PRIJETNJE I OBEĆANJA

Mi, koji nismo tako disciplinirani,

iskačemo iz svagdašnjice kao smetnje

koje mrze oni dobro socijalizirani

pa ne moraju paziti na svoje kretnje,

na svoju mimiku i pantomimu,

na svoja ramena i razne grčeve;

kojima i osmijesi uminu

kada nešto im polomi vrčeve.

Mi ćemo se uvijek pitati u strahu

što se krije iza zaleđenih lica,

zašto oni nisu podložni tom krahu

koji uništava kao stalna nesanica;

hoće li odjednom ispasti iz norme

kao neki strojevi izlizani, prekruti;

neće li im koža ostati bez forme,

neće li im crte lica prepuknuti?

Kakve li su kreme protiv bora

koje brišu sve uz malo kolagena;

koliko je debela ta tvrda kora

koja više nije niti bakrena

jer se oni ni na suncu više ne pojave?

Kad ih zovu ovi što su gladni,

bježe da ih brige ne ugnjave,

sebično se žale da su jadni

jer nemaju vremena, jer ih muče

simptomi nedostatka suosjećanja.

Zar ne bi bilo normalno da razluče

imaju li bolest lažnih obećanja?

Što ako ne znamo najaviti prosvjede?

Mi smo ljudi skromni, osjećajni, spontani;

čak i kad nas strogo slijede,

ostajemo prisebni i skontani

jer smo duše pune bora, umorni i stari,

klatimo se kao nepoželjna guba.

Među nama svak za svakog mari

makar koža nam je od života gruba.

Ako nekom kakvi živci popucaju,

ako nekoga smo nečim izazvali,

neka siđu i nek s nama ručaju,

nek okuse sve što nisu znali,

neka vide da tu nisu prijetnje

jer je ovo bolest ljudskog roda.

Tada će tek nestati svi tereti i smetnje,

tada smirit će se čak i priroda.

02.03.2015. 22:58

Život pokraj rijeke

Život pokraj rijeke

Dijelove ću svog života neke

ostaviti nekako sa strane

i razbacati ih pokraj rijeke

gdje se nalaze sve greške i mane

koje ljudi odbacuju i pronalaze,

a često ih iznova pregledavaju

kada nespokojno tamo zalaze

jer si uvijek iznova spoznavaju

vezanost za uzroke svojih neuspjeha.

Ni ja ne mogu zaboraviti

da ponekad bacala me rijeka

kao da me teži popraviti.

Ne znam samo da li mogu sjesti

i ostati sama na toj grudi,

ostaviti tugu, muke i bolesti

jer ta rijeka, to su živi ljudi.

Sasvim sama tamo bih ostala

da iz mene nikne neki dar

i sve greške tad bih dala

da ih nosi rijeke Gospodar.

Znam da tada života bi nestalo

jer bez mana nema niti popravaka,

niti ljudi do kojih mi je stalo;

  stoga živim radi povrataka

pa neka me nosi ova živa rijeka,

nove greške ili mana mala

tamo gdje Gospodar na me čeka

da mu kažem kome dar sam dala.

02.03.2015. 19:40

Zašto te imam

Sotoni, djeliocu možda nije jasno

što je to što čini moju privrženost.

Tvoje pjevanje je meni krasno,

jedino što budi moju navezanost.

Ti ljubiš Ljubav najveću i moju

i od toga tvoj život počinje.

Sigurno si zaveo djevicu po koju

jer ti čezneš blagoslove Očinje

kojima On šalje Sina svoga

i sve svoje sinove i proroke.

I ja ljude čeznem radi Boga

kojemu uzvraćam svoje sroke

jer ja znam da baš to On od mene hoće,

ljubiti Ga riječima i stihovima,

ma kolike bile muke i slaboće.

Time ljude vodi k molitvama njihovima.

Ne, ne, neću tebi nikad reći “ne”.

Prema svima uvijek stoji ono “ali”

pa i prema tebi, Zemljanine,

jer kad prođe ovaj život mali,

tek ću tada znati da li si mi drag,

da li ljubav nas je spasila

i da li je na zemlji ostavila trag,

da li nam je duše ukrasila.

