Život u prokletstvu

Kada duša bila je još mlada

majčinska je ruka od sebe odvojila

pa je zlobnu bezbožniku dopustila

da tom dušom krhkom vlada.

Nikad nije duša molitve izbrojila

dok se nije slijepa pobjeći uputila.

Blaga samo davala je,

a iz nje je izlazilo samo trnje

kao da je drži to prokletstvo

po kojemu umrla je, znala je

jer je bilo sakriveno zrnje

duboko u srcu kao sitno svetstvo.

Dobrih djela imala je, dobre namjere,

a sve bilo joj je ismijano,

sve to nije zlome valjalo.

Sve je izgledalo da je žrtva zavjere

koja baca što je bilo upijano,

prokleto se samo iz duše pomaljalo.

U svom srcu vidjela je samo Ti ljepotu,

a u zlome se pronađe krivom

za sve što je bila, sve što znači ‘ja’.

Samo zato što je zahvaljivala životu

ostala je prisvjesnom i živom

jer Ti bio si joj nada jedina.

Zašto pustio si da je guši

to prokletstvo preduga joj vijeka;

da li kušao si njenu vjeru, snagu?

Zašto pustio si da tu dušu razara i ruši

koji nudio je zlobna meda, mlijeka

mjesto da si ljubi svoju majku dragu?

Zašto ljudi malu djecu proklinju,

nije li to zloća koja ne da mira?

I još pričaju da Tebe dobro znaju.

Čime se prokletstva s duše otklinju

kada ljude niti molitva ne dira?

Dokle se te grubosti opraštaju?

Jesu li to stvarno samo lude

koje ne znaju što govore, što čine

ili službenici zlobnoga im stila?

Ako ikada na smrti dobar bude,

hoće li taj vidjeti si opačine

ili će ponoviti toj duši: ‘sve si uništila’?

Hoće li to biti zadnje riječi

mjesto kajanja i pomazanja

ili duša mora prije većma mrijeti?

Da oprosti ludi što je priječi

koja samo oholosti, stvarima se klanja

i na samrti još osvetom priprijeti?

Valjda ne zna što je milosrđe

jer u dobru pronalazi samo loše sjene.

Nije valjda duša tako bijedna;

njeno ufanje je Tvoje pravosuđe,

možda ipak nosi dobre gene

da nastavi djela vrijedna.

Već je cijeli život duši proletio,

a ona prokletstvo nosi svakodnevno,

neprekidno moli, prašta uvjek iznova.

Ti si, Kriste, dušu ovu jedini posvetio,

daj njoj da pogine ili živi revno,

daj joj blaga svojih sinova

da iz duše križ izađe,

da Te sretne uvijek, svakog daha

i da mogne dati ploda.

Daj da duša riječ iznađe

kojom će se izdići od praha

i da nasljeduje dobra roda.

Ne daj duši da je boli

jer je ljubav Tvoju rađala,

jer je to prokletstvo skupo platila.

Nek Tvoj blagoslov se proli

za sve čemu se je nadala

jer je blagoslovom anatemi vratila.

28.04.2015. 09:29

Crkva je vječna

Crkva postoji već od Adama i Eve, predodređena prije stvaranja svijeta jer je Bog,  koji postoji od sebe i u sebi,  zacrta u Sinu  svome koji je Krist, Riječ Stvoriteljeva. Kada načini čovjeka, dadne mu mogućnost da se opredijeli za ljubav ili za smrt u grijesima. Tako se Sin utjelovi u Bezgrešnoj kako bi kao Bogočovjek stigao do mnogih ljudi koji žele ući u ljubav Boga da se mognu izjasniti te se dadne grubo i potpuno usmrtiti kako bi uskrsnuo da Ga sljedbenici vide i razglase svima život vječni.

Ugovor Boga s Abrahamom postade savez njihov, zakon i svetinja kao i zapovijedi dane Mojsiju, uklesane u kamene ploče, a zatim i upisane u srca ljudi, onih koji čuju navještaj života vječnoga pa povjeruju ljubavi Božjoj i zatraže krštenje jer Isus, Gospodin pošalje nakon uzašašća k Ocu još i Duha Svetog svim ljudima.

Krštenju predstoji odricanje od smrti u grijesima, pokajanje radi povratka u život, a slijedi mu blagovanje Boga koji dogovori novi savez i zakon ljubavi sa svojim sljedbenicima na koje položi ruke. Zato onaj koji gorljivo teži ljubavi može dogovoriti u Crkvi zavjete Bogu i postati redovnik i posvećenik od Krista za vjerni narod.

Život kršćana je razdiranje između grijeha i Božjeg poziva, između života i smrti. Smrt grijehu i dar života neodvojivi su.

U Duhu Svetome kršćani zahvaljuju Bogu za život, slave Ga zato jer postoji, zato šo JEST i primaju Njegov blagoslov kako bi mogli blagoslivljati druge.

