I Bog je plakao

Tvoja suza budi moje osjećaje,

Tvoja ljubav mene podiže i ruši;

samilost mi Tvoja krila daje

u životu mome, to jest mojoj duši.

Kad si zaplakao nad mojim tegobama,

shvatila sam da me Tvoja suza spašava.

To su osjećaji Boga kojeg teško slama

sva nepažnja, grijeh se moj razglašava

kao uzrok mome svakodnevnom padu.

Grijesi moje braće sastaju se s mojima

i to nas rastavlja, ponižava Tvoju nadu,

Tvoju ljubav što Ti se iz oka otima.

Ti plačeš, sve Te duboko i nježno dira

jer ugledao si uništenje svoga grada,

jer Ti gledaš razorenje vjetropira,

razorenje svoje ljubavi i rada.

Nisam znala da postoji kamen na kamenu,

brat moj i ja morali smo graditi,

ljubiti se, a ne plakati na ramenu

razarača koji mora nam se gaditi.

Volim gledati tu Tvoju ljudsku suzu;

Ti zaplaka, gotov da se smiluješ,

ali znaš da skinuo si svaku moju uzu,

vratio mi život kojim obiluješ.

Samo ja to ne znam, niti braća moja,

da si pripravio novi grad za nas,

da je milosrđe Tvoje veliko bez broja,

da je Tvoja nježna suza naš jedini spas.

20.11.2015.  03:26

Bog je Otac milosrdni

Pojam “religija” podrazumijeva štovanje Nadnaravnog bića, Uma koji održava svijet, Jednoga Boga. Ako štujemo ili klanjamo se bilo kome ili bilo čemu drugome, tada se pojam “religija” upotrebljava u najširem smislu i svatko ju može tumačiti po svome. No, kada kažemo da je netko religiozan, time označavamo onoga koji štuje Jednoga Boga.

Praljudi nisu bili religiozni. Oni su se strašili prirodnih pojava, a to nije štovanje nego strah, suprotan religioznosti.

Štovanje Jednoga Boga razvija se od Njegove Objave sebe samoga čovjeku. Kada su Ga ljudi počeli štovati, nastao je pojam “religija” koji je potom dobivao sve općenitije značenje.

Vjera je također širok pojam, ali je osobna stvar koja ne isključuje nikoga. Štoviše, religija kao ispovijest povjerenja i vjere u Boga nužno ima zajednicu ljudi u kojoj se očituje pred Bogom ili inače nije religija, ni vjera, ni vjeroispovijest. Normalno je da se Jedan Bog svih ljudi očituje u zajednici. Ljudi dijele znanstvena postignuća, zajedno djeluju i rade, umjetnošću obogaćuju društveni život i zajednički štuju svoga Jedinoga Boga.

Religija je stvar svih ljudi iako je i osobna stvar dok politika i ekonomija izgledaju više kao privatna stvar: svatko vodi svoj kućni budžet i svoju vlastitu politiku. One se ne tiču mnogih ljudi koji nisu na vlasti iako unose razdore među ljude umjesto da ih okupljaju.

Religija tumači da je uzrok razdora sotona, djelitelj, đavao koji pripisuje ljudima državu kako bi politika mogla postati svakome zajednička stvar, borba za opće dobro, zapravo borba protiv razdora i ratova u svijetu, a država se služi i ekonomijom.

Religija ima pojam “grijeh ( udaljavanje od Boga )” koji označava uzrok razdora i ratova te pojam “mir ( vraćanje Bogu )” kao rješenje svega i postizanje mira na zemlji.

Različite religije i “religije” postoje u svijetu. Iskonske su one Jednobožačke: islam, židovstvo, kršćanstvo. One jedine mogu pomoći u suzbijanju grijeha ljudi jer imaju pomoć samoga Stvoritelja svega, Jednoga Boga.

Politika i religija ne služe za vladanje ljudima. Dogovori o pravilima među ljudima su samo bezbožnički pokušaji ljudi i nikada ne uspijevaju. Ipak, svi ljudi su religiozni, neki za svaki slučaj i zbog nečiste savjesti ili straha. Vjera liječi strah jer se Jedan Bog objavio kao Osoba koja je sva za čovjeka jer ga ljubi. Samo zbog toga što postoje vjernici na ovome svijetu koji se pouzdaju u Jednoga Boga, svijetom može zavladati mir među ljudima jer Bog je Otac milosrdan. 19.11.2015. 06:29

Uspomena

Ne prezam od molitve i praštanja;

zanimljiva sam, tko zna zašto,

možda nešto moje cilj je maštanja,

odijelo možda previše kičasto;

možda sam presmiješna i nametljiva,

ne znam čime, duh mi ide kamo hoće;

znam da nisam ni susretljiva,

niti nosim velike kakvoće.

Ipak, toliko sam važna da svak koji prođe

mene okupira i oduzima mi.

