Ne daj mi da te zaboravim

Ako odeš, pratit će me tvoji vali,

zanosi i onaj svježi zrak, i ptice.

Pratit će me stvari koje su svirali,

tvoje šale za usne moje, smijalice.

Sjetiti se tebe bit će bolno kao puti

koje vrlo često mi smo prelazili;

svega što nam nisu dali svi zakoni kruti,

sreću sanjati koju mi smo prevarili.

Ne idi iz moga srca, samo sutra pamtim,

ne idi iz misli mojih što se mire

s naletima zaborava kojim plamtim;

ta, znaš tko nam život odabire,

a mi ipak nismo tako slabašni, zar ne?

Sjećaš li se našeg zadnjeg razgovora,

našli smo se pod okriljem noći sparne,

a o prostoru i vremenu nije bilo govora

sve dok nismo jutrom našli rastanak.

Čitava života, tako si me prvo naučio,

treba samo zaboraviti opstanak.

Vraćaj mi se jer već davno tako si odlučio.

31.08.2015. 18:32

Za sve mozgove i duše

Za sve one koji noću pišu,

gledaju u tamnu stranu neba

i pod svjetlilima jedva dišu,

za sve takve jedan svemir treba.

Za sve one koji sanjaju na travi,

diraju si ruke i šapuću na uho

treba jedan perivoj, veliki i pravi;

za sve njih treba svečano ruho.

Za sve one koji traže kutak doma,

koji nose sa sobom prtljagu,

za njih potrebna je zaštita od groma

da se nađu na svom toplom pragu.

Za čuvare, oružare potrebna je kutijica

u koju će zatvoriti sve parole

i još jedna slijepa uličica

gdje će ostaviti svoje noćne more.

Za istraživače potrebna je sva sloboda

i još više odgovornosti,

a za djecu puno majki, očeva i roda

kako bi razvijali sposobnosti.

Treba jedno mirno more za sve moreplovce

kako bi doplovili na obale svijeta.

I divljina za tigrove, pašnjaci za ovce,

orlovima prostor za visine leta.

Za sve one koji traže smisao za svoje dane

i za one umorne, bolesne i potlačene

potrebna je Rana koja liječi sve ostale rane,

treba Onaj koji liječi mozgove pomračene.

31.08.2015. 04:54

Svagdašnja jadikovka

Kako je teško biti stihoklepkinjom,

kako je teško biti nemoćnom,

muški se svojim duhom trgati

pred imperativom biti pjesnikinjom,

pred inspiracijom premoćnom

s kojom mi je poziv se trkati;

gledati za svakim odlazećim srokom,

a brzo se sabrati u postojećem;

po savjetu nekom pisati na slijepo,

ali ipak pogledati malo skokom

ka obliku, imperativu ponajvećem

kako bi sve bilo još i lijepo;

stvoreno uvijek držati funkcionalnim

bez suvišnosti i s puno manjka

dok je odmah potom važna i estetika;

pomiješati znakovito s racionalnim

dok se duša još na stvaralaštvu sanjka,

a sve stoga što je najvažnija etika

pred kojom svi postajemo samo prah.

O, svjetlosti mi koja mi obasjava taj predložak,

zaskočit ću si riječ i misao svaku.

Imam kanal za asocijacije, to moj je dah.

Spustit ću se tada baš na svaki svjetla trak,

a iznjedrit ću samo pjesmicu mlaku.

30.08.2015. 07:49

Albatros

Dok nebo se zeleni, mora uzburkana

njišu se uglazbljeno svim galebima;

to je samo ritam koji rađa krila slana,

to je samo povremeni nalet plima.

Propadam kroz zračne struje

i tlakovi sa mnom propadaju,

a motori niti šume, niti bruje;

putnici se povremeno nadaju.

Uska repa, širom otvorena zamaha,

lako se visinama lelujam i oči odmaram.

Pijem srke razrijeđena svježa zraka

a po svojem rasponu od neba odudaram.

Istim ritmom kao da mi pogled prati

svaku strunu zračne mase

koju iznenada skrati i obrati

jer ja nisam putnik određene klase.

