Nije li posao sluge da točno zna kako njegov Gospodar diše, koje su mu navike, a kakvi mu hirovi? Nije li mu posao susretljivo i neuomljivo paziti na Gospodara, čuvati Ga i na vrijeme ponizno upozoriti na opasnost?
Nije li Gospodar koji sam izabire sluge, otpušta ih ili prijateljski pita kako im je obitelj?
I kad Gospodar daje nagradu, sluga je mora prihvatiti.
Neće li Gospodar odrediti slugi kada može postati sin, dio velike obitelji u kojoj služi?
Sluga tako postaje brat pravom Gospodarevu sinu.
Što ako ga brat kao brata ne prihvaća? Tada se izjednačuje s običnim Očevim slugom jer traži svoja prava, prednosti i bolju nagradu.
Tako sin ostaje nesposoban sluga, a zaslužni sluga postaje pravi sin.
Tko je kriv za ovakvu nevolju?
Očev sin ima sve.
Sluga ima samo sebe.
Otac i Gospodar je pravedan i ne može kažnjavati svoga sina te mu oteti nasljedstvo.
Sin mora priznati svome Ocu slobodu izbora.
A što ako Vinogradar daje istu nadnicu onome koji puno manje radi u Njegovom vinogradu?
Ništa.
Ovdje nije u pitanju nadnica nego dogovor između Vinogradara i nadničara. Da je Vinogradar rekao da će plaćati prema učinku, svatko bi bio zadovoljan, ali Vinogradar je samo pozvao nadničare i sa svakim se pogodio. Pogodba je izvršena pravilno.
Kada se Gospodar dogovara, On izvršava svoje.
U obiteljskom odnosu nema nagodbe, od sina se očekuje dobro i zlo nasljeđe; ne može baciti svoje imanje.
Svi smo mi sinovi koji ne konzumiraju ulaganje u nasljedstvo.
Da ne propadne.
