Bijeg iz sjenice

Presjajni trenutak već po malo blijedi,
u bijelo se pretvara zlatan sunca sjaj;
šapat uskrsnuća svjetlo bio je u mojoj bijedi,
sa svim bojama me obasjao govor taj.

Odoh nakon slavlja mojega krštenja,
moje kupke spasonosne, Božje smrti moje,
odoh gdje su duše gubile strpljenja
i zaista vidjeh sve sivije boje.

Zar mi sve je da u bratu tugu gledam,
u očima brata po krštenju, sestre koja rađa?
Da se poslije svega crnilu ja predam,
a bila sam tužna prije, kada bijah mlađa.

"Lijepo nam je, Isuse, kraj tebe ovdje biti,
načinimo šator od crnine i od tuge puste
pa se s Tobom zabavljati, rujna vina piti,
duša napaja se ovdje Tvoje hrane guste.

Neka misle da nas nema, da smo mrtvi, 
i da mogu živjeti i ratovati i bez nas;
neka nas zaborave dok predani smo žrtvi,
moramo se ovdje zadržati, sačuvati spas."

Zaboravljam na svijet šarenila i buke,
haljina mi bijela čipka, prozirna pod krinkom,
ali nitko neće vidjeti me od siline muke
koja mi na licu odražava Boga mojim sinkom.

Bijah tužna, usamljena, a sad vidjeh sva rješenja.
Sad bih zapjevala i pružila ruke jer srce mi bridi,
ali "nije zgodno jer još ne znam plodove krštenja"
makar svijet me prepoznao, svijet me vidi.

Reci, brate moj, zar je tako važno se sakrivati?
Zar nam nije snaga sjaja uskrsnuća dovoljna?
Zar to svjetlo može se poklopiti, okivati;
zar tom svjetlu nije klima uvijek povoljna?

Zar da sada, kad sve znam, tugujem i krijem oči?
Zar da učim ove mlade da se moraju žrtvovati?
Svjetlo daje meni snage i preda mnom kroči,
zar ja nisam svjetlo koje novi svijet će iskovati?
‎petak, ‎21. ‎travnja ‎2017.  06:04:16

Govori, Gospodine

1. Kad spomenem učenje mnogi često se sablažnjava, neki kažu da su za to prestari, drugi vele da već imaju životnu školu. Dakle, završili su s učenjem u životu. I što sad? Čekamo starost i držimo se nekoga ili nečega tko bi nam u starosti dobro došao.
Starost kao prvo nije bolest, vele vrapci. Kao drugo, ništa vam neće koristiti, i kao starci bit ćete neuki, sve više i više, a kad vam zakrečaju moždane vijuge, čitav organizam gubi životni polet. A ono za što se držite i ona osoba koju si čuvate možda će zatrebati svu vašu pažnju i vaše znanje.
Učenje obnavlja, naročito u suradnji s molitvom. Otvara vidike, daje darove mudrosti i zdravog razuma. Tek smo u starosti zreli, zreli kao plodovi koje će si Bog uskoro ubrati, točno na vrijeme. Što smo našem Bogu pripremili za čas kad nas ubere? Molimo, činimo dobro, ali što će Bog s nama ako smo siti cjeloživotnog učenja? 

Pitat ćeš me, Isuse, kakva je vjera moja kad sam već na polovici života počela pripremati teren za umiranje; pitat ćeš me zar nisam znala da o tome samo Ti odlučuješ; pitat ćeš me što sam zadnje naučila i kada i jesam li to upamtila.

Često ljudi kažu da im je dosta njihovih problema, mnogi upotrijebe izražaj: "imao sam ja svoju Kalvariju i neću više ponavljati isto". Sad se žele odmarati i ne primijećuju da im to odmaranje ne uspijeva. Konačno, zar nije starost i zrelost vrijeme najintenzivnijeg učenja i podučavanja?

