Smrt je pjevajući primio

Ljudi žive i misle da su ograničena bića, da su gotovi, definirani, kratkotrajni, završeni i dovršeni te da se rasiplju kao glineni vrčevi koji ponekad ipak za dugo stoje u nekom muzeju. U takvim okolnostima nije ni malo čudno da imamo loše poglede na sve i zle misli, da smo ambiciozni, zavidni, a često se uzoholimo. Pohlepa i užitak nam je jadna utjeha jer se ne možemo pomiriti s takvom mišlju o svojoj vlastitoj dovršenosti. Čak niti filozofije o besmrtnosti nas ne mogu poticati da se radujemo životu jer te priče su obične ljudske izmišljotine i odraz ljudskih težnji za životom. Od malena učimo pomoliti se Gospodinu Bogu, a pritom gledamo okolo sebe tugu, pesimizam, depresiju i samo konačnost svega jer sve oko nas je dotrajalo i nema krajnjega smisla pa nam nema smisla niti pokušati samostalno razmišljati nego lijenih mozgova čekamo da nas netko unaprijed o svemu obavijesti. Nitko nikome ne govori o vječnom životu, ali svi smo uvjereni u vječni sud na kojemu ćemo svi biti kažnjeni.

Sve je to potajni strah, strah od smrti, tjeskoba koja kopa po duši kao mali i neugledan crv.

U takvim okvirima čak i onoga koji nam spomene vječni život držimo bezumnikom. Tko je lud za Bogom, lud je od sreće i ljubavi i vidi dalje od nosa, vidi neograničenost postojanja, vidi i razmišlja, promatra i traži nekim sedmim čulom za vjeru Boga vječnoga.

Bog je Ljubav, a ljudska ljubav se pokušava svoditi na emotivni život i na tjelesne potrebe i užitke. No, znamo dobro da čovjek ima mozak kao instrument koji radi po naredbi i upravlja emotivnim, osjećajnim i općenito duševnim i tjelesnim životom.

Žene ljube, ali ne smiju ili ne znaju propovijedati o ljubavi. Zato one svjedoče neprekidno ljubav muškarcima. Muškarci onda kažu kako je ta ljubav dobrodošla, ali nije najvažnija jer žene govore o svojim osjećajima i o duši, a muškarci znaju da je i razmišljanje jako važno pa pomisle da žene ne razmišljaju, to jest da ne upotrebljavaju mozak i zdrav razum. To je sve stoga što ne znamo za duhovni život. U ljudskome duhu postoji svijest čovjeka i uvid, postoji raspoloženje čovjeka i njegova volja, postoji savjest koja ne podliječe racionalizacijama nego je glas Boga u čovjeku. Duh upravlja dušom i tijelom. Taj duh nalazi Boga, u njemu postoji i duhovni organ za vjeru koja prožima čovjeka od glave do pete, od svake vlasi i od aure do pete i do uzemljenja, čovjekove energije i magnetskog polja. Duh upravlja svim tim elementima.

Kad bismo samo malo više vjerovali u sebe, znali bismo pronaći put u vječni život i to vrlo brzo i rano, na vrijeme. Žene, koje znaju o ljubavi, podložne su patrijarhatu kao da su zarobljene u nekoj krletki kroz čije rešetke pokušava probiti ta ljubav, ali za sada još nema većih uspjeha.

Budući da patrijarhalno čovječanstvo postoji oduvijek, nema razloga pretpostavljati da će se to u skoroj budućnosti promijeniti. Zato su duhovno iskusni i razvijeni muškarci rijetkost koja se traži i koja nema cijenu. Takvi muževi često zarana odlaze u osamu i tamo gdje nalaze istomišljenike. Ti muževi i mladići postaju svjetsko čudo, proglašavaju se svetima, čine čudesa i šire ovome društvu riječ o vječnom životu.

To je bio i Sveti Franjo Asiški, čovjek koji je u ranoj mladosti bio grešan, ambiciozan i koji je imao naobrazbu pa ga Bog duhovno pripremi za posluh svojoj riječi. Kako se Evanđelje ne uči nigdje u svijetu, tako i onaj koji naiđe na riječ od Boga, zapisanu ili čuje propovijed u Crkvi Božjoj, koja zna da je Bog taj Duh koji je i Ljubav, odmah spremno prihvati glas Neograničenoga, to jest Isusa Krista koji je sam Božja Riječ, utjelovljena u ljudskost, povijesna osoba, muškarac i Bog koji je hodao po zemlji i pojasnio Božji glas i nauk, predao se ljudima, spasio njihovu budućnost i egzistenciju smrću na križu te uskrsnuo od mrtvih.

Sveti Franjo je pjevao prirodi jer je društvo bilo i ostalo duhovno nezrelo dok je prirodu Bog savršeno organizirao; Božja riječ prolijeva se i nužno se propovijeda, makar samo i pticama ili ribama. A Franjo Asiški je svima pjevao svoje svjedočanstvo, prirodi i društvu, suncu i ljudskoj smrti.

Duhovan čovjek sije život u tegobama, ali odlazi u smrt pjevajući jer zna da žanje vječni život. 04.10.2015. 06:27

Zahvalnica

Psalmi zahvalnice mogu biti zahvalnice naroda ili pojedinaca. Hvaliti ili zahvaljivati je za pripadnika Božjega naroda istoznačno. Iza uvodne najave zahvale slijedi jezgra psalma u kojem se spominje primljeno dobročinstvo. Slično prozbenim psalmima, opisuje se nevolja, navodi se usrdna molitva za pomoć, uznosi se spasiteljski Božji zahvat. Zaključak je često pouka i opomena nazočnima.

Knjiga psalama ima povijest svoga razvoja. Kao živa molitva je imala mnoga prilagođavanja.

Psalmi žive u kršćanstvu kao službena knjiga molitve Crkve kao što navodi Sveti Augustin: oni su Evanđelje Isusa Krista prevedeno u hvalu, zahvalu, molbu i pomirbu.

Prva knjiga o Samuelu, glava 22, redak 1-4

1 David ode odande i skloni se u spilju Adulam. A kad su to čula njegova braća i sva njegova obitelj, dođoše onamo da mu se priključe.
2 Osim toga skupiše se oko njega svi koji bijahu u nevolji, svi zaduženi, svi nezadovoljni, i on im posta vođom. A bijaše ih oko njega do četiri stotine ljudi.
3 Odande ode David u Mispu u zemlji moapskoj i reče kralju moapskome: "Dopusti da se moj otac i moja mati sklonu kod vas dok ne vidim što će Bog učiniti sa mnom."
4 I ostavi ih kod kralja moapskoga i oni ostadoše kod njega sve dok David bijaše u skrovištu.
5 Ali prorok Gad reče Davidu: "Nemoj ostati u svome skrovištu, nego idi i zađi u zemlju Judinu." I David ode i zađe u Heretsku šumu. 

Psalam 18

2 Sam 22

Brate Franjo, smijem li uopće spominjati preminule kada se obraćam zapravo Tebi, Isuse?

Evo me opet kao glasa iz neke duguljaste, uske i visoke sobice koja ima okno okrenuto prema nebu, zagađenom gradskom rasvjetom. Zašto je Tvoj sluga Franjo u onom filmu tako nevoljko pristao na molbe svoje braće da iziđe iz svoje rezidencije i napiše za njih pravila vjerskoga života?

Zašto je tako lako potonuti u Tebi, a tako teško okrenuti se prvom čovjeku do sebe i navijestiti mu Tebe, Istino?

Evo kako je bilo i samom kralju Davidu, nevoljko je izišao; onaj koji bijaše dijete prirode nevoljko ode u šumu. Nevoljko se vrati tamo odakle je pobjegao u molitvu Tebi, to savršeno stanje postojanja i života.

Kao što vjernik odlazi okrijepiti se u Tvoj hram, kao što su to činile misionarke i Majka Terezija, da bi nastavio uobičajeni život poslije toga s više snage i razloga, tako može i povremeno izići u svijet, kao što je to činila Sveta Terezija Avilska, i pogledati što se ondje događa, izići iz Tvojega hrama, iz neke pećine, izići iz sebe.

Skromne Ti uzvisi; kada priđem uzvišenima malo bliže, vidim kako činiš od njih žive ljude od mesa. Koliko može jedno ljudsko biće kada ga Ti poneseš, Isuse, u svojem Duhu Svetom!

I ja nevoljko i sve težem izlazim. Odlazim nekamo u grad svjesna da sam odradila onaj posao po nalogu svoje bolesne savjesti koji se poklopio s Tvojom najvažnijom preporukom: idite po svem svijetu. A onda veliš da se pomolim u skrovitosti. Nema mi života u svijetu, samo starenje i smrt, dekadencija i izumiranje, boleštine i pakosti, otrovi i frustracije, znam, provjeravala sam i provjeravam neprekidno.

