Sokolar

Zauzdati snažna krila stršava

može biti samo dio snova,

a ne stvarni plan za sokolara.

Kako možeš posoliti bića lepršava

koje nosi krunu od slova,

koje sve zakone obara?

Sokolar je mislio primamit ću ga,

dat mu hrane, staviti mu prsten

pa ga dopratiti na vrhunce

gdje ću ga promatrati iz luga.

Sokol preletio grad raspušten,

krenuo ravno na sunce

koje spustilo je svu toplinu.

Gore čekalo je gnijezdo

gdje su sokolići naučili let.

Sokolaru sunce sinu,

vidje kako sokol leti za zvijezdom

koja sprži sav zaostali svijet.

Posljednji mu bio uzdah

kada vidje prsten na svom dlanu

koji ostao je prazno poprište.

Od svih sokolića zastao mu dah.

Kao da se ruga njegovu planu,

sunce ga upita koga ište.

Reče da je htio imati moć

kad već letjeti ne može,

da je željan sunca.

Tada spustila se duboka noć

da se sokolići slože

okolo vrhunca.

01.03.2016. 23:00

Dvije čaše života

Pitaš me zašto ti nikad nisam predala

svoje osjećaje koji virili su iz mog osmijeha,

koji buktili su često iznenada kao buna;

zašto niti jedan znak ti nisam dala.

Strepila sam od najgora ljudska grijeha,

u meni je svoje krake širila luna.

A što ako te pogledam s onim divljenjem

kojim Bog me nekad zaprepaštavao

pa sam ponirala do dna duše svoje?

Takav pogled samo Njemu je namijenjen,

On je taj koji mi je tebe davao,

On me je obasuo riječima ljubavi tvoje.

Sada, kad si dočekao ljubav druge žene,

sigurna sam da ti ona srce zna utješiti,

da ju šalje Isus, dirnut ovom čežnjom.

Kod mene još postoji dvoumljenje,

ne mogu se svoje želje rješiti

dok te ona gleda s molitvom nježnom.

Možda ona, milosrdna, ljubi mnoga bića,

možda velika je njena svetost,

a ja samo tebe imam za sve ljudske nade.

Ti si meni kalež božanskoga pića,

moja duša i sva moja prožetost;

kad te čujem, sokovi mi ubrzano rade.

Zato mi je moguć samo onaj smjeran čin

kojime ti srce mogu uvijek počastiti,

ja te mogu samo sabrano slušati

jer me strah da ne otkriješ mi zločin.

Isus meni neprekidno daje se poslastiti,

s tobom žarko volim vječnost kušati.

Tvoja riječ me vodi daleko odavde,

prema tvojoj vjernoj ljubavi za Boga

koja mene u svemu utaži.

Sva sam žeđ za malo ljudske pravde

i nikada mi neće biti dosta života tvoga

što se nekim čudom u meni traži.

28.02.2016.  06:58

Sestrici Mariji

https://www.youtube.com/watch?v=JTjlBacFuxU

Roditeljice mi moga pouzdanja

u svakoga koji čuje ove glase jasne, tihe;

ti si stigla kao ostvarenje sanja,

ti si žena koja moli Boga sasvim mirne psihe,

kod tebe ne postoji ni dvojba

koja meni kasnu večeru pripravlja.

Moja ispada nevaljala krojba,

a ipak se nalazimo usred slavlja

jer ja dočekala misli sve sam tvoje

što ih dijeliš kao osvježenje,

usred kojih naše molitve se roje,

usred kojih ja dobivam otrežnjenje.

Drago mi je što sam te pronašla;

mio mi je tvoj osjećaj za revnost

Bogu našem u kojem sam zašla

u tu tvoju tihu nepreglednost.

Nenametljiva si, a pogađaš strašno

baš sve ono što mi čežnja nije našla.

Ti si meni Božji glas koji zbori strasno,

zbog tebe sam u dubine svoje sašla

i sve to me, kao vjetar, osjećajno snaži.

Ti si pustila me na velika vrata

jer su tebi uvijek drugi draži;

sigurno nalaziš svoju sestru, svoga brata

dok ja neumorno kritiziram.

Samo ne daj da te vuče sve zemaljsko,

tu ja odmah molitvu biram;

osjećaje čuvam za svitanje rajsko.

17.02.2016. 22:14

Kršćanska bol

Možda ću te jednom naći

usred neočekivanog lišća,

tamo gdje se rosa rađa i noć krati.

