U svakoj suzi

Pristupati Tebi, kako lako,
tražiti Te, moliti i osluškivati.
Da Ti priđem jednom tako
kada prestanem Te dozivati

pitanjima žarkim kao ugalj
kad rasplamsa što u sebi drži,
molitvama koje odlaze u dalj
mjesto da mi silaze do srži.

Da ti meke skute tad dotaknem,
blage dlanove i sjajne oči,
da ti svaku kaplju maknem,
da mi stopa bliže kroči

pa da jednom sigurno ja znam
kako bi izgledao naš susret,
kako bi me ugrijao plam
od kojega dotičem Ti let.

Kako bi se tada slagale nam boje,
sve nebeski plave kao mora,
sve rumene kao što je sunce Tvoje,
zlatne poput Tvoga dvora.

Ne bismo se nikad zaboravili,
u tom kraljevstvu bih uvijek ostala
da se ne bi vapaji mi zaustavili.
Kad bih samo pokraj Tebe stala,

šutjela bih, sretna od blizine,
pjevala Ti zahvale na sreći i na tuzi,
vidjela bih one daleke visine;
ostala u vječnosti u svakoj suzi.
‎utorak, ‎30. ‎siječnja ‎2018. 18:17:27

Miroslav Škoro- Psalm 23 (Gospodine, Ti si pastir moj)

Srce milosrdno

Milost Srca sveta sada mene poji,
Bog i Njegov čovjek pružaju si ruke,
zajedno se smiješe, hodajući šetalištem,
vrtovima koje samo za nas On uzgoji
u svom Srcu milosrdnom, Srcu Muke
što Ga ljudsko srce moje nađe talištem.

Iskreno se pokloniti s poštovanjem
Pravedniku otvorena sveta dlana,
koji mene, tinja, tihu vatru, spasi
kada svijet je snubio me otrovanjem,
isto mi je kao u slobodi lijepa stana
prebivati s Njime dok mi riječi krasi.

Bog i čovjek u ljubavi Istina su sveta,
to je moga bića puno dostojanstvo
gdje se dijeli izobilna moć da se podijeli
Istina u ljubavi širom cijela svijeta
kako naraslo bi Srce kao prostranstvo
za sva ona bića da bi stanove si požnjeli

jer je Srce znak za ljubavne prostore,
jer su Bog i čovjek zajednička Istina,
jer sloboda Istinu u ljubavi predstavlja.
Stoga naše molitvene ruke čine mostove,
stoga srca postaju nam najveća intima,
stoga tako ispružena ruka Boga si pribavlja.
‎srijeda, ‎24. ‎siječnja ‎2018. 16:56:08

Svjetlo u tami

"i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze (Iv 1,5)."


Borba između dobra i zla u nekoj duši nije baš isto što i ratovanje među narodima ili osuđivanje ljudi koje nazivamo kriminalcima kao da smo mi pošteni do srži i istinski sveti. Tko je dobar da može suditi? Ipak, u čovjeku se zaista njegovo zlo opire dobroti za kojom duša teži i to očigledno i u tolikoj mjeri da, poput slijepca, čovjek niti ne zna koliko je dobrih ili zlih djela počinio. I misli da je dobar. Uspoređuje se  s nečim najgorim što je doživio i misli da je dobar. Ako ga savjest muči, opravdava se, okrivljuje druge ljude i okolnosti za zla koja čini jer nemoguće je čovjeku shvatiti da je on sam počinio zlodjelo sa svom svojom odgovornošću s kojom je i pošao od pretpostavke da je on u biti dobar. Da, dobar, ali ponekad je zločinac, na to su ga natjerali i slično.
Bog naš nije stvorio zlo, nije stvorio ljudske grijehe jer inače ne bi morao čovjeka spašavati od zla i grijeha, izboriti se za svaku dušu koju je doveo u život, na svjetlo dana.
Bog se ne bori protiv nikoga. Naš Gospodin stvara, ljubi i stvara. Ljudi se pokušavaju boriti protiv Boga, uzvisiti se, natjecati se kako bi dokazali svima kako su dobri. To je upravo zato što nisu sigurni u sebi jesu li zaista dobri, a čeznu i za slavom. Ta čežnja sigurno ima duboke korijene u ljudskom biću zato jer je ono od slavnoga Boga poteklo. Mogli bismo reći da nam Gospodin dopušta i strpljivo tolerira greške, zapravo zločine jer nam želi dati puno vremena i prilika da se obratimo, pokajemo, ponizimo i vidimo slavu Božju. Naš Gospodin Bog je svet, dobar, milosrdan i stoga je preslavan, a kada Ga slave ljudi, napunjaju se milošću Njegovom. Naš Gospodin je Svjetlo, Istina sama, On je Riječ tijelom postala, tumači nam ljubljeni Isusov učenik Ivan u Prologu svog Evanđelja.