Hvala Ti, Isuse, za Sveto pismo; hvala Ti za kralja Davida; hvala Ti za općinstvo svetih; hvala za braću i sestre; hvala Ti za Svetoga Franju. 03.10.2015. 21:47

Druga knjiga o Samuelu, glava 22

1 David upravi Jahvi riječi ove pjesme u dan kad ga je Jahve izbavio iz ruku svih njegovih neprijatelja i iz ruke Šaulove.
2 Pjevao je: "Jahve, hridino moja, utvrdo moja, spase moj;
3 Bože moj, pećino moja kojoj se utječem, štite moj, spasenje moje, tvrđavo moja! Ti me izbavljaš od nasilja.
4 Zazvat ću Jahvu hvale predostojna i od dušmana bit ću izbavljen.
5 Valovi smrti okružiše mene, prestraviše me bujice pogubne,
6 Užad Podzemlja sputiše me, smrtonosne zamke padoše na me:
7 u nevolji zazvah Jahvu i Bogu svome zavapih. Iz svog Doma zov mi začu, i vapaj moj mu do ušiju doprije.
8 I zemlja se potrese i uzdrhta, uzdrmaše se temelji nebesa, pokrenuše se, jer On gnjevom planu.
9 Iz nosnica mu dim se diže, iz usta mu oganj liznu, ugljevlje živo od njega plamsa.
10 On nagnu nebesa i siđe, pod nogama oblaci mu mračni.
11 Na keruba stade i poletje; na krilima vjetra zaplovi.
12 Ogrnu se mrakom kao koprenom, prekri se tamnim vodama i oblacima tmastim,
13 od bljeska pred licem njegovim užga se ugljevlje plameno.
14 Jahve s neba zagrmje, Svevišnjega glas se ori.
15 Odape strijele i dušmane rasu, izbaci munje i na zemlju ih obori.
16 Morska dna se pokazaše, i temelji svijeta postaše goli od strašne prijetnje Jahvine, od olujna daha gnjeva njegova.
17 On pruži s neba ruku i mene prihvati, iz silnih voda on me izbavi.
18 Od protivnika moćnog mene oslobodi, od dušmana mojih jačih od mene.
19 Navališe na me u dan zlosretni, ali me Jahve zaštiti,
20 na polje prostrano izvede me, spasi me jer sam mu mio.
21 Po pravednosti mojoj Jahve mi uzvrati, po čistoći ruku mojih on me nagradi,
22 jer čuvah putove Jahvine, od Boga se svoga ne udaljih.
23 Odredbe njegove sve su mi pred očima, zapovijedi njegove nisam odbacio,
24 do srži odan njemu sam bio, čuvam se grijeha svakoga.
25 Jahve mi po pravdi mojoj vrati, čistoću ruku mojih vidje.
26 S prijateljem ti si prijatelj, poštenu poštenjem uzvraćaš.
27 S čovjekom čistim ti si čist, a lukavca izigravaš,
28 jer narodu poniženu spasenje donosiš a ponižavaš oči ohole.
29 Jahve, ti moju svjetiljku užižeš, Bože, tminu moju obasjavaš:
30 s tobom udaram na čete dušmanske, s Bogom svojim preskačem zidine.
31 Savršeni su puti Gospodnji, i riječ je Jahvina ognjem kušana. on je štit svima, samo on, koji se k njemu utječu.
32 Jer tko je Bog osim Jahve? Tko li je hridina osim Boga našega?
33 Taj Bog me snagom opasuje, stere mi put besprijekoran.
34 Noge mi dade brze ko u košute i postavi me na visine sigurne,
35 ruke mi za borbu uvježba i mišice da luk mjedeni napinju.
36 Daješ mi štit svoj koji spasava, tvoja me brižljivost uzvisi.
37 Pouzdanje daješ mom koraku, i noge mi više ne posrću.
38 Pognah svoje dušmane i dostigoh, i ne vratih se dok ih ne uništih.
39 Obaram ih, ne mogu se dići, padaju, pod nogama mi leže.
40 Ti me opasa snagom za borbu, a protivnike moje meni podloži.
41 Ti dušmane moje u bijeg natjera, i rasprših one koji su me mrzili.
42 Vapiju u pomoć, nikog da pomogne, vapiju Jahvi - ne odaziva se.
43 Smrvih ih kao prah na vjetru, zgazih ih ko blato na putu.
44 Ti me izbavljaš od bune u mom narodu, postavi me glavarom pogana, puk koji ne poznavah služi mi.
45 Svaki moj šapat pokorno on sluša. Sinovi tuđinci meni laskaju,
46 sinovi tuđinski gube srčanost izlaze dršćuć iz svojih utvrda.
47 Živio Jahve! Blagoslovljena hridina moja! Neka se uzvisi Bog, spasenje moje!
48 Bog koji mi daje osvetu i narode meni pokorava.
49 Od dušmana me mojih izbavljaš i nad protivnike me moje izdižeš, ti mene od čovjeka silnika spasavaš.
50 Zato te slavim, Jahve, među pucima i psalam pjevam tvome Imenu:
51 umnožio si pobjede kralju svojemu, pomazaniku svome milost si iskazao, Davidu i potomstvu njegovu navijeke."

