Čaša blagoslovna

Čaša blagoslovna čaša je koju si mi pružio već onih davnih dana kada nisam niti znala kako se zove ono čega sam žedna.
Lakomo ispijam i zadržavam u srcu okus žive vode. Tako se utapljam u Tebi, a vječna je želja reći to sve nekome drugome, reći da je to spas kao da nikada nitko prije mene nije to okušao i doživio.
I nije. To je samo moja čaša, to smo samo Tvoje izobilje i ja, neponovljivo i jedinstveno zajedništvo. To je Tvoja tajna, nepriopćiva sve dok ja ne pokušam priopćiti sebe takvu. Tada se priopćuješ Ti, a ja i dalje živim u Tebi.

Gorljivi amater

Pedeset brzih dana

daj mi da Te pratim

na Tvom putu različitih stanja.

Još od uskrsnuća rana

da si znatiželju skratim

na polove razvrstana.

Da Te kao svoje tijelo gledam

i da spoznam ljubav Oca

kojemu se želim dopadati.

Da Ti zahvale poredam,

da me uzmeš kao taoca

koji će se uzašaću nadati.

Hoće li me netko prepoznati

kad pošaljem riječi saveza,

dobre želje, poništenje straha;

hoće li tko za me doznati,

neki zaljubljenik veza

na području mraka?

Znam da sve to nije jednostavno,

samo sanjam da sam izabrana

ostati sama u pustoši

kao biće posvećeno stalno

srcu Tvome koje mi je hrana

i koje me za sebe izprosi.

Ja ću k Tebi dotrčati

jer izgleda da si Partner

koji za me ima sluha.

S Tobom bih se raspričati

jer sam gorljiv amater,

željna samo Tvoga kruha.

30.04.2015. 02:10

Dostojanstvo djece Božje

Izraz “Istočni grijeh” podrazumijeva nasljedni grijeh Adama i Eve iz kojega proistječu svi grijesi. Samo krštenjem se može poništiti. Posljedice grijeha uglavom ostaju, primjerice smrt.

Najčešći grijeh je oholost jer čovjek u svojoj umišljenosti čini ludosti. Znati za svoje dostojanstvo u Kristu, Gospodinu ne znači uzoholiti se.

Psalam 8, redak 5-6

“pa što je čovjek da ga se spominješ,

sin čovječji te ga pohodiš?

Ti ga učini malo manjim od Boga,

slavom i sjajem njega okruni.”

Dostojanstvo je ljudi dostojanstvo Božjih sinova i kćeri.

Prva poslanica svetoga Ivana apostola, glava 3, redak 1a

“Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao,

da se zovemo djeca Božja”.

Knjiga proroka Ezekiela u glavi 28 dočarava što sve ljudima daje Gospodin među anđelima.

Čovjek se uzoholi u potrazi za dostojanstvom bez Boga. Zmija je u raju nagovorila čovjeka na grijeh oholosti. Zmija je oličenje djelovanja zloga koji misli da ima srce Boga jer je bogat, moćan, čudesno lijep i jako inteligentan, jer vjeruje da je sposoban stvarati svijet, vladati, načiniti čovjeka. Njegov je problem što vjeruje u nešto ludo što nije stvarno i nije istina.

Laž, dakle, vlada tim umom.

Pravednost Božja ne proklinje čovjeka, ali zmija zbog prevare postaje najgora prokleta DIVLJA zvjer. To je posljedica LAŽI, SAMOZAVARAVANJA, OHOLOSTI, ZAVISTI, ZLOBE I LJUBOMORE.

Gospodin naglašava neka je zemlja prokleta i međuljudski odnosi, a posljedica je grijeha i smrt čovjeka (Knjiga postanka, glava 3). “Prah je čovjek i u prah će se i vratiti.”

Može se pretpostaviti da će ratova još dugo biti dok se svi ne nađu u Imenu Gospodnjem.

Amos, glava 9, redak 11sl

“U dan onaj ću podići kolibu Davidovu...da osvoje ostatak Edoma I SVIH NARODA NAD KOJIMA JE ZAZVANO IME MOJE –riječ je Gospodnja, tvorca svega toga...”

Djela apostolska, glava 15, redak 16-18

“Poslije toga vratit ću se i ponovo sagraditi pali dom Davidov...da potraže Gospodina ostali ljudi, svi pogani kojima je kao naziv dano moje ime...”

Samo onaj tko prepozna spas u Kristu, Gospodinu i vjeruje Mu, nalazi se u Imenu Božjem. Postaje kršćanin.

“Ja sam uskrsnuće i život—reče joj Isus

Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.” Iv 11,25

“Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.