Ne mogu učiti, Isuse. Te nove izmišljene riječi nikada nisam upotrebljavala. Tim novim rječnikom puno pričaju, a ništa ne kažu, učenje mi je besmisleno i ne slažem se s onim što uče, to jednostavno nije tako i nije istina to što govore.

U Wikipediji o pojmu "lingvistika - jezikoslovlje" pronašla sam nešto zanimljivo. Evo kako glasi rečenica, to jest tvrdnja: "Važno je naglasiti da se danas jezik više ne promatra kao odraz duha, niti se mitologizira na bilo koji način, jeziku se više ne pristupa sa stajališta mita ili religije, u 20. st. govori se o lingvistici i jezik se pokušava sagledati i opisati metodama egzaktnih znanosti."; to je u izravnom sukobu s mojim znanjem i iskustvom jer prvi Homo sapiens, Adam je progovorio kad je bio sam u raju i kada je s njim razgovarao samo njegov Bog Stvoritelj.
Iz ove tvrdnje zaključujem da znanost ne služi upoznavanju ljudi međusobno već se jezik nastoji odrezati od svojega korijena i uzroka što je najvjerojatnije nemoguće; jezik neke obitelji se jednostavno otuđuje i kompilira s drugim novim riječima novih jezika. S time se stvari kompliciraju bez potrebe. I jezikoslovlje, a vjerojatno i ostale znanosti grade Babilonsku kulu, a Bog im je poremetio razumijevanje i komunikaciju.
Iz toga zaključujem da se čovjek od čovjeka i dalje i još više udaljuje umjesto da svaka znanost većim dijelom služi praktičnom samospoznavanju i da se u jezikoslovlju ne smije zaboraviti na kojim je temeljima izrasla današnja nauka. Sada ti temelji više nisu osnova za promišljanje. Umjesto da učenje bude sve lakše, ono postaje izgradnja ogromnih zidova koji se ruše na ljude.
Ljudi si grade grobove, Isuse, mrtvaci pokopavaju sami sebe i to sebe jošte žive.
I ja sam prošla svoje vrijeme učenja. Na sreću, bila sam u tome slaba. Niti u jednom predmetu nisam stigla dalje od početka jer mi nitko nije dao odgovore na pitanja koja su navirala i do dana današnjega.
Najviše mi se dopao onaj zadnji dio tvrdnje gdje se kaže da se jezik pokušava opisati metodama egzaktnih znanosti. To su prirodne znanosti, matematika, fizika i slično dok se na početku članka tvrdi da je jezikoslovlje apstraktna znanost, ali da je interdisciplinarna što bi moralo značiti da uspoređuje svoje zaključke sa zaključcima svih drugih znanosti i njima se koristi, ali to ne znači da mora preuzeti matematičke funkcije jer to onda više nije ni jezikoslovlje, ni matematika i sve postaje jedna maglovita neznanstvena znanost.
To me podsjeća na staru pjesmu u kojoj se pjeva kako je lijepo zamišljati da nema granica među narodima i da su svi ljudi kao jedan pa žive u miru. Pjesma je jako popularna, a tekst je da ti se smuči jer svaki narod kao i svaki pojedinac mora imati svoje granice do kojih će otvarati sebe i svoju dušu kada želi, kome želi i kako želi. Ti si, Isuse, sloboda i jednost svih ljudi, i onih prije nas, i onih koji dolaze, samo u Tebi možemo biti jedno, jednostavno jedno, a ne komplicirano i kompilirano jedinstveno tijelo koje od magle više ne zna ništa, niti ono malo što se znalo u osnovnim školama čitavoga svijeta.

Prema svemu tome, kad kažem učite i spomenem učenje, mislim na učenje teologije. Učite teologiju, čitajte Sveto pismo i Katekizam Katoličke Crkve.
Učite ono što vam pomaže da spoznate sebe i to ponajviše na Euharistijskom slavlju, a potom i u svakodnevnim molitvama. Usudite se o svemu dogovarati s Bogom. Budite živi, vjerujte sebi.

