Anđeo nutrine

 

Širine i visine,

dubine i prostranstvo

kojim nebo sine

probuditi poganstvo

na naš novi svijet, i bolji,

veće dobro od dobara,

a sva ona su u Božjoj volji,

sve to meni vidik stvara,

ali vodi me i u dubine

značenja i dirnutosti

što mi se iz peta vine

sve do zadnje kosti

pa prostruji prsnim košem,

strukom zakucanim

u tim prilikama, grijehu lošem

kao kušnji pridodanim,

tada stigne sve do cilja,

do mog srca stisnutoga,

i proširi klijetke milja

da ugoste Boga moga.

Svaki drhtaj takav molitveni

kontemplacije mi u tišini

i u miru, kao uzvik ishitreni

nastani se u nutrini.

I moj Anđeo sigurnost daje,

da je znak to nebesnika, reče,

koji vjeru plijeve, zalijevaju i gaje

dok me iz dubina mirnih srce peče.

Tako uzburkano kratko stanje

dolazi sa prošlim spoznajama

koje pronašle su isijanje

prema mojim unutarnjim odajama,

toga trena kada Anđeo me tješi

koji mirom onim kraljuje kraj mene.

Nosi prošnje Bogu da ih riješi,

a ja ću za Križem da mi duša već ne vene.

28.09.2024. 13:59

Homo nihil

 

Zašto je bolje nešto mjesto ničega,

viče ništa iz nečija uma

pa ne čuje misli Svevišnjega,

niti govora, ni poruke, ni šuma.

Bit će ubojica staraca i djece

kad nauči malo posta ili straha.

Sada ima dvorac i mnoštvo odjeće,

a ostat će ništa bez životna daha.

Gadi mu se dokaz očigledni

da sam sebe stvorio nije,

da mu smrt je smjer izgledni,

želi smaknuti je i što prije

pa to vježba po čitava ljeta,

razara, ubija, laže i osvaja tuđe.

Odavno su bili nihilisti ova svijeta:

'Neka bude ništa.' Ima li što luđe?

Ništa, to je zamjenica i znak lijenosti,

nihilizam samo je u nekoj glavi;

nema znanja, žrtve, ni iskustvenosti

tko se svom prazninom javi.

Duša ta još nije se probudila,

čim se sjeti, hoće biti od ničega car.

Požrtvovnost već ga je osudila

jer u njemu ne postoji duhovni žar.

Bog za čovjeka od sebe je otkinuo

ljubav, um i stvaralaštvo,

imanje i dodatak nije zakinuo;

duh mu Milost, Kristovo junaštvo.

Bog je uvijek sve u svemu,

nikada ne možeš ispasti iz njega.

On je onaj Dobri u plamenu,

ljubav čovjeka mu iznad svega.

I sigurnost duše, postojanje,

nespretnost i stranputice

jer on zna za zlo i odstojanje,

uvijek tebi gleda srce netremice.

Svako srce u Božjem je bilo planu

dok je svjetlo stvarao i tamu

što ju držao je na svom dlanu

kao neku jadikovku samu.

Ništa je u našem svijetu,

pojam nedostatka, manjkavosti.

Nešto nam je Božji Duh u letu,

pojam je punine i božanstvenosti.

Je l' mi bolje biti ili ne biti,

to se ne zna za ništavila.

Čak i kada moraš suze liti,

duša ti je time Boga proslavila

jer ju rodio je u svom srcu,

jer je dao pameti, duševnosti

i jer daje sladak život i u grču,

daje ljubav molitvene revnosti.

Nihilist se neće u tom okušati

pa ima dvojbe, mlati praznu slamu.

Život će se Bogu dati, ali ne i sputati,

a ništa putuje ka vječnome sramu

jer se nihilistu molit ne da.

Sve u Svetom pismu piše:

slabo ljubi, samo sebe gleda

tko ne ljubi Krista ponajviše.

27.09.2024. 11:20

Hvalospjev Izaijin - Svi će se narodi obratiti Gospodinu

 

Nek se na ime Isusovo prigne svako koljeno (Fil 2, 10).

Doista ti si Bog skriveni, *
    Bog Izraelov, Spasitelj.

Postidjet će se *
    i poniknut će svi zajedno,
otići će u ruglu *
    oni koji prave kipove.
A Gospodin će vječnim spasenjem *
    spasiti Izraela.
Nećete se postidjeti *
    i nećete poniknuti dovijeka.

Da, ovako govori Gospodin, *
    nebesa Stvoritelj - on je Bog -
koji je oblikovao i sazdao zemlju, *
    koji ju je učvrstio
i nije je stvorio pustu, †
    već ju je uobličio za obitavanje: *
    »Ja sam Gospodin i nema drugoga.
Nisam govorio u tajnosti, *
    u zakutku mračne zemlje.
Nisam rekao potomstvu Jakovljevu: *
    Tražite me u pustoši.
Ja, Gospodin, govorim pravo *
    i naviještam čestito.

Saberite se i dođite, *
    pristupite zajedno,
    svi preživjeli od naroda!
Neznalice puke oni su što nose
    kip izrađen od drveta *
    i mole boga koji ih spasit ne može.
Objavite, iznesite svoje dokaze, *
    svjetujte se zajedno:
Tko je to od davnine navijestio *
    i od tada prorekao?
Nisam li ja, Gospodin? *
    Nema drugoga boga do mene;
Boga pravednog i Spasitelja *
    osim mene nema.

Obratite se k meni da se spasite,
    svi krajevi zemlje, *
    jer ja sam Bog i nema drugoga!

Sobom se samim kunem, †
    iz mojih usta izlazi istina, *
    riječ neopoziva,
da će se preda mnom prignuti svako koljeno, †
    mnome će se svaki jezik
    zaklinjati govoreći: *
    Jedino je u Gospodinu pobjeda i snaga!
K njemu će doći, postiđeni, *
    svi što na nj su bjesnjeli.
U Gospodinu će pobijediti i proslavit se *
    sve potomstvo Izraelovo!«

(Iz 45,15-26)

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Branitelj ljubavi

 

Ivan i Marija pod križem, i pokraj njih Marija Magdalena.

Marija je predstavnik Izabranog naroda Božjega, starih Hebreja za koje bismo mogli reći da su izvorni narod.

Ivan je predstavnik novoga naroda, pogana koji postadoše kršćani.

Njima se Isus obraća s križa dok Marija Magdalena prva dolazi na prazan Isusov grob poslije uskrsnuća jer i ona je ostala uz njega do kraja.

Oni su predstavnici novoga naroda, ljubljenog naroda jer sve ih je Isus posebno ljubio i oni njega. U ljubavi su ga razumjeli i dobro su ga čuli i poslušali. U tim vremenima prve Crkve, nakon poslanja Duha Svetoga, sigurno su znali namisli srca Isusova. U posluhu Božjoj volji, činili su i živjeli svoje živote u kojima su vjerojatno imali mnogo pozitivnih iskustava, kraljevstvo nebesko, pravednost, radost i puno mira, usprkos progonima kršćana koji su bili oštri i dugotrajni.

Dakle, ljubav i djelovanje Duha Svetoga čine tu vezu savršenstva. