Zima u rosi

 

Sunce babljeg ljeta

i vjetrovi njegovi

sjećaju me dana zime

kad je Ponoć sveta,

kao i snjegovi,

i kada dobivam svoje ime.

Uvijek iznova,

iako sam sve starija kost

i od umora ne mogu poći,

dolazi mi kao ljubav nova

ta slatka i draga nevinost

kroz koju mi duša mora proći.

Hvalim Boga za te zapovijedi

što od mene čine istinu i red,

ono za čim težim dušom svom,

mada život već odavno sijedi.

Ići ću za Tobom, pratiti Tvoj slijed

da me, Kriste, rodiš u trenutku tom.

Iz mene mi duša već izlazi,

a umor je dočekuje na ruke

da se vjetri sa mnom ne igraju.

Usnulu moj Bog me pronalazi

jer On zna sve moje muke,

čak ni ptice više ništa ne pitaju.

Odjednom se budim, sasvim čila,

uzimam i lijekove za ravnotežu

protiv bablja ljeta što me nosi.

Mila mi je zima, sasvim mila,

njome zrake sunca se protežu

poput mirisave mladosti na rosi.

25.08.2021. 20:54

Anđeo života

 

I dok plačeš sa mnom u tišini,

u tom polumraku naših želja,

moja duša traži te u velikoj visini

gdje su moždane joj ponad čelja

i gdje nedostižno sunce uvijek odlazi.

Pratiti te, lijepo li je, poput putovanja

što ne završava, a sve bliže dolazi

kao da je pronašla me duša obećanja.

Još je bolje tebi ljubiti me i od sebe davati,

samo da ti nije tuge te zbog mene

koja ipak daruje ti da me možeš upoznavati,

a to skida s moga čela uporne sve sjene.

Svi nam kažu da smo jako različiti,

da to neće ići jer smo poput slijepe ceste,

a ne vide kako počeli smo naličiti

u toj tajni naše vjere i molitve česte.

Premda griješim, a za druge nemam suda,

premda odbijam sve daleko od stana

u kojemu, ako hoću, mogu biti čak i luda,

ipak ova naklonost je silno razlistana

jer sam navikla na tebe i na suze.

Znam da moje borbe tebe bole više

jer ja konačno ne vidim svoje uze,

osim ove spone što me drži tiše,

koju nisam očekivala u planu

što ga pomno održavam u praznini.

Dao si težinu jaku mome dlanu

što se nalazi sve češće na tvojoj razini.

Ne može se, ne mora se unaprijed sve znati

što je Gospod Bog priredio za svoje.

Još sam bila privezana kad je počeo me zvati

i kada me poslao na dveri tvoje.

A sad, evo, već je sa mnom sasvim jasno

da bih mogla, tako usamljena, u životu dati,

još da imam i to prijateljstvo krasno.

Konopci su pukli u tom vatrometu blagodati.

24.08.2021. 22:09

Vječno bogoštovlje

 

Bogoštovlje Crkve ima tri vida, kao i bogoštovlje Izabranog naroda Staroga zavjeta:

- ono slavi spomen na neko Božje djelo u prošlosti;

- ono posadašnjuje to djelo;

- daje tako da kršćanin živi nadajući se Danu kad će se u Kristu u punini očitovati slava Božja.

BOGOŠTOVLJE I SVETA POVIJEST

Bogoštovlju Staroga zavjeta nije više svrha aktualizirati u obrednoj drami mitsku povijest bogova da bi u njoj sudjelovali ljudi. Nego, budući da sveta povijest ostaje Božji gest u ljudskom vremenu, liturgijski blagdani malo-pomalo dobivaju ulogu spomena (a za vjeru Izraela u tom smislu i aktualiziranja) onih velikih djela od kojih se ona sastoji.

Subota postaje spomendan stvaranja; Pasha postaje spomendan Izlaska; Pedestka spomen na Sinajski savez ( u pobiblijskom židovstvu); Blagdan sjenica spomen na boavak u pustinji (Lev 23,42 sl. ).

A kako su, s druge strane, ti događaji bili predosjećaji budućeg spasa, kultno slavljenje njihova spomena donosilo je nadu: Izrael se sjeća Božjih dobročinstava u povijesti samo zato da s više vjere očekuje eshatološko dobročinstvo kojemu su ona dobročinstva samo zastrti navještaji, upisani u povijesno trajanje. (Dufour, str. 950).