I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.”  Iv 7,54

Život u prokletstvu

Kada duša bila je još mlada

majčinska je ruka od sebe odvojila

pa je zlobnu bezbožniku dopustila

da tom dušom krhkom vlada.

Nikad nije duša molitve izbrojila

dok se nije slijepa pobjeći uputila.

Blaga samo davala je,

a iz nje je izlazilo samo trnje

kao da je drži to prokletstvo

po kojemu umrla je, znala je

jer je bilo sakriveno zrnje

duboko u srcu kao sitno svetstvo.

Dobrih djela imala je, dobre namjere,

a sve bilo joj je ismijano,

sve to nije zlome valjalo.

Sve je izgledalo da je žrtva zavjere

koja baca što je bilo upijano,

prokleto se samo iz duše pomaljalo.

U svom srcu vidjela je samo Ti ljepotu,

a u zlome se pronađe krivom

za sve što je bila, sve što znači ‘ja’.

Samo zato što je zahvaljivala životu

ostala je prisvjesnom i živom

jer Ti bio si joj nada jedina.

Zašto pustio si da je guši

to prokletstvo preduga joj vijeka;

da li kušao si njenu vjeru, snagu?

Zašto pustio si da tu dušu razara i ruši

koji nudio je zlobna meda, mlijeka

mjesto da si ljubi svoju majku dragu?

Zašto ljudi malu djecu proklinju,

nije li to zloća koja ne da mira?

I još pričaju da Tebe dobro znaju.

Čime se prokletstva s duše otklinju

kada ljude niti molitva ne dira?

Dokle se te grubosti opraštaju?

Jesu li to stvarno samo lude

koje ne znaju što govore, što čine

ili službenici zlobnoga im stila?

Ako ikada na smrti dobar bude,

hoće li taj vidjeti si opačine

ili će ponoviti toj duši: ‘sve si uništila’?

Hoće li to biti zadnje riječi

mjesto kajanja i pomazanja

ili duša mora prije većma mrijeti?

Da oprosti ludi što je priječi

koja samo oholosti, stvarima se klanja

i na samrti još osvetom priprijeti?

Valjda ne zna što je milosrđe

jer u dobru pronalazi samo loše sjene.

Nije valjda duša tako bijedna;

njeno ufanje je Tvoje pravosuđe,

možda ipak nosi dobre gene

da nastavi djela vrijedna.

Već je cijeli život duši proletio,

a ona prokletstvo nosi svakodnevno,

neprekidno moli, prašta uvjek iznova.

Ti si, Kriste, dušu ovu jedini posvetio,

daj njoj da pogine ili živi revno,

daj joj blaga svojih sinova

da iz duše križ izađe,

da Te sretne uvijek, svakog daha

i da mogne dati ploda.

Daj da duša riječ iznađe

kojom će se izdići od praha

i da nasljeduje dobra roda.

Ne daj duši da je boli

jer je ljubav Tvoju rađala,

jer je to prokletstvo skupo platila.

Nek Tvoj blagoslov se proli

za sve čemu se je nadala

jer je blagoslovom anatemi vratila.

28.04.2015. 09:29

Crkva je vječna

Crkva postoji već od Adama i Eve, predodređena prije stvaranja svijeta jer je Bog,  koji postoji od sebe i u sebi,  zacrta u Sinu  svome koji je Krist, Riječ Stvoriteljeva. Kada načini čovjeka, dadne mu mogućnost da se opredijeli za ljubav ili za smrt u grijesima. Tako se Sin utjelovi u Bezgrešnoj kako bi kao Bogočovjek stigao do mnogih ljudi koji žele ući u ljubav Boga da se mognu izjasniti te se dadne grubo i potpuno usmrtiti kako bi uskrsnuo da Ga sljedbenici vide i razglase svima život vječni.

Ugovor Boga s Abrahamom postade savez njihov, zakon i svetinja kao i zapovijedi dane Mojsiju, uklesane u kamene ploče, a zatim i upisane u srca ljudi, onih koji čuju navještaj života vječnoga pa povjeruju ljubavi Božjoj i zatraže krštenje jer Isus, Gospodin pošalje nakon uzašašća k Ocu još i Duha Svetog svim ljudima.

Krštenju predstoji odricanje od smrti u grijesima, pokajanje radi povratka u život, a slijedi mu blagovanje Boga koji dogovori novi savez i zakon ljubavi sa svojim sljedbenicima na koje položi ruke. Zato onaj koji gorljivo teži ljubavi može dogovoriti u Crkvi zavjete Bogu i postati redovnik i posvećenik od Krista za vjerni narod.

