- Bog stvara govoreći, tako stvori Bog nebo i zemlju po Isusu Kristu, svojoj Riječi i u Duhu Svetome što je lebdio nad vodama. Bog stvara sve tako da daje naredbu: „Neka bude...svjetlo! I bi svjetlo.”
- Drugoga dana stvaranja svijeta Bog je načinio biljni svijet i sjemenje kao vječne klice života ljudskoga, kao ljude, čovjeka čije ime je upisao u knjigu svoju i na dlan svoj. Što god Pali anđeo istrijebi, ne može spriječiti rođenje od Boga.
- Kain sa znakom ubojice kojim ga je Bog opečatio i stavio mu na čelo kao upozorenje da ga nitko ne smije ubiti jer ubio je brata Abela i Bog ga je otjerao od obiteljskoga ognjišta pa se Kain žalio da ga može tako samoga ubiti tko god želi. Da bi spriječio krvnu osvetu, Bog označava Kaina svojim i zaštićenim. To je jedna od prvih lekcija o grijehu šovinizma, rasizma i fašizma koji se svi kreću od početka po svijetu i lekcija o tome kako nered počinje od osvetničkih namjera, lekcija o tome da je osveta ono što pripada Bogu jedinom i nikome od ljudi.
Abela je brat ubio, govoreći Bogu: „Zar sam ja čuvar brata svoga?” što je pogrešno razmišljanje. Na taj način svi se imamo pravo poubijati. Ubojstvo je grijeh. Osveta je grijeh. Kain je kao neki pralik kršćana i katolika koji svoju pripadnost Bogu dobivaju u trenutku sakramenata Krštenja i naročito Potvrde kada dobivaju pečat dara Duha Svetoga.
Stavljanje pečata je znak Božje ljubavi. Ako vršimo Isusove Dvije zapovijedi ljubavi, prema Bogu i prema bližnjem, sigurno nećemo doći u napast osvetničkog djelovanja.
- Adam i Eva su pralik Svete obitelji Marije i Josipa. Obrazac po kojemu se dobro, pravedno i dugo i plodno živi. To je obitelj kao jezgra čitavoga društva, države, nacije, čitavoga svijeta. Muškarac i žena koji se plode i množe, napunjaju zemlju,odolijevaju kataklizmama, stvaraju jake i plemenite ratnike i radnike, nježne i blage žene, poslušnu djecu, a to sve djeca moraju imati da bi ljudi ostali slika Boga i postali čisti i sveti na sliku Kristovu.
- Abel je pralik Isusa Krista koga je Juda izdao i omogućio da Isusa braća ubiju. Dok je Isus bio odgovoran i solidaran, Abel je bio marljiv i ponizan, radostan dok je Bogu prinosio žrtvu, ali braća za njih nisu marila pa ih ubiše. Svi ljudi su braća i sestre, čuvari jedni drugih te tako cijela okolina pazi na sve i svakoga da se ne povrijedi i nitko se ne mora prestrašiti ubojice i pasti u napast uzvraćanja udaraca.
- Babel, odnosno Babilonska kula koja je trebala stići do Boga u izgradnji predstavlja oholost ljudsku. Svi su bili sigurni da će stići izgraditi svojim vlastitim trudom put do Boga, ali Bog je Alfa i Omega, on je pomrsio puteve ljudske oholosti; poremetio im je jezike pa je svatko počeo govoriti nekim drugim jezikom. Više se nisu razumjeli, a to ih je ponizilo. Babilon je pralik Pedesetnice, rođendana Crkve, dana kada je Bog poslao na apostole i narod Duha Svetoga u kojemu se ljube Otac i Sin i tako je podijelio s okupljenim ljudima svoju božansku narav i svi koji bijahu stranci razumjeli su se međusobno u ljubavi.
- Noa je pralik očišćenja u sakramentu krštenja što ga stječe svaki katolik jer ga krštenje pere od Istočnoga grijeha Adama i Eve. Obećanje Boga da nikada više neće uništiti svijet nakon što je Noa preživio opći potop, zajedno sa svojom obitelji je pralik krštenja svake i svih obitelji, krštenje svih naroda u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
- Izak je upečatljivi pralik Isusa Krista, gotovo kao i Riječ iz Knjige Postanka kojom Bog stvara svijet. U svojoj poslušnosti ocu Abrahamu da legne kao žrtva, privezan na žrtvenik i kao da, zajedno s ocem, vjeruje i nada se u spas do kraja, ili prihvaća žrtvovanje jer vjeruje u uskrsnuće od mrtvih. Bog sprečava Abrahama da počini žrtvovanje kao što su svi okolni narodi žrtvovali svoju vlastitu djecu idolima, raznim lažnim bogovima i kumirima koje sami izmisliše. Jedino u židovskome narodu nije se smjelo žrtvovati ljude već samo životinje i to one s kojima su plemena provodila noći i dane.