Psalam 18

1 Učitelju zbora. Od Jahvina sluge Davida koji Jahvi ispjeva ovu pjesmu u onaj dan kad ga Jahve oslobodi iz ruku neprijatelja (18:2) Ljubim te, Jahve, kreposti moja!
2 (18:3) Jahve, hridino moja, utvrdo moja spase moj; Bože moj, pećino moja kojoj se utječem, štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja!
3 (18:4) Zazvat ću Jahvu, hvale predostojna, i od dušmana bit ću izbavljen.
4 (18:5) Valovi smrti okružiše mene, prestraviše me bujice pogubne.
5 (18:6) Užad Podzemlja sputiše me, smrtonosne zamke padoše na me:
6 (18:7) u nevolji zazvah Jahvu i Bogu svome zavapih. Iz svog Hrama zov mi začu, i vapaj moj mu do ušiju doprije.
7 (18:8) I zemlja se potrese i uzdrhta, uzdrmaše se temelji gora, pokrenuše se, jer On gnjevom planu.
8 (18:9) Iz nosnica mu dim se diže, iz usta mu oganj liznu, ugljevlje živo od njega plamsa.
9 (18:10) On nagnu nebesa i siđe, pod nogama oblaci mu mračni.
10 (18:11) Na keruba stade i poletje; na krilima vjetra zaplovi.
11 (18:12) Ogrnu se mrakom kao koprenom, prekri se tamnim vodama i oblacima tmastim,
12 (18:13) od blijeska pred licem njegovim užga se ugljevlje plameno.
13 (18:14) Jahve s neba zagrmje, Svevišnjega glas se ori.
14 (18:15) Odape strijele i dušmane rasu, izbaci munje i na zemlju ih obori.
15 (18:16) Morska se dna pokazaše, i temelji svijeta postaše goli od strašne prijetnje Jahvine, od olujna daha gnjeva njegova.
16 (18:17) On pruži s neba ruku i mene prihvati, iz silnih voda on me izbavi.
17 (18:18) Od protivnika moćnog mene oslobodi, od dušmana mojih jačih od mene.
18 (18:19) Navališe na me u dan zlosretni, ali me Jahve zaštiti,
19 (18:20) na polje prostrano izvede me, spasi me jer sam mu mio.
20 (18:21) Po pravednosti mojoj Jahve mi uzvrati, po čistoći ruku mojih on me nagradi,
21 (18:22) jer čuvah putove Jahvine, od Boga se svoga ne udaljih.
22 (18:23) Odredbe njegove sve su mi pred očima, zapovijedi njegove nisam odbacio,
23 (18:24) do srži odan njemu sam bio, čuvam se grijeha svakoga.
24 (18:25) Jahve mi po pravdi mojoj vrati, čistoću ruku mojih vidje.
25 (18:26) S prijateljem ti si prijatelj, poštenu poštenjem uzvraćaš.
26 (18:27) S čovjekom čistim ti si čist, a lukavca izigravaš,
27 (18:28) jer narodu poniženu spasenje donosiš, a ponižavaš oči ohole.
28 (18:29) Jahve, ti moju svjetiljku užižeš, Bože, tminu moju obasjavaš:
29 (18:30) s tobom udaram na čete dušmanske, s Bogom svojim preskačem zidine.
30 (18:31) Savršeni su puti Gospodnji, i riječ je Božja ognjem kušana. On, samo on, štit je svima koji se k njemu utječu.
31 (18:32) Jer tko je Bog osim Jahve? Tko li je hridina osim Boga našega?
32 (18:33) Taj Bog me snagom opasuje, stere mi put besprijekoran,
33 (18:34) noge mi dade brze k'o u košute i postavi me na visine čvrste,
34 (18:35) ruke mi za borbu uvježba i mišice da luk mjedeni napinju.
35 (18:36) Daješ mi štit svoj koji spasava, tvoja me desnica drži, tvoja me brižljivost uzvisi.
36 (18:37) Pouzdanje daješ mom koraku, i noge mi više ne posrću.
37 (18:38) Pognah svoje dušmane i dostigoh, i ne vratih se dok ih ne uništih.
38 (18:39) Obaram ih, ne mogu se dići, padaju, pod nogama mi leže.
39 (18:40) Ti me opasa snagom za borbu, a protivnike moje meni podloži.
40 (18:41) Ti dušmane moje u bijeg natjera, i rasprših one koji su me mrzili.
41 (18:42) Vapiju u pomoć - nikog da pomogne; vapiju Jahvi - ne odaziva se.
42 (18:43) Smrvih ih kao prah na vjetru, zgazih ih k'o blato na putu.
43 (18:44) Ti me izbavi od bune u mom narodu, postavi me glavarom pogana, puk koji ne poznavah služi mi.
44 (18:45) Svaki moj šapat pokorno on sluša, sinovi tuđinci meni laskaju;
45 (18:46) sinovi tuđinski gube srčanost, izlaze dršćuć' iz svojih utvrda.
46 (18:47) Živio Jahve! Blagoslovljena hridina moja! Neka se uzvisi Bog, spasenje moje!
47 (18:48) Bog koji mi daje osvetu i narode meni pokorava.
48 (18:49) Od dušmana me mojih izbavljaš i nad protivnike me moje izdižeš, ti mene od čovjeka silnika spasavaš.
49 (18:50) Zato te slavim, Jahve, među pucima i psalam pjevam tvome Imenu:
50 (18:51) umnožio si pobjede kralju svojemu, pomazaniku svome milost si iskazao, Davidu i potomstvu njegovu navijeke.