Prvi čin Boga, Stvoritelja je odvajanje svjetla od tame.
"U početku stvori Bog nebo i zemlju. 2Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama.
3I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. (Post 1,1-3)

Gospodin nije neki ideal dobrote u nekom svijetu gdje se čovjek ljulja na nemirnim valovima mora dobra i zla.
"»Ja sam Gospodin Bog i nema drugoga;
7ja tvorim svjetlost i stvaram tamu.
Ja stvaram sreću i dovodim nesreću,
ja, Gospodin, činim sve to. (Iz 45,5-7)".

No, ne možemo okriviti Boga za svaki naš propust i grijehe, a kad bismo i pokušali, eto nesreće. Bilo bi dobro, hvalevrijedno slaviti veličinu našega Stvoritelja.
"71Noći i dani, blagoslivljajte Gospoda:
hvalite i uzvisujte ga dovijeka! 
72Svjetlo i tmino, blagoslivljajte Gospoda:
hvalite i uzvisujte ga dovijeka! (Dn 3,71-72)"

Bog je prisutan, ali nam se ne odaje uvijek; mi ostajemo u tami gdje ništa ne vidimo, ali Gospodin kojega ne vidimo, u tami vidi nas (Dufour, str. 1336) jer On je Svjetlo neugasivo. I tko je hrabar potražiti svjetlost u tami, tko je čist i dobar da bi se usudio stati pred Stvoritelja svoga i svega stvorenoga?
"1Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Gospodar nad vojskama. 2Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi?(Mal 3,1-2)".

Nije li strašno suditi druge ljude i osuđivati ih, a potom otići sam na Posljednji sud mirne savjesti?
"19A ovo je taj sud:
Svjetlost je došla na svijet,
ali ljudi su više ljubili
tamu nego svjetlost
jer djela im bijahu zla. (Iv 3,19)".

Svojevoljno odbijanje svjetlosti predstavlja neprijateljstvo, to je grijeh koji je mračan, kao i tmina (Dufour, str. 294).
Grešnik se opire svjetlosti jer od nje strahuje, boji se da se ne otkriju njegova djela i mrzi svjetlo jer čini zlo.
"20Uistinu, tko god čini zlo,
mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti
da se ne razotkriju djela njegova;
21a tko čini istinu,
dolazi k svjetlosti
nek bude bjelodano
da su djela njegova u Bogu učinjena.« (Iv 3,20-21)".
To je dobrovoljna, ljubljena zaslijepljenost, zato što sebe ne prepoznaje kao takvu:
" 41Isus im odgovori:
»Da ste slijepi,
ne biste imali grijeha.
No vi govorite: ‘Vidimo’
pa grijeh vaš ostaje.« (Iv 9,41)".
Najteži grijesi, kao što su ubojstvo i laž, mogu se razjasniti tek mržnjom; kao što tvrdi nevjernik mrzi svjetlo (Iv 3,20), tako mrze i Krista, i Boga, Njegova Oca (Iv 15,22sl).

