Obični sveti ljudi

Smijem li reći da svijet je grub,
a blagost je njegova ponekad krinka?
Čovjek to zna kad mu stane na rub
jer on je nalik dami koja se šminka:

pažljivo prati svoj životni stil
sve dok ne padne svjetlo dana
kad vidi se bolje što sakriva til
i svijet se pokaže kao velika rana.

Tko vjeru nosi i svjetlo Boga,
taj drži na svijetu blagi dom,
ali je svijetu teško primijetiti toga
jer ima grubi veo na licu svom.

Veliki sveti, a obični ljudi
cijeli taj svijet molitvom prate
i s njima se netko u svijetu probudi;
njima se molitve uvijek vrate.

Sveti su kao sol što žeđa
i kao svjetlo za duše svijeta.
Obični potomci običnih pređa,
imaju mira, blaga i sveta.
‎01. ‎studenog ‎2018. 17:28

Magluštine

Gordi bijaše dani neznanja
i pjesme duboke i patetične.
Nitko te dragu kao ja ne sanja,
ničije riječi nisu tako poetične.

A saznadoh brzo da ponos vlada,
čežnja za slavom i manipulacijom
i da će zemljina kora, hladna i mlada,
ovladati paklenom situacijom.

Da ću pristariti do godina ovih
od kojih sam ponizna sve do poda,
ne bih ni slutila da se ne povih
zbog mudrih riječi siromašna roda.

O, kada duša neka za malo ostari,
tako je dobar svaki pokret i djelo;
tako se bajno život ostvari,
tako je lako tugovati smjelo.

Razišle se one magluštine uma,
prestao rasti korov u travi.
Zabijeljelo cvijeće se pored druma,
a duša samo svog Boga slavi.
‎31. ‎listopada ‎2018. 20:20

Uvijek iznova

Najteže iskušenje, 
neostvariva odluka
nada mnom tiho lebdi.
Nije to moje zrenje
već želja pusta i muka,
al' savjest ipak bdi.

Odricanje, odricanje,
nadnaravni potez i stav
u milosti velika Boga.
Nije to moje stanje,
moj put nije prav
i svjesna sam toga.

I nemoć, i tuga, i žal
što slobodna nisam
već ovisna pukoj sreći
nosi me dolje, u kal
gdje čovjek ostaje sam
i nema što steći.

Ne ljubim Te dovoljno, Oče,
ne vjerujem kako treba.
I čelo se rosi,
i zjene se moče,
propast mi vreba
i križ se taj nosi.

Hvalim Te, slavu Ti dajem
jer grijeh je gorak
i seže do krova,
al' svaki put kad se kajem,
činim bar jedan korak,
počinjem iznova.
‎29. ‎10. ‎2018. 17:47

Spasonosno razmišljanje

Knjiga Mudrosti, glava 3, redak 10-12:
"10A bezbožnici će zbog svojih misli biti primjereno kažnjeni
jer su prezreli pravednike i otpali od Gospodina.
11Teško onima koji preziru mudrost i stegu!
Isprazna je nada njihova, napori uzaludni
i poslovi bez probitka.
12Žene su im bezumne, djeca opaka
i proklet njihov rod!"


Knjiga Mudrosti, glava 4, redak 3-6:
"3A mnogobrojno potomstvo bezbožnika nije ni za što;
izdanci se nečisti duboko ne korijene i nemaju čvrsta temelja.
4Jer ako se načas i razgranaju,
slabo ukorijenjeni, na vjetru se zaljuljaju,
iščupa ih sila vihora,
5i grane što tek su izbile polomi
i plod im je beskoristan,
nezreo za jelo 
i nije ni za što.
6Jer djeca rođena iz nezakonita spavanja
svjedoče na sudu o zlu roditelja."



Uvijek me je strah da ću pasti u neku veću Božju nemilost.
Jedno mi nije jasno: što ako sam ja u milosti velikoj, a gledam brata bezbožnika, što da mu reknem i kako da se osjećam pri pomisli da za njega vječnoga života nema. Ako se taj naraštaj može izliječiti samo molitvom i postom, tada se moj vječni život sastoji od posta i molitve za brata bezbožnika u uvjerenju da njega zapravo čeka oganj pročišćenja, a ne ognjeno jezero vječne smrti iako sam uvjerena da je sastavnica svakog obraćenja Bogu istinsko pokajanje, to je vatra koja čisti, ali i u kojoj duša može dugo, dugo gorjeti i izgorjeti u tvrdokornosti svojoj, mada ne vidjeh nikada toga; svi bezbožnici koje susretoh bijahu desnicom rukom Boga živoga kao list na vjetru: jučer tvrdokorni, a danas u strahu od vječne smrti.