Krijem se i oblacima bijelim

jer na krilima mi crte crne kao ugljen.

Svaku zraku sunca odrazom podijelim,

zato lako bljesnem i pronađem plijen.

29.08.2015. 22:27

Popustile sparine

Ipak je ta kružnica bila vatrena

koja nije dala mira niti mravcu.

Smirila se igra živaca i paklena,

ponudila se igra na novome pravcu. 

Protiv svega toga neću se pobuniti,

tiho zborim o budućoj snazi,

ali neću se ni malo uzjoguniti

jer od mene bježe svi ti vrazi

s kojima sam borbe vodila,

s kojima sam zdušno pregovarala

da bih jedan dan života rodila,

da bih više krala nego varala.

Naokolo zveče triangli izdisanja,

jadno sad pucketaju udaraljke,

a sva je povijest bolesti ispisana;

došlo vrijeme je za oproštajke.

Bezumnici buncaju pod kružnicom,

koja sad je daleko odavde,

spalila ih dok se ja osjećam dužnicom

kao ozdravljenje, kao ruka pravde.

29.08.2015. 18:19

Jutro na ledenoj santi

Nemam baš ni jednu poetičnu ideju,

uvijek pišem zapravo u prozi;

ta me rima vuče kao slovo na displayu

makar znam da su sve to lažni bozi.

Čovjek uvijek ima po nešto za reći,

ali često uopće ne kaže ništa u poanti.

Zbog poetičnosti možeš čak i slavu steći,

moja jednom ostala je na ledenoj santi.

Znaš li da je Gospod Bog romantičan,

da su zvijezde Njegove nam sjemenke

da ih čovjek gleda i postane poetičan;

znaš li da mi šapuće kroz ušne stijenke

i da me na razgovor izaziva u toj tišini?

Pjesma moja uvijek molitva je sretna.

Znaš li da mi samo Bog nikada ne hini

i da moja tuga zbog Njega je spretna?

Izreći poantu, a imati još i stila

ne znači uopće pisati o ljubavi i duši

nego znači graditi si nježna krila

kojima preletim i po svjetlu i po tmuši;

znači naći se baš tamo gdje me srce vuče

pa gledati dolje gdje je vidik puno lošiji.

Puno strasti lažne u oči mi tada tuče,

puno napuhavanja na mojoj tvrdoj šiji.

Jutrima se budim puna dubljih osjećaja,

često takva u pjesništvo svoje zađem.

Tad se osjećaji ispoljavaju bez velika otežaja,

zato valjda pjevam da ih tu pronađem.

29.08.2015. 06:57

Kruna

Previše sam tužna za pusto vragolanje,

previše stara za erotske stihove;

previše sam sama za nevjerovanje

a još volim ljude, mane njihove.

Nisam dugo znala da su ljudi mahom

kao prazno korito nepostojeće rijeke,

da će svaki dobar poriv proglasiti krahom

i pobjeći u ponore ove zemlje meke.

No, dublje pasti nego ja mogu rijetki,

većma se poniziti, a ne sablažnjavati.

Još je manje onih kojima su razni svetki

razlog dobar da se prestanu kažnjavati

(jer svijest je organ samo duha razvijena

dok se strašna savjest uvijek može javiti.

Ako li je k tome volja često jako ispijena,

ona ne može se u slobodi svojoj postaviti).

Previše sam uvijek bila znatiželje puna

pa se sjećam da već davno svima sam dosadila.

Nikad od mog trnja nije nastala mi kruna,

ali nikad nisam nikog niti namjerno ojadila.

Dva sam svijeta dugo spajala u jedan,

u sredini (križa) duša, negdje preko tla i neba;

volim reći (nađoh) sjajan biser, jako vrijedan

i još vidim da je to sve ono što ti treba,

za čim čezneš i što voliš, što dozivaš noću

dok ja bespomoćno gledam tvoje  potrebe.

Ne mogu ti pomoći čak i kada hoću.

Sretna sam u sebi, ali tugujem zbog tebe.

28.08.2015. 23:22