Pravi put, put u maglu

Hvala Ti, Bože, Oče naš, što si me propustio kroz ovaj uzak prolaz Tvojih milosrdnih vratiju, hvala Ti što sam ugledala Janje naše i Jaganjca Tvojega u iznenadnom svjetlu kojim si mi osvijetlio srce što je bilo ponizno i pomireno je zastalo pred Tvojim vratima. Postala sam dostojna toga da me pogurneš sa svim mojim voljenima i sa svim mojim grijesima i pokajanjem k sebi zdesna. I Jaganjcu sam s desne strane, tamo gdje me čeka dugotrajna obaveza i slatke borbe. Zaštitio si me jednim pokretom, gotovo grubim. Prebacio si me, to jest, nas molitelje, ugurao si nas s lakoćom pod svoju zaštitu, a predsjedavajući Kralj se pokazao razapet na prijestolju. Kao da mi govoriš: “Evo ti majke” dok ne podložim sve; a onda odjednom si me postavio među one izgubljene, zalutale. U magovito područje gdje je jedino svjetlo sluga Tvoj i moj. Vidjeh Jaganjca kako na križu razapet stanuje i nema namjeru umrijeti.

Evo Ti Sina za naše grijehe, dobri milosrdni Oče; evo mene, evo nas, raštrkani smo u tom slijepom području blizu tla po kojem puzi ona magla; a čim se uspravimo, vidimo Tebe, Mlado Sunce, kako pripravljaš nama, izabranima, bespomoćno dijete, sjajnije od naših zamišljenih sunca i anđela. Sjaji se iznutra pa ga u magli jedva primijećuju, zato i pale sva svjetla, gore svijeće, bliješte lampice; ali, takvi Ga ne nalaze.

Idem svoje svjetlo nutarnjega života podijeliti s onima koji pokažu bilo kakvim znakom da su u potrazi za Djetetom Isusom iznutra, izgubljeni i u magli i u presjajnim svjetlima velegrada, zaslona, raznih foto-aparata i kamera. Znam gdje ću ih naći: zatvoreni su u svojim stanovima, sobama i kućama, a možda po netko i pripali malu vatru. Tamo idem s bakljom svojega srca. Idem i ne osvrćem se iako znam da me sotona prati i njegova slijedba; idem i ne osvrćem se jer samo jedan je put, tko je na tom putu sa mnom, stići će k cilju kao i ja, a tko nije, taj negdje priprema lomaču od koje želi načiniti žrtvenik na koji će položiti zlato, puno svjetla, novac, darove, obećanja i poklone kako bi se samostalno spasio. No, od te zlobe nema mu spasa sve dok se ne uputi istom ovom jedinom stazom koja postoji i vodi pod Križ.

Nema drugog puta, nema trećeg puta. Ima samo put u maglu i mrak. Onaj tko tim jedinim putem krene, sam je svjetlo neugasivo. 20.12.2015. 12:53

Mlada ruža

Sve što te molim je tvoja postojanost;

sve što će tebi pobjedu donijeti,

to je dobro poznata stara ustrajnost.

Lako ćemo isti taj križ ponijeti.

Uspravnoga stava može se pokleknuti,

onako da su oči uprte ka gore.

Ako dobro znaš što ćeš Bogu reknuti,

dobit ćeš i jako brze odgovore.

Stat će oni što po cesti pužu

i svi gladni će ti kruha dati.

Tako rodit ćemo i najljepšu ružu,

a ti nemoj zaplakati.

20.12.2015. 09:17

Potpis

Kada ćeš prestati pružati ruku,

ruku pomirenja i opraštanja?

Samo je Isus, Bog podnio svu muku,

samo je Bog osvetnik i nema maštanja.

Dokle ćeš sažalijevati, ti, malo stvorenje?

Neki se grijesi ne smiju opraštati

jer izazivaju i traže još veće htijenje;

nekad se mora zadovoljština dati

jer ona pomaže grešnome još više,

jer to je pravda i sloboda naša.