Obnovi rane moje

Baruh je bio pisar, pomoćnik i tajnik proroka Jeremije (Jr 32,12; 36,4).

Iz Knjige Baruhove se vidi kako je bila čvrsta veza između Izraelaca u babilonskom izgnanstvu (721g.-587.g. prije Krista) i onih u domovini. Ta je veza održavana istim Zakonom, običajima, molitvom, a nakon podizanja Hrama, bogoslužjem i Svetištem.

Baruh zapisuje sve riječi koje je Jeremiji objavio Gospodin (Jr 36,4). Baruh čita svitak u Hramu (Bar 36,10).

Baruh, glava 4, redak 7-13

⁷Stvoritelja svog ste izazvali
žrtvujući zlodusima, a ne Bogu.
⁸Zaboravili ste Boga vječnog, svoga hranioca!
Ožalostili ste i Jeruzalem – majku koja vas je othranila.
⁹Kada je vidjela gdje se na vas obara gnjev od Boga,
stade naricati:
»Slušajte, susjede sionske: 
u tugu veliku zavi me Gospod.
¹⁰Vidjeh gdje mi u sužanjstvo
izruči Vječni sinove i kćeri.
¹¹S radošću sam ih hranila,
s tugom i plačem gledam gdje odlaze.
¹²Nitko nek' se nada mnom ne raduje
što obudovjeh i ostadoh sama.
Zbog grijeha djece svoje opustjeh,
jer se okrenuše od Božjeg zakona.
¹³Nisu marili za njegove zapovijedi
niti išli putovima njegovih propisa,
niti stupali stazom stege u njegovoj pravednosti.

Nevjera je rana velika, to je služenje lažnim bogovima. Baruh zapisuje što Gospodin govori svojemu narodu o kumirima i lažnim bogovima.

Baruh, glava 6, redak 29-47

²⁹Ta kako biste ih mogli zvati bogovima? Tima srebrnim, zlatnim i drvenim bogovima žrtve prinose žene. ³⁰U njihovim hramovima svećenici sjede poderanih haljina, obrijane glave i brade, ne pokrivajući glave; ³¹tule i viču pred svojim bogovima, kao na mrtvačkim gozbama.³²Svećenici im skidaju haljine te njima odijevaju svoje žene i djecu. ³³Učine li im kakvo dobro ili zlo, oni to ne mogu uzvratiti; ³⁴niti mogu koga učiniti kraljem ili ga svrgnuti; niti mogu dati bogatstvo ili novac. Učini li im tko zavjet pa ga ne održi, oni ga ne mogu prisiliti da za to odgovara. ³⁵Oni ne mogu čovjeka spasiti od smrti niti slabijeg osloboditi od jačeg; ³⁶ne mogu slijepcu vratiti vid niti izbaviti čovjeka iz nevolje; ³⁷ne mogu se smilovati udovici niti učiniti dobro siroti. ³⁸Nalik su na kamenje iz planine, ti bogovi obloženi zlatom i srebrom. Oni koji ih štuju stidjet će se! ³⁹Kako se, dakle, mogu smatrati ili nazivati bogovima!
⁴⁰I sami ih Kaldejci obeščašćuju; jer videći nijema čovjeka koji ne može govoriti, oni ga dovode Belu i traže da čovjek progovori, kao da bi ga bog mogao čuti; ⁴¹i nesposobni su promisliti o tome i ostaviti te bogove, toliko su lišeni razbora! ⁴²Žene opasane užetom sjede na putovima i pale kâd od maslinovih ljusaka; ⁴³kada koju od njih snubi prolaznik da mu se poda, ona se ruga svojoj susjedi što je nisu zapazili kao nju i što joj uže nije prekinuto.⁴⁴Sve što se događa u blizini tih bogova prijevara je; kako ih, dakle, mogu smatrati ili nazivati bogovima?!
⁴⁵Načiniše ih drvodjelje i zlatari, i nisu drugo doli tvorevina njihova. ⁴⁶Njihovi izrađivači ne žive dugo; kako bi njihove rukotvorine bile bogovi? ⁴⁷Jer svojim će potomcima ostaviti samo obmanu i sramotu.

