Nepozvani gosti

Prodala sam sve što imam,

silno blago, nekoliko tih sitnica

i po malo rijetko samo klimam.

Sve, sve je gotovo kao utješnica,

a ni počelo još nije među nama.

Mi smo bez početka, završetka

ili ja to samo sanjam sama.

Ništa ne može se bez bar jednog metka.

I tko sam sada da ti blizu prilazim?

Što to moram glumiti, zbog koga?

Naći se pri ruci, gledati da pripazim

tko će koga i koga će baba roga.

Znaš da ne volim te skupove,

tvoje stanje vlastiti je izbor bio.

Poskidala bih sve te putrove,

a ti ne bi niti zatreperio.

Što imamo mi dvoje s time,

što ćemo mi na tome sprovođenju;

da li bit će klope fine,

da li klicat će iznenađenju?

Znam, izmislit ćeš nešto

u tom mraku i tišini zvizdana.

Sve ću upamtiti vješto,

dolazit će sa svih strana,

bit će opći poremećaj,

ali nitko ni primijetit neće.

I na zlo mi ide osjećaj.

Da si barem mrtav, kamo sreće.

Elita (in memoriam)

Putovat ću jednim dijelom iza tebe

onom stazom koja nema posvete, ni blagoslova

jer je mnoštvo zarobljeno i pred Vratima se gura,

ali ne pada u vjerske transe i ne zebe.

Neću odmaći daleko, samo do velikoga naslova

kojime se diči sva elita, samoj sebi viče “hura”,

govore da ljudi ne valjaju jer ih nema koji plaze

ispred predstavništva samog Boga Jedinoga.

Znam te gdje si, da si odmah se otisnuo

s ove zemlje i na nebo gdje ti stope tvrde gaze;

nisi nikada pokleknuo, za te nema epiloga,

a bio si se sav pokunjio i stisnuo.

Idem dalje svojim putem i svojim načinom,

jedino ću tako sresti tvoje sretne oči

koje su me zadnji puta tako tužno pogledale.

Znam da smo se susreli sa Sinom,

da si želio me braniti, da ti isto noga kroči

prema istim nemanima što su me izjedale

i da ćeš mi sve izmoliti na olakšanje.

Gledali smo isti cilj, a bijasmo sasvim različiti;

zvala sam te puno puta i dozivala.

Kada došao je onaj čas za praštanje,

sve si čuo, sve je jasno bilo i počeli smo sličiti.

S Bogom sada jer te nisam nikada okivala.

Sakriveno zlato

Dobro je ovo jutro s Tobom i lijepo,

najljepše tmurno nebo pod kišom,

mirno kao zatišje pred buru.

To je Tvoje jutro, za grijehe slijepo,

u gradu ovome, svima skritom,

a pripravnom za svoju slavnu uru.

Gospi našoj prebogatoj ures je tišina

i taj lijeni osvanuli ljetni muk

kao zlato dobro sakriveno.

Njeni dani dolaze nam, sva milina

zbog koje se klanja Tebi ovaj puk

već u jutro rano još i sneno.

Šetala je one noći kao Kraljica Djeva,

nježnim svojim pogledom nas branila

od svake nemoći i prijetnje

pa njoj svaka žena, majka molitvu pripjeva,

hvalu Tebi, Kriste, jer ih je nahranila

zlatnim nebom ove noći ljetne.

03.08.2015. 07:24

Knjiga ili mač

Možda nije trebalo, vjerojatno ne,

ali duša svoje traži.

Kad iskupim greške svoje sve,

već nit’ neće biti laži.

Kad bih mogla, kad bih znala

dati tako slatku riječ il’ pismo,

ona bi iz toka pala.

No, mi isto nismo.

Ja te samo oponašam

i u tvome vidim krajnost svoju;

jedva i to nekako iznašam.

Ti si prepunio sudbu moju,

ti me potičeš na istraživanje.