Planeta Zemlja ima dovoljno svega što je potrebno njezinim stanovnicima i to treba razdijeliti kao što je potrebno i rasporediti poslove. Ostatak slobodnog vremena provoditi treba učeći i spoznavajući Boga koji nam se objavio kao Učitelj i Prorok, kao Svećenik i Spasitelj, kao Stvoritelj i kao Bog Prisutni.
Ono znanje koje imamo i kojega se sjećamo sasvim je dovoljno za početak učenja teologije na ovaj način jer  Bog priprema i predodređuje svojega učenika kako On to hoće, a ne kako ljudi pametuju. Takve Bog zatim poziva i govori nam: "Čuvajte moju riječ i vršite je, to je veliko blaženstvo".


2. Teološki smo mi, vjerujući i molitelji već na visokom stupnju, ali vjerojatno svi primijećujemo koliki je jaz između nas i svijeta. Svijet ne razumije naš teološki i vjerski govor i ponašanje. Stoga postoji disciplina koja služi lakšem prevođenju vjerskog jezika na svjetovni i obrnuto. To je teološka filozofija, kraće se zove teodiceja.
Svi ljudi su filozofi već od prve godine života, uvijek kada postave pitanje: "Zašto?". Ne treba se nad time sablažnjavati, treba krenuti u odgovore i nova pitanja. To je filozofija, laička, naša filozofija.
Ima i logika, ona ide ovako:
Isus Krist je Bog. Kraljevstvo nebesko je vjera.
Isus je Put, Istina i Život. Isus traži vjeru za ulazak u kraljevstvo nebesko. Ako je Isus Put u kraljevstvo nebesko, tada je vjera koju traži Isus za ulazak u kraljevstvo nebesko i dolazak k Njemu, sve jedno isto.
Isus je kraljevstvo nebesko. Isus je vjera naša.
Dakle, ako je Isus Istina, Život, Svjetlo, Put, Vjera, Kruh nebeski, Pastir dobri, Trs na kojemu smo mi loze, tada je naša želja da vjerujemo već ono zrno gorušice koje naraste veliko, bogato i prekrasno, a u njegovim se granama gnijezde ptice nebeske, anđeli duhovni. Tada je, dakle, naša želja da vjerujemo i put, i istina, i život naš, i kruh naš, i svjetlo naše, to jest: naša želja da vjerujemo je sam Isus koji se utjelovi u našim srcima kada Ga zovemo i to po Duhu Svetom, po riječima našim  i po  riječi Isusovoj i postaje ta vjera naša i naša želja da vjerujemo naše tijelo, to smo mi. Nas zasljepljuju grijesi pa to ne vidimo i ne vjerujemo dobro. Isus je u nama, mi smo Isus po našoj želji da vjerujemo u Njega; mi smo na Kalvariji, u Pashalnom otajstvu, mi smo na križu. Treba se samo sjetiti koji je to križ, evo primjera: majka odgaja dijete, dijete raste u povjerenju, a onda se ženi i ostavlja majku jer se seli. Majka zna da je to Božja volja, ali ne zna živjeti sama bez svoga djeteta. To je njezino raspeće, križ u njezinom srcu.
Naš križ, križ nas, kršćana jest manjak i nedostatak znanja onoga jezika i filozofske metode pomoću kojih donekle razumijemo svijet iako nismo od svijeta i pomoću kojih govorimo svijetu tako da nas razumije.
Nama nedostje alat, pribor koji ćemo upotrijebiti za svjedočenja pred poganima, a taj alat, to su riječi ljudske, nisu riječi Božanske kojima mi razgovaramo. Moramo naučiti strane jezike i postati prevodioci.
Primjer: kada vam netko kaže da je Bog zaboravio na svijet, to je isto kao kada vi kažete da ste sagriješili jer ste se udaljili od milosti Isusove. Vi odete na ispovijed i izmolite pokoru, ali onaj koji vam je rekao da je Bog zaboravio na svijet prije svega zaslužuje brzi odgovor. Recite mu to, pitajte ga nije li možda on zaboravio Boga, pitajte ga: "A kako to da si se baš sada sjetio Boga, što se dogodilo i što nije u redu?". Ubrzo ćete shvatiti strane jezike. Kada ljudi govore o Bogu, misle na sebe. Kada govore o sebi, misle na interese i nešto od vas očekuju, neku uslugu ili novac. Kad vam kažu da su veliki domoljubi, misle zaista zapravo na Boga. Kada kažu da je u svijetu zavladala teorija urote, to znači da se ulijenio i izgubio, da je depresivan i tužan, a najviše znači da ga je nečega strah jer se dugo nije ispovijedio kako treba. 
Kada vas dijete moli džeparac, to znači da mu odmah morate pokazati da ga sigurno volite i da se nećete rastužiti ili naljutiti kad vam kaže učitelj na roditeljskom sastanku što je vaše dijete napravilo ili što nije napravilo.