Možda ću u ponor zaći

kao duša od sveg čišća

što bi moglo joj zasmetati

da te dobro vidi u tom mraku

svakodnevice i kiše

jer te možda ne bi prepoznala

kao sunčanu zraku

što se u toj rosi njiše;

možda bi te blago njegovala,

a ne kritički promatrala

kao tada kad je susrela te prvi put.

Možda ne bi dan propustila,

možda bi te nježnošću omatala

kao što i loza traži svijetli kut

da bi molitvu zaustila

prema svom Vinogradaru.

Možda od mene bi bilo ploda

baš za tvoje sakrivene oči.

O, kad bismo hodali u paru,

kakva bismo iznjedrili roda

da preda mnom moja kritika ne kroči

bez koje se živjeti ne može.

Inače ti ne bih nikad bila tvoj zadatak,

ne bih sada čeznula ti misli,

gledajući ljude gdje se glože

i gdje love život kratak.

Zar se nismo zato i mi dvoje stisli

oko Trsa što nas vijekom hrani

jer smo zajedno pronašli ovu bol?

Ipak željela bih sresti te u miru

kojemu su na toj zemlji odbrojani dani,

dijeliti si s tobom kruh i sol

da me tvoje oči uvijek izabiru

iz nekih puno dubljih razloga

koji možda postoje među nama.

Voljela bih da me uvijek voliš

kako bih te štitila od zloga

da ne živim, kao i ti, sama

dok za tebe molim, dok za mene moliš.

17.02.2016. 10:05

Što je smiješno?

Sada ću ti propjevati kao vrabac

kad ga kasnom noći sam promatraš.

Želim da mi pjesma bude vrijedan škrabac,

želim da mi veliš za koga me smatraš

kad se tako nježno smiješ

ako dobro čuješ moje provale.

Znaš li da mi srce diraš, dušu griješ,

ali da me tvoje ruke nisu nikad zvale

pa mi nije jasna ovdje moja svrha.

Smijeh je samo ispuštanje napetosti

i ne traži duhovitost do samog vrha;

Smijeh je spas od sapetosti

kojih ima svatko na sve strane.

Ja još uvijek sebi nisam tako smiješna

i ne vidim neke veće mane,

ali znam da mogu biti grešna.

To su možda moje rječite salate

ono što ti zoveš iskrenošću;

tako ti je uvijek kad te zbog finoće mlate.

Gubim se i branim prisvjesnošću

kako ne bih propala u bludnju.

Ne valja mi psovka, muljanje i vicevi,

volim naći riječ, što oskudnju,

da ne vidiš koji su mi blicevi,

da ne čuješ moju savjest strašnu

koja želi potjerati zloga.

Ozbiljna sam kada ištem milost izdašnu,

istovremeno za tebe molim Boga.

16.02.2016. 22:47

Put križa

Otajstva žalosna

Koji se za nas krvlju znojio

Muka me čeka, naš jedini zajednički Oče,

već mi je tijelo izvana kao nevjera ledno.

Evo, progonitelji već za mnom kroče.

Molim Te samo da svi budemo jedno.

U meni mesa nema, ni kosti ne ćutim;

samo mi kožom probijaju krvave vene.

Neki spavaju sada kad propast im slutim

jer im dolazi odmor, a vrag stiže do mene,

hoće da napadnem i da se borim

kako bi on anđeo svjetlosti postao

jer ako se ja u milosti umorim,

on bi pobjednik jedini ostao.

Daj mi snage, Anđele nad anđelima,

da ne smaknem niti jednu travku

jer strašna mi tjeskoba vlada djelima

i lako bih sada svladao udavku.

Neka. Neka teče molitva čeonom porom,

nek se isprazni strah od Kalvarije.

Ja molim Tvoju volju nek vlada mi Horom,

nek se pokaže Sin Bezgrešne Marije.

Koji je za nas bičevan bio

Rekoše da ću lakše mrijeti ako me izmožde što jače.

Ne osjećam leđa, da li mi tijelo još uvijek stoji?

Kao da peče vatreno sunce i kuje se mače

u plućima posred rebara koje mi netko kroji.

Još snaga je moćna, volja je, Oče Tvoja.

U ljubavi rastem za ta jadna stvorenja

što bacaju na me olovna oružja boja.

To moj je boj, oružje mojega odobrenja.

Da je samo jedan udarac manje,

možda bi netko od njih se zapanjio

jer ih je strah što imam znanje.

Tad bi se njegov strah obznanio.

I što jače me udara, manja mu je opasnost

da će i on nastradati bičem.