Kršćansko bogoštovlje preuzima, istina, neke obrede iz starog bogoštovlja, ali ono nije naprosto pralik bogoštovlja što ima doći, već je njegova slika; novina je kršćanskog bogoslužja u njegovu temelju, u savršenoj i konačnoj žrtvi Krista, Božjeg Sina (Heb 1,2 sl. ).

SLIKA

Nitko na ovom svijetu nije vidio i ne može vidjeti Boga Oca: On daje da Ga spoznamo u Njegovim slikama (usp. Iv 1,18). Puninu objave o sebi pruža nam kroz sliku u najvišem smislu riječi, to jest preko svoga Sina Isusa Krista; a prije toga već je u Starom savezu dao da pred ljudima blista Njegova objaviteljska slava. Mudrost Božja, taj čisti odvir slave Svemogućeg i slika dobrote Njegove (Mudr 7,25 sl.), već objavljuje neke aspekte Boga; a čovjek, koji je stvoren s vlašću da zagospodari prirodom i komu je darovana besmrtnost, već je i sam živa slika Božja. Međutim, zabrana slika u Izraelovu bogoštovlju bila je samo potvrda – s druge strane – ozbiljnosti tog naslova danog čovjeku i na svoj je način pripravljala dolazak Čovjeka – Boga, jedine slike u kojoj se Otac potpuno objavljuje. (Dufour, str. 1191).

Po svome Sinu Otac je savršeno proslavljen; po Njemu se svi koji se nadaju u Njega čiste od svojih grijeha i mogu se pridružiti sinovskom bogoslužju što ga Krist prikazuje svom Ocu na nebu, a njegova je stvarnost vječni život.

„Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; 2 konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. 3 On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; 4 postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime.” Heb 1,1-4

1. PROŠLI ČIN kojega slavi kršćansko bogoštovlje jest žrtva Kristova za naš spas, žrtva koje su plodovi Uskrsnuće i dar Duha.

Tim je činom privedeno kraju staro bogoštovlje kojemu je bila svrha da izražava i podržava ponizno i predano očekivanje spasa koji je sada dovršen (Heb 7,18-28).

Krist nam pruža mogućnost da primamo plčod žrtve što ju je On priio na žrtveniku križa time da učestvujemo u euharistiji (Heb 13,10).

2.SADA se zapravo ostvaruje zajedništvo koje nas priprema na vječno zajedništvo u nebu; obred je euharistije središte novog bogoštovlja i kao neki žijeb novoga života: on je znak i sredstvo tog zajedništva. Ovim obredom proslavljeni Krist postaje na otajstven način prisutan kako bismo se mi sjedinili s Tijelom i Krvlju što ih je On prinio pa da bismo tako svi bili jedno tijelo koje slavi Oca po Kristu i s Kristom, pokretani Duhom Svetim.

Po tome nam je otvoren pristup u nebesko svetište gdje stanuje Krist, vječni Svećenik; tamo se uživa slavno klanjanje Ocu u duhu i istini, kao jedino dostojno Boga živoga. To klanjanje svetkuje žrtvovano Janje, pred Božjim prijestoljem, u nebu, pravom Božjem Hramu, gdje se nalazi i pravi Kovčeg saveza. Izabranici slave Boga Sanctusom čiju Izaija čuje jeku; oni slave i Janje koje je Božji Sin i koje je od tih izabranika stvorilo Kraljevstvo svećenika da bi ih sjedinilo sa svojim savršenim štovanjem.

Obredi, pak, što nas sjedinjuju s Kristom i Njegovim nebeskim bogoštovljem uključuju i moralne zahtjeve. Po krstu smo umrli grijehu da bismo živjeli od svetog života uskrslog Krista. Prema tome griješiti znači postati nedostojan udjela u Tijelu i Krvi Gospodinovoj, to znači osudu za one koji takav udio uzimaju nedostojni.

Naprotiv, slijediti Krista, postojanom se vjernošću združiti s ljubavlju što je nadahnjivala Njegovu žrtvu, to znači biti žrtva živa što je Bogu mila; tada su naše liturgijsko bogoštovlja i njegove hvalbene pjesme izraz duhovnog bogoštovlja našeg neprekidnog zahvaljivanja Ocu po Njegovu Sinu, Gospodinu Isusu.