Život kršćana je razdiranje između grijeha i Božjeg poziva, između života i smrti. Smrt grijehu i dar života neodvojivi su.

U Duhu Svetome kršćani zahvaljuju Bogu za život, slave Ga zato jer postoji, zato šo JEST i primaju Njegov blagoslov kako bi mogli blagoslivljati druge.

Crkva je nadnaravna zajednica svih koji su pozvani da budu sveti.

Praslavenski ‘cerky’ = saziv, zbor, zajednica

Latinski: ekklesia (‘ekkaleo’- pozivam, sazivam)

Grčki: synagoge

Hebrejski: qahal, edah

Aramejski : edta, keništa

Izvor:

Pnz 4,10; Ps 22,26

Br 16,3 ;   Br 20,4 ;  Pnz 5,22 ;  Jak 2,2

Izl 12,16  ;    Lev 23,3 ;  Br 29,1

Mt 16,18

1 Pt 22,10

1 Kor 1,2

Rim 1,7

Literatura:

Rječnik biblijske teologije

Katekizam Katoličke Crkve

Pakleno more

Stisnuta je duša moja bila

često kao smjena noćna,

još su napadali na nju

pa se je u nutarnjosti svila

jer je bila sasvim nemoćna

ugledati svjetlost danju

sve dok nije roda svoga dala.

Tada začela se prva nada

u toj zatvorenoj nutarnjosti,

Boga svog je ugledala.

Kao da joj svjetlost pada

sva se je posvetila toj stvarnosti.

Više ništa nije moglo zasmetati

da se duša preda, sva onakva,

i da život svoj pronađe.

Nije htjela svađe zametati,

živjela je kao ptica kakva,

u nutrinu nitko joj ne zađe.

Ipak moralo je biti obraćenje,

morala se duša sva izvrnuti

jer su noći bile prepunjene

napadom na njeno posvećenje.

Bog je htio za njom se osvrnuti

da joj preda svoje ispunjenje,

otkrio ju zgodnom za svoj spas.

Premnogo se svega nakupilo,

nije duša sve to niti znala.

Istom kad joj Bog je dao nas,

iz nutrine naglo je nahrupilo

sve što noćima je brala.

Iz nje izišlo je sedam zala,

zavist, psovka, zloba, ljubomora;

sve to ona u sebi je stiskala,

ali je i srce svoje predala

jer u Bogu ljubav biti mora

pa za rod Ga svoj je iskala.

Još se uvijek probije gorčina,

duša sad je svjesna one kobi

što joj nije dala niti disati.

Oko duše moje velika je kotlina,

mnogi utječu se istoj zlobi

i od oholosti ne prestaju uzdisati.

Duša neprekidno Boga slavi

makar živi iznova sakrivena

s pogledom na ove muke paklene,

vidi da se svijet u zlobi davi.

Iako je ljubavlju zalivena,

ona vidi uvijek one stare sjene.

Samo ište spasa za sve druge,

ali nema puno vremena opraštati

jer je navala prevelika od zloga.

U nutrini čuva, prati sjajne duge,

ali mora još ispaštati

zbog toga što ljubi Krista, Boga.

27.04.2015. 05:15

Pastir zvjeradi

Lutala sam šipražjem, rukavcima,

nalazila druge, napojene, jarca presita

koji gurahu me prema vucima;

bijah sama kao zvijerka od svih skrita.

Posred kuće Tvoje žeđah plemenita mira,

ali samo zloba, zavist me je dočekala.

Svi su vikali da su janjad jednoga Pastira,

a ja samo divlje zvijeri posvuda sam susretala

jer sam čula kako hijene plaču,

vukove sam vidjela tužne i osamljene,

medvjedi su jedva izmicali maču,

ptice strvinarke bile su omamljene.

Tamo gdje je hrana dobra i najbolja ispaša

nikom nije bilo gladi nego samo pohlepa;

tamo gdje je bila voda živa, a ne naša,

nitko nije bio žedan, samo jarad slijepa.

Tada onaj Pastir priđe čak i tigrovima,

a ja vidjeh da je pravi, nije najamnik.

Reče mi da uđem prema Tvojim podkrovima,

da je samo on jedini mi jamnik.

Svi se najamnici razbježaše i pokunjiše,

a ja opet nosim svoju kožu mladu.

Zvijerima sam izmakla, znam Pastira kako diše

dok mi jarci žive vode kradu.

Sada, kad sam postala Ti sluškinjica,

vidim da je Pastir bio Tvoja ruka

da me nađe, da me spasi onih skitnica

i da Tvoja zbog mene je bila Muka.

26.04.2014. 07:42