Beskrajna humanost

 

Bog sveti i svemogući unizio je sebe, nemoćan postade i grešan jer se utjelovi u prah da bi od njega postao čovjek Adam i Eva, Kajin i Abel, Abraham i David, Bezgrešno Začeće, Salomon, Ilija, Izaija, Amos, Sara, Rebeka, Rahela, Judita, Estera, Zaharija, Ivan Krstitelj, Josip, Ivan, Marko, Matej, Juda, Luka,Pavao i mnogi mi, neki koji ne razumiju, neki koji malo znaju, ali nitko nikada da bi Boga smio definirati jer je Gospodin, kao i biblijski pralikovi, kao i Melkisedek: bez početka i bez svršetka.

Čovjek u Bogu postade grešnik, a Bog se uroni u Rijeku da bi preuzeo te mnoge ljudske grijehe, grijehe neposluha i oholosti Adama i Eve koji počiniše grijeh bludnosti, a u Kajina i Abela već bijaše pohlepa, zavist, ljubomora, krađa, ubojstvo.

Ali prvi grijeh bijaše laž, laž napasti koja se provukla u rajski božanski vrt prema čovjeku.

Biblijska nam povijest dokazuje povijest čovječanstva koja upućuje i na budućnost, i na beskrajnu Božju ljubav i ozbiljnost prema čovjeku u božanskoj povijesti spasenja i neumornih, ponavljanih pokušaja Boga Stvoritelja da svoje stvorenje, čovjeka otme njegovu grijehu, osobnom grijehu i slabosti i nemoći ljudskoj.

Prvo ljudsko ime, ime Adam znači, zajedno s Evom, da su ta stvorenja čovjek, ljudi od početka svijeta, ali i da su zemaljski, porijeklom i pripadanjem, zemljani. Ipak, Bog im ostavi da sačuvaju onu klicu nebeskoga u sebi, ostavi im duha svoga, čak i progovara čovjeku od početka. Čovjek je potekao od Božje volje u kojoj ima početak, ali i ispunjenje svoga čovještva koje posta zbog i od prvoga grijeha propadljivo u povijesti, u vremenu i u vremenima.

U povijesti ljudskoga roda ne postoje dva ista čovjeka, svi ljudi su osobe (persona = maska, lice, ime upućuje na biće koje komunicira s drugima i u odnosima je sa svima i sa svim stvorenim). Taj naziv proizlazi iz zamjenice sebe ili se, odnosno iz pojma vlastite svijesti, sebstva, to jest sepstvo. Osoba ljudska je relacija međuljudska jer osim Gospodina i čovjeka, nitko i ništa nije u takvoj humanoj relaciji, ili bi barem tako jednom moralo biti. Prvi ljudi nadijevaju imena svemu i svoj okolini i stvorenjima jer je čovjek dobio gospodarstvo zemaljsko da ga obrađuje i čuva. Grijeh oholosti uništio je vrlinu posluha Bogu i ti ljudski gospodari uzeli su sebi više nego što im pripada, plod sa zabranjenog stabla, to jest drva spoznaje dobra i zla. Na jednom drvetu se mogu nalaziti samo dobri ili samo truli plodovi. Tu su ljudi naučili zlo i u sebi sačuvali tračak dobroga, to jest nebeskoga na koje zemaljsko nema pravo gospodarenja.

Tako su ljudi spoznavali djelomično sve stvari tijekom događaja o kojima izvještavaju Pisma i Proroci, i Zakon što ga je Bog proslijedio po Mojsiju svojemu izabranom narodu da mu ti ljudi budu jedinstveni narod svet i predraga svojina. Po tom narodu o Bogu su učili i narod i njihovi susjedi.

Spoznaja o Bogu bilo je mnogo i bile su raznovrsne u povijesti. Pod utjecajem različitih događaja misao se i svijest u narodu mijenjala i razvijala u srcu pojedinaca, ali i naroda kao jedne cjeline, zahvaljujući vjeri i božanskoj nebeskoj pouci.

To se ogleda u dolasku Mesije koji sintetizira sva Pisma i Proroke pa i Zakon u jednu razumljiviju cjelinu: sve se objedinjuje u Isusu Kristu, i Sluga Izaije, i Izak Abrahamov, i moć Davidova.

Isus je posljednji Adam, to jest zemljanin koji se razvije na sliku Kristovu ako slijedi volju Boga, Zakon Deset zapovijedi i dođe do Dvije zapovijedi ljubavi, sedam darova Duha Svetoga i njegovih plodova (ljubav, radost, strpljivost, blagost, mir, dobrota, vjera, krotkost, suzdržljivost). U tom postizavanju snage vjere čovjek zaboravlja ono što je nekada znao, prije nego što se njegova misao jako promijenila, i spoznaje nove podatke, uči od Boga vječne i trajne vrijednosti.