Takav stil jezika podrazumijeva također i malo učenja psihologije, a to vam je simbolika Staroga zavjeta  ako ste već malo savladali četiri evanđelja.

Dakle, ako smo mi Isus na križu nisu nam potrebne žalopojke, zavisti, ljubomore, a naročito nam nije mozak usaljen i nismo više lijeni. Jer smo na križu, ne želimo malo mira nego želimo još prilika da posvjedočimo Boga našega. To ćemo najbolje pripremiti ako se uhvatimo Katekizma Katoličke Crkve.



3. Ako je naša vjera kraljevstvo nebesko, možemo očekivati duhovne goste, to jest ptice nebeske će se gnijezditi u našim granama. Tamo gdje je zapela naša vjera, duhovne ptice pjevice, kanarinci, slavuji, anđelčići vodit će nas dalje, kao da će nas primiti za ruku i povestio dio puta, povući će nas prema napretku.
Dosta je te priče, Isus je krenuo na molitvu, slijedimo Ga.
Zahvaljujemo Ti, Svemogući Bože na našim greškama, znatiželji, hrani i kruhu, zdravlju i bolesti. Zahvaljujemo ti za križ, daj nam još toga križa jer to je Tvoje breme, a Tvoje breme je - lako. Hvala Ti za dobročinstva, koji živiš i kraljuješ u vijeke kao što i mi živimo i kraljujemo s Tobom. Jer i mi imamo kraljevsko poslanje u svijetu pogana, milosrđe Tvoje je milosrđe naše. Jer i mi imamo proročko učiteljsko poslanje u svijetu pogana, riječi Tvoje, riječi života vječnoga riječi su naše. Jer i mi imamo posvećujuće poslanje u svijetu pogana, blagoslov Tvoj je blagoslov naš. Mi smo svjetlo svijeta i sol zemlje, a Ti si to također jer mi smo kršćani, i Ti si kršćanin, Prvi i Posljednji, otvaraš vrata jer Ti si nam vrata i mi smo vrata svijetu pogana. Ostaješ posljednji, i mi ostajemo posljednji u svijetu pogana. Ostani s nama, dođi, Isuse.
‎četvrtak, ‎20. ‎travnja ‎2017.  22:39:13

Kada netko ode

Kad mi netko umre, osjetim se kao krivac,
kao odgovorna osoba za propast i za svijet;
osjetim se nemoćnom kao neki truli živac,
kao mladi kanarinac kojem su zabranili let.

Kad mi netko ode, vidim da će biti sreće
jer svi anđeli u nebu raduju se zvijezdi
što je rođena zbog onih što pomoći neće,
zbog njih dobila je svetstvo i sad nebom jezdi.

Nisam tužna, nisam depresivna plačljivica,
čemu sada tugovati kad je uskrsnuće
ono radi čega nastala mi je krivica,
a i ja ću jednom čekati svanuće.