Crkva je nadnaravna zajednica svih koji su pozvani da budu sveti.

Praslavenski ‘cerky’ = saziv, zbor, zajednica

Latinski: ekklesia (‘ekkaleo’- pozivam, sazivam)

Grčki: synagoge

Hebrejski: qahal, edah

Aramejski : edta, keništa

Izvor:

Pnz 4,10; Ps 22,26

Br 16,3 ;   Br 20,4 ;  Pnz 5,22 ;  Jak 2,2

Izl 12,16  ;    Lev 23,3 ;  Br 29,1

Mt 16,18

1 Pt 22,10

1 Kor 1,2

Rim 1,7

Literatura:

Rječnik biblijske teologije

Katekizam Katoličke Crkve

Pakleno more

Stisnuta je duša moja bila

često kao smjena noćna,

još su napadali na nju

pa se je u nutarnjosti svila

jer je bila sasvim nemoćna

ugledati svjetlost danju

sve dok nije roda svoga dala.

Tada začela se prva nada

u toj zatvorenoj nutarnjosti,

Boga svog je ugledala.

Kao da joj svjetlost pada

sva se je posvetila toj stvarnosti.

Više ništa nije moglo zasmetati

da se duša preda, sva onakva,

i da život svoj pronađe.

Nije htjela svađe zametati,

živjela je kao ptica kakva,

u nutrinu nitko joj ne zađe.

Ipak moralo je biti obraćenje,

morala se duša sva izvrnuti

jer su noći bile prepunjene

napadom na njeno posvećenje.

Bog je htio za njom se osvrnuti

da joj preda svoje ispunjenje,

otkrio ju zgodnom za svoj spas.

Premnogo se svega nakupilo,

nije duša sve to niti znala.

Istom kad joj Bog je dao nas,

iz nutrine naglo je nahrupilo

sve što noćima je brala.

Iz nje izišlo je sedam zala,

zavist, psovka, zloba, ljubomora;

sve to ona u sebi je stiskala,

ali je i srce svoje predala

jer u Bogu ljubav biti mora

pa za rod Ga svoj je iskala.

Još se uvijek probije gorčina,

duša sad je svjesna one kobi

što joj nije dala niti disati.

Oko duše moje velika je kotlina,

mnogi utječu se istoj zlobi

i od oholosti ne prestaju uzdisati.

Duša neprekidno Boga slavi

makar živi iznova sakrivena

s pogledom na ove muke paklene,

vidi da se svijet u zlobi davi.

Iako je ljubavlju zalivena,

ona vidi uvijek one stare sjene.

Samo ište spasa za sve druge,

ali nema puno vremena opraštati

jer je navala prevelika od zloga.

U nutrini čuva, prati sjajne duge,

ali mora još ispaštati

zbog toga što ljubi Krista, Boga.

27.04.2015. 05:15

Pastir zvjeradi

Lutala sam šipražjem, rukavcima,

nalazila druge, napojene, jarca presita

koji gurahu me prema vucima;

bijah sama kao zvijerka od svih skrita.

Posred kuće Tvoje žeđah plemenita mira,

ali samo zloba, zavist me je dočekala.

Svi su vikali da su janjad jednoga Pastira,

a ja samo divlje zvijeri posvuda sam susretala

jer sam čula kako hijene plaču,

vukove sam vidjela tužne i osamljene,

medvjedi su jedva izmicali maču,

ptice strvinarke bile su omamljene.

Tamo gdje je hrana dobra i najbolja ispaša

nikom nije bilo gladi nego samo pohlepa;

tamo gdje je bila voda živa, a ne naša,

nitko nije bio žedan, samo jarad slijepa.

Tada onaj Pastir priđe čak i tigrovima,

a ja vidjeh da je pravi, nije najamnik.

Reče mi da uđem prema Tvojim podkrovima,

da je samo on jedini mi jamnik.

Svi se najamnici razbježaše i pokunjiše,

a ja opet nosim svoju kožu mladu.

Zvijerima sam izmakla, znam Pastira kako diše

dok mi jarci žive vode kradu.

Sada, kad sam postala Ti sluškinjica,

vidim da je Pastir bio Tvoja ruka

da me nađe, da me spasi onih skitnica

i da Tvoja zbog mene je bila Muka.

26.04.2014. 07:42

Znak križa

Svakakvih je dana bilo u mom srcu

od kada te nađoh istim kao nekad

dok su spajale se naše čežnje.

Danas, evo, ni zli dusi mome mrču

ne smetaju jer me preplavio onaj kad

što mi daje za badava dlane nježnje

da mi iz njih niču dari prema svemu

što me susreće i svemu što me blazni.

Tebe nađoh zavjetom si okovati

kao da ti to ne smeta niti drijemu,

kao da ti ne stižu mi znaci razni,

kao da ti ne možeš se otrovati

niti mojim grijehom, niti slabostima

koje još me diraju za isprobavanje

sigurna mi stava do zadnjega detalja.

