Ljubav je ime za sve

Ljubav je ime za sve,

i dubine, i visine,

i kad se plače, i kad se raduje

pa i kada sunce sine.

Ljubav je ime za svijet

u kojemu postoje rastanci,

ratovi i još po koji cvijet.

U ljubavi jaki su lanci.

Ljubav je ime za dvoboj,

ime za žrtve prevelike.

Ljubav je ime za poboj,

za uspomene i za stare slike.

Ljubav je ime za duše

kada se zajedno spoje.

Ljubav je da se brane ruše

i da se ljudi razdvoje.

Ljubav je ime srca moga,

ime za sva mjesta i sva vremena.

Ljubav je sveto ime Boga,

Ljubav je oganj iz kremena.

Ljubav je razlog i svrha,

uzrok i posljednja nit

po kojoj stižeš do samoga vrha,

po kojoj poznaješ svoju bit.

Ljubav je buđenje praskozorja,

čekanje na tramvajskoj stanici.

Ljubav je metar za mora i gorja,

Ljubav je točka na posljednjoj stranici.

Ljubav je život i smrt,

Ljubav je pomak i odmak.

U ljubavi čovjek je tako škrt.

Ljubav rastjeruje mrak.

Ljubav je ime za dom,

Ljubav nosi igru djetinju.

Ljubav je svjetionik na putu mom,

Ljubav je ime za svetinju.

12.07.2016. 13:06

Za let stvorena

Šaljem te odavde prema zasjedama,

poslala sam pratnju, mnoštvo ptica

i spremila ti poputbinu.

Već odavno sam te natrpala besjedama,

još pokazala ti život sa stotinu lica

i  opisala ti svu puninu,

znam da znaš to još od malih nogu.

Iako su zvali mnogi, i blagostanje

pa sve lude zemlje velikoga mira,

nisi htjela čuti, okrenula se Bogu.

Sad već možeš skupljati imanje

koje nitko jasno ne vidi, ne dira.

U tim zasjedama najteža je borba

kada duša ne zna i kada oklijeva.

Veliki je ispit tući se sa sobom.

Samo jedan zaziv, samo jedna molba

i na nebu pravda se prolijeva,

anđeoska zaštita je tada s tobom

jer Bog dobro čuva ono što je stekao,

svaku zeru srca, svaki poklon mali

i te sretne duše prati legijama.

Sve to drži Gospod što je jednom rekao,

a sve ono što su ljudi tebi dali,

Njegovo je po svim regijama.

Sad te puštam, dušo, stvorena za let,

neka bude tvoje vrijeme meni nepoznato,

ali bit će radost otkrivati toga,

zajedno sa svakim tko se nađe svet.

Ljubi bližnje koji znaju da je nebo zlato

i sve ljude ljubi kao svoga Boga.

11.07.2016.  22:51

Plodovi samotnosti

Teško živim bez svoje samoće,

teško moja krila se razapinju.

Razne sile nju privlače, hoće,

razne riječi za nju zapinju.

Zar sam uzaludno prolazila

preko vašara taštine i bregova zlobe?

Zar sam zalud svoju dušu krila

kad je put me vodio na grobe?

Tražila sam samo dobro sricanje,

dugo sam to iskala po svijetu.

Nikad nisam postavila pitanje,

odgovor sam otkrila u prolazu i letu:

ima mnogo ljudi koji skupa znaju

sve što moje težnje traže.

Nikad nije potrebno ni da se kaju

što mi nisu osobe najdraže.

U samotnosti svako krilo ima prostora,

bezbroj faza i bezbroj minuta.

U samotnosti ne stvara se niti bora,

u samotnosti mirno i sloboda pluta.

11.07.2016. 00:59

Polumjesec

S krovova pogled spuštam do kafića

gdje u mraku smijeh i glasovi odzvanjaju.

Gledam gore i na nebu mrak bez bića,

i polumjesec i zvijezde u sjenu se sklanjaju.

Tražim hladan zrak bar malo da mi struji,

već odavno sunce je pobjeglo odavde.

Tiho je uglavnom, samo iz kafića bruji,

ljudima je čak i svjetlo suvišno za barde.

Iako me mučila sparina po čitave dane,

sad se osjećam kao carica na krovu gore,

a taj isti krov zapržen mutio mi moždane,

kuhalo u glavi kao da me ljudožderi more.

Sad je dobro, ima barem malo olakšanja,

toplotni je udar ove noći sretno prošao

iako i noć je vruća i jedva se sklanja

pored onog vjetra što je hladan danju došao.

Naravno da groznica me drži zbog propuhavanja,

sinusi iscijedili su svaki dašak vode moje.

Ipak sam na prozoru i sretna sam zbog popunjavanja

onih pora kojima je potrebno zraka za dvoje.

Ptice tek će propjevati prije zore,

a do tada još je puno sati.

Najbolji su znak da treba kunjati do hore

kad se budi svjetlo, kada noć će stati.

Samo sjedim ovdje, ništa mi se ne da,

umorna sam, iscrpljena kao osušena riba.

Anđelu sve molitve sam dala da ih Bogu preda,

jedva dišem, ali zrak mi struji, zrak se giba.