3. NA POSLJEDNJI DAN završit će obredi koji ga najavljuju i koje mi svetkujemo dok ne dođe Janje odazivajući se pozivu svoje Zaručnice (Marana tha = Dođi, Gospodine!) da se ispune njihove zaruke. Onda više neće biti Hrama da bude znamenjem Božje prisutnosti; u nebeskom Jeruzalemu slava se Gospodinova neće više očitovati pomoću znakova. Jer, u svetom gradu vječnosti sluge koji će Bogu iskazivati štovanje neće više biti grešnici, već sinovi: oni će, u svemiru obnovljenom i obasjanom slavom Božjom i Janjetovom, gledati svog Oca licem u lice i pit će s Njegova izvora žive vode Duha. (XL Dufour, str.99). 24.08.2021. 20:39

 

„4. NOVO NEBO I NOVA ZEMLJA

Nebeski Jeruzalem

I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. 2 I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. 3 I začujem jak glas s prijestolja:
»Evo Šatora Božjeg s ljudima!
On će prebivati s njima:
oni će biti narod njegov,
a on će biti Bog s njima.
4 I otrt će im svaku suzu s očiju
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti
jer – prijašnje uminu.«
5 Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče:
»Evo, sve činim novo!«
I doda: »Napiši: Ove su riječi
vjerne i istinite.« 6 I još mi reče:
»Svršeno je!
Ja sam Alfa i Omega,
Početak i Svršetak!
Ja ću žednomu dati
s izvora vode života zabadava.
7 To će biti baština pobjednikova.
I ja ću njemu biti Bog,
a on meni sin.
8 Kukavicama pak, nevjernima i okaljanima,
ubojicama, bludnicima,
vračarima i idolopoklonicima
i svim lažljivcima
udio je u jezeru
što gori ognjem i sumporom.
To je druga smrt.«

9 

Novi Jeruzalem

I dođe jedan od sedam anđela što imaju sedam čaša punih zála konačnih te progovori sa mnom: »Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu!« 10 I prenese me u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, 11 sav u slavi Božjoj, blistav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; 12 okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih. 13 Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. 14 Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih.
15 Moj subesjednik imaše mjeru, zlatnu trsku, da izmjeri grad, vrata njegova i zidine. 16 Grad se stere u četvorini: dužina mu jednaka širini. On izmjeri trskom grad: dvanaest tisuća stadija – dužina mu i širina i visina jednaka. 17 Izmjeri i njegove zidine: sto četrdeset i četiri lakta po čovjekovoj mjeri kojom je mjerio anđeo. 18 Zidine su gradske sagrađene od jaspisa, a sam grad od čistoga zlata, slična čistu staklu. 19 Temelji su gradskih zidina urešeni svakovrsnim dragim kamenjem: prvi je temelj od jaspisa, drugi od safira, treći od kalcedona, četvrti od smaragda, 20 peti od sardoniksa, šesti od sarda, sedmi od krizolita, osmi od berila, deveti od topaza, deseti od krizopraza, jedanaesti od hijacinta, dvanaesti od ametista. 21 Dvanaest vrata – dvanaest bisera: svaka od svoga bisera. A gradski trg – čisto zlato, kao prozirno staklo.
22 Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac! 23 I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac! 24 Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju. 25 Vrata mu se ne zatvaraju obdan, a noći ondje i nema. 26 U nj će se donijeti slava i čast narodâ. 27 Ali u nj neće unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života.” Otk 21

Pitanje o ljubavi

 

Mentalne slike i natuknice za vrijeme molitve i razgovora s Gospodinom.

Izmoli se Gospodnja molitva i klasične manje molitve.

Govori mi, Gospodine, koja je volja Tvoja za mene.

Kada se vjernik usredotoči na molitvu, slike koje mu dolaze mogu biti slike nepoznatih trpećih ljudi ili čak čitavi mali filmovi o životu.

To se dogodi kad vjernik više osluškuje Gospodina nego što Ga nešto stalno prosi.

Često se zlodusi umiješaju u te slike jer slike smrti mogu biti i pozitivne i negativne predodžbe. No, ako se vjernik usredotoči strpljivo i uporno na Gospodina, na Njegove riječi ili na Njegove muke te ako izmoli Zdravomariju ili molitvu arkanđela Mihaela, brzo će nastati dobra, lijepa i ugodna komunikacija i konverzacija između Boga i čovjeka.