Isus, jer je Svjetlo što Ga tama ne obuze (Iv 1,5; 8,12) i Istina bez i najmanjeg traga laži i neistine (Iv 1,14; 8,40), a nadasve je Ljubav (1 Iv 4,8), pobjeđuje grijeh. Smrt Isusa Krista čin je ljubavi od kojega se veći ne da zamisliti.
"3Veće ljubavi nitko nema od ove:
da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15,13 usp.Iv 13,1 gdje Isus na Posljednjoj večeri, uoči blagdana Pashe, pere noge svojim učenicima; i usp. Iv 19,28-30)".

Isus, naše Svjetlo, jest Riječ Božja.
"105NUN Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka
i svjetlo mojoj stazi. (Ps 119,105)".

Isus je stvaralačka Riječ, Svjetlost koja objavljuje i navješćuje evanđelje o Kraljevstvu i navješćuje Riječ (Dufour, str 1104).
"33
Zaključak o prispodobama
(Mt 13, 34–35)
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. 34Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao. (Mk 4,33-34)".

Isus govori kao Prorok nad prorocima Očeve riječi, ono što Ga je Otac naučio (Iv 8,28).
"63»Duh je onaj koji oživljuje,
tijelo ne koristi ništa.
Riječi koje sam vam govorio
duh su i život su.« (Iv 6,63).
Isusove riječi, riječi Svjetla koje prosvjetljuje sve ljude jesu duh i život.
"9Svjetlo istinsko
koje prosvjetljuje svakog čovjeka
dođe na svijet; (Iv 1,9)".

Bog nam se otkriva u vjeri (Dufour, str. 1411). Tko Ga želi spoznavati, mora čuti Njegovu riječ i vidjeti Njegova djela. Boga spoznajemo u čudesima Njegova stvorenja, a motriti svijet (Job 38-41) već je isto što i vidjeti Boga. Bog se pokazuje i u povijesti u čudesima što ih je učinio za svoj narod, znakovima kakvih ljudsko oko nije vidjelo; spoznati Ga znači gledati Njegova djela i shvatiti tko je On, vidjeti Njegove podvige i povjerovati u Njega.
Znakovi što ih Isus čini morali bi privoditi k vjeri, ali savršena vjera ne iziskuje znakove dok mnogi unatoč znakovima što su učinjeni pred njihovim očima, ne mogu ni povjerovati (Iv 12,37) pa čak niti vidjeti.
"39Stoga i ne mogahu vjerovati, jer Izaija dalje kaže:
40Zaslijepi im oči,
stvrdnu srca;
da očima ne vide,
srcem ne razumiju
te se ne obrate
pa ih ozdravim. (Iv 12,39-40)". 
Svjetlost svijeta (Iv 8,12; 9,5) za njih postaje tamom, a jasno viđenje zasljepljenjem.
"39Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« 40Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« 41Isus im odgovori:
»Da ste slijepi,
ne biste imali grijeha.
No vi govorite: ‘Vidimo’
pa grijeh vaš ostaje.« (Iv 9,39-41)".

Da oslijepimo mi, koji dobro vidimo da smo dobri i kao takvi dobro vidimo tuđe zločine. Točno prepoznajemo zločin kada se dogodi i upiremo u druge, sudimo i ne priznajemo većega suda od našeg; ta, vidjeli smo zločin na svoje oči. Umjesto da svjedočimo za Svjetlo, mi smo svjedoci grijeha i zločina. Rado hodimo po sudovima, i još izmišljamo udruge, vijeća, komisije, agencije za kontrolu drugih agencija i raznih institucija. A to je već nalik onome grijehu koji se nikada oprostiti ne može.
"10»I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti.« (Lk 12,10)".