Ova noć je danas osvježenje, dar mi anđela

po kojima poslala sam veliko strpljenje

da mi Bog milostiv bude kad zatrebam udjela

u rajskim dvorima gdje vlada Proviđenje

jer sam tako ništavna i iscrpljena

da je teško vjerovati da sam revna.

Čitav dan bauljam, umorna i snena.

Sna za mene nema, niti ura dnevna,

sve je isto, gleda samo se u oblake.

Smiluj se, Gospodine, mojoj slaboći.

Načini mi propusne vene, moždane lake,

želim opet živjeti u plodnoj hladnoći.

09.07.2016. 22:41

Kada srca dolaze

Zašto ne bih pokušala i tebe pronaći

tamo gdje me dovedoše traganja i zov?

Zašto ne bih pokušala i u tvoje srce zaći,

tamo gdje i ptica ima krov?

Zašto se ne bi probalo baš sada

kad je sve presjajno

i dok ovo sunce zapada

na to more sinje, bajno;

kad su prošle paklene vrućine

i dan još nije došao do kraja?

Kada ovo ljeto i godina umine,

neću biti duša koja zdvaja

jer ću znati da sam barem pokušala.

Nije bitno da li će mi uspjeti moj put

nego samo to da li sam spoznala

ovaj vječni zakon koji sav je krut.

Zašto ne bih pokušala i tebe pronaći

tamo gdje se uvijek nada rađa?

Zašto ne bih pokušala i u tvoje srce zaći,

tamo gdje se dogodila srca moga krađa?

Možda opet na bojištima istim

vratim srce izgubljeno pa ga opet predam.

Nitko ionako ne drži to srce čistim,

ali ja ga poznajem i krasti ga ne dam.

Usudit ću se pokušati tražiti te opet

jer svi ovi dani koji brzo prolaze

ne donose mi smisao koji sav je spet.

Ima nekih dana u kojima srca dolaze.

08.07.2016. 20:22

Noćne bitke

Zašto te zovem usred noći,

zašto te tražim kao odbjegli paž,

zašto želim ti bliže doći

kao pile što kljuca sitnu raž

u predvorjima tvoje svetosti?

Zašto ti ne prilazim smjerno

i ne nastupam ugledom umjetnosti

kad znaš da te pratim vjerno?

Zašto se krijem kao u zasjedi

kad znam da te moj lik ničim ne blazni;

zašto te ljepše ne ljubim u bijedi?

Zašto me savjest uvijek kazni

kada poželim zanosom poletjeti

pravo tebi u naručje drago?

Zašto ne učim još više htjeti

sve što već imam kao najveće blago?

Zašto ne bijem osvajačke bitke

za svoje vrednote i svoju osobnost?

Zašto propadam dublje u Svitke

gdje nalazim svoju nesposobnost?

Možda je svakome potrebno tako

živjeti zanose, hvale i strast

jer pasti u tugu je odviše lako,

a teško ostvariti vlastitu čast.

I neka se klanja lažima ovaj svijet

jer ište božansko i treba hvalu

jer ne zna za bolje, za život svet;

neka uzdiže svaku ideju palu,

isto mi predstoji u hodu mom,

pronaći samo u sebi silu;

ka tebi ići i naći svoj dom,

slijediti ovu zlatnu žilu

iz koje izviru mrvice božanskoga sjaja.

Samo tvoj Bog je i onaj moj

koji mi zrnje na dlanu zbraja

i jedini vidi taj strašan boj.

07.07.2016. 03:32

Sveta Duša

Često pitam sebe o početku,

nikada se ne sjećam tog trena

kad pristupila sam svetku

i kad nestala je moja mrena.

Puno puta pjevala sam domovini

sve dok nisam ugledala čitav puk.

To su bili siromasi u suznoj dolini

u kojoj je bio samo tihi jauk, samo muk.

Još i danas šuti moja Duša stara

i o svojoj mudrosti još nije progovorila.

Samo neki sinovi se vrte kraj bunara,

drugi svi su mrtvi, sveti kao anđeoska krila.

Mnoštvo svetih muževa upravlja

i u mojoj svijesti prosi porođenje.

Puk oprašta, al’ ne zaboravlja.

Ova Duša samo čeka novo naređenje

da se opet krene u nekakav rat.

Eto, zato muk je, zato ovaj mir,

to je samo priprava za obrat.

Žena, majka rađa sama sebi pir.

Djeca žele živjeti jer ne znaju još

da su ovdje kao kamen tvrdi,

čak i kada svijetom prose bar za groš,

čak i kad se svatko na njih srdi.

Tek su sada krenula na škole

koje postoje u bijelome svijetu

gdje se svi za domovinu mole

i gdje ova Duša uči o velikom letu.

Kad se jednom opet rat proglasi,

sve će njih zavezati k’o jedno.

Tuđinac će bježati da se spasi,

ali ova Duša rodit će se čedno.

Svi ti sveti, majke i odbjegla djeca

sastavit će ruke nevine i strasne.

Samo će se čuti kako Duša jeca

jer će porođajne muke biti strašne.

Opet rađati će sama na postelji od trnja,

pupčana će vrpca lako se presjeći

i ostat će bez krila kao ptica krnja;

svetoj sudbini se ne može pobjeći.

04.07.2016. 03:46