Mentalne slike su pune simbola kao što je slika križa, cvijeća, neba.

Zamolim Te nešto, Gospodine Isuse, i očekujem odgovor. Sklopim oči i promatram Te bez mentalnih slika jer one će doći onako kako je volja Tvoja.

Osluškivanje je duševna aktivnost unutarnjega sluha gdje se dodiruju i komuniciraju ljubavnici koji se tako postepeno i upoznaju iako nemaju možda obimne podatke jedni o drugima, nevažne podatke.

Postepeno znači da tu nema nikakvoga preskakanja po dvije stube ili slično.

Nema žurbe.

Dobro je da preduvjet bude vlastita izgrađena mirna kolotečina.

Kad osluškuju, slijepi progledaju.

Napomena o sposobnostima i darovima ljudske imaginacije koje Bog daruje molitelju kako želi: Psihoza koja se malo zaliječi može poslužiti kao ledolomac za osluškivanje, ali ne može se svojevoljno izazvati. U psihotičnim stanjima čovjek nije pri sebi, ali često je bliže pri Gospodinu i može se događati mnoštvo slika, predodžbi, riječi i misli, ali teško se razabire zbog same psihičke bolesti. Međutim, ljudska duša nakon bolesnih napadaja postaje više kao izvježbana čitati svoje vlastite simbolične slike. Gospodina se može čuti i bez jasnih glasova.

Najčešće se dogodi da molitelj sam izgovara ono što mu govori Gospodin.

Osluškivanje se ne događa zato da bi vjernik očekivao neke mentalne slike već se one mogu i ne moraju pojaviti kao popratna pojava kontemplacije. Pri kontemplaciji se zapravo promatra u duhu neki određeni motiv, biblijski, vjerski.

Jučerašnja bilješka:

„Čovjek osluškuje na vrhu planine iznad koje stoji mračan oblak kroz čije središte prodire jarka svjetlost, a ona i oblak vode u nizinu. Ispod planine je smrt.

Zrakoplov se pretvara u veliki bijeli križ.

To može biti znak da je do susreta Riječi i sluha došlo i može značiti da stiže odgovor na neku misao ili pitanje općenito; kao da je komunikacija započela.

Duša koja osluškuje stoji ispod svjetlosti, a oblak je oko nje.

Ona počinje razgovarati pomalo iznenada i govori nešto čega prije nije bila svjesna na takav konkretan, izgovorljiv način.

Tvoje sam oruđe, Isuse za određene ljude.

Ti me formiraš i oblikuješ te se na taj način i svetiš u meni i posvećuješ me.”

Isuse, jučer sam vidjela Tvoju agoniju na križu u jednoj kratkoj, brzoj slici. Pitala sam Te o ljubavi. I vidjela Ti ispaćeno lice kako s puno boli iščekuje kraj Muke, gledajući u nebesa. Ti si vjerojatno tražio Boga Oca, a ja Te ugledah kao da sam gore, na nebesima i gledam na Tvoj križ. Kao da si okrenuo svoje sveto lice prema meni. Kao da mi govoriš: „Evo, to ti je moj odgovor o ljubavi”. Tada je nastupio Tvoj smrtni čas.

Upitah Te zar je ljubav i smrt isto.

Ne, Ti si Život.

I Ti si pokazao najveću ljubav ikada, božansku i ljudsku.

Ali Ti si posvetio sve moje pomisli na smrt. Sve moje loše primisli na spomen o smrti. Znam da je smrt poželjna jer je smrt grijeha, a smrt grijeha oslobađa za život u punini.

Tvoja smrt je bila najsmislenija smrt na svijetu, otkupiteljska za sve ljude.

Nedavno sam promatrala molitvu za okorjele grešnike.

Da, potrebno je moliti za njihovo obraćenje, uporno.

Jer Ti si za sve njih položio jamčevinu i ono što nedostaje Tvojim patnjama su i naše muke i patnje dok opraštamo zločine i molimo za obraćenje, a potom još smognemo i snage da blagoslivljamo.

Jer što ako osoba koju netko ljubi postane ogorčena, što ako joj izmakne psovka, što ako padne u ponore grijeha? Netko i dalje ljubi tu osobu. Netko i dalje ne može ni pomisliti da se ta osoba neće izvući iz grijeha uz Tvoju pomoć i vjeruje i moli za njezin spas, to jest za obraćenje.