Mora biti da mi nikad na pamet ne dođe

da mi dušu bilo što primami.

Treba meni umirati i stagnirati,

moram poći šapatom i tragovima

kamo zovu mene vrijednosti rangirati,

označiti što vrijedi tagovima

ili možda izdisajima i krikovima

kao što se povijest vrijedna označava,

kao što se srce mjeri dobrim likovima

kojih mnoštvo ima usred ovih račava

gdje me Providnost postavi biti moliteljicom.

Što je tako primamljivo u svemu tome,

neću znati ako se ne predstavim izvršiteljicom

divnih obećanja što se žrtvom lome.

Ne znam kako bih se predstavila,

ja sam onaj dio čovjeka koji izlazi iz ratova,

zemlja koja mnoge je prestravila,

narod koji peca ribu, lovi slavu bez atova

i bez dežurnih vikača i oglašivača;

ja sam javni bubanj od daske i lima,

ja sam samo jedan od proglašivača,

ja sam proglas mira nastradalima

što mi leže ispod poda i kreveta.

Ja sam onaj vapaj koji Bogu para uši,

plesačica zastarjela menueta;

možda sva sam samo bol što guši.

18.11.2015. 18:22

Žrtva za drugoga - jedina pobjeda

Gleda li čovjek neprekidno u sva zla na ovome svijetu, sigurno će doći do zaključka kako njegov život nema smisla jer niti jedan čovjek sam pred sobom nije zao i nije mu prirodno velika i stalna zla promatrati. Niti jedan čovjek nije niti toliko umišljen da misli da je najbolji čovjek na svijetu. Svaki čovjek ima u sebi realan pogled na sebe samoga. Ne može vjerovati niti lijepim iluzijama, ali ne može vjerovati niti u neprekidno zlo koje rađa nova i nova zla.

Ako se čovjeku dogodi osobno zlo, i tada se suočava s njime realno, a ako je bogobojazan, tada se još lakše suočava s besmislicama zla i sa zlim i besmislenim idejama te vidi na sebi samome kako je besmisleno ubijati ljude čak i kada su učinili nešto strašno, a naročito tada kada su nevini.

Biti svoj znači uvjeriti se da je tako dobro živjeti, iz svojih uvjerenja, vjerskih, domoljubnih, idealističkih. Ne može se u ime mira i dobrote činiti zlo. Ne može se optuživati nekoga zato što živi po svojim uvjerenjima, a pri tome ne šteti okolini i ne ranjava nikoga, niti ubija. Ne može se ubijati pod parolama slobode i brige za opće dobro jer je to besmislica. Ako netko ubija, neka prizna da je ubojica. Ako, pak, ubijanje drži manjim zlom i rješenjem svjetskih problema i problema zla u svijetu, osjeća svu besmislicu takvoga načina gledanja i života, uglavnom svjesno, ali često i s jako malo svijesti. Parole koje govore da se ubija zbog mira i zaštite nemoćnoga naroda samo služe ubojicama da si bespomoćno uguše glas savjesti.

Svaki čovjek ima savjest koja najčešće nije tako pogrešno formirana da bi došla do besmislenih zakljkučaka. No, ako se neprekidno gleda u zlo, dolazi se do zaključka da život ne vrijedi i nema smisla.

Za onoga koji živi po svojim realnim uvjerenjima, život njegov uvijek ima smisla, svaki trenutak njegova života ima smisla, a čak i u nasilnoj vlastitoj smrti takav čovjek vidi smisao jer zašto bi promijenio svoja uvjerenja po kojima je živio čitav svoj život. Ubojica traži često od mnogih ljudi da promijene svoja uvjerenja ili će umrijeti. No, čak i kada netko izgubi svoja uvjerenja, ubojica ga ipak ubije. Tražiti od čovjeka da promijeni svoja uvjerenja jest nemoguće i to je ono što nema smisla i to je čin koji ubija ( Druga knjiga o Makabejcima 7, 1-30 ) .

Onaj koji promatra neprekidno zla ovoga svijeta, ne vjeruje da čovjek do njega ima dobre namjere i ako mu taj čovjek povjeri nešto, ovaj koji ne vidi smisao svoga života jer promatra zla ovoga svijeta ne može djelovati razumno i prestaje stvarati bilo što pametno u životu ( Evanđelje po Mateju 25, 14-30 ).

Ubijanje je, dakle, moguće provesti vrlo sofisticirano i istančano, ubojica je onaj koji prisiljava čovjeka na nešto što nema smisla.

