Muka me čeka, naš jedini zajednički Oče,
već mi je tijelo izvana kao nevjera ledno.
Evo, progonitelji već za mnom kroče.
Molim Te samo da svi budemo jedno.
U meni mesa nema, ni kosti ne ćutim;
samo mi kožom probijaju krvave vene.
Neki spavaju sada kad propast im slutim
jer im dolazi odmor, a vrag stiže do mene,
hoće da napadnem i da se borim
kako bi on anđeo svjetlosti postao
jer ako se ja u milosti umorim,
on bi pobjednik jedini ostao.
Daj mi snage, Anđele nad anđelima,
da ne smaknem niti jednu travku
jer strašna mi tjeskoba vlada djelima
i lako bih sada svladao udavku.
Neka. Neka teče molitva čeonom porom,
nek se isprazni strah od Kalvarije.
Ja molim Tvoju volju nek vlada mi Horom,
nek se pokaže Sin Bezgrešne Marije.
Rekoše da ću lakše mrijeti ako me izmožde što
jače.
Ne osjećam leđa, da li mi tijelo još uvijek stoji?
Kao da peče vatreno sunce i kuje se mače
u plućima posred rebara koje mi netko kroji.
Još snaga je moćna, volja je, Oče Tvoja.
U ljubavi rastem za ta jadna stvorenja
što bacaju na me olovna oružja boja.
To moj je boj, oružje mojega odobrenja.
Da je samo jedan udarac manje,
možda bi netko od njih se zapanjio
jer ih je strah što imam znanje.
Tad bi se njegov strah obznanio.
I što jače me udara, manja mu je opasnost
da će i on nastradati bičem.
Jedva jaučem, vlastita krv daje mi slasnost:
“Moja će bol te spasiti”, kličem
jer leđa mi prte bremenom grehota.
Sotona već slavi zbog moje slaboće
dok padam zalijepljen svom snagom života.
Majka mi kleca, čuti me hoće.
Kada si trnjem okrunjen bio,
presjekla Ti je moždane ona spoznaja
da si možda na sebe zaboravio
i da nisi više znao gdje Ti je Domaja
jer su Te udarali zaigrani vojnici
da nešto prorekneš, tko ti je iza leđa.
Udarali su Te po svetoj ovojnici,
a Ti si trpio i opraštao sveđa.
Da li je to svetost Tvoja za zabavu,
da li ćeš moći ostati pri svijesti
i znati svoju dužnost pravu?
A bilo je tako lako tu igru svesti
na jadne krikove podivljalog vraga.
Da, znao si da Te hoće izbezumiti,
proliti iz Tebe Duha Očinjeg draga
i nove bogove sebi izumiti.
Trnova kruna je najveća ataka
na čovjeka koji više ne zna gdje je
dok mu krvca teče niz oči mlaka.
Tada si znao da Te probolo sve je
što si učinio za ovaj ljudski rod.
Eto, sve se sad vraća, liječenje Tvoje,
čuda i težak propovjednički hod,
sve uzalud. Sotona vapi si moždane svoje
jer ne može biti da nije pametniji
od Tebe, Spodobo krvava plašta;
on mora, mora biti viši i sretniji.
Mozak je Tvoj sada njima da prašta.
Padam i padam, zemlja me udara.
Sve se pobunilo protiv mene.
Oštro me drvo kao zublja para.
Ljubavi moja, vidim ti žene,
rubac mi nudiš i uzimaš letvu,
plačeš i hodiš, vučeš me k cilju
slijepoga, ali ja vidim žetvu.
Sotona ludi jer ne podnaša zbilju.
Znam da će lud se još jače zakvačiti,
sve će poduzeti da me stjera u ponor pakla.
Bit će i zloban, na me se baciti,
neće ni znati kobi što ga je smakla.
Breme je moje slatko i lako,
a križ moj pun je bodljikavih žica,
tu ima boli za mrijeti srce svako.
Ipak na rubac dajem otisak lica.
Kad se dovučem do mjesta ubojstva,
iako još me sumnja baca,
znat ću da nosim pravedna svojstva,
riješit ću duše svakoga plača.
Udri samo, ukucaj mi čavlja,
krik je moj glazba za raj.
Predajem tijelo što sve izbavlja.
Još taj udar i sotoni je kraj.
Bezgrešnu predajem,
to povijest ljudska vidjela nije.
Tvoj spas joj dajem,
uzmi je k sebi i to što prije.
Posljednja želja mu je sve što još ima,
žuč i ocat, sarkazam i očaj.
Oče, snagu mi daj barem da ustima
odbacim taj zadnji jadan pokušaj.
I dok Ti predajem Duh jer više neću Te zazvati,
preda mnom nestaje vražji lik.
Ti mi govoriš da ne mogu mrijeti, ne mogu nestati
jer sam Tvoj Sin, jer sam Pravednik.
08.03. 2015 21:08