Ivan Krstitelj živio je da bi došao u svoj narod svjedočiti za Svjetlo.
"7On dođe kao svjedok
da posvjedoči za Svjetlo
da svi vjeruju po njemu. (Iv 1,7)".
Zemaljski otac Ivana Krstitelja, Zaharija, zanijemio je od nevjere kada je čuo da će dobiti sina jer se prestrašio anđela Gospodnjeg i njegovih riječi kojima mu je oduševljeno prorekao sve o tome rođenju  (Lk 1,5-25), ali je to inače bio bogobojazan čovjek pa mu se, kad mu je Elizabeta rodila sina, vratio dar govora te je počeo hvaliti Boga (Lk 1) i blagoslivljati Njega i Njegova djela. Tada je i proročanskim darom blagoslivljao svoga sina, spominjući spasenje svih naroda iz tame.
"76A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati
jer ćeš ići pred Gospodinom
da mu pripraviš putove,
77da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu
po otpuštenju grijeha njihovih,
78darom premilosrdnog srca Boga našega
po kojem će nas pohoditi
Mlado sunce s visine
79da obasja one što sjede u tmini
i sjeni smrtnoj,
da upravi noge naše na put mira.« (Lk 1,76-79).

Želimo li vidjeti Božja uslišanja, imati svjetla na svome putu, moramo se suočiti sa samima sobom u iskrenosti, jednostavnosti i poniznosti, priznati si svoje nesavršenosti, one svjesne i namjerne, i pogledati drugim očima oko sebe. Mnogi su veliki ljudi zaljubljenici Božji, a da nisu vidjeli puno svijeta i mnogo toga.
"25
Šimunovo proroštvo
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. 26Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. 27Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, 28primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:
29»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
30Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
31koje si pripravio
pred licem svih naroda:
32svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.« (Lk 2,25-32)".

Još je više onih koji nisu neke veličine, niti su svjesni svojih vrijednosti pred Bogom i ljudima; te duše strpljivo i u velikom povjerenju mole Boga iz dana u dan, a ne vidješe čuda nikakva
‎(utorak, ‎23. ‎siječnja ‎2018. 18:49:46).
"12A onima koji ga primiše
podade moć
da postanu djeca Božja:
onima koji vjeruju u njegovo ime,
13koji su rođeni
ne od krvi,
ni od volje tjelesne,
ni od volje muževlje,
nego – od Boga.
14I Riječ tijelom postade
i nastani se među nama
i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao Jedinorođenac
od Oca – pun milosti i istine. (Iv 1,12-14)".