Po uzoru na Mesiju i Muku, vjernik spoznaje kako će se približiti Bogu u susret; požrtvovnošću i trudom pameti, duše i tijela jer lomovi su nužni za prijelaz iz grešne na višu humanu razinu čovjeka kao suputnika drugom čovjeku.

Jer kada ne bismo bili jedinstvena cjelina, nikada ne bismo dospjeli do Gospodina u rajskom vrtu, a pri tome putovanju nam pomaže Blažena Djevica Marija, Crkva, Riječ i Kruh što ga lomimo te ostali sakramenti u kojima nas Bog rješava pogubnoga grijeha. Isus je izvor i vrhunac ljubavi, Duh nam daje mudrost, razum, savjet, jakost, nova znanja i spoznaje, pobožnost i strah Božji.

Nema potpunog kraljevstva Božjega na zemlji, nema Svetoga grada dok ne siđe sa nebesa jer sve nam djelomično iščezava, a dolazi savršeno na mjesto nesavršenosti ljudske, po sakramentima, po rođenju za novi život od vode i Duha, i u našem uskrsnuću kreće sve ispočetka u savršenstvu namjera, želja, i ostvarenja. Tako postižemo dobro i u Gospodinu, u požrtvovnim djelima, naše jedinstvo.11.01.2025. 21:12

Sada ostaje vjera, nada i ljubav, a najveća među njima je ljubav u super-čovještvu, odnosno u humanosti koja kulminira ljubavlju za Boga i njegovu volju. Po uzoru na povijest, budućnost ima jasne crte.

Novi mir

 

Sve je za otpade to,

sve što nisi, Bože, ti.

Iznesi iz mene svako zlo,

približi me da mogu vidjeti.

Da tebe jedinoga sluša

ovo srce i ova prašina,

i ova zaboravljena duša

kojoj dom je kao pučina.

Koja nije zalutala,

osim u svojim grijesima.

Čija lađa je otplutala

sa suzom i osmijesima.

Prođi pokraj obale

s kojom sastaje se val,

gdje školjke su se ubrale

i malena sjeta i žal.

Dodaj mi moje ime

što samo ga ti znaš

pa tada zazovi me

da ne čuju mulj i šaš.

Golubica neka poleti

i zaleprša krilima

da olakšanje osjetim

mira kojega primam.

Neka zaroni tada,

moru nek mir prinese

i Duha rođena, mlada

i neka mi ime ponese.

11.01.2025. 00:01

 

Hvalospjev (Habakuk) Božji sud

 

 Jahve, čuo sam za slavu tvoju,
Jahve, tvoje mi djelo ulijeva jezu!
Ponovi ga u naše vrijeme!
Otkrij ga u naše vrijeme!
U gnjevu se svojem smilovanja sjeti!
Bog stiže iz Temana,
a Svetac s planine Parana!
Veličanstvo njegovo zastire nebesa,
zemlja mu je puna slave.
Sjaj mu je k’o svjetlost,
zrake sijevaju iz njegovih ruku,
ondje mu se krije sila.

Iziđe da spasiš narod svoj,
da spasiš svog pomazanika.

Gaziš po moru s konjima svojim,
po pučini silnih voda!

Čuo sam! Sva se moja utroba trese,
podrhtavaju mi usne na taj zvuk,
trulež prodire u kosti moje,
noge klecaju poda mnom.
Počinut ću kada dan tjeskobni
svane narodu što nas sad napada.

Jer smokvino drvo neće više cvasti
niti će na lozi biti ploda,
maslina će uskratiti rod,
polja neće donijeti hrane,
ovaca će nestati iz tora,
u oborima neće biti ni gòveda.
18 Ali ja ću se radovati u Jahvi
i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.
19 Jahve, moj Gospod, moja je snaga,
on mi daje noge poput košutinih
i vodi me na visine.

Hab 3,2-4, 13a, 15-19

Slava Ocu i Sinu * i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova. Amen.

Čemu služi moraliziranje

 

Možda imamo problem s terminologijom i međusobnim razumijevanjem.

Ta, nismo valjda vjerski i općenito tako nepismeni i neuki, pokošeni totalitarizmima, da se moramo pokušati dogovarati oko toga što nam koji odjeljak iz Svetoga pisma uopće zajednički znači.