Kada umre svetac, malo tko za njega zna
makar ima nekih koji bili su pred svima
kao svjetlo svijeta, kao svijeća, kao žarulja,
davali su sve što svaka druga duša ima,

ali neće pružiti, ni dati nego samo čuva i sakriva.
Čovječe ti ludi, zar ti ne znaš duhovno imanje,
da se množi kad se dijeli, a ne kada se okiva
i ne možeš sačuvati se, ništa nije tvoje stanje.

Samo ako odmah daješ, možeš rasti i razvijati se,
nema nagrade za one koji nikad ne daju si truda.
Samo kada sve izgubiš, vidiš da isplati se,
često dogodi se da već pokrije te grobna gruda.

Kad mi netko umre, ja odahnem kao oslobođen rob,
nisam sretna, tugujem zbog drugih i zbog grijeha.
Zašto nitko ne primijeti da ispraća vlastitu si kob?
Možda zato plaču, smrt još nikad nije izazvala smijeha.

Kad svi nariču, tuguju i plaču, to je ljubav razapeta,
to je krivnja jer ne umiru za ljubav dok zaista ljube.
Poriču se, sami sebe drže kao da su janjad speta.
Zar je Isus mučio se, uskrsnuo zato da se bitke gube?

Jer dobiti bitku, pobijediti se znači poginuti,
umrijeti zbog ljubavi, umrijeti za druge ljude
koji nisu to zaslužili; znači sebe porinuti
odmah pokraj Križa da ti mjesto pokraj Krista bude.
‎četvrtak, ‎20. ‎travnja ‎2017. 08:51:22

Biblijska lekcija o čitanju misli

Budna sjedim tu za stolom,
moje misli lete kao jato pahuljica,
a ja sebe spuštam dolom,
sve iz duha postaje mi pisanica,

postaje mi riječ suvisla na tipkovnici
i na zaslonu je vidim da se rađa.
Potom čitam što mi znači to u slovnici
i pjesma mi postaje sve mlađa.

To je neophodan stil procesa
po kojemu znam da postojim,
govorim i pišem kao poetesa,
kao čovjek, kao žena ovdje stojim.

Nisam robot, mogu i potvrditi,
ali kažu mi da misli čitaju se
strojevima virtualnim što bi svrdliti
po ljudskom duhu pa i pitaju se

kako pročitati ono što je mozak, um.
Lako će me snimiti, kopirati,
ali kreativnost nije isto što zemaljski hum,
niti duhu ne može se opirati.

I kad misli su blokirane,
duh je taj od kojeg se rađa rečenica,
poruka za one, makar i klonirane,
riječ sa smislom kao Božja pjenica

jer Bog je Riječ pa riječ mi vječna
dok su strojevi stvorenja pa i virtuala
nikad nema puta neka poprečna
da bi otkrila se misao što je Duh od Boga stvara.

Što je Duh od Boga, što je duh od ljudi,
to sve može stvarati sve materijalno,
a u obrnutom redoslijedu svak se čudi
jer se misli ne čitaju kao biće stalno,

misli rađaju se kad su izgovorene,
stog bez duha što ti vrijedi stroj?
Novi duh se rodi kao dijete žene
i od Duha koji uvijek živi kao Božić tvoj.

Ljudi jedva se razumiju, a često se i tuku,
a kako onda čovjeka shvatio bi stroj?
Čovječe, ti imaš duha kao vječnu luku,
duh je nepropadljiv kao što je i Bog tvoj.