Traditional Catholic Latin Mass of the Angels

Tko je kao Ti

Nikada nije pravilno i dobro pripravljeno vrijeme i mjesto s kojima se može računati prilikom neprekidnih nespretnih pokušaja u kojima duša želi prići Tebi, Isuse, i Tvojoj spasiteljskoj moći.
U početku promatranja nije moguće zamisliti svu težinu Tvoga križa koji predstavlja naše opačine. Teško je to ne znati, a promatrati. Ti nosiš na sebi naše grijehe, uprtio si samog vraga na sebe, pristao na našu osudu i prihvatio presudu koju Ti doniješe ovlaštenici Oca milosrdnoga. Tako je moralo biti. Da, olako nama preko usana prelaze te riječi: tako je moralo biti. 
"17Zbog toga me i ljubi Otac
što polažem život svoj
da ga opet uzmem.
18Nitko mi ga ne oduzima,
nego ja ga sam od sebe polažem.
Vlast imam položiti ga,
vlast imam opet uzeti ga.
Tu zapovijed primih od Oca svoga."
(Iv 10,17-18)
I znaš da ne možeš unaprijed znati hoćeš li se pokajati što si se predao u ruke bezdušnika, hoćeš li i koliko puta pomisliti 'Što mi je ovo bilo potrebno?' i koliko će Ti često duša zavapiti u jaucima Ocu da Te izvuče, da Te spasi.
"Govoraše: »Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!« (Mk 14,36)
No, Tebi je čitavo vrijeme na pameti bio ljudski rod, Bezgrešna majka Tvoja; nespretni prostodušni Petar, Tvoja Stijena; ljubljeni učenik Ivan i njegov brat Jakov, sinovi groma; skromni Lazar kojega si digao iz mrtvih; tolike žene i majke, obraćenice, Marija iz Magdale; apostoli Tvoji koje si svemu strpljivo podučio, a znaš da ništa od toga neće moći shvatiti ako Ti ne izvršiš svoju misiju; oduševljena Samarijanka koja Ti odmah povjerova da si Mesija iako ne bijaše klanjateljica Zakona; toliki bolesni i onaj slijep čovjek od rođenja. 
"24Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!«  25Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« (Iv 9,25)".
Da, Ti postade kao najgori grešnik pred narodom žrtveno janje, svojom voljom, voljom Boga, Stvoritelja svih stvorenja koji ne može da ih sve ne ljubi.
I gledamo u Tvoju Muku simbolično, ne doslovno nego alegorijski, u prenesenom značenju, u moralnom smislu, u eshatološkom smislu u želji da predvidimo što će biti s nama na kraju svih vremena; i gledamo Muku u strahu i želji da se silom i na silu kajemo, kajemo se, a neiskreno pa Te i dan danas progonimo i razapinjemo, sudimo i osuđujemo Te za naša zla i naše zločine.
A Ti nas liječiš, ozdravljaš, spašavaš, činiš nam što god poželimo.
"4Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: 5Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. (mT 11,4)".

Nije li to bol ponajveća, a sve to zaista je moguće izvesti samo Bogu, ljudi to ne bi mogli, a ne bi mogli takvo što kao što je Tvoj život niti izmisliti, niti zapisati. I dalje smo slijepi, Gospodine. Ne vidimo kako je Tvoja riječ jedinstvena, nitko je ne može zamisliti, niti jedan književnik se ne sjeti takav roman napisati, nikakva prastara, niti nova mitologija ne može niti pojmiti takvu ljubav i toliko doslovno i direktno suočavanje s ljudima, osobama koje za ljubav ne znaju, a i s onima koje znaju za ljubav, ali ne znaju za takvu kao što je Tvoja i toliko bezgraničnu kao što bi ljudska duša mogla biti bezgranična, ljudska svijest i misao, ljudska sposobnost trpljenja, ljudska hrabrost i požrtvovnost za suočavanje i kao što bi bezgraničan mogao biti ljudski duh. A upravo tamo, u duhu događa se naša vjera, naša sigurnost u Tvoje milosrđe, naši vapaji u nevoljama. Samo u duhu, u kraljevstvu nebeskom bilo tko može reći nakon svekolike muke i patnje molitvu za oproštenje svim ljudima.
"33
Raspeće
(Mt 27, 33–37; Mk 15, 22–26; Iv 19, 17–27)
I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva.
34A Isus je govorio: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke. (Lk 23,33-34)".

Tko se među nama može drznuti gledati na ljude s visoka tako kao što Ti gledaš na nas? I tko se može toliko poniziti dragovoljno i svjesno?
Ne, mi smo toliki zločinci da Te ne možemo razumijeti, Tvoju jednostavnost i svetost; mi Te možemo beskrajno promatrati u Muci, ali ne možemo nikada dokučiti u kontemplativnosti grešničkoj tko je naš Bog, naša Ljubav, naša Istina, Put i Život. Mi možemo samo dokučiti u našim srcima i svijesti tko smo i što smo mi, mi sami pred Tobom jer Ti si nam, Isuse, Mjerilo svih stvari. 
Promatram Te i ne znam kako Ti je, ali naslućujem beskrajni vječni život, život svoj, a ne Tvoj. Jedino u zajedništvu Euharistije znam da mi se otkrivaš nakon što uložim sav svoj napor da Te više uzljubim. Ti mi otkrivaš i mene, i sve stvari, i sve druge ljude, našu narav ljudsku, okorjelu i tvrdokornu.