Te su molitve neophodne kao i molitve za duše u čistilištu.

Prikazujem Ti, vječni Oče, te svoje peripetije kao zadovoljštinu za obraćenje psovača.

Prikazujem Ti, svemogući, vječni Bože, Tijelo i Krv, Dušu i božanstvo preljubljenoga Sina Tvojega, Gospodina našega Isusa Krista kao zadovoljštinu za grijehe naše i cijeloga svijeta.

Po Njegovoj pregorkoj muci smiluj se nama i cijelome svijetu.

Silazim iz nebeskih pašnjaka gdje sam zamolila neka se sveti Ime Tvoje, Gospodine i neka bude Tvoja volja na zemlji kako je na nebu.

Silazim dalje i na Euharistijsku gozbu gdje molim za Kruh svagdašnji.

Silazim sve sigurnije na zemlju i molim još samo „smiluj se, Gospodine, otpusti nam grijehe i ne uvedi nas u napast”.

Izbavi nas od zla. Amen!

24.08.2021. 03:33

Tvoje je kraljevstvo i slava, i moć u vjekove!

Tjeskoba i nada posljednjih vremena

„Uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.” 2 Kor 4,10

Za razliku od straha, koji izazivaju bića ovog svijeta, za razliku od brige koja je znak naročite skrbi ili pretjerane zaokupljenosti nekim sasvim određenim poslom ili trenutnim zadatkom, za razliku od svega toga, tjeskoba odaje nemir koji izvire iz dubina mene, nesigurnost pred smrću ili uopće budućnošću.

U Bibliji, barem u njenom grčkom prijevodu, taj se osjećaj javlja tijekom kazivanja u kojima se javlja neka od slijedećih riječi.

One koji su pod opsadom muči AGONIA glede ishoda borbe.

Hrabrost napušta onoga koji se nađe u tjesnacu, u škripcu, u ćor-sokaku komu nema izlaza – APOREO, APORIA.

Izraz SYNEKHOMAI sadrži predodžbu zatvorenosti, opkoljenosti: čovjek je zahvaćen, prikliješten, prigušen, zarobljen strahom ili bolešću;

ili je potišten, bačen u bijedu – STENOKHORIA.

1. Savez Gospodina Boga sa svojim narodom jamči prisutnost Gospodina obećanja; ali ona ovisi o čovjekovom vjernom opsluživanju Zakona, tako da je takva sigurnost neprestano ugrožena opasnošću da se sprhne pred stvarnošću.

Jakov, koji je stigao do prijelaza na rijeci Jabolu, našao se u škripcu (EPORELTO: Post 32,8). Ipak, on u tom času ima iza sebe ponovljene saveze što ih je Gospodin sklopio s njegovim ocem i s njim samim. U odnosu pak na svog brata Ezava, on će se suočiti sa stanjem koje ga baca u tjeskobu. Rve se s anđelom Gospodnjim, gubi, ali pri tome postaje siguran da je Bog s njime.

Ilija, legnuvši pod smreku, očajava:najradije bi umro (1 Kr 19,3 sl.). Uviđajući (krivo) sveopći otpad naroda, ne smatra li s pravom da mu je život promašen? No, kao kasnije Isusa u Getsemaniju, anđeo ga Gospodnji krijepi te može nastaviti put sve dok ne susretne Gospodina koji će ga vratiti na pravi put.

Sav narod utonuo je u tamu. Nije li on u tjeskobi? I Jeremija je utučen, napušta ga hrabrost pred glađu što mori narod – on je, naime, tu kao onaj koji ima očuvati Savez. No, kad je riječ o njemu samome, njegova je reakcija drugačija: kad ga progone, on proklinje dan kad se rodio, ali ipak nalazi ishod u utoku Onome koji ga može osvetiti i zaštititi.

S Jobom probija muka oko individualnog spasa. Joba hvata strah i on plače; „obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega se bojah”, govori obuzet gorčinom duše svoje. „Strah ga je Gospodnji zahvatio”. Najzad, ne rabeći same te izraze, Pravednik u svojoj tjeskobi viče Bogu koji ga može spasiti iz nevolje (THLIPSIS).

