Poruka iz oblaka

More bez mene kao samotnost,

neka dragovoljna i sva neka pusta,

ali kao sloboda bez uza.

Dim na pučini kao sramotnost.

Jednog mora svima puna usta,

ali to je more puno suza.

More suza koje izlaze iz kopna,

iz dubina tankih, kao ponornice

koje cure hladne kao led

dok ih zagrijava zemlje opna.

Nema takve svjetske pozornice

ni da teče samo mlijeko i med.

I kad prikupe se suze, već su vruće;

već su žarkom suncu priklonjene

pa sve dalje, sve to više gori.

Tako i na moru sastane se pruće

kako mamilo bi iskre ognjene.

Tada još i vjetar zaromori.

Nitko nema ovdje takve vlasti

oduzeti život ili život dati,

samo može zemlje Gospodar

kojeg anđeo na nebu časti,

koji život duši svakoj prati,

koji prati svaku poplavu i požar.

More bez mene kao užareni znak

da mi duša lako je zapaljiva,

kao poruka zadimljene pučine.

Bože dragi, čak izgorio je mrak.

Kiša ovdje lije mučaljiva,

iz oblaka crna žarka munja sine.

30.07.2015. 06:14

Krvna boja koprene

Kada želim pričati o sebi,

pripovijest je vazda samo traganje.

I kad više živjelo se ne bi,

opet iskala bih redanje i slaganje.

Misao mi kreće onim danima

kojima se nije ništa radilo,

koji činiše se poslije nepoznatim ili stranima

kao da se žarište ohladilo.

Samo gledala sam u koprenu sjajnu,

pustila je da mi bliješti kao nešto rijetko.

Ona je otkrivala mi gorku tajnu.

Željela sam da ju vidi bar još netko.

Istovremeno sam bila sretna što mi se otkriva

preveliki sjaj kojeg niti vatra nema.

To je bio sjaj mi duše što je rađala se živa,

a ja sam samo puštala da drijema.

Tek sam jučer ugledala tajni veo

koji mi pokriva dušu sasvim griješnu.

Dan je bio kišan, modar i sav zreo

dok ja sanjala sam ispovijest si smiješnu.

Koprena je čuvala me od zlih duhova,

bila sam nevinija od vlastitoga djetinjstva

koje znalo je za mnoštvo ukora,

a nit jedan ne bijaše zbog mojega posinstva

jer se za to nikad nije niti saznalo,

da sam uzela Ti krvne boje

od koje se posinstvo mi sazdalo,

da sam primila Te kao tajne svoje.

29.07.2015. 23:27

Glas iz pustinje

Što ste došli gledati u pustinju?

Čuti glasa što promuklo viče

ili čuti onu višu istinu?

Ili vam se ipak spasi spominju?

Ili drage su vam utješne priče?

Ili vaše vrijeme možda minu?

Da li željeli ste kruha slatka,

spas od gruba okupatora,

magijom si poskidati križe?

Da li korisna je ura kratka

kada uzeli ste protiv zatora

kaplju vode koja ponos diže?

Zašto lijeka tražite i jaučete,

za čime zapomažete?

Je l’ vam žao što je mrtav uskrsnuo

mjesto da je poveo vam čete

pa da protivnika smažete?

Je l’ vam žao što vas nije okrznuo

pa da mjesto vas učini jedan napor mali,

da vam boli sve odlete

pa da zaigrate, zapjevate?

Da li ikada ste sebi truda dali

da vam misli budu svete?

Da li znoj si radi tog prolijevate?

Da li znate da je Božji dah u vama

i da po tom samo duša živi?

Da li znate da je ona vama sada mrtva?

Da li znate da u tome leži drama

da vam nisu sveti ljudi krivi

samo stoga što su znali što je žrtva?

Zašto vas je sve izliječio,

zašto dao vam je preko rijeke prijeći,

zašto vam je uvijek hrane davao

i nikada vas nije spriječio?

Zar ne znate da će svima samo jedno reći:

nikada vas nisam poznavao!

Zar ti čekaš nešto drugo, nešto novo?

Da li živio si vjeran pozitivu?

A što misliš za raj si uramiti?

Zar ti sve je, sve što imaš samo ovo?

Sjećaš li se, dobio si dušu živu!

Hoćeš li se cijelu vječnost sramiti?

29.07.2015. 00:59

Pjesma bez pjesnika

Bez vode i bez svježa zraka

što sam ja u izobilju svijeta,

tko sam tada ako nisam cilj potražila?

Opet stoji zrak i gušim se sred mraka

ovog sparnog, sušnog ljeta;

nigdje nemam prolaza, azila.

Zagađene misli, nemam gdje ih isprati,

u tom blatu duh mi ište zaklon

kao nigdje drugdje, nikad prije.

Ni cvijeće se tako ne može ubrati

jer nije za mirise zakon,

ni za iskušenja čizma nije

nego njegovati treba ljudsku dušu,

dati svakoj predovoljno prostora

na proplanku u sjeni stabla.

I u tami tjerat mora svjetlo tmušu

da ne gazi krivo ljudska postola;

Duha treba prosipati s nebeskog kabla.

Inače sam divlja, izgubljena, smotana

kako samo ljudska duša može biti;

niti ne znam gladi, niti usniti

jer mi treba samo Duh, samo osama

u kojoj ću nesmetano piti

da ne moram gorke pokore sniti.

Inače, što mi pjesma znači,

a što hvalbenica koja nema cilja?