Nakon toliko uloženog truda i uloženih riječi i osjećaja ljubavi za ljude koji Te, Svetoga, osuđuju, Ti još uvijek, i to samo u Duhu Svetome, nalaziš samo riječi strpljive poduke:
"19
Veliki svećenik ispituje Isusa
(Mt 26, 59–66; Mk 14, 55–64; Lk 22, 66–71)
Veliki svećenik zapita Isusa o njegovim učenicima i o njegovu nauku. 20Odgovori mu Isus: »Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. 21Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Oni eto znaju što sam govorio.« 22Na te njegove riječi jedan od nazočnih slugu pljusne Isusa govoreći: »Tako li odgovaraš velikom svećeniku?« 23Odgovori mu Isus: »Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?« (Iv 18,19-23)".

‎ponedjeljak, ‎22. ‎siječnja ‎2018. 17:11:05

Beskrajna staza obraćenja

"35Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom. »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« 36Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« (Mk 5,35-36).

Koliko je samo Abrahamu bilo potrebno preživjeti strašnih peripetija da bi počeo malo spoznavati Boga Jednoga čiji je glas i poziv naslutio. Koliko je samo Izabrani narod prošao muka u pustinji, a koliko tek uz njega i Mojsije, a ipak je taj nevjerni naraštaj morao pomrijeti pred vratima Obećane zemlje. Kako je samo Pavao trpio dok nije u njemu potpuno umro onaj stari čovjek Savao.

I danas nismo svjesni poziva Božjega dok još gledamo na sve poput neuke dječice, a roditelji nas daju krstiti. A to krštenje, to je onaj isti poziv Božji kojega je jedva naslutio Abraham, kakvoga je teškom mukom spoznavao Mojsije i zbog kojega je nastradao čitav naraštaj nevjernika u onoj pustoši; to je poziv u obećanu zemlju, poziv u kraljevstvo nebesko, poziv na obraćenje. 
I što kada poslušamo taj poziv, pokajemo se, odlučimo slijediti Krista i poduzimamo svakojake radnje kako bismo se Bogu približili i svidjeli; što tada kad se obratimo i povjerujemo Radosnoj vijesti? Ništa posebno, ništa drastično, slijedi novi poziv i ponovno obraćenje. Sve iz početka i tako u nedogled, nikada nećemo moći reći da smo se, evo, sada obratili i da smo sada mirni, obrezanih srdaca, kršteni, krizmani, vjenčani, zavjetovani i da smo postali Božji.

Koliko je potrebno roditeljskoga truda i požrtvovnosti da bi odgojili svoje potomstvo? Čitav život. A koliko je onda tek Bogu potrebno požrtvovnosti prema Njegovu ljubljenom čovjeku da ga okrene prema blagostanju, miru, slobodi, sreći, pravednosti. Gospodin se ne brine tjeskobno hoćemo li stradati, ali se muči oko nas i trudi neograničenim strpljenjem kakvoga mi, ljudi, nikada nemamo dovoljno.

Ne postoji recept kako se obratiti Bogu na brzinu, nekim programom ili tečajem duhovnosti. Postoji ponajviše milost i predodređenje Božje, Bog zna koji je tvoj pravi trenutak, a na tebi je da budeš pozoran uvijek, svugdje, do posljednjeg daha. 

Nekada, prije nego što se Gospodin utjelovio u naš ljudski rod po Duhu Svetome u krilu Bezgrešne djevice Marije i rodio se kao pravi čovjek, naviještao spasenje ljudima i propovijedao obraćenje u svome istom onom Izabranom narodu, taj narod nije znao za krštenje i ostale sakramente, tada se pripadništvo Jednome Bogu obilježavalo obrezanjem svakoga čovjeka. To je bila pripadnost Zakonu kojega je Bog proslijedio narodu po Mojsiju, to je bila pripadnost Savezu kojega je Bog sklopio s Abrahamom u ime čitavoga potomstva i za sve buduće naraštaje. 