Zato stvaraj, stvaraj klonove i virtualu,
ali nikad se ne klanjaj tome što si napravio
jer, već znamo, nikada se ne stiže u idealu
već je Bog taj Duh koji ti je duha sastavio.
‎četvrtak, ‎20. ‎travnja ‎2017. 1:22:47

Majka svih rijeka

Iz daljine čujem kako zove
majka zemlja i sve rijeke i nizine
da raspustim uze i okove;
viču sve planine i visine:

prekinuti tokove i rastrgati brane,
naopako sve okrenuti i provjeriti
da li ima rijeka koje nisu izabrane,
svaku kaplju vode posebno izmjeriti

pa na jednu hrpu postaviti sve što vrijedi.
Ostao bi samo zagađeni zrak,
hrpa olova i željeza u koritu što blijedi,
a na to bi smeće polegao mrak.

Novu zemlju, nove otvore prokopati
na kamenjarima niz koje teku ponornice
pa sve ono dobro opet iskopati
neka šiknu tuda lađe razne, podmornice

što ih nosi uvijek svježi vjetar maestral.
Vodoskoke potrebno je usmjeriti
da nam budu pijedestal
s kojeg ćemo svakog uvjeriti

da je nepisano pravilo i rajsko
ne bacati svoje na tuđe terene
jer kad stigne sunce majsko
ono zabacit će sve te sjene,

spustit se milostivo na rijeke,
obavijati nas svim toplinama,
zaviti nas sve u kupke meke,
osnažiti svim svježinama.

Rijeke su kao ljudske duše,
čiste su na svojim izvorima
gdje im svježi vjetar puše
da bi brže stigle nizvodima

gdje ih čekaju već korita izdubljena,
prepuna od crne zemlje, mnoštva cvijeća;
tada ista svježa voda ostaje izgubljena
jer se duši nakupilo otpada i smeća

što ga vjetar ne nosi već bezbožnici
koji crpe silnu vodu pa je uprljaju
da bi sami sebi činili se možnici
pa odlažu duši sve što umrljaju

i od duše ljudske nasta mulj i bol;
sva je sreća da je izvorište svježe
jer ga drži Bog što svjetlo je i sol
pa od duše iste bezbožnici bježe

nakon grešnih radnji i užasa.
Ne znaju da rijeke će se osoviti,
a da oni neće vidjet spasa
jer ne žele odbačenu dušu obnoviti.
‎srijeda, ‎19. ‎travnja ‎2017. 10:27:36

Riječ u vremenu

"Najgori zatvor bi bio zatvoreno srce", Ivan Pavao II
Riječ u vremenu
Riječ 'katekizam', odnosno riječ 'kateheza' dolazi od grčke riječi 'katekhesis' što u prijevodu na hrvatski jezik znači: 'usmena poduka'. Katekizam je:
1. u teološkom smislu: a) izlaganje kršćanskog nauka prilagođenog usvajanju prvih znanja,
b) knjiga objašnjenja osnovnih istina kršćanske vjere i
c) kršćanski vjeronaučni priručnik;
2. u razgovornom smislu: didaktičko djelo koje izlaže osnovna načela neke discipline.