Prava se riječ samo krvlju potpiše,

a greška se velika ne podnaša.

Svi znamo da se s vragom tikve ne sade,

svi znamo sve, svi smo mi ljudi.

Tko pusti da mu sotona minutu ukrade,

neka se vrati što prije da si ne sudi.

19.12.2015. 14:21

Siva golubica

Već sam četiri dana dugih ja bez tebe,

jedna noć, a četiri sunca.

Po mom oknu već i vrana grebe,

ne miče se oknu niti jedna unca.

Čvrsto zatvoreno okno vidi dalje

nego što bi i najfinije staklo.

Vidim jasno otvorene ralje,

a ne marim je li me dotaklo.

Da li mi to umiremo ili tek smo živi,

zar me nije okušala Stijenka

kojoj srce sveđ se i u vijeke divi?

Tko to traži još od mene plijenka?

Guja li je u njedrima ovim,

slaba njojzi podvala i mamac

jer i ja po morima plovim,

jer mi okno moje moj je jamac.

To je mjesto sive golubice

što se kiti ogrlicom od crnine.

Nju ne zovu niti pticom,

nitko ne zna njine poputbine

do li srce moje što u glasu šuti.

A taj glas je Boga vječitoga.

Njegovi su naši skuti,

Njegova je molba stroga

bez koje ni mene ne bi bilo.

Što se trzaš, zlato moje,

što se tebi noćas snilo?

Tvoji snovi moju sudbu kroje.

17.12.2015. 16:59

Lijepa li si

Vila Velebita

Oj ti vilo, vilo Velebita,
Ti našeg roda diko,
Tvoja slava jeste nama sveta,
Tebi Hrvat kliko:

Ti vilo Velebita,
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
I onoga - Ličkoga hajduka.

Ti vilo Velebita
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

BOLESNIK Moj sokole, čistog, bistrog oka, U nizinu gledaš sa visoka. Prije nego što osvane zora Zaputi se k meni preko mora. Bolestan sam, treba mi pomoći Pa se nadam da ćeš brzo doći. Donesi mi ljekovitog bilja, Kod tebe ga ima izobilja. Od levande, ljekovito ulje, Velebitske ive i kadulje. Ako čuješ da potrebno nije Ti donesi sjeme degenije. Po mom grobu gledaj posijati, Pa se opet u Velebit vrati. Kad procvjeta moja degenija, Tuđa zemlja bit će mi toplija. Frane Brkić V.

U braku s Isusom

Često ljudi, muškarci i žene, između sebe načine sporazum u svojoj međusobnoj ljubavi, odnosno vjenčaju se i daju si neka obećanja o ljubavi i u dobru i u zlu. No, je li to zaista sporazum, nagodba ili ljubavni dogovor? Možda se takve osobe žele vjenčati kako bi imale neku sigurnost u partnera/icu, sigurnost u njihovu ljubav, a možda još više teže sigurnosti u svoju vlastitu ljubav. Te sigurnosti može biti da nikada nema. Kako će me obitelj ikada voljeti tako sigurno kao što ja volim nju? Kad se dvije osobe vole, takva se pitanja ne postavljaju. Čemu onda još dodavati sporazum?

Bog naš, Gospodar nad vojskama načinio je savez sa svojim vjernima. U tom savezu sam Bog obećava vjernost i pečati ju svojim životom i smrću, krvlju i riječju. Bog jamči za sebe i zove sve umorne i žedne, i svakoga posebno u zajedništvo s Njim. Isus ljubi i gotov je to posvjedočiti uvijek kada vjernik očekuje ili ne očekuje. Vjernik ne mora svjedočiti, dati svečano obećanje ili proliti krv za taj savez jer to Isus sve čini umjesto vjernika. I uvijek jamči. Jamči za svoju ljubav i uvijek zove k sebi. Nikada ne kaže nikome da ne mora ući u zajedništvo s Njim. Nikada niti ne kaže nekome da taj mora ući u zajedništvo Božje ljubavi. Dogodi se da je taj ulazak u zajedništvo uvijek nešto novo, nešto drugo ili da je to uvijek ponovni savez, savez koji se neprekidno događa iz početka. Čovjek prekrši savez taj puno puta i puno puta se Bogu vrati. Bog svojega saveza nikada ne krši. Nikada ne pogazi svoju riječ.