Sredinom 10. stoljeća poslije Krista, u borbi carstava i papinstva, događa se prvi korak  prema poimanju laičke, o duhovnom autoritetu neovisne države. 1054. godine dolazi do raskola u do tada jedinstvenoj kršćanskoj ekumeni (Franjo Šanjek: “Kršćanstvo na hrvatskom prostoru”, KS 1996., str. 28*).U srednjem vijeku, sve do rođenja Svetoga Franje 1181. godine i za njegova života ( i poslije), u Katoličkoj crkvi se događaju velika previranja, a za Franjine mladosti postojali su pape i protupape koji bijahu postavljani od državnika.

Štuju se, zapravo, lažni bogovi, svjetovan način i pogled na vjerska pitanja.

Iz Wikipedije:

Nakon viđenja u crkvici svetog Damjana u Asizu, u kojem mu Krist s križa kaže: »Franjo, idi i obnovi moju Crkvu«, počinje popravljati tu ruševnu crkvu. Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, pa i luđakom, ali njegovo propovijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih klasno-ekonomskih razlika u feudalnom društvu nalazi pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva...

1209. godine papa redovni Inocent III (Lotario de Segni) odobrava Franjinu neuobičajenu vjersku djelatnost i ona postaje i službeno crkvena. Nastadoše franjevci, sljedbenici Franje i njegovoga Reda manje braće.

Jednako tako kao što je prorok Jeremija izgledao lud i čudan ( U doba kad je prevladavalo uvjerenje da se Jeruzalemu ne može ništa dogoditi jer je Hram nepovrediv i da bogoslužje u njemu osigurava spas, Jeremija pravu vezu između Boga i Njegova naroda izražava slikom zaručničke ljubavi koja nužno mora biti uzajamna, a pokazivao je da to u nevjernome narodu tako nije: prorokov čitav mučenički život je rana i znamen Gospodnji:

Knjiga proroka Jeremije, glava 16, redak 10-13

¹⁰A kad objaviš tom narodu sve ove riječi, pa te upitaju: ‘Zašto nam Jahve zaprijeti svom ovom golemom nesrećom; u čemu je zločinstvo naše i u čemu su grijesi naši što ih počinismo protiv Jahve, Boga našega?’ – ¹¹onda im odgovori: ‘U tom što me ostaviše oci vaši’ – riječ je Jahvina – ‘i trčaše za tuđim bogovima da im služe i da im se klanjaju, a mene ostaviše i Zakona se moga ne držaše. ¹²A vi još gore učiniste nego oci vaši, jer evo, svaki se povodi za okorjelošću zloga srca svoga, a mene ne sluša. ¹³Zato ću vas istjerati iz ove zemlje u zemlju koja vam je neznana, kao što bijaše i ocima vašim. Ondje ćete služiti tuđim bogovima danju i noću: jer neću vam se više smilovati!’« ), ni Sveti Franjo nije zaostajao u gorljivoj namjeri obnoviti u svakom pogledu Božji narod u vjeri, rastjerati lažno štovanje i lažne bogove koji uzeše maha.

Rana Gospodnja, dakle, je velika nevjera u riječ Njegovu i to pokraj tako velike milosti Božje i pouzdanja u Njegov izabrani narod.

Prorok Jeremija je poznati tužni prorok Staroga zavjeta koji je žrtva za narod kao što je i Sveti Franjo bio, tisuću i pet stotina godina poslije, slika rane Gospodnje za čovječanstvo koje još od prvoga čovjeka Adama pada u grijehe, sve dok ga Gospodin ne izbavi iz ropstva toga i egipatska; no, narod je još uvijek malovjeran te ga Bog šalje u ropstvo babilonsko gdje svi čeznu za svojom domovinom; tako Gospodin šalje i Svetoga siromašnoga Franju pred čitav svijet, ranjava ga slično kao i Jeremiju kao zamjensku žrtvu i simbol Božjega naroda, odnosno čovječanstva.