Da bi se sastavio i objavio naš današnji Katekizam Katoličke Crkve (KKC) bilo je potrebno okupiti iskusne, mudre i svete glave u prikupljanju mnoštva dokumenata te nam je tako papa Ivan Pavao II. u listopadu godine 1992. objavio Apostolsku konstituciju za objavljivanje KKC-a "Fidei depositum" o čuvanju pologa naše vjere i to prema Drgom vatikanskom saboru koji se održao sredinom prošlog stoljeća. U toj konstituciji Papa navodi kako se 's pravom može reći da je ovaj Katekizam plod suradnje cijeloga episkopata Katoličke crkve koji je svesrdno prihvatio poziv da uzme svoj dio odgovornosti u pothvatu koji se naizravnije tiče crkvenog života...te stjecaj tolikih glasova doista izražava ono što možemo nazvati "simfonijom" vjere pa izrada ovoga Katekizma odražava kolegijalnu narav episkopata: svjedoči o katoličanstvu Crkve'. Riječ 'katolički' označava da se
radi o nečemu općem, najširem i najsveobuhvatnijem, biti katolik znači imati otvoreno srce za sve ljude, narode i vjeroispovijesti u jednoga Boga.
Na drugom mjestu piše nam Papa kako 'su sinodalni Oci ustvrdili: "Premnogi su izrazili želju da se sastavi katekizam ili sažetak cjelokupne katoličke nauke koja se odnosi na vjeru i moral, da bude kao polazna točka za katekizme ili priručnike što se priređuju u raznim krajevima. Izlaganje tog nauka mora biti biblijsko i liturgijsko. Treba iznositi siguran nauk, prilagođen suvremenom kršćanskom životu".
Katekizam, naravno, 'vjerno i organski izlaže nauk Svetoga pisma, Predaje koja živi u Crkvi i autentičnog Učiteljstva kao i duhovnu baštinu Otaca, Naučitelja, svetaca i svetica Crkve da tako omogući bolju spoznaju kršćanskog otajstva i osvježi vjeru naroda Božjega' u 'nadahnuću od Duha Svetoga tijekom dugih vremena' te 'u svjetlu vjere osvijetljava nove prilike i probleme kojih prije nije bilo'.
Katekizam Katoličke Crkve govori u tri veća poglavlja o sakramentima, o djelotvornom kršćanskom životu i o molitvi.
Uza sve to potrebno je malo požrtvovnosti od nas, vjernika kojom bismo pokušali promatrati i čitati i učiti iz Katekizma istom onom gorljivošću kojom dolazimo na obrede i molimo euharistijski susret s Isusom.
Da bismo se pokrenuli u smjeru intenzivnijeg proučavanja svega što nam u KKC-u lijepo piše, potrebno je imati pri sebi tu knjigu kao i knjigu Novoga zavjeta.
Isti onaj uzrok koji nas pokreće na slavlje Euharistije i na molitvu, pokreće i našu intelektualnu znatiželju gdje nam Duh Sveti daje razumijeti vrlo dobro prelijepi stil i značenje teksta Katekizma. Katekizam nam je čitavog života neophodan uz Sveto pismo.
Ako znamo svoje bližnje, svoju braću i sestre i ako slušamo riječ Božju, tada upotrebljavamo naše uobičajene spoznajne mogućnosti koje primjenjujemo u svjetlu vjere.
Dakle, ono što nam je potrebno jest zrno vjere i ljubavi za Boga kojega želimo upoznati svom dušom svojom, svim srcem svojim, svom snagom svojom i svim umom svojim. Ono što u propovijedi čujemo nije samo i uvijek Katekizam i nije dovoljno reći da nam je to sve što nam je potrebno da bismo činili dobro jer najbolje što činimo neće nam vrijediti ako ne dajemo svakoga dana svjedočanstvo o tome da sve činimo u ime i za ime Isusa Krista, a to se svjedočanstvo prenosi djelotvornim ljudskim riječima, vjerom postojanom i djelima za koja mi ne znamo koliko su dobra nego prepuštamo ih i preporučujemo  Duhu Svetome; tako nam Isus daje što ćemo govoriti jer govor je osnovna djelatnost ljudska.
Bog nam govori: "Vi ste mi svjedoci«, riječ je Jahvina,
»i moje sluge koje sam izabrao,
da biste znali i vjerovali
i uvidjeli da sam to ja. (Knjiga proroka Izaije, glava 43, redak 10)".
Spoznati znači upoznati i postati što više svjestan čega, uvjeriti se i usvojiti nešto tako da više ne znamo da je to što pokušavamo spoznati postalo naša osnovna svojina koju smo predano prigrlili. Vjera nam ne daje spoznaju ako sami ne krenemo promatrati Boga i razmišljati svojom i svim tuđim pametnim glavama koje su u povijesti spoznavale Boga. Vjera je Božji dar, ali to je samo mali dio života dok se veći dio života moramo naporno truditi potaknuti vjerom. Vjera je kraljevstvo nebesko, vjera je Isus, a Isus je Ljubav. Kad čovjek pati od manjka ljubavi, to ga ometa u  koncentraciji te se ne može usredotočiti ni na što, niti na molitvu krunice. Dugotrajan nedostatak ljubavi može narasti kao velika smetnja sve do boli i zbog takvih smetnji ljudi ne mogu ništa razumijeti, niti spoznati, niti shvatiti, a ako ne shvaćaju što čuju ili, još teže i gore, ako ne shvaćaju što misle i govore, neće nikada ništa upamtiti, naučiti i napredovati jer vjera nije pasivna i statična, kraljevstvo je nebesko dinamično, pokretljivo i okretno. Mir Kristov je spokojno opuštanje i uživanje nakon nekih napora koji rode plodovima; bez napora nema mira, nema postojanosti.
Skinimo, dakle, sa sebe dosadu, umor, boli i smetnje, stare navike. Mnogo nas zna da su nam učitelji djetinjstva govorili dobre i pogrešne riječi jer nitko nije savršen. Pokrenimo se prema čitanju, učenju i spoznavanju u svjetlu Krista Uskrsloga. Zaboravimo dugove drugih ljudi zbog kojih nismo mogli napredovati, nikada si svojim snagama nećemo nadoknaditi izgubljeno. Ponovno smo rođeni, Otac nam otpušta sve što Ga zamolimo u ime Isusovo i daje nam kruh svagdašnji, a taj kruh, to je Isus, a Isus je Riječ i Bog. Riječ se ne smije zloupotrebljavati, uskratiti ili neoprezno koristiti. Kada se riječ čita, mora se čitati smireno i polako pa ako treba, mora se i sricati slovo po slovo da bi se usvojila. Vremena ima na pretek jer živimo vječni život.‎srijeda, ‎19. ‎travnja ‎2017. 06:04:00