Uzimamo tvoju ljubav, Isuse, zdravo za gotovo. Kažemo „Bog me ljubi takvoga kakav jesam, zna on da sam ja slab i uvijek će mi oprostiti”.

U ispovijedi postoji riječ koju vjerojatno ne shvaćamo ozbiljno i možda čak nismo uopće svjesni što govorimo ( a to se može dogoditi kada je čovjek ogrezao u grijesima ). Ta riječ glasi ovako : čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti. Ako nema te svijesti, uzalud ti beskrajno Božje opraštanje, moraš podnijeti teže obraćenje, pasti još dublje u grijehe i vratiti se natrag u čistoću i svetost, k Bogu svome koji te uči vjerovati od prvoga dana. To je kao neki trening i drilanje sve dok ne naučiš, na najteže načine, što je ljubav Boga.

Mi si radije uzimamo pravo da Bogu predbacujemo, da od vjere odustajemo i gubimo nadu.

Ali, ako u tom slučaju ne odemo na ispovijed, naši grijesi ostaju i gomilaju se. Ako nemamo istine u svom životu, nećemo moći reći da ćemo se popraviti jer bi to bila laž.

Kao što ogovaranjima i odbijanjima guramo druge ljude od sebe kao loše društvo, tako bismo morali, u obraćenju čistoj Božjoj ljubavi, nagovarati jedni druge na čistoću života koja bi nam donijela sreću i zajedništvo s našim Ocem nebeskim, Sinom Božjim, Duhom Svetim i svim drugim ljudima.

Mi kao da nemamo onaj primjer iz svoga vlastita života i svijeta, života i duše po kojemu bismo prepoznali božansku ljubav. Neki malo nauče vjernost u mladim godinama, neki uče od Gospe i Majke Marije ljubav i odanost, ali i čistoću.

Ipak Bog je taj koji se služi nama i našim dušama i koji ima inicijativu, njegova volja je naša istina i zakon, njegova ljubav i predanost uči se iz Kristovoga gorućega srca na križu, srca koje gori vječno za nas i nikada ne izgara.

Znamo iz Pisama i Proroka (Hošea) kako je naš Bog zaštitnički i ljubomoran. Bog daje ljudima i narodu neke preduvjete koji moraju postojati za ljubav i sreću jer sama ljubav bezuvjetna i sreća laka ne donose čovjeku samopoštovanja pa tako ni poštovanje prema drugim osobama i predmetima.

Slijediti Mariju je dobro, ali to nije prepreka da se poštuje volja i autoritet Boga Oca.

Prorok Hošea poistovjećuje u Gospodinu Boga našega s onim što je čovjeku najlakše shvatiti i što mu je najbliskije, a to je bračna ljubav ili, bolje rečeno, bračni odnosi u kojima je žena nevjerna kao Božji narod, a muž razočaran kao Gospodin.

Božjem vjerniku je lakše otići idolima, ali taj odlazak čovjeka skupo stoji. Idoli se bave prostitucijom i na taj način se klanjaju i žrtvuju ljude i djecu lažnim i izmišljenim bogovima. Žena koja ode, to jest Božji vjernik koji ode lažnim bogovima ponaša se kao bludnica, nevjerna u preljubu od kojega stradava i duh, i duša, i tijelo. Zato se služimo moralnim mjerilima. Na taj način na vrijeme detektiramo opasnost od zadiranja duboko u teže i teške smrtne grijehe ubojstava i pokolja, uz laži, otimačine i krađe. Tome služi moraliziranje.

Prorok Hošea naglašava težinu grijeha u tom zaboravu prethodnih, odnosno prvoga grijeha.

Za brak je potrebna predbračna čistoća, to je početak drila za svetost, da bi ljubav muža i žene u braku bila trajna i čista pa prema tome i blagoslovljena potomstvom, srećom, dugim životom i blagostanjem.

Prorok Hošea grijesima prošlosti osvjetljuje grijehe sadašnjosti, oni su uzroci grijesima sadašnjosti i budućnosti. Otpad od pravog i jedinoga Boga sramotni je grijeh koji je narod počinio protiv Boga ljubavi i milosrđa koji je izabrao svoj narod za svoju predragu svojinu i za svoj sveti narod (Hoš 9,10; usp Izl19,2s):

„Idući od Refidima, dođu u Sinajsku pustinju i utabore se u pustinji. Postave Izraelci tabor tu pred brdom, a Mojsije se popne k Bogu. Jahve ga zovne s brda pa mu rekne:

Obećanje Boga saveznika

»Ovako kaži domu Jakovljevu, proglasi djeci Izraelovoj: ‘Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo.  Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.’ Tim riječima oslovi Izraelce.«
7 Mojsije se vrati i sazva narodne starješine te im izloži sve što mu je Jahve naredio. 8 A sav narod uzvrati jednoglasno: »Vršit ćemo sve što je Jahve naredio.« Onda Mojsije prenese odgovor naroda Jahvi.” Izl 19,2-8

Ali,Božjem pozivu na obraćenje narod se gotovo uopće ne odaziva, ostao je tvrdoglav i nijem. Pobožnost i bogoštovlje se pretvorilo u puki formalizam, obraćenje je samo površan i izvanjski čin.