Prvi i krajnji Smisao je Gospodin Bog, Stvoritelj svega. Čovjek koji gleda u Boga, uvijek vidi smisao svojih uvjerenja, života i stvaranja. Ubojica to ne vidi, on je zarobljenik svojih besmislenih čina koje sam pred sobom ne može opravdati. Takav uništava bilo što stvoreno jer takav ubojica nije sposoban stvarati. Takav ubojica nije siguran da li je dobar ili zao ovaj svijet ili on sam, on nema svojih uvjerenja iako često uvjerava druge da treba ubijati iz nekog uvjerenja. Ne, ubojica nije sposoban imati uvjerenja, bilo kakve ideale, a najčešće je postao ubojica zato jer je previše gledao zla ovoga svijeta.

“Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte!... (Evanđelje po Ivanu, glava 14, 1 )! ... ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet! ( Evanđelje po Ivanu 16, 33b: Isus pobjednik ) !”.

Isuseki

Od Prevlake do Dunava

Isuseki

Riječ, po kojoj Otac stvara sve novo i novoga čovjeka, blaguje se, sluša se i sjeme je u čovjeku iz kojega se rađa kršćanin, vječna duša. To se obraćenje događa u Duhu Svetom koji u čovjeku postepeno oživljava sjeme (krštenje riječi ) mudrosti i umnosti, razuma i znanja, jakosti i savjeta(ovanja), pobožnosti i straha Božjega pomoću pomazanja u zajednici vjerujućih od posvećenoga sluge Božjega.

Čovjek u svome srcu ljubi Riječ Boga, spoznaje sebe i srca ljudi, razlikuje duhove i potrebite milosrđa te naviješta i svjedoči svoj božanski identitet jer Euharistijskim slavljem i molitvama ulazi u otajstveni život Presvetoga Trojstva. Djela, riječi i čini kršćanina postaju drugačija, a kršćaninu pomažu i sakramenti ženidbe i bolesničkog pomazanja te on također temeljito pristupa i sakramentu Pomirenja gdje ga Gospodin rješava grijeha i ostataka nekadašnjega starog čovjeka i pomaže također u čovjeku da zaživi Isus što potpunije; kršćani su isusi.

Onoga časa kada kršćanin govori molitve i sluša Riječ, on pristaje da Riječ u njemu postane tijelom. Kršćanska volja je da u njemu živi volja Boga kojoj se predaje pri što punijoj svijesti i očlišćene savjesti.

Za kršćanina je svako društveno uređenje totalitaristički režim kojemu se on ne može pokoravati jer bi to bilo protiv Boga i Riječi Božje koja je jedina Istina i Život. Kršćanin zato mora biti svjestan da se što manje prilagođava vremenitom svijetu, ali je milosrdan i blag u djelovanju. Najčešće može svjedočiti samo za sebe, odbiti se klanjati lažnim bogovima svijeta, a to ga već dovodi u priliku da navijesti Riječ drugima no, popraćeno je sukobima, naporima i patnjom ako treba.

Povlačenje iz ovoga svijeta kršćanina dovodi do stagnacije, a često blagovanje Euharistije nam daje snage za život i rad. Osim samih sakramenata, kršćaninu pomaže molitva, kontemplacija i vjeronauk.

Različite katoličke akcije pokazuju da se mnogi kršćani ipak previše prilagođavaju ovome svijetu i stvaraju nagodbe i kompromise s totalitarističkim uređenjem i režimom. Ako je kršćanin svjestan sukoba u sebi koji nastaje tim kompromisima, tada padne u grijeh osuđivanja, ogovaranja i slično.

To je stoga što su kršćani međusobno individualni i različiti pa je među njima zajedništvo u Kristu, Božjoj Riječi često malo labavo (osim u molitvi i Euharistiji), ali kršćanin je kršćanin i “u zgodno i u nezgodno vrijeme”.

Od svih kršćana samo je jedan manji dio toliko svjesnih kršćana da znaju da mediji, Antikrist u politici i razne “nazovireligije koje spominju Gospodina Isusa” nisu uopće kršćanske. Stoga u novoj evangelizaciji kršćanima treba čvrstija poduka iako i oni manje svjesni po Riječi Božjoj djeluju jedinstveno u nekim jako važnim prilikama. 17.11.2015. 07:10

Oslobađanje duša iz ropstva pakla

Kako naviještamo Boga i svjedočimo Krista Isusa, nećemo tako brzo stići u mirne vode.

Jer kako naviještamo, tako dajemo puno ili više prilika sebi i svima oko nas da vide da su zarobljeni u kavez besmisla i to da vide u svjetlu Radosne vijesti koja ih oslobađa. “Žetva je obilna, a (nas), radnika, previše malo ( Evanđelje po Mateju 9,37 )”, a Gospodin ima ozbiljnu nakanu spasiti sve ljude. Mnogi se sada čiste od grijeha.