Lutalica

Kako znati kad se može stići
gdje su one zvijezde tajanstvene,
gdje će ptice lijepe k meni sići,
gdje će se osvrnuti na mene

jer ja trebam neke konopce
i čamce što se lagano zaljuljaju
kada čujem teške hropce
što svi oko mene kuljaju?

Kako spoznati te veze, pute
koji bi mi pridržali daha
dok odlijeće niz blatnjave skute
moje odjeće, niz haljine mraka?

Kako naći naručje za psihu,
za tu dušu koja kao slaplje rida
dok joj kamen leži na izdihu,
dok joj tama bijele mrlje skida?

Zašto ne bih spustila se jezerima
na tu površinu kao magla,
zašto ne bih šumskim žeravima
stala na sam kraj da bih se sagla

sve do ponora i raskošnoga dna?
Možda stijene tamo dolje dobre su za sidra
za koja bi užad moju ja privezala
lako, okretno i brzo kao vidra.

Ovako neprekidno gubim niti,
stalno mi pred nosom pucketaju
pa ne mogu niti suze liti,
pa mi tuge kratko traju.

Još se srne prestrašiše
mojeg leta i mojih zvukova
jer mi psiha teško diše
kada kreće putem vukova,

a sve oni mladi i bezbrižni
jer su starci otišli u lov;
ah, kako moji letovi su nedostižni
jer za mene ne treba ni krov.

Pastir stiže, janje mu je izgubljeno,
zvoni zvonce oko njina vrata,
a ja sva se skupljam neljubljeno
i da ne pronađu tata.

Evo kakva zvona čeznem čuti:
ogromna i glasna, jaka
da me bude iz mrtvila puti,
da mi put se stvori laka

koja neće tako teško uzdisati.
Zvona bi me odmah zasužnjila,
odmah znala bih u srce upisati
gdje sam, kada se rastužila

i povezala bih svoje konce
da me Pastir odmah k sebi privede,
i da nisam sama kao duh od bronce;
pustila bih da me zvono odavde izvede.
‎utorak, ‎18. ‎travnja ‎2017. 20:11:47