Knjiga Postanka, glava 17, 1-12:
"1

Savez i obrezanje
Kad je Abramu bilo devedeset i devet godina, ukaza mu se Jahve pa mu reče: »Ja sam El Šadaj – Bog svesilni.
Mojim hodi putem i neporočan budi.
2A savez svoj ja sklapam s tobom
i silno ću te razmnožiti.«
3Abram pade ničice dok mu Bog govoraše dalje:
4»A ovo je savez moj s tobom:
postat ćeš ocem mnogim narodima;
5i nećeš se više zvati Abram –
već Abraham će ti ime biti,
jer naroda mnogih ocem ja te postavljam.
6Silno ću te rodnim učiniti; narode ću iz tebe izvesti; i kraljevi će od tebe izaći. 7Savez svoj sklapam između sebe i tebe i tvoga potomstva poslije tebe – savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe. 8Tebi i tvome potomstvu poslije tebe dajem zemlju u kojoj boraviš kao pridošlica – svu zemlju kanaansku – u vjekovni posjed; a ja ću biti njihov Bog.«
9Još reče Bog Abrahamu: »A ti savez čuvaj moj – ti i tvoje potomstvo poslije tebe u sve vijeke. 10A ovo je savez moj s tobom i tvojim potomstvom poslije tebe koji ćeš vršiti: svako muško među vama neka bude obrezano."



To je obrezanje Savez u prolivenoj krvi, krvi Saveza, dogovora i sporazuma između Boga i čovjeka, između Jedinoga Gospodina i Njegovoga izabranog naroda.
"24
Obrezanje Mojsijeva sina
Kad se na putu Mojsije zaustavi da prenoći, navali na nj Jahve da ga ubije. 25Ali Sipora pograbi oštar kremen, obreza svoga sina i kožicom se dotakne Mojsijevih nogu: »Zaista si mi ti krvav muž«, reče. 26I Jahve ga pusti. Ona je to zbog obrezanja rekla »krvav muž«. (Izl 4,24-26)"


S vremenom to obrezanje postaje svakodnevan čin, uobičajena svagdašnjica o kojoj gotovo nitko niti ne promišlja i o čijem pravom i dubljem značenju se puno ne govori te tako ne postoje ni izrazi u ljudskom govoru i životu za svetost života u savezu s Bogom. Samo se u Psalmima može naći neiscrpno blago rječnika kojim se čovjek obraća Gospodinu.
U narodu postoji običaj da se obrezanje drži dovoljnim kao propusnica i ulaznica za raj, za svetost i zajedništvo s Bogom.
Ali Gospodin već vrlo davno upozorava svoj narod:
"6Jahve, Bog tvoj, obrezat će tvoje srce, srce tvoga potomstva, tako da ljubiš Jahvu, Boga svoga, iz svega srca svoga i iz sve duše svoje i da živiš. (Pnz 30,6)".

No, to postaje jasnije tek nakon duga vijeka od nekoliko stotina godina kada se Isus, koji također prođe obrezanje, javlja u narodu i vrlo javno, jasno i glasno naviješta spasenje svih ljudi, obraća se svome narodu, svome rodu ljudskom da bi ga obavijestio da je zaista krajnje vrijeme za svakoga čovjeka da se konačno odazove životnom pozivu Božjem koje ima dublje značenje kao što u ljudskim životima duboko značenje ima rođenje i smrt čovjeka.

Tek će Sveti Pavao, najslavniji obraćenik svih vremena kojemu se uskrsli Isus najdirektnije javio, malo pobliže protumačiti vjerskim izražajima u čemu je taj spas, u čemu je ta milost i o čemu zapravo ovisi naša vjeroispovijest u kojoj mora postojati barem zrno vjere u Jednoga Boga i neograničenog povjerenja prema Isusu Kristu, Njegovoj odanosti čovjeku, Njegovoj požrtvovnosti u činu žrtve za sve ljude.