Da li može pjesnik bez svog nadahnuća?

Kad odavde ni poruka ne zrači,

kako ovdje može itko naći milja?

Kako vatru potpaliti bez pruća?

28.07.2015.

Kralj slave

Ako je zlo samo nedostatak i manjak dobra, ni đavla, ni zlih duhova jednoga dana više neće biti.

Samo je jedan način kako se nedostatak dobra može popraviti: opraštanjem. Vječnim opraštanjem Onoga koji ima svu vlast na nebu i na zemlji.

Čovjek najteže oprašta sebi samome. Kad vjeruje u Boga, kad vjeruje da mu je Bog oprostio, tada se više ne mora grijeha svoga prisjećati. Jer mu je oprostio Bog veliki i dobri. Jer je ponio na sebi sve grijehe svijeta.

Krštenjem se gubi nasljedni grijeh. Kad bi svi vjerovali Bogu i krstili se u vjeri, nastao bi raj na zemlji. No, ima nas koji se krstimo i ne vjerujemo. Ima nas koji vjerujemo, ali se ne krstimo. Ovi kršteni i živući u vjeri u Jednoga Boga zadobivaju udarce nevjernika i tako nedostatak dobra ostaje u svijetu. Dok Isus, Gospodin ponovo ne dođe na oblacima u velikoj slavi.

I oni bačeni u oganj, tamo gdje je plač i škrgut zubi, tražit će spas i oproštenje.

Ps 24 (23). Svečani Gospodinov ulazak u Svetište.

Dveri su nebeske Kristu otvorene radi njegova tjelesnog ulaska u nebo (sv. Irenej).

Gospodnja je zemlja i sve na njoj, *
    svijet i svi koji na njemu žive.
On ga na morima utemelji *
    i na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na Goru Gospodnju, *
    tko će stajati na svetom mjestu njegovu?

Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto: †
    duša mu se ne predaje ispraznosti, *
    i ne kune se varavo.
On blagoslov prima od Gospodina *
    i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.
Takav je naraštaj onih koji traže njega, *
    koji traže lice Boga Jakovljeva.

»Podignite vrata, nadvratnike svoje, †
    dižite se, dveri vječne, *
    da uniđe Kralj slave!«
»Tko je taj Kralj slave?« †
    »Gospodin silan i junačan, *
    Gospodin silan u boju!«

»Podignite, vrata, nadvratnike svoje, †
    dižite se, dveri vječne, *
    da uniđe Kralj slave!«
»Tko je taj Kralj slave?« †
    »Gospodin nad Vojskama - *
    on je Kralj slave!«

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Preobrazba

Koliko sam samo puta prestala

misliti o danu i o prihvaćanju,

otvorena svojim dojmovima.

Kako sam često u sebi nestala

i sanjala o poniznome vraćanju

samotnosti, predala se snovima.

Koliko je takvih časaka u kalendaru,

koliko je predblagdanskih ispitivanja

i koliko puta zađoh prema pustinji.

I uvijek sam pristupala Oltaru

koji me izvlačio iz slatka snivanja,

uvijek me to dovodilo silnoj tustinji.

Zar mi u nutrini tama vlada,

zar ću opet naći samo sjetu,

zar će ono doći vrijeme plakanja?

Tužna stara prodire balada,

ona budi onu vjeru svetu,

onaj oganj od pretapanja

duše ljudske i otajstva.

Opet sam se vratila iskanju

da mi dadneš neku pokoru

za velika izdajstva,

samo uzdasima izatkanu,

da mi uzmeš pjesmu oholu

pa načiniš od nje preobrazbu.

Koliko još moram izdržati,

da li ovoga ću puta dočekati

posvojenu od Tebe mi glazbu

koja će mi srce istrzati

i te dane grijeha otjerati?

27.07.2015. 19:23

Riječi života vječnoga

Daj mi danas svoju sreću vječnu,

pruži meni ruku, svoju desnicu

kojom štitiš me od svakog zla.

Zaustavi meni brzu vodu riječnu

ako netko na me digne pesnicu

da do kraja dana lako stignem ja.

Neka Te slave svi narodi, Bože,

svi narodi neka Te slave!

Daj nam danas svoga Duha

da rastjera one što se glože,

koji žele nama doći glave.

Daj nam križ i daj nam Kruha.

Neka nam kraljevstvo Tvoje izraste

kao sitno zrno gorušice,

kao ukvasano tijesto.

Nek u srcima nam zapovijed naraste

da uđemo kao deve kroz iglene ušice

u Tvoj počinak, na naše mjesto.

Načiniše tele na Horebu

od svoga zlatnog nakita,

usta mu načiniše što ne govore.

Plešu ispred njega u dvoredu,

a ono niti pase travu do sita.

Među sobom samo divljaju i romore.

Razbiše se ploče Saveza,

Deset Božjih zapovijedi svetih.

Razbili su srce Tvoje na pola.

Neka mišica Ti sad ne preza,

praštaj meni što im prijetih

jer je nevjera me ubola.

I što dobro od ta puka,

što li dobra iz Nazareta?

Samo milost Bezgrešnog Začeća.

Tvoja, Bože, spustila se ruka

sve do dna, sve do kraja svijeta,

spustila se ljubav Tvoja najveća.

Neka Te slave zato jer kamo da odu,

svi narodi neka Te slave

u vodama svetišta riječnoga,

Neka urone u Jordan, svetu vodu,

nek se u izobilju Duha Ti dave

jer samo Ti imaš riječi života vječnoga.