Ti si kipar moje neizglednosti,

ti si zahvatio istrgivanje

iz ove moje kože koja nema čednosti.

Bog će zadnju reći

dok u meni hodiš ravno.

Jednom ću i ja to prijeći:

naći Ime Njegovo preslavno.

02.08.2015. 22:08

Ikona

Odričem se trica i kučina,

držite me izgubljenom,

nestalom u bilo čemu.

Izbacit će me pučina,

izmjerit će me cijenom

neprocijenjivom u svemu.

Mrtvima se hodi na sprovode,

nestalima šalju se istraživači,

odbjegli se zaboravljaju.

Kad se opet zvijezde porode,

naći će me sretnu pobirači,

neće znati da li da se javljaju

jer ću biti ista, neugledna,

svijet me neće progutati,

ali samo zborit ću u njedra.

Sva ta prošlost neuredna

mora sad odudarati

od mog lica, srca vedra.

Biram ono više, idem dalje

prema zatvorenim zadnjim postajama

kao što to od mene očekuju.

Ne mijenjam sve silne halje,

samo sakrivam se onim utajama

kojima mi bubrezi odjekuju.

Tako ste mi rekli, svijete,

ne valjam ovakva nikome,

nema sa mnom dogovora.

Već mi utjehama prijete.

Mene nosi život, a ne ikone;

odlazim bez pogovora.

31.07.2015. 18:43

Poruka iz oblaka

More bez mene kao samotnost,

neka dragovoljna i sva neka pusta,

ali kao sloboda bez uza.

Dim na pučini kao sramotnost.

Jednog mora svima puna usta,

ali to je more puno suza.

More suza koje izlaze iz kopna,

iz dubina tankih, kao ponornice

koje cure hladne kao led

dok ih zagrijava zemlje opna.

Nema takve svjetske pozornice

ni da teče samo mlijeko i med.

I kad prikupe se suze, već su vruće;

već su žarkom suncu priklonjene

pa sve dalje, sve to više gori.

Tako i na moru sastane se pruće

kako mamilo bi iskre ognjene.

Tada još i vjetar zaromori.

Nitko nema ovdje takve vlasti

oduzeti život ili život dati,

samo može zemlje Gospodar

kojeg anđeo na nebu časti,

koji život duši svakoj prati,

koji prati svaku poplavu i požar.

More bez mene kao užareni znak

da mi duša lako je zapaljiva,

kao poruka zadimljene pučine.

Bože dragi, čak izgorio je mrak.

Kiša ovdje lije mučaljiva,

iz oblaka crna žarka munja sine.

30.07.2015. 06:14

Krvna boja koprene

Kada želim pričati o sebi,

pripovijest je vazda samo traganje.

I kad više živjelo se ne bi,

opet iskala bih redanje i slaganje.

Misao mi kreće onim danima

kojima se nije ništa radilo,

koji činiše se poslije nepoznatim ili stranima

kao da se žarište ohladilo.

Samo gledala sam u koprenu sjajnu,

pustila je da mi bliješti kao nešto rijetko.

Ona je otkrivala mi gorku tajnu.

Željela sam da ju vidi bar još netko.

Istovremeno sam bila sretna što mi se otkriva

preveliki sjaj kojeg niti vatra nema.

To je bio sjaj mi duše što je rađala se živa,

a ja sam samo puštala da drijema.

Tek sam jučer ugledala tajni veo

koji mi pokriva dušu sasvim griješnu.

Dan je bio kišan, modar i sav zreo

dok ja sanjala sam ispovijest si smiješnu.

Koprena je čuvala me od zlih duhova,

bila sam nevinija od vlastitoga djetinjstva

koje znalo je za mnoštvo ukora,

a nit jedan ne bijaše zbog mojega posinstva

jer se za to nikad nije niti saznalo,

da sam uzela Ti krvne boje

od koje se posinstvo mi sazdalo,

da sam primila Te kao tajne svoje.

29.07.2015. 23:27