Jedino sigurno vjenčanje je vjenčanje između muškarca, žene i Boga, jedina jamčevina i sigurnost za ljudska bića koja se sama u sebe ne mogu pouzdati. I što si bliže Bogu, to te milost Njegova bolje obasjava.

Magareća klupa

U našem razredu nije bilo nikada isključivanja s nastave. Ako je tko bio nestašan, morao je sjesti u jedinu slobodnu klupu u učionici. To je bila zadnja klupa, odnosno radni stol za kojim bi obično postojala dva stolca. Ta zadnja klupa bila je obično u srednjem od tri reda klupa koje su bile dovoljne za čitav razred učenika osnovne škole, a takvih razreda je bilo često više od pet grupa po četrdesetak djece.

Tja, bilo je dovoljno školskih ustanova, državnih.

Nismo nikada kao učenici morali učiti što govorimo, a kasnije niti pribojavati se da nam ne omakne neka pogrešna riječ zbog koje se netko mogao uvrijediti. Sve se svodilo na osnove dobroga i lijepog ponašanja; pristojnost, urednost, iskrenost i slično, a učiteljice su bile požrtvovne i pune ljubavi dok su učitelji bili malo strogi prema dečkima, a ljubazni prema djevojčicama. Za sve je bilo mjesta.

Politički predmet je bio samo nadogradnja onoga što se učilo u svim drugim predmetima.

Svaki razred je imao predsjednika razreda, zamjenika, higijeničara i redare, a redari su morali nositi nastavni pribor, brisati ploču na koju se pisalo kredama, bolje reći ostatcima jedne krede koja bi potrajala i do dva dana.

Tako nekako smo ostali “dobro odgojena djeca” koja drže do ugleda. Bilo je vrlo malo straha, ali neobično puno prilika za sramotu, stid i gubitak ugleda u očima sve druge djece koja su poslušno mobirala po nekog rijetkog osramoćenog učenika bez ikakve primisli ili sumnje da se mobirati možda ne smije. Da, nismo imali taj pojam o mobbingu uopće u glavama, ali svi smo dobro pazili da ne dospijemo u magareću klupu. 17.12.2015. 00:41

Odlazak iz “biblioteke vjeverica” koja se je pisala velikim slovima i ulazak u obavezne knjižnice u “srednjoj školi” bili su zbunjujući, euforični, poletni i depresivni u isti mah. Moralo se čitati, a pravopis i gramatiku nismo uopće učili jer se podrazumijevalo da to znamo iz osnovne škole. Ocjenjivalo se realno znanje, a malo i dojam, to jest uloženi individualni trud. Te ocjene iz zalaganja su predstavljale svu muku učenika i težinu njihovih pokušaja i dobre volje da nauče tako nešto teško, bile su puno bolje od ocjena koje bi ocjenjivale znanje i izvlačile su mnoge iz jedne godine u drugu. Nije više bilo magarećih klupa, a rijetko bi bila popunjena učionica. Niti oni koji su se razbacivali hladnim oružjem, niti one koji su palili udžbenike nije nitko udaljavao s nastave. Polovica razreda bi mobingirala, a druga polovica bi uzvisivala.

Sve se raspravljalo na roditeljskim sastancima i u satima kad su bile informacije o učenicima.

Tako su se djeca pripremala za studij, za visoke škole. 17.12.2015. 01:01

Mnogi su studenti ostajali s roditeljima, a rijetki bi bili oni koji su pokušavali markirati kućni odgoj, kako bi imali od čega živjeti i dalje se obrazovati. Studiranje je bilo besplatno.

To jest, kako za koga.