Tuesday, March 10, 2015

Pekmez od majčine dušice

Propadam dragovoljno, kad je slutnja, nek je pad do kraja.
Usuđujem se rasplakati jer to je nadasve poželjno.
Čim krene mi recitacija, sjetim se patoloških osjećaja,
a spašavam se bilo kako, djetinjasto ili roditeljno.

Između toga postoje prazna raskrižja bez putokaza
i ja uporno tamo drhturim i pogađam silovito.
Moje su strelice misli koje su uvijek plodovi odraza
i uvijek pogađaju samo moje srce skrovito.

Teško je starjeti s pregrštom praznih diploma
jer patnici nemaju realne kvalifikacije.
Za ono što je im je u nutrini nema ni ceste, ni sloma,
a oni su definitivno majstori improvizacije.

Ne možeš si priuštiti opijanje ili pobjeći s cirkusom
kad si žena i majka, i neki radnik i pater familias,
a skupljaš doma samo uputstva za život s fikusom
i nosiš naivnost, i šutljivost, i gnosis pedofilias,

a jako mudre spodobe bez lica izigravaju prolaznike
i nikoga ne prepoznaješ, i nitko te ne može čuti
dok istovremeno apsolviraš okolišne romantične praznike
i festivale zbog kojih se i prazno raskrižje skruti,

a sve to nekako u više od pola života stane,
i život tu negdje odjednom zastane na pola
pa jasnije vidiš sve nježne rane i stare dane,
sjećaš se u srcu i vani nekih ljudi do bola.

I kome ćeš reći da možda si pjesnik, i možda patnik,
a sigurno nisi ni nebo, ni more, niti bandera
nego se spontano počneš trgati kao ratnik
kada ti nameću putokaz samo jednoga smjera.
10.02.2015 02:08


Stihovi za novi početak i kraj


Stihovi za novi početak i kraj

Kao da sam zaboravila osluškivati ljubavne poeme,
a danas bih tako željela one note ispisati
koje su mi nekad otkrivale slavne boheme,
koje mi srce još nije stiglo izbrisati.

Jedna je djevojka u daljini pjevala, a netko šaputao
i bešumno ljetnim praskozorjima kročio.
U mračne je prostore neki starac zalutao,
 brljao nešto, polako bevandu si točio,

po klupi ljepljivu plavkastu tintu prolijevao.
Na drevnoj tvrđi gdje kamen je isijavao sparinu
jedan je mladi čupavac s gitarom pjevao,
dok su se djeca gurala na doljnju skalinu.

Starice neke sa suznim su očima pratile brodove
dok su se strankinje sa strancima grlile.
Lijepa je plesačica brisala hotelske podove,
a kose su njene za nježnim rukama hrlile.

U mračnoj sobi sam tušem učila kućice risati,
prazne glave, s čelom na rukama umornim,
a srce je samo znalo život opisati
u samotnim noćima o danima tmurnim.

Nikada nisam uspjela obavezama izmaknuti
i oduvijek sam bila praktična i kruta
pa se danas bojim da ću stihove smaknuti
makar mi dušom romantika pluta.

Ovi su stihovi za vječnost, za novi početak i kraj,
možeš ih umetnuti gdje god ti odgovara.
Bohemi su već odavno prepoznali raj,
a i meni se noćas nebo para.
10.03.2015.  00:10



Monday, March 9, 2015

Esej o žici

Meni nisu oteli ništa, a nisu ni pružili.
Meni je bijela kuća na brijegu
kao stanište što su ga samo produžili
na nekom zametenom kablu u snijegu.

Ja nisam izgubila ništa, a dobila sve.
Ipak ti pjevam jer malo mi smeta
kad mi požele nametnuti prstenje,
kada mi kažu da nisam od svijeta.

Neki su skromna stvorenja nalik na ptice,
u gnijezdima kunjaju i malo stvaraju.
Oni su slobodne nebeske propadalice,
u životnom letu svemir proparaju.

Lijepo je biti dio dugačka reda
gdje sigurnost neprekidna vlada,
gdje se o svemu polako raspreda
i svakoga časa neka mrvica pada.

Ne pamtim te lako, ali o tebi znam
da jedino tvoje primijećujem biće
kad krenem gore ili padam u san.
I znam da si meni okrenuo lice.

Dok smo letjeli nebu pod oblake,
nigdje ne bijaše mjesta za nas.
I sada nam sklanjaju tornjeve lake
da se odavde ne bi pročuo glas

o nekome tko leti sasvim slobodan
i nadlijeće putnike brzo i mjestimice,
a pjev nerazumljiv, onostran
jer mi smo kao nebeske ptice,
ptice bez žice.
09.03.2015. 14:38


Breme ljubavi











Prolazim ovih dana često svim ranama Tvojim
kojima se utječem sada jer treba mi skrovište.
Više nego smrti sad vlastite sumnje se bojim,
sakrij me, Isuse, žedna mi duša milost ište.

