao sve te tihe rijeke.

Nisam bila nikada pjevačica,

samo moram naći trag

tamo gdje me jače tuku

vihori svih slavnih inačica,

gdje poezija je prešla prag

do kojeg me rime vuku.

Zato želim reći bilo kome

sve što moždane ispisuju,

sigurna u svojoj slutnji.

Možda jednom mene slome,

možda druge duše čuju

razloge tih pjesničkih pomutnji.

Samo slušam, samo vjerno pišem

ono što mi govore i daju

moji glasi, tako tihi, neznatni

koji čuju kako sporo dišem,

koji kratko kao bljesak traju;

to su stihovi prezlatni,

oni jedino su što je bistro,

spasonosna iskra pomračena uma,

oni vode me iz teška ropstva

na područje tako čisto

kakvo nije niti tamo gdje je šuma

strašnog djevičanskog srodstva

u normali punoj predrasuda.

Biti isti kao drugi, svi u svojoj formi

iz koje se straše proviriti

ili pustiti se brizi javnog suda

koji ne zna letjeti iz svojih normi,

ali biti, živjeti, zadiviti

anđele i ptice nebeske što lete

poput onih misli rijetkih genijalaca

što se puštaju pred nadahnućem,

koji prejaki su da ih spete

užadi i koplja mnoštva znalaca

koji ne podliježu ovom sjaju vrućem?

Radije ću javno neprekidno ginuti

zbog tih mojih izrečenih rima,

pustiti ih neka traže na slobodi

gdje će netko možda skinuti

malo ljage s toga teška krima

kada mu se nadahnuće rodi.

28.08.2016. 09:14

Dok te čekam

Prostrane misli slobodna uma

i lagano jutro žure u san

dok čekam te kao netko tko te zna.

Osjetila odmakla od svakoga šuma

stvaraju jak romantičan plan

dok novi se dan kao čipka tka.

Samo slobodna duša nalazi mir,

samo mir u srcu vidi i dalje

sve što postoji kao divota.

Svakoj se duši poklapa taj zbir

kad začuje Boga koji je šalje

tajnama njena vlastita života.

Ptice nebeske najavljuju izlazak,

sunčane zrake bacit će svjetlo

dok lahor već dušu miluje

kao vanjski siguran iskazak

stanja u kojemu zajedno s vjetrom

čitavi svemir u duši miruje.

Mir je dragocjen, ratnici znaju,

a nema ga tamo gdje srce divlja,

krhka je duša za izazov taj.

Sunčane zrake mi poleta daju

dok noć postaje sve to sivlja,

još jednom je snovima došao kraj.

27.08.2016. 06:28