Knjiga Mudrosti, glava 5, redak 7-14:
"7Bazali smo stazama propasti
i prohodili bespuća pustinje,
ali puta Gospodnjega nismo spoznali.
8Što nam je koristila oholost?
Što nam je vrijedilo bogatstvo i hvastanje?
9Sve je prošlo kao sjena
i kao kratkotrajan glas.
10I kao lađa koja siječe uzburkano more
i traga joj nema kuda prođe
niti brazde hrptici njezinoj u valovima;
11ili kao ptica što zrakom proleti
i ne ostavi traga prolazu svojem:
šiba lagani uzduh udarcima svojih pera
i rasijeca ga uza snažan fijuk
i prodire zamasima svojih krila,
a poslije nema više nikakva traga njezinu letu;
12ili kao strijela odapeta na svoj cilj:
probijeni se zrak odmah sklapa
i ne raspoznaje se staza njezina –
13tako i mi: jedva što smo na svijet došli,
a već nestadosmo,
ni traga kreposti pokazati ne mogosmo:
u zloći se svojoj sasvim istrošismo."


Ovo svečano uvjeravanje u spisima i među prorocima izvorom je spasonosna razmišljanja (vidi Dufour: bezbožnik, SZ 3).
U svojoj bojazni od Božje srdžbe i od toga da će Bog izgubiti strpljenje sa mnom, zaključujem još nešto drugo: budući da nitko ne može biti tako beskrajno strpljiv kao Gospodin, moj strah nije opravdan već dolazi od grešnoga ljudskog načina razmišljanja; ljudi u svijetu na ovoj zemlji gledaju na pravednost kao na vraćanje milo za drago, kao na neku vrstu osvete. Mi kaznu dajemo zbog naše nestrpljivosti, a ne iz ljubavi kakva je ljubav Boga, kao spasonosno upozorenje. To me navodi na zaključak da ima na ovome svijetu previše prestrašene djece i ljudi koji nemaju pojma kako je duboko milosrđe Boga našega. S druge, pak, strane, sam je sebe pohulio onaj tko misli da će mu Bog sve oprostiti u svom beskrajnom milosrđu te da čovjek može padati u grijehe i činiti što god hoće i kako mu se prohtje - taj način razmišljanja je već debela tvrdokornost iz koje se sam čovjek nikada ne može izbaviti.

U mom strahu od Božje srdžbe postoji neprekidan oprez da ne padnem u grijeh, da ne ogreznem u grijehu jer svaki laki grijeh i duhovna pogreška u mom iskustvu doziva đavle da navale s teškim grijesima na mene, s teškim napastima na smrtne grijehe. Zato je strah Božji dar od Boga Duha Svetoga kada je čovjek već okusio blagodati vjere i vječnoga života jer bez toga predokusa vjerskoga života i blaženosti, ne bi se neki bezbožnik dosjetio straha Božjega iako Duh Sveti na svim ljudima počiva. Nasuprot darovima Duha Božjega stoji ogrezli grešnik koji nije naučio paziti na svoje lakše grijehe i one smrtne kao što su ljubomora, zavist, škrtost, lijenost, neumjerenost.
I gle čuda: kada ustrajem u pokajničkom stanju molitve i posta, sve prijetnje se zamagljuju i gube, Bog me dariva izobiljem blagoslova. U dinamici vjerskoga života Bog će spasiti čovjeka, ali ne bez čovjekova udjela u svome spasenju jer bez udjela čovjeka u Božjem životu, prijetnjama i blagoslovu što bi nam uopće bio potreban ovaj život i slobodna volja?
Stoga, za dušu je neophodno uzeti Dekalog, ali i Glavne istine katoličke vjere te o njima pomno u vjerskom životu promišljati:
1. Samo je jedan Bog, a tri su božanske osobe: Otac i Sin i Duh Sveti.
2. Bog je sve stvorio, sve uzdržava i upravlja.
3. Duša je čovječja besmrtna.
4. Sin je Božji postao čovjekom i otkupio nas svojom smrću na križu.
5. Milost je Božja potrebna za spasenje.
6. Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom.
Bez komunikacije sa svojim Bogom, bez te dinamike vjerskoga života čovjek vjernik i molitelj ne zna za istinsko obraćenje i duboko pokajanje koje čovjeka dovodi u naprisniji odnos i suživot s Isusom Kristom. U ognju pročišćenja koji žari, pali i kinji čovjeka rađa se neopisiva tuga zbog počinjenih grijeha. Takva tuga je dar Božji i plod zajedništva s Isusovom tugom i Mukom, ona dolazi kao dar Božji kada čovjek ispovijeda svoje grijehe.
Knjiga proroka Joela, glava 2, redak 12-13:     
"12
Poziv na pokoru
»Al’ i sada« – riječ je Jahvina –
»vratite se k meni svim srcem svojim
posteć’, plačuć’ i kukajuć’.«
13Razderite srca, a ne halje svoje!
Vratite se Jahvi, Bogu svome,
jer on je nježnost sama i milosrđe,
spor na ljutnju, a bogat dobrotom,
on se nad zlom ražali."