Jeremija, glava 23, redak 30-33

³⁰»Evo me stoga protiv proroka« – riječ je Jahvina – »koji jedan drugome kradu moje riječi.³¹Evo me protiv proroka« – riječ je Jahvina – »koji mlate jezikom i proroštva kuju. ³²Evo me protiv proroka« – riječ je Jahvina – »koji prorokuju izmišljene snove i pripovijedajući ih zavode narod moj izmišljotinama svojim i lažima. A ja ih nisam poslao, niti sam im što zapovjedio, niti su narodu ovome od kakve koristi« – riječ je Jahvina.
³³»A ako te ovaj narod, ili prorok, ili svećenik, zapita: ‘Što je breme Jahvino?’, odgovori im: ‘Vi ste breme Jahvino i ja vas odbacujem’« – riječ je Jahvina.

Ovi maleni

Zašto mislimo da mala djeca moraju imati malog Boga? Zar djecu odrasli ne vide u svojoj ljubavi bezgraničnoj prema njima? Pripovijedati djeci da se o velikom Bogu razmišlja na ograničen način čini se kao ograničavati svoje vlastite poglede na svijet; to je najčešće veća ili manja, ali okorjela sebičnost ljudska: lakše je izići na kraj s nekim drugim tako da ga gledamo umanjena nego pokušati sagledati svoju malenost i sebičnost.

“Kako je maleno dijete, ništa ne zna”.

Zar mi mislimo da “postati kao dijete” znači postati ograničen, a pred djecom su tolike mogućnosti kolike mi više nikada nećemo imati. Možda i zbog toga ne možemo ili ne volimo razgovarati normalno s djecom nego ih često čak i oponašamo tepanjem u razgovoru.

U kojem trenutku je pravo vrijeme da molitva “Anđele, čuvaru mili” postane molitva “Anđeo Gospodnji”?

Zar mislimo da dijete neće razumijeti zato što mi ne razumijemo?

Matej 18, 6-10

6 "Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku." 
7 "Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan.
8 Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu, nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni.
9 I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život ući, nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni."
10 "Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima." 

Prednost je malenih u njihovoj malenosti: veliki često ne primijete da ih ti maleni dobro vide i čuju i da sve dobro pamte, bolje nego veliki.

Uslišeni proroci

Dolazak Kristov izmoljen je kod Boga

Hvalospjev (Hab 3, 2-4, 13a. 15-19). Božji sud

  Gospodine, čuo sam za slavu tvoju, *
        Gospodine, tvoje mi djelo ulijeva jezu!
    Ponovi ga u naše dane! †
        Otkrij ga u naše vrijeme! *
        U gnjevu se svojem smilovanja sjeti!
    Bog stiže iz Temana, *
        a Svetac s planine Parana!
    Veličanstvo njegovo zastire nebesa, *
        zemlja mu je puna slave.
    Sjaj mu je ko svjetlost, †
        zrake sijevaju iz njegovih ruku, *
        ondje mu se krije sila.

    Iziđe da spasiš narod svoj, *
        da spasiš svog pomazanika.
    Gaziš po moru s konjima svojim, *
        po pučini silnih voda!
    čuo sam! Sva se moja utroba trese, *
        podrhtavaju mi usne na taj zvuk,
    trulež prodire u kosti moje, *
        noge klecaju poda mnom.
    Počinut ću kada dan tjeskobni *
        svane narodu što nas sad napada.

    Jer smokvino drvo neće više cvasti, *
        niti će na lozi biti ploda,
    maslina će uskratiti rod, *
        polja neće donijeti hrane,
    ovaca će nestati iz tora, *
        u oborima neće biti ni goveda.

    Ali ja ću se radovati u Gospodinu *
        i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.
    Gospodin, moj Bog, moja je snaga, †
        on mi daje noge poput košutinih, *
        i vodi me na visine.

Habakuk je prorok koji je žvivio u doba kad je narod bio u Babilonu u sužanjstvu, u sedmom stoljeću prije Krista.

Ranjenik

Žrtva radi žrtve zaista je nešto potpuno besmisleno. U toj besmislici možda mnogi i požive neko vrijeme, ali puno više nas misli da ljudi, kršćani, vjernici, mučenici i slični žive upravo tu besmislicu. Otajstveni je to život za malovjerne kada promotre neke kršćane. Imaju za njih svoj potajni izraz, misle da su mazohisti. I, naravno, jesu naizgled takvi, ali to se otajstvo ne da vidjeti drugačije nego unutarnjim, vjerskim pogledom.