U svim tim slučajevima središnje mjesto pripada pojedincu, jer na nj vreba smrt; nad njegovom tjeskobom lebdi neka nesigurnost, zato što je Božja stvar umiješana u njegovu. Mojsije u prvi mah također zaziva smrt, no, ako ga kasnije i obuzima tjeskoba, biva to samo u vezi s otpadom naroda. Kad moli Boga da ga izbriše iz knjige života, zajedno s narodom, on se solidarizira sa svojom grešnom braćom, mada pri tom ostaje siguran da će Božja ljubav pobijediti.

2. Takvu tjeskobu može, uistinu osjetiti srce svakog čovjeka, ali s Isusovim dolaskom razlog za nju se mijenja. On je na sebe uzeo ne samo strah pred smrću već i strašnu svijest o neizvjesnosti, nesigurnosti. U Maslinskom vrtu obuzeo ga je jad, strah, osjećaj stiske i užasa (Mk 14,33 sl. ) i tako je On u sebi sažeo tjeskobu pravednika svih vremena, s jaucima i suzama, moleći se Onomu koji Ga je mogao spasiti od smrti, usklađujući najzad polako svoju volju s voljom Očevom. Došao je anđeo, i ovaj put, da okrijepi Onoga koji se do te mjere bori da se znoji krvlju, a koji potom „ustade” pobjednički, sposoban da se suoči sa svojom sudbinom.

Silazeći do dna ljudske tjeskobe, Isus „postade svima koji Mu se pokoravaju uzrok vječnoga spasenja” ( Heb 5,9); On stvara novo, neopozivo vrijeme. Doista, čin kojemu se vjernik obraća kako bi osigurao kvalitet sadašnjice što je proživljava, dogodio se u prošlosti, ali on izranja izvan vremena i povijesne nestalnosti u njegovoj su vlasti (Otk 1,5). U Isusu tjeskoba nije dokinuta, ali je stavljena na svoje mjesto,, jer nada biva od sada sigurnost, a smrt plodna.

3. U srcu vjernika tjeskoba može biti doživljena na dvojakoj dubini i širini. Evo Pavla kako je suočen s vlastitom smrću: „...tako da smo izgubili nadu u život. Čak smo u sebi smatrali sigurnom smrtnu osudu, (ali to bijaše) da se ne bismo uzdali sami u se, nego u Boga koji uskrisuje mrtve” (2 Kor 1,9; 5,4). On, naime, zna da nas ništa rastaviti neće 'od ljubavi Kristove: ni nevolja, ni tjeskoba' ( Rim 8,35.38). Tjeskoba nestaje u odlučnoj sigurnosti da je u Kristu smrt pobijeđena (1 Kor 15,55). Smrt čak dobiva i smisao, otkupiteljsku vrijednost, kad se sjedini s Isusovom smrtnom borbom: „smrt očituje svoju silu u nama, a život svoju u vama” (2 Kor 4,12).

Ali tjeskoba se može ponovno javiti na dubljoj razini. Tada se ona odnosi ne jednostavno na smrt nekog čovjeka, niti na njegov osobni spas, jer on zna iz nadanja da je taj spas stečen (Rim), već se javlja u suočenju sa slobodom drugih, sa spasenjem drugih. To je ona tjeskoba iz koje vapije Pavao kada, poput Mojsija, želi biti anatemom svojoj braći po krvi (Rim 9,1); želi trpjeti, suosjećati (SYNPASKHEIN) s Kristom: svijet, naime ostaje uzdisanjem sve do svršetka; tada nada očituje svoju drugu dimenziju: ona nije samo sigurnost već i iščekivanje, postojanost, zaslugom Duha. Eto zbog čega Apostolom ovladava (SYNEKHO) Kristova ljubav (2 Kor 5,14), upravo kao što je i Isusa bila svladala (SYNEKHOMAI) perspektiva vlastite žrtve (Lk 12,50); i on je prepušten jadima i tjeskobama (STENOKHORIA: 2 Kor 6,4) ali ipak nije bezizlazno satrven (APORIA 4,8). Kristova smrtna borba traje sve do svršetka svijeta.

Ako, dakle, kršćanin i može u vjeri prevladati tjeskobu koja ga pritišće u vezi s njegovom smrću i spasenjem, on u isti mah može ipak proživljavati neopisivu tjeskobu živeći zajedništvo s cjelinom udova Kristova Tijela. Sigurnost i nesigurnost u srcu vjernika ne stoje na istom planu i ne odnose se na isto. ( Dufour, str. 1352). 23.08. 2021. 20:20

»Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!«

Lk 12,49-50