Plima beskrajnih obala

Možda sam ti nekad bila i previše slatka,

simpatična i draga, nedovoljno uštogljena.

Svaki pogled na me lijep i riječca glatka,

dobra volja tvoja možda bila je utopljena

od neke dragosti i miline za moju poučjivost.

Uvijek tako sve u redu počinje i površno,

brzopleti planovi za dobrodošlu mučljivost

sve dok vrag se ne opusti i zanese zdušno.

Rekla sam ti, nisam ona, ljubavi je ime Bog;

to je Onaj koji vlada svime pa i nama,

znala sam da upravlja me sve do doma tvog

i da ravna narodima, vlada našim državama.

O svome ja životu ne znam odlučivati,

samo Bog je vlastan život uzeti i dati;

što me se ne tiče, ne moram sakrivati,

što je stvarno moje, samo Bog će znati.

Iz mene je često zborila gorčina,

ona se ne javlja iz čistoga mira

nego trpi, šuti, nailazi kao plima

i beskrajne obale u tišini dira.

Pitanje je samo dobrog ili boljeg sluha

kada neka duša prilazi i prati

mjesečinu, zvijezde ili doba gluha

prije nego što se k sebi vrati.

Uvijek potrebno je poginuti, pasti,

gurati se ili glasnije podviknuti

da se mogne nastaviti rasti,

da se mogne Bogu kliknuti.

I kakva bi to bila bez ljubavi iskrenost,

o tom izbjegavam čak i pomisliti.

Čemu naglašavati, ponavljati most

kao da je samo pjena što se kiti,

kao da svih riječi imamo premalo.

Pusti dječju maštu jer ne stiže daleko

već se vraća tamo gdje joj se je dalo,

vraća se po novo, drugačije mlijeko.

A za formu, za oblikovanje Bog se stara:

ako nije nešto poznato od prije,

sigurno ti ne treba ni reforma od žara

jer te žarom srca Bog tvoj bije.

16.01.2017. 22:47