Nikome niti jedan dan ne bi smio proći uzalud.
Na stranu oni koji takav život slobodno biraju, ali ima nas puno kojima je dragocjena svaka minuta ostatka života. Ima nas dosta koji tako nastojimo živjeti od malena, oduvijek i doživjeli smo priličnu dob. Što god bilo večeras ili sutra, važna je kvaliteta života, važna je ispunjena svrha.
Ima nas nekolicina osoba s mentalnim invaliditetom koji se ne prepoznaje u svijetu, čak do te mjere da će vam svaki pravobranitelj za invalide reći nešto ovakvo: ne trudi se, nećeš uspjeti; neće ti to nitko razumijeti jer javnost, niti ovdje, niti bilo gdje u svijetu, još nije senzibilizirana za takve kao što si ti.
Neke mentalno oštećene osobe žive i rade u javnosti ili u užem društvenom krugu, a samo nekima od njih je stalo da im niti jedan dan ne prođe uzalud. Prošlih godina stanje u našem društvu je vidljivo na prvi pogled ako samo prelistamo Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (a to su mentalno oštećene osobe ili osobe s intelektualnim poteškoćama). Za njih je taj Zakon podijeljen u dva dijela. Prvi dio uređuje pravo mentalno oštećene osobe da sama izabere hoće li se liječiti ili ne hospitalizacijom, to jest takva osoba smije reći da odbija hospitalizaciju. Drugi dio Zakona uređuje život poslije hospitalizacije i govori o tome kako mentalno oštećena osoba ima pravo na staratelja koji će je u svemu zastupati.
Pitanje: da li tjelesno oštećena osoba mora imati zakonom uređenu slobodu odlučivanja o tome kako ne smije i ne može biti prisilno hospitalizirana i da li treba zakonom uređivati ima li pravo na ortopedska pomagala ili će ležati u nekom kutu?
Očigledno jest da ima ljudi s psihičkim poremećajima koji nisu mentalno oštećene osobe i liječe se ambulantno. Te osobe uglavnom kvaliteno žive i rade.
Također ima osoba koje tvrde da nisu mentalno poremećene i zbog te manjine, koju često optužuju bez stručne dijagnoze, načinjen je onakav naš Zakon o slobodnom odlučivanju o hospitalizaciji.
Za one, za sve one, a ima nas puno više nego što je to taj Zakon zamislio, koji znaju da su teže mentalno oštećeni i liječe se i ambulantno i hospitalizacijom, nije predviđeno ništa, nije predviđeno da su uopće živi i da postoje. Uglavnom takve osobe ne trebaju staratelja koji bi umjesto njih odlučivao o svemu. Ti ljudi žive i rade, pokušavaju živjeti i raditi u društvu u kojem nitko ne primjećuje njihovo mentalno oštećenje. Mnogi su inteligentni i uspješni, ali su mentalno oštećene osobe, osobe s invaliditetom koje imaju stručne dijagnoze i nekakvu invalidsku mirovinicu, a većina spada na prosjački štap. Za njih u ovome društvu nema zakona koji bi im pomogao da si urede živote, za njih se ne zna u javnosti, njima se ne vjeruje.
Ne pripadam više u bolničke ordinacije i hodnike.
Budući da imam puno godina ostvarenog radnog vijeka i neko radno iskustvo, još uvijek nisam niti za starosnu mirovinu, niti za otpad.
Ne mogu raditi puno, ali mogu raditi puno različitih poslova jer pokušavam više nego mnogi drugi, volontiram i učim neprekidno.
Ostale i drugačije osobe, osobe s drugačijim invaliditeom, uglavnom su uvjerene da sam jako sposobna osoba.
Osobe koje su uglavnom zdrave, ne razumiju me i ne vjeruju mi da ne mogu neke najobičnije poslove raditi, ali da to ne znači da imam retardaciju preko svake mjere. Ne mogu, primjerice, sjediti ili stajati mirno, a da ništa ne činim. Istovremeno, događa mi se da dolazim u stanja nalik ukočenosti, u stanja kada sam na kratko u intelektualnoj blokadi i u nekom pasivnom tjelesnom položaju i nemam snage za trenutak se pokrenuti. Memorija mi jako dobro radi ako je potakne nešto izvana, a također mi je i koncentracija iznimno dobra na dulje vrijeme, ali mi se dogodi da se ne mogu nikako skoncentrirati. Samo psihijatri vjerojatno znaju o čemu govorim. Kako sam etički razvijena osoba, ne usuđujem se potpisati bilo kakv ugovor u kojemu se obavezujem na izvršavanje određenih poslova pa zbog toga najčešće volontiram probni rok da me poslodavac bez obaveza upozna kako djelujem i kako radim.
Radim poslove održavanja i čišćenja, administrativne poslove, poznajem osobna računala, služim se Windowsima i internetom, također i engleskim jezikom. Ništa ne znam vrlo dobro nego od svega po malo jer me je bolest spriječila u napredovanju na poslovnom planu.
U jednoj udrugi su me htjeli zaposliti, ali niti danas još ne razumijem zašto. Tražili su osobu s ovim navedenim sposobnostima, ali i željeli osobu koja je osoba s invaliditetom jer je dotična udruga i osnovana kako bi promicala prava osoba s invaliditetom. Lijepo su mi pojasnili da na tim poslovima ne smijem ništa raditi dok mi šefovi ne kažu: sad otvori elektronsku poštu, sad poredaj dokumente na police, sad nemoj savijati papire, sad moraš naopačke ugurati dokument u omotnicu, sad operi prozor, sad moraš zaliti cvijeće i tako redom, a puno radno vrijeme sjedi za stolom i čekaj šefa koji se može pojaviti u bilo kojem trenutku, a najčešće se pojavljuje pred kraj radnog vremena. Nije mi bilo prihvatljivo ne raditi ništa čak nekoliko sati, a naročito mi nije bilo prihvatljivo ne razmišljati ni o čemu. Kad su mi rekli da nemam pojma o administraciji i internetu i da su me odlučili zaposliti, pao mi je lagani mrak na dušu. Zna se, kad odbiješ neki posao, više nemaš pravo tražiti bilo što drugo.
Nisam sebi nikakav problem.
Problemi nastaju kad pogledam statistiku. Nas ima više nego svih drugih osoba s invaliditetom.
03.12.2016. 14:39