Mnogi mi mislimo da je za žrtvu potrebna hrabrost, a mnogi ne znamo uopće neki normalan razlog zbog kojega se netko prepušta žrtvovanju, naročito kada je žrtvovanje socijalno očigledno, tjelesno, fizički u prostoru i određenom času kao što je uskakanje u vatru da bi se spasilo jedno živo biće iako je jasno da je to nemoguće ili kao što je ranjavanje samoga sebe. Tko pokuša samoranjavanjem dokučiti neku višu tajnu, taj je lud ili pubertetlija u prvoj etapi odruštvljavanja. Ili možda u visokom stadiju nevjere.

Ako neki ljudi stradavaju u borbama, to nam nije čudno jer oni to ne čine namjerno.

I to je sve što bi se moglo reći o žrtvovanju.

Žrtva poradi Boga nije dokazivanje odanosti Bogu, svetosti i nadnaravne ljubavi. Boga se ne može dokazati. Boga nije dopustivo dokazivati i ne bi se smjelo Ga dokazati nikada, niti žrtvama. Kad bi se moglo dokazati na neki svjetovan način Božju opstojnost, to ne bi bilo istinito.

Neki ljudi kažu da neće vjerovati dok ne vide, dok ne ugledaju, a pri tome misle na materijalne i slične dokaze koji su dostupni ljudskom razmišljanju koje je čak i u ljudskim normalnim okvirima ograničeno jer ljudi slabo razmišljaju, a oni koji nauče razmišljati, postaju oholi ili su često izraženo sebični. Takvima žrtva nekog vjernika izgleda nerealno, ali im ipak budi strahopoštovanje ako samo malo zastanu i promisle o tome.

Objašnjavati se hrabrost žrtvovanja ne mora i ne može.

Željeti biti žrtvom nije normalno.

Ljudska žrtva je poruka Boga za čovječanstvo, znak i volja Božja. Kada netko naiđe na žrtvu nekog čovjeka, to je Božji znak i pitanje za onoga tko tu žrtvu vidi, a nije ovdje zato da bi ljudi komentirali među sobom onoga koji postade žrtvom. Naiđeš li na čovjeka koji je podnio žrtve, zastani i promisli što ti to znači u tvome životu.

Uzalud je žrtvom doputovati u puku iscrpljenost.

Žrtvovati znači hvaliti sveto više biće.

U vjerskom smislu žrtva je samo posljedica ili, bolje rečeno, jedna od mnoštva nuspojava.

Tko hvali, štuje i slavi Boga nadnaravnoga, predaje nešto značajno svoje ili što više od sebe. Na sve moguće i nezamislive načine. Bog je taj koji upisuje rane svojemu hvalitelju, a da on o tome ne zna puno. No, zato po tim ranama o Bogu uči čovječanstvo; vjernik na svoj način proživljava rane dublje ili slabije, a nevjernik se samo divi onome na čemu nema ništa vrijedno pažnje ili divljenja.

Budući da je Bog prvenstveno Duh, nedokučiv u fizičkom i materijalnom smislu iako sve stvara i svime upravlja, najdraža Mu je duhovna pohvala, hvala i slava. Iz toga ponekad iziđu vrijedna i dobra djela, ponekad se ne vidi ništa, a ponekad čovjek postane nekim oblikom vidljive žrtve, postaje manje ili više ranjenik. Taj ranjenik namijenjen je materijalistima, žive i vidljive rane na ljudskom tijelu nisu u prvom redu namijenjene religioznom štovanju nego ateistima jer iza njih stoji uobičajeno i veće duhovno vjersko predavanje čovjeka Bogu koje prethodi vidljivome.

No, da bi čovjek koji želi biti nešto posebno došao do žrtveničkog stanja koje će okolina primijetiti mora se kao prvo odreći te iste okoline i ona mu više ne smije biti prioritetna i važan životni interes za samodokazivanje. Kada staviš Boga kojega poznaješ na prvo mjesto u svom životu, čovječanstvo može postati manje poznato, a ti manje slavan kao žrtva. Iako možda tako izgledaš ljudima, nisi ranjenik u duhu.

No, da bi ti Gospodin postao prvi u životu, prvo Ga je nužno malo upoznati i spoznavati u vjeri. Poznavati Ga bolje nego što poznaješ sebe i svoje težnje. Živjeti vjerskim i molitvenim životom.

Tada si sretnik. Tada si blažen i svet i ako imaš i neke muke, one su slatke i dobrodošle. Bog je taj koji određuje koliko će okolina vidjeti tvoje blaženstvo, a koliko tvoje rane.