Jedva jaučem, vlastita krv daje mi slasnost:

“Moja će bol te spasiti”, kličem

jer leđa mi prte bremenom grehota.

Sotona već slavi zbog moje slaboće

dok padam zalijepljen svom snagom života.

Majka mi kleca, čuti me hoće.

20:22

Koji je za nas trnjem okrunjen bio

Kada si trnjem okrunjen bio,

presjekla Ti je moždane ona spoznaja

da si možda na sebe zaboravio

i da nisi više znao gdje Ti je Domaja

jer su Te udarali zaigrani vojnici

da nešto prorekneš, tko ti je iza leđa.

Udarali su Te po svetoj ovojnici,

a Ti si trpio i opraštao sveđa.

Da li je to svetost Tvoja za zabavu,

da li ćeš moći ostati pri svijesti

i znati svoju dužnost pravu?

A bilo je tako lako tu igru svesti

na jadne krikove podivljalog vraga.

Da, znao si da Te hoće izbezumiti,

proliti iz Tebe Duha Očinjeg draga

i nove bogove sebi izumiti.

Trnova kruna je najveća ataka

na čovjeka koji više ne zna gdje je

dok mu krvca teče niz oči mlaka.

Tada si znao da Te probolo sve je

što si učinio za ovaj ljudski rod.

Eto, sve se sad vraća, liječenje Tvoje,

čuda i težak propovjednički hod,

sve uzalud. Sotona vapi si moždane svoje

jer ne može biti da nije pametniji

od Tebe, Spodobo krvava plašta;

on mora, mora biti viši i sretniji.

Mozak je Tvoj sada njima da prašta.

Koji je za nas teški križ nosio

Padam i padam, zemlja me udara.

Sve se pobunilo protiv mene.

Oštro me drvo kao zublja para.

Ljubavi moja, vidim ti žene,

rubac mi nudiš i uzimaš letvu,

plačeš i hodiš, vučeš me k cilju

slijepoga, ali ja vidim žetvu.

Sotona ludi jer ne podnaša zbilju.

Znam da će lud se još jače zakvačiti, 

sve će poduzeti da me stjera u ponor pakla.

Bit će i zloban, na me se baciti,

neće ni znati kobi što ga je smakla.

Breme je moje slatko i lako,

a križ moj pun je bodljikavih žica,

tu ima boli za mrijeti srce svako.

Ipak na rubac dajem otisak lica.

Kad se dovučem do mjesta ubojstva,

iako još me sumnja baca,

znat ću da nosim pravedna svojstva,

riješit ću duše svakoga plača.

20:38

Koji je za nas raspet bio

Udri samo, ukucaj mi čavlja,

krik je moj glazba za raj.

Predajem tijelo što sve izbavlja.

Još taj udar i sotoni je kraj.

Bezgrešnu predajem,

to povijest ljudska vidjela nije.

Tvoj spas joj dajem,

uzmi je k sebi i to što prije.

Posljednja želja mu je sve što još ima,

žuč i ocat, sarkazam i očaj.

Oče, snagu mi daj barem da ustima

odbacim taj zadnji jadan pokušaj.

I dok Ti predajem Duh jer više neću Te zazvati,

preda mnom nestaje vražji lik.

Ti mi govoriš da ne mogu mrijeti, ne mogu nestati

jer sam Tvoj Sin, jer sam Pravednik.

08.03.2015 21:08

Cijena slobode

Posljednja sam ostala u okolini,

čak ne jurim da bih stigla brže.

Često vraćam se ka onoj dolini

gdje leptiri krila svoja prže.

Znam već dugo da sam osamljena

kao netko tko se deklarira

kao duša sputana i utamnjena

koja uvijek u slobodi bira.

Ne moram ni ostaviti traga

bilo kome, bilo kojoj svojti,

i ne moram uopće biti draga,

niti lijepe pjesni pojti.

Stalo mi je do samoga bitka,

to je ono što sigurno znam.

Čak mi zvuči dio ova svitka

kao da me čuje netko tko je sam.

Svoj kraj i skoro sve prihvaćam,

znam da nestati ne mogu.

Zato se ponekad crna pera laćam

makar pjevam svome Bogu.

Nisam podivljala, ili možda zato,

bijah uvijek svijetu na distanci.

Neću stvarati od olova zlato,

samoj sebi sam u rezonanci.

Ovaj stih je samo jedan odgovor

sarkastičnome puku, punom zlobe,

jer ja ne razumijem takav govor,

ne znam zašto uvijek svaku nadu zdrobe.

13.02.2016. 23:39