"11
Blizina Božje riječi
»Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. 12Nije na nebesima da bi rekao: ‘Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je te nam je objaviti da je vršimo?’ 13Nije ni preko mora da bi mogao reći: ‘Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je te nam je objaviti da je vršimo?’ 14Jer, riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš.«
(Pnz 30,11-14)".


Nije sve u obrezanju, nije sve u činu krštenja. Krštenje je samo jedan od sedam sakramenata i otajstava naše Katoličke Crkve koja jesu sveti znakovi Božjega prisustva na zemlji i dokaz Božjega života u nama i život božanski i ljudski Isusa Krsta u našim srcima.
Stoga živimo od pokajanja u sakramentu Pomirenja i, ponajviše, od Tijela i Krvi Kristove što nam se besplatno daje u sakramentu Euharistije kako bismo Boga duhovno blagovali da nam se On što više približi.

Ono pravo, skriveno, duhovno, nutarnje obrezanje (Rim 2,28sl) ne vrši više čovjekova ruka (Kol 2,11); ono se poistovjećuje s krštenjem koje vjernika čini sličnim 'Kristovu obrezanju', obrezanju koje u krštenom proizvodi 'posvemašnje odlaganje putenoga tijela (Kol 2,11sl)' i čini da zauvijek živi s Kristom (Dufour, str. 739).

"9
Krist gospodar ljudi i anđelâ
Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva; te ste i vi 10ispunjeni u njemu, koji je glava svakoga Vrhovništva i Vlasti.
11U njemu ste i obrezani obrezanjem nerukotvorenim – svukoste tijelo puteno – obrezanjem Kristovim: 12s njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. 13On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupâ i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njime. (Kol2,9-13)".
‎ponedjeljak, ‎22. ‎siječnja ‎2018. 9:41:10

1

PSALAM 147 (146–147)
Hvalospjev Svemogućemu Aleluja!
Hvalite Jahvu jer je dobar,
pjevajte Bogu našem jer je sladak;
svake hvale on je dostojan!

2Jahve gradi Jeruzalem,
sabire raspršene Izraelce.
3On liječi one koji su srca skršena
i povija rane njihove.
4On određuje broj zvijezdâ,
svaku njezinim imenom naziva.

5Velik je naš Gospodin i svesilan,
nema mjere mudrosti njegovoj.
6Jahve pridiže ponizne,
zlotvore do zemlje snizuje.

7Pjevajte Jahvi pjesmu zahvalnu,
svirajte na citari Bogu našem!

8Oblacima on prekriva nebesa
i zemlji kišu sprema;
daje da po bregovima raste trava
i bilje na službu čovjeku.
9On stoci hranu daje
i mladim gavranima kada grakću.

10Za konjsku snagu on ne mari
nit’ mu se mile bedra čovječja.
11Mili su Jahvi oni koji se njega boje,
koji se uzdaju u dobrotu njegovu.

12Slavi Jahvu, Jeruzaleme,
hvali Boga svoga, Sione!

13On učvrsti zasune vrata tvojih,
blagoslovi u tebi tvoje sinove.
14On dade mir granicama tvojim,
pšenicom te hrani najboljom.

15Besjedu svoju šalje na zemlju,
brzo trči riječ njegova.
16Kao vunu snijeg razbacuje,
prosipa mraz poput pepela.

17On sipa grad kao zalogaje,
voda mrzne od njegove studeni.
18Riječ svoju pošalje i vode se tope;
dunu vjetrom i vode otječu.

19Riječ svoju on objavi Jakovu,
odluke svoje i zakone Izraelu.
20Ne učini tako nijednom narodu:
nijednom naredbe svoje ne objavi! Aleluja!