U čovjekovom pokajanju rađa se želja za Bogom koja osposobljuje za razotkrivanje svih iluzija i lažnih tvorevina i za prevladavanje razočarenja nepravdom ili sličnim. To je, po Božjoj volji, obraćenje želje (vidi Dufour, str. 1541); iz težnji tijela koje su smrt (Rim 8,6) kršćanin darom Duha Božjega postaje kadar slijediti težnje duha koje su život i mir.

Psalam 56, redak 9a:
"9Ti izbroji dane mog progonstva,
sabrao si suze moje u mijehu svom."

‎29. ‎listopada ‎2018. 09:20:03

Prije nego sebe

Govorom svojim Ti me oblijevaš
kao rumenilom nekog curetka.
A tek kad šutiš, kao da pjevaš
što ne da se izreći pomoću retka.

O čemu ti stihovi govore tvoji?
Da l' o tišini što buku stvara
sve dok se s usana ne iskroji
samo jedan stih što me očara?

Što li se s mislima tvojima zbiva?
Britko se žure na vrijeme umuknuti
kako se ne bi prelila ljubav živa
od koje stihovi žeđaju suknuti.

Ovaj svijet tako je ljubomoran
od nestale zbrke koju bi stvoriti,
a dah je moj toliko pozoran;
kao da mogla bih dušu otvoriti.

Ali ne, nije to uvijek zgodno,
duše su ljudi prepune zala 
i jada koji ću skloniti shodno;
a prije nego sebe, tebe sam znala.
‎28. ‎listopada ‎2018. 19:29:26

Daljina u duši

Moje ruke teže biti kao zrake
da od mene odbija se jeka
kada tko pošalje dobre znake
i zato: navrati ponekad.

S one strane strmine što strši
katkada se meni povijest javi
pa me razveseli, pa me skrši,
sjećanjima dušu mi preplavi.

Veze naše nekako su neraskidive,
ne ovise puno od daljine
nit' u vremenu, nit' u duše žive
kojoj sežu sve do u tančine.

Katkada se u nutrini jeka zaustavi.
Što će nego razlijeva se kud' god stigne,
gdje god ima puta, samo da se javi,
a tijelo se pod oblacima skroz pogibne.

Tada, gdje god bilo, sunce šalje zrake
da od neba odbije se jeka,
a ja širim ruke, šaljem i ja znake
iako poklekujem ponekad.
‎28. ‎listopada ‎2018. 17:21:36

Dvostruki blagoslov

Prolazećim danima nemam riječi,
utjehe nemam, niti obećanja;
kad se sjetim, uvijek nešto spriječi
da im tražim putokaze putovanja.

Tako sjećanje se spusti kradom
i propadne u dubine životne i crne 
gdje se krije, zajedno i s nadom,
pa mi tamo kao smetnja trne

kakva teško se u srcu mom zamijeti.
Grubosti mi nema kraja, ni svršetka,
ali ipak sjećanje s dubina prijeti
pa me kosne časom vječna svetka.

Suza kapne, oči stisnu se od tuge,
ona izlazi na moje staro lice
na kojemu stvara sive pruge
dok me osoba sa slike gleda netremice.

Tada Bog me moj, promrzlu, odjene
snagom srca što je jača od tih dana;
svaki dan mi tiho prolazi i vene,
a ja kao čekam nešto da ne peče rana;

tada molitva mi s mojim Bogom kreće,
blagoslivljam tebe i sve druge ljude.
Nekome će dobro doći, a nekome neće
kad se jednom s mojom ranom sreo bude. 

Prolazećim danima nema puno sreće,
najljepša je ona koja stiže kao posljednja.
Znam da i od moje boli ima puno veće,
al' od moje sreće neće stići sreća vrijednja.
‎26. ‎listopada ‎2018. 17:29:29