Evo me opet tik iza Tebe, na istom putu,
a to sama sam željela, da me opet pozoveš
jer bilo je tako lijepo pri Tvome skutu
da sam molila za sve druge da ih dozoveš,

da postanem više od blaženog promatrača
što se kinji jer tako nečista savjest peče.
Opet sam ranjiva, gladna sam obična drača,
ali bogata ganućem što Ti mi ga steče.

Dodirujem na Tvojim dlanovima one praznine,
učim se pognuti na vodi podno svetoga boka
da mi oholost srca i pohlepni dah još više umine;
jedna, najteža rana Ti zjapi na duši duboka

jer moja te sumnja kao i nevjera previše boli,
i ta licemjerna kolebljivost zadire kao oštra žica.
Ledena moja tamo unutra tek suza se proli,
a ovdje u meni kao da niče razdora klica,

i umor me svladava od grijeha što slabom me čini;
poslušaj sada, ja se smekšavam, kajem i želim Ti prići,
i jedva otvaram svoje srce što nalik je splačini.
Smiluj se, okreni me jer kako ću takva za Tobom ići?

Ti me vodiš na skromna polja gdje ljiljani rastu
kao melem od suza Tvojim dušama rajskim
jer svi oni promatraju tužnu zemaljsku kastu
koja zatire sunce ružama svibanjskim.

Ovdje bih sada ostala i čekala dok miris Ti buja,
dok iz daljine slušam povorku Gospina plača
jer me moja slaboća još uvijek pritruja,
a vedra je glazba sve glasnija i srce mi jača;

opet si ostao u svome poslanju spasa potpuno sam.
Hoću li spoznati tu ljubavnu snagu koja Te gradi?
A ruže cvatu i tako je moralo biti, ja znam
i krećem kroz polja gdje venu mi moji sitni jadi.
09.03.2015. 05:02


Sunday, March 8, 2015

Otajstva žalosna


Muka me čeka, naš jedini zajednički Oče,
već mi je tijelo izvana kao nevjera ledno.
Evo, progonitelji već za mnom kroče.
Molim Te samo da svi budemo jedno.

U meni mesa nema, ni kosti ne ćutim;
samo mi kožom probijaju krvave vene.
Neki spavaju sada kad propast im slutim
jer im dolazi odmor, a vrag stiže do mene,

hoće da napadnem i da se borim
kako bi on anđeo svjetlosti postao
jer ako se ja u milosti umorim,
on bi pobjednik jedini ostao.

Daj mi snage, Anđele nad anđelima,
da ne smaknem niti jednu travku
jer strašna mi tjeskoba vlada djelima
i lako bih sada svladao udavku.

Neka. Neka teče molitva čeonom porom,
nek se isprazni strah od Kalvarije.
Ja molim Tvoju volju nek vlada mi Horom,
nek se pokaže Sin Bezgrešne Marije.

Rekoše da ću lakše mrijeti ako me izmožde što jače.
Ne osjećam leđa, da li mi tijelo još uvijek stoji?
Kao da peče vatreno sunce i kuje se mače
u plućima posred rebara koje mi netko kroji.

Još snaga je moćna, volja je, Oče Tvoja.
U ljubavi rastem za ta jadna stvorenja
što bacaju na me olovna oružja boja.
To moj je boj, oružje mojega odobrenja.

Da je samo jedan udarac manje,
možda bi netko od njih se zapanjio
jer ih je strah što imam znanje.
Tad bi se njegov strah obznanio.

I što jače me udara, manja mu je opasnost
da će i on nastradati bičem.
Jedva jaučem, vlastita krv daje mi slasnost:
“Moja će bol te spasiti”, kličem

jer leđa mi prte bremenom grehota.
Sotona već slavi zbog moje slaboće
dok padam zalijepljen svom snagom života.
Majka mi kleca, čuti me hoće.



Kada si trnjem okrunjen bio,
presjekla Ti je moždane ona spoznaja
da si možda na sebe zaboravio
i da nisi više znao gdje Ti je Domaja

jer su Te udarali zaigrani vojnici
da nešto prorekneš, tko ti je iza leđa.
Udarali su Te po svetoj ovojnici,
a Ti si trpio i opraštao sveđa.

Da li je to svetost Tvoja za zabavu,
da li ćeš moći ostati pri svijesti
i znati svoju dužnost pravu?
A bilo je tako lako tu igru svesti

na jadne krikove podivljalog vraga.
Da, znao si da Te hoće izbezumiti,
proliti iz Tebe Duha Očinjeg draga
i nove bogove sebi izumiti.

Trnova kruna je najveća ataka
na čovjeka koji više ne zna gdje je
dok mu krvca teče niz oči mlaka.
Tada si znao da Te probolo sve je

što si učinio za ovaj ljudski rod.
Eto, sve se sad vraća, liječenje Tvoje,
čuda i težak propovjednički hod,
sve uzalud. Sotona vapi si moždane svoje

jer ne može biti da nije pametniji
od Tebe, Spodobo krvava plašta;
on mora, mora biti viši i sretniji.
Mozak je Tvoj sada njima da prašta.