- Hagara, majka Jišmaelova je pralik židovske zajednice koja slijepo slijedi zakon, Toru, po slovu, a ne po duhu Zakona.
Paralelno je Sara, Abrahamova žena, pralik Crkve, dugogodišnje i stare crkvene zajednice i nerotkinja gaji vjeru i živi sakramentalnim životom ne izuzimajući tumačenje starih zakona i spisa pa postaje majka bezbrojne djece. Sara je simbol te vjere koju daje Bog na dar i koja nije nastala kao zasluga ljudi.
- Abraham je predstavnik i pralik čovječanstva kojemu se objavljuje Bog, prvi put i nejasno, drugačije od onog odnosa iz rajskog vrta. Abraham shvaća da je to u njegovom životu Bog kojeg nije nitko izmislio, koji je sam od sebe i za ljude, tajanstven i neobičan, potpuno drugačiji od ljudi, a opet tako sličan, kao osoba, svim ljudima, nepredvidiv, jači od svega i vječan, oduvijek i zauvijek.
- Izakovi sinovi blizanci, Ezav i Jakov, bijahu kao pralik Staroga i Novoga zavjeta. I kao što je Jakov ukrao Ezavu prvorodstvo, tako je i Isus Krist, slijedio, ali i ispunio Mojsijev Zakon i donio dvije stare, ali nove Zapovijedi ljubavi koje su već postojale, ali nisu zaživjele u Starom nego u Novom zavjetu kada Isus tumači krajnji smisao svega koji je u ljubavi Presvetog Trojstva s ljudima.
- Jakov i njegova dobra narav te san u kojemu se anđeli penju i spuštaju po ljestvama do nebesa, pralik je svetaca kao što je Izak pralik mučenika i svetaca. Naročito je Jakov pralik Isusa Krista koji siđe k nama na zemlju, spasi nas od grijeha i smrti, pogine za nas i radi nas, treći dan uskrsne od mrtvih pa uzađe na nebesa, u neku božansku dimenziju.
- Dvanaest plemena Izraelovih pralik su Dvanaestorice, Isusovih apostola. Dvanaest je broj idealne punine, možemo reći da označava dimenzije svijeta, zajedno s božanskom dimenzijom. Božji broj je tri, a svijeta četiri.
- Mladi Josip je pralik Božjeg miljenika Isusa koji se jedini nađe da ponizno prihvati težak križ čitavoga svijeta i da svima oprosti. On se u očima svoje braće iznova rađa nakon što su ga oni, kako su bili uvjereni, ubili, predali u ropstvo. Bog iz najgorih čina i djela ljudskih može napraviti velika djela i na dobro surađuje s onima koji ga ljube.
- poznati pralikovi Isusa Krista su također Mojsije, Aron, David, Natan, Ilija, Jošua koji objedinjavaju Isusovu osobu kao Kralja, Proroka, Pastira i Velikog Svećenika, a Jošua uvodi narod u Obećanu zemlju kao pralik Isusa i kraljevstva nebeskoga.
- Kralj David je pralik Isusov jer je kralj po Božjem ukusu koga je Bog pomazao za kralja umjesto Šaula kojega su birala plemena. Ali grijeh Davidov s Bat-Šebom kao da je imao pralik u Hagari.
Ipak za Velikog svećenika je najveći pralik Isusa Krista - kralj Grada mira – Melkizedek.
„Ostatak” Izraela nakon zarobljeništva u Babilonu pralik je Djevice Marije, Bogorodice. Kao što se Bog objavio Mojsiju u gorućem grmu koji ne izgara i naučio ga da prisiljava egipatskog faraona koji je narod držao u zarobljeništvu: „Pusti moj narod da ide odavde”, tako je Bog pomogao Mojsiju i svome narodu da izađu iz Egipta i ropstva u pustinju i na slobodu. No, najveće povjesnice Izraelskog naroda, koje su počele izlaskom iz egipatskog ropstva završavaju babilonskim ropstvom i izlaskom iz babilonskog ropstva.
Poslije toga dođe Isus i njega ljudi pogubiše, a Stari Zavjet bi svima morao služiti kao proročanstvo budućnosti kakva čeka te ljude.
I danas još ostaju zarobljeni oni koji žele pogubiti Isusa Krista, Sina Božjega, koji ne hrane svoju vjeru molitvom nego su veliki robovi svojih grijeha, koji nemaju vremena za razgovore, za kontemplaciju koja je ljudima srodnija od ubojstava i žrtava po Božjoj volji, pa se na kraju života pitaju: starosti, gdje ti je bila mladost. Taj današnji život je pralik nebeskoga života koji čeka nas koji smo sada živi na zemlji.
Biti pralik ne znači biti lik iz filma već živjeti normalan život kao temelj za duhovnu izgradnju i posvećenje za nebo. 01.06.2025. 18:06
„Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.
Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!«
Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja;
ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo. (Rim 8,14-17).”
