Svetinje

‘Izbaci dušu’, govori mi Domovina,

ne znajuć’ da ona sama bol je moja;

‘Povjeri se jer sam tvoja osovina,

ta, znaš dobro da sam ljubav tvoja’.

Kao što si mene izbacila, šutljivice,

s puno povjerenja da ću kruha naći,

da ću preteći i svetice i smutljivice

i da ću u tajne mnogih duša zaći,

tako me je željela izbaciti i bura

u kojoj se zibali neki stari vuci

jer sam bila joj prelaka kao cura,

jer sam puštala se njenoj huci.

A kad me bonaca rijetka tetošila,

vidjeh da sam sva od soli i od drača

pa se nisam takva naokolo pretrošila.

To sve nije mene ubilo nego me ojača.

Bijah skromna i povučena bez slave,

nađoh vrijeme da se u tebi okućim

pa sam snove gradila, snove od jave;

cvalo mi je sve što držali su nemogućim,

ali, valjda zato, nisam bila dovoljno dobra,

niti dovoljno povodljiva, osvojiva.

Nisi za me marila nego se ponašala k’o kobra,

nisi htjela biti marljiva i neodoljiva.

Sladak ti je med moj bio,

htjela si ga sve to više,

ali nitko da bi stvarati ga naučio;

ponosna si, Domovino, prepoviše.

Što sad plačeš, što sad zapomažeš,

koga tražiš i čemu se iščuđavaš?

Time samo sve to više sebi lažeš,

svi te žale, a ti kamen zatucavaš.

 Ponosiš se vjerom svojom i svojom ljepotom,

a kultura ti je smetala u vremena mračna:

mjesto da si bila svoja, da si odgovarala životom,

odbila si med i mlijeko, izabrala zlata mlačna.

Da si samo malo manja bila, ponizna i vjerna,

ne bi niti rata okusila, a bila bi slobodna i svoja.

Ali ne, ti si sveta, tebi fali moć, a ne duša smjerna,

još i plešeš na grobovima svojim kojim nema broja.

To ti je od lijenosti i nerada, zlo se hvata za tebe i lijepi.

Marljiva si ti za zlato, ali ne za svoju dušu, vrtove, potomstvo.

Svoje srce medno ubila si, tvoje srce sad za mržnjom hlepi.

Imala si državu od pamtivijeka, ali ti je lažno bilo tvoje poklonstvo.

Sva blaga, svu zemlju, sve ljudske živote imala si ti od Boga.

Slobodno si izabrala da ti zemlja bude tvoje Božanstvo,

uzela si riječi Božje kao veo koji će te dovesti do zlata tvoga,

prezrela si Onoga što pravdu dijeli, širila poganstvo.

Da si Boga svoga slavila na poljima, ne bi bila neobrađena.

Da si Boga tražila na oceanima, ne bi naftu gutala i smeće.

Da se nisi prodavala tuđincu, ne bi sada bila ojađena

nego, snobe jadni, bilo ti je sve od tvoga meda veće.

Još i huliš, učiš djecu da ti hvale more, a prezireš mornara;

hvališ kamen, ali prezireš si siromahe pa ti drugi svoje grade

jer si puna ‘svetaca’ koji neće zamazati ruke radi Božjega dara;

tražiš lažne učitelje, lažeš djeci svojoj, gaziš trske mlade.

Sad si mene, siromaha, odlučila prozivati i dozvati

zato jer ti nisam bila dobra pa sam daleko odlutala.

Što me nisi čuvala na vrijeme da bi mogla spoznati

što si, tko si i koji si pijesak godinama gutala.

Misliš da ja propala sam pa da zato plačem?

Misliš da ja nemam struje pa da zato palim tinje?

Još sam ona ista, sva od soli, odjevena dračem,

Bog mi daje meda, vina, darove i svetinje.

11.01.2017. 11:51