Činim sebe većim postojanostima,

činim oko srca svoga okopavanje,

činim sebe kao prokušana pralja.

Nalazim te u svim svojim odlukama

makar sve je blijedo i bljedunjavo

i svi puci još su uvijek slični

dok ja ljubim kroz tebe i rukama,

i dušu mi je snašlo sve što istinsko je, pravo,

to su moji dani sveti i obični.

Ne bi bilo meni tako slatko, tako lako

da sve nisam u tom zavjetu promatrala

koji temelj je i pečat krhke moje gline,

a još k tome živa voda što me napaja polako,

nježno meni izobilja velika je dala

oko usana što mole da ih ne ukine

niti jedan govor, niti kakva žeđ.

Dobro je razlučiti mi tko si ti,

mom životu koji lebdio je kao sjena,

tome vječnom času koji nema međ.

Uzalud bi bilo meni tvojom biti

da ne obnavljam si sva ta bezvremena

događanja i zajedničke prošnje i zazive,

da ja krhka nemam snagu čak i zmaja

skrenuti na naš i Božji put i zakon.

Nisam ja bez modrica i svatko ih nazire,

ali Bog ih od svega života mog odvaja

da ni tebi ne naudim onim našim Znakom.

24.04.2015. 12:34

Služba riječi

Ostanite, ne slušajte nego poštujte me,

budite u ljubavi i sili odozgo,

ne odlazite daleko od uskrsloga sjaja

jer ja za vas molim, počujte me

više srcem svojim nego mozgom,

ja vas držim usred izobilja raja.

S vama blagovati želim večeru novu,

vino novoga života i zalogaj hrane

koji dovest će vas u to savršeno stanje

gdje vam tijela grešna moga duha zovu

da vam sva posveti djela i sve dane

ako samo poželite svojih ovisnosti manje,

ako već vam dostalo je stalna umiranja,

ako umorni ste, žedni pokraj baruština

punih smrti, natjecanja i gorčine.

Od mene vam počinju sva uviranja,

kod mene vam živi konačna suština,

suprotna od svjetovne pličine

u kojoj se se davi srce ljudsko i bubrezi

jer je bludno tijelo, pohlepno za srećom

što je nikad nema, niti zadovoljstva;

samo s Duhom Božjim ako ste u sprezi,

imat ćete ljubav duše koja postaje sve većom,

što je bliža kruhu Kristova ustrojstva.

To vam večera je Gospodnja,

to je zajedništvo svijesti što se širi

u obliku riječi koja otvara i srednje uho.

To je kršćanska ophodnja

po svem svijetu, ma gdje da proviri

ono novo duhovno žrtveničko ruho.

23.04.2015. 07:21

Vjeverica

I proljeća su ista kao nekad davno

kad smo bili djeca rane dobi,

kad smo pleli vjenčiće od lovora,

kada bilo nam je otvoreno, ravno

sve do najslađe nam kobi

gdje ni čuli nismo neka druga govora

osim mnoštva dječjih povika i smijeha

što se razbacivao po parkovima

kao da su pjevali nam anđeli svih šuma,

a sve drugo nismo znali, niti grijeha

pa smo čak i gacali po jarkovima

što su svijetlili nam na sredini glavnog druma;

nismo znali što se tamo dalje krije,

nismo pitali jer bijasmo zauzeti

kopanjem i šuljanjem oko gusta grmlja

u kojem se još i danas vjeverica grije

kojoj nismo znali ploda naći i uzeti.

Tek smo tada čuli kako cesta mrmlja

kada su pokazali nam put do škole.

Prve lekcije su bile dosadne i strašne,

gledali smo vjevericu što se bez nas vrti,

pazili da ne polijevaju nas kole,

naučili da su haljine nam prašne

i da sve je to nam pravi put do smrti.

Još i danas uče malu djecu da ne traže

sve što izlazi iz zadanih okvira,

da u svijetu budu najbolji i prvi.

Opet proljeće je, doba najdraže,

vjeverica bježi, puna žira

što ga ljudska stopa samo mrvi,

kao da će odvesti nas u povratak.

Nismo naučili kamo srljamo,

a vremena nema, znamo što nam prijeti.

Život postao je sasvim kratak,

nije nam dozvoljeno da brljamo,

ne pamtimo da smo jednom bili sveti,

da smo dobro znali što je vječno,

to su bili dani istraživanja.

Kao da su izvukli nas današnjici,

ulicama krećemo se poprečno,

duše znaju sve igre sakrivanja;

nitko više ne vidi se u sadašnjici.

Samo pamtimo, a nitko ne pita

ono jedno neriješeno pitanje,

mudriji smo bili kao djeca.

Vjeverica sama u blizini skita,

nama smeta sunčano svitanje

dok nam duša tiho u dubini jeca.

22.04.2015. 06:34