Isus nas toliko ljubi da nam donosi oslobođenje, spasenje sviju naroda, ali s ispunjenim preduvjetima. Moraš se roditi iznova, od vode i Duha, rješavati se grijeha, ući u neopisivo ugodno postojanje u čistoći i neovisnosti, primiti darove Duha Svetoga i pohađati zajedničko vjerničko misno slavlje, lomljenje Riječi i Kruha, pričestiti se i držati do svoje riječi, a još više do Božjih obećanja.09.01.2025. 15:34

„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube,”;

Rim 8,28a

Očitovanje vjernika

 

Ponekad mislim da je vjera, u svojoj strastvenosti i gorljivosti, najjača kao osjećaj...

Ponekad vidim da bez razumne spoznaje vjera ne može živjeti, ne bi mogla opstati...

Ponekad vidim koliko mi puno vrijedi razgovor o Bogu, Božja riječ, čitanje i dobra propovijed da bi moja vjera živjela budna...

Ponekad primjećujem da se gubim u suhoći i praznini molitve bez koje vjera umire...

Ponekad jasno znam da sam previše gluha i slijepa da bih mogla ostati vjerna Bogu...

Često znam i vidim da je vjera plod Milosti...

I nikada ne mogu razabrati što je od toga svega najvažnije i što je najjače, ali božanska, nadnaravna snaga i moć uvijek se u mojoj vjeri očituje, makar i u slabosti....

Ta snaga je sve ovo zajedno, ali ništa posebno od svega toga.

To je nešto najsnažnije što sam upoznala.

09.01.2025. 10:36

Duša i more

 

Čekat ću plimu,

uzeti kalež i čašu

iz tvoga vinograda

i složiti rimu

kao liriku našu

da stigne mi nada.

Ne moram ti reći

jer ti sve znaš,

do kraja poznaješ mene.

Neću te se odreći

kada me dozivaš

iz duboke sjene.

Iz kamenja, pijeska

što se kovitla,

iz valova pjene,

iz nebeskog bljeska,

zvučna k'o citra,

iz dubine snene.

I tada ću se prisjećati

da s ti u srcu mi uvijek

i Alfa, i Omega.

Suton ću osjećati

na licu kao lijek

koji djeluje nakon svega.

Toliko puta sam zaostala

gazeći tvojim tragom,

mirisnim kodovima u zraku.

Strunama često sam stala

kao pred tvojim pragom,

radujući se svakom znaku.

Toliko puta sam kasnila

i kaskala za riječima

što su izvirale iz tebe

dok ih ne bih pojasnila

u redovitim Svečima

uz tvoje Vino i Hljebe.

Što bi od mene bilo

da me nisi čuo,

da nisi odgovorio?

Loše bi se vino pilo.

Zbog Boga što križu visi

život mi sada ne bi gorio.

09.01.2025. 00:57

Uzdignuće moga praha

Tvoja riječ me, Bože, opije

kao što kruh opije siromaha,

kao vino koje izobiljem lije,

kao uzdignuće moga praha.

Zbog tebe sam često sretna,

nerijetko još s tobom patim

kad je duša kobno sjetna,

kada se iz grijeha vratim.

Kriste, da ti govorim o plamu

ili da se smrznem kao led

kad napustim crnu tamu

i kada okusim od tebe ja med.

I kada me za sve zloduh goni,

i kada me pozivaš na koru Kruha,

ime tvoje u srcu mi zvoni,

uvijek blagujem ti oganj Duha.

Tad se uskovitla prašina u meni,

tada gorim kao vatreni stup

što je danju bio u oblačnoj sjeni,

tada propada moj grešni trup,

a ja promatram to iz visina

i ničega u svijetu meni žao nije

zato što si uzdigao mene iz nizina

da mi duša Pića duhovnoga pije

što ga izobiljem svojim nudiš

da bih živjela ja s tobom uvijek

kada jednom i meni presudiš,

kada čujem onaj isti pravorijek.

07.01.2025. 05:01