Znam, zato mi  je Ljubav tebe ponudila

jer sam bila prečesto izbirljiva,

a tvoja mi je riječ onaj pravi stil pobudila.

Ti si meni uvijek  bio žrtva pomirljiva.

02.03.2015. 10:14

Rimske vježbe

 Tila sam od svih tih fikcija

koje imam u svom izborniku.

Evo, sad i benjo-dikcija,

neka bude rima ta u zborniku.

Kad će biti da proglase mene pjesnikinjom,

morali bi priznati harmoniju,

nego radije se bave nekom kinjom,

još bi mi pripisali ironiju.

Kako nerealno ušminkavati si retke

kada oko mene ništa baš ne štima,

čemu još brendirati stećke

kad bez vatre nema niti dima.

Još će reći da sam bolesna

samo da ne priznaju mi vibru

i da nemre čeljad biti tako bijesna

kako piše u mom libru.

Željela sam steći malo svetosti,

ali sam se u taj pojam razočarala;

čula sam da imam viška svjetlosti,

i da previše sam glazbe stvarala

koju nazvali su destruktivnom bukom

samo stoga što mi leže odjeci tipkovnice;

i da mjesto mozgom pišem kukom,

a mozak nisu još ni metli u tiskovnice.

To još nije ništa, ja se uvijek ukalupljujem,

ali o tom nitko neće reći

nego da se namjerno priglupljujem.

Savjest peče, ne može mi leći.

01.03.2015. 22:52

Sin jedinac

Je li to bio izraz dosade na tvome licu

kada je veća skupina rimokatolika

našla se u tamnim odijelima;

znaš li da istinska sreća nije neka veselica,

da je poštovanje uvijek prikladna prilika

za dostojanstvene ruke na reverima?

Je li to bio stav lagana ogorčenja

kada je skup završio pjevanjem,

a nitko se do kraja pomakao nije;

zar si očekivao žurbu il’ iznenađenja,

misliš li da se Krista prati zijevanjem,

da se netko žuri od Njega otići što prije? 

Je li to bila misao omalovažavanja

kada su svi do jednoga poklekli

i poklonili se pred onim ormarićem;

ne znaš li da se magija stvara od izležavanja,

da su za Tijelo Kristovo mnogi prorekli

da Svetohranšte obiluje životnim otkrićem?

Nije ti bilo tu ništa senzacionalno,

mogao si ostati doma u krevetu

razgovarati o tome ima li gdje Boga;

a mogao si i slušati racionalno

kako je suza kapnula čitavom svijetu

kada je ovan zamijenio sina Abrahamovoga

jer je taj dječak Izak iz “priče” sve znao,

i da će mu otac načiniti Bogu žrtvu,

i da će neki  prijatelj Jaganjac doći,

i da ga otac jedinca ljubi jest vjerovao;

i da će vuci na sebe staviti janjeću kožu odrtu,

ali da će žrtva spasiti svijet već prije noći.
01.03.2015. 16:21

Ljubi bližnjega

Ljubi bližnjega

Uklonila sam časkom iz vidokruga tvoj lik,

čak dozivala sam Duha Svetog

koji tako mi je nepoznat i raznolik

da u sebi strašnog lažca sretoh.

Eto što se događa u grešnicima,

nitko ih naučio nije

kako sveta ljubav dolazi svim bijednicima,

oholicama se skrije,

skepticima nikad stići neće.

Ja sam tebe srela,

rekli bi da imala sam sreće.

Ipak ja sam više htjela,

ohole zadobila sam prohtjeve.

Vrati mi se, Zemljanine,

bez tebe ni ne znam cilja potjere,

kraj tebe mi odmah sunce sine.

Znaš me kada skrušena sam, Sokole,

a ja sjećam se svih povrataka.

Slavit ćemo žetve skore,

žetve prepune podataka

koje dobivamo baš od Duha Sveta.

Eto, tu je bila moja greška,

samoćom sam bila speta,

prazna ostala je srca klijetka,

ali sada znam da uvijek moliš za mene.

Da sam tebe samo poželjela,

dobila bih nazad onu strast što krene

kao rosa Duha rađati nam sveta djela.

01.03.2015.  02:46