Padam i padam, zemlja me udara.
Sve se pobunilo protiv mene.
Oštro me drvo kao zublja para.
Ljubavi moja, vidim ti žene,

rubac mi nudiš i uzimaš letvu,
plačeš i hodiš, vučeš me k cilju
slijepoga, ali ja vidim žetvu.
Sotona ludi jer ne podnaša zbilju.

Znam da će lud se još jače zakvačiti, 
sve će poduzeti da me stjera u ponor pakla.
Bit će i zloban, na me se baciti,
neće ni znati kobi što ga je smakla.

Breme je moje slatko i lako,
a križ moj pun je bodljikavih žica,
tu ima boli za mrijeti srce svako.
Ipak na rubac dajem otisak lica.

Kad se dovučem do mjesta ubojstva,
iako još me sumnja baca,
znat ću da nosim pravedna svojstva,
riješit ću duše svakoga plača.

Udri samo, ukucaj mi čavlja,
krik je moj glazba za raj.
Predajem tijelo što sve izbavlja.
Još taj udar i sotoni je kraj.

Bezgrešnu predajem,
to povijest ljudska vidjela nije.
Tvoj spas joj dajem,
uzmi je k sebi i to što prije.

Posljednja želja mu je sve što još ima,
žuč i ocat, sarkazam i očaj.
Oče, snagu mi daj barem da ustima
odbacim taj zadnji jadan pokušaj.

I dok Ti predajem Duh jer više neću Te zazvati,
preda mnom nestaje vražji lik.
Ti mi govoriš da ne mogu mrijeti, ne mogu nestati
jer sam Tvoj Sin, jer sam Pravednik.
08.03. 2015  21:08


Dalje od zvijezda

Željela sam pronaći dragocjeno biserje,
osvojiti neki glavni zgoditak,
otkriti što skriva nježno paperje,
okusiti najskuplji napitak

i vidjeti iz bliza osobe razne, slavne.
Željela sam dokazati sebe u najboljem izdanju,
iskopati sve spise proročke, davne
i nahraniti dušu najsiromašniju i najmanju.

Željela sam tajno društvo i veliko otkriće,
izbjeći nevolje, nikada se ne mučiti,
spoznati mudrost koju ima Najviše Biće
i svu istinu svijeta naučiti.

Željela sam živjeti dovoljno dugo
kako bih ostvarila sve želje i snove,
imati neopisivu snagu, mladost i drugo
kako bih prebrodila sve prepreke nove.

Željela sam sresti svog najljepšeg princa,
upoznati najveće hrabre borce i mistike,
spasiti dobrog šerifa od krvavog linča,
iskoristiti najsmjelije mogućnosti i prilike.

Poželjela sam svijet bez rata i zločina,
mirnu oazu gdje ljube se puci
i sretan završetak zadnjega čina
kojega prate rajski zvuci.

Nisam ni sanjala nešto bolje i više,
ni slutila da postoji neka želja veća,
da Netko sve muke i suze briše
i da je Njegova ljubav ta popuna sreća;

da postojim u duhovnim prostorima
gdje se ne mora silom na Golgotu ići;
da tu, pokraj mene anđela ima
i da ću živa dalje od zvijezda stići.
08.03.2015. 06:51


Saturday, March 7, 2015

U molitvi

U molitvi

Znam da morala bih posegnuti za spasom
što ga sada imam lijepu priliku si dohvatiti,
ali nemoć opća razdire me muklim glasom.
Ja ne mogu noćas više ništa shvatiti.

Neki teški dani i vremenske promjene
utječu na ljude izvanrednom snagom.
Najteže je bilo pokupiti krive sjene
koje su se nadvile nad tvojom slikom dragom.

Vratit ću se, vratit ću te sebi samoj,
zbog toga te imam jer ljubiti želim
baš onako kako se u sobi tamnoj
prostire mi sjena svijeće zidovima bijelim

pa se plameno trepereje smirujuće odražava
kao da se nalazim u sredini velike srčike.
Molitva sve mrke sjene zidova ublažava,
ona se polako rađa uslijed nježne noćne utihe.

Ovo je moj drugi dan u istom danu,
ovo je sada vrijeme da umirim otkucaje.
Sada kad je Isus opet u mom stanu,
sasvim lako nabrajam sve odricaje.

Rekao je: “Pjevaj ako ti se pjeva sada”
i dade mi odmah život onaj molitveni..
On dolazi uvijek kad se sjetim tvojih nasada
koji sigurno su vječni, nikada uminjeni,

o tome mi svjedoči ovaj nagli mir.
Nije to onaj mir što ga daje svijet
nego duhovni je,bezvremeni kao vječni pir,
a to će naša gozba biti i naš zajednički let.
06.03.2015. 23:33


Popular posts