Gospodine, ako si rekao da ćeš razlučiti pravednike od zlikovaca ( Mt 25,41 ; Mt 13,41 ), a na svijetu jedini si Pravednik za nas Ti, znam da si milosrdan i da ćeš zbog jednog malog dobrog djela svrstati mnoge duše u pravednike, zbog samo jednog malog dobrog djela u životu. A to smo svi, nema toga koji nije učinio barem nešto pravedno. Ipak, “malo ih je koji nalaze put u Život ( Mt 7, 13-14 )”, a na Tvome milosrdnom “Posljednjem sudu svi će izići pred Tebe, na uskrsnuće života ili na uskrsnuće osude ( Ivan 5, 28-29 )”: pravednoga ćeš “osloboditi, a on će Te slaviti ( Psalam 50, 15 ), nepravednicima ćeš staviti grijehe pred oči njihove ( Psalam 50, 21 ). Kad dođem pred Tebe, više neće biti mogućnosti ponovnoga pada u grijeh i tko se obrati k Tebi, u Tvoje kraljevstvo, više ne može nikada nastradati. U vječni pakao zatvorit ćeš grešna djela moja da ih nikada više ne stavim na sebe. Kada dođem pred Tebe, skinut ćeš sve zemaljsko i propadljivo s mene ( Prva poslanica Svetoga Pavla apostola Korinćanima 15, 50-53 ).

Zar se tako ne oslobodih u Tebi već više puta? Zar me ne oslobađa propovijedanje Tvoje po prorocima i svećenicima, zar me ne posvećuješ sakramentima svojim? Zar ne spada s mojih ramena neka stara ja, a ipak ja sve više živim? Zar nije takvo obraćenje baština svih ljudi?

A kako će čuti oni koji ne znaju da su u paklu ili možda i znaju da su na paklenim mukama, ali ne vide Tvoju riječ oslobođenja?

Kako je na nebu, tako i na zemlji, a Ti mi govoriš: “Evo, sve činim novo ( Otkrivenje 21, 5 )” i nastaje novo nebo i nova zemlja ( 2 Petrova 3, 13 ), nova ja, druga (“ jer u meni ne živim više ja, nego Krist” Poslanica Galaćanima 2, 20 ), a Ti, Kriste si Glava svega čovječanstva jer Otac naš i Otac Tvoj na nebesima odluči za provedbu punine vremena uglaviti u Tebi sve što je na nebesima i na zemlji ( Poslanica Svetoga Pavla apostola Galaćanima, glava 1, redak 3-10 ).

A što me je dovelo do Tebe nego naviještanje Crkve Tvoje, Saziva koji mi je daje navještaj svetih riječi Tvojih.

Psalam 50, redak 22-23

 22 Shvatite ovo svi vi koji Boga zaboraviste, da vas ne pograbim i nitko vas spasiti neće.
23 Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu: i onomu koji hodi stazama pravim - njemu ću pokazati spasenje svoje.

Ovisnica

Dan kada sam sišla s trona

bio je dan poslušnosti i klanjanja;

tada sam nazrela svoju ovisnost

i nije mi teško ni tisuću tona

zbaciti s ramena, plodove sanjanja

dok veća je postala moja nosivost.

Hranim se Božanskim životom i Tijelom,

punim se Bogom nepresušnim,

bez Njega ja sam mrlja praha;

ubijam, griješim u svijetu bijelom

za kojega sam klikom bezdušnim

postala samo kradljivica zraka.

Od Boga strepim i bojim se, grešna,

ali mi cvate ljubav i rajski mir.

Na žalost, nikome ne mogu dati

nikakva blaga, ni stiha utješna

dok svijet mi slavi moj smrtni pir,

sprovod će moj dosadom nazvati,

a tako je i pravo, sasvim u redu

jer ovaj je život na tronu završio.

Novi sam odjenula život, neprimjetan,

zaboravih siromaštvo svoje i bijedu;

svijet me je konačno ovaj ugušio.

Ovisnik sam teški i ni malo umjetan,

stvor sam, načinjen od nevidljivoga.

Jedan dio mene Bog je ostavio,

ali to je samo slika i ostatak gline.

Uze me Gospodin moga tijela živoga,

uze me k sebi; kao trsku me savio

da mognem proći gdje mi vječnost sine.

Zrno vjere i postojane nade

načini čudesa, ja sam osoba za druge.

Nisam to više ja nego stvor na uzdi.

Moj Bog mi moju smrt ukrade

da ne trpim više osude i poruge

već da bolje vidim tko je u nuždi,

ali jaka je, privlačna snaga

što snizi me dublje od ovoga tla

da hrlim tamo gdje sam težila.

I nije mi uzalud bila sva ljaga

jer postadoh bezbrižna,

jer sam poraze samo bilježila.

Dalje od zemlje se više ne može,

izgubih život da ga opet zadobijem;

časti me samo blizina anđela.

Hvala Ti, moj Spasitelju, Bože,

što više ne umirem nego pijem

nebeski život iznad svijeta uvela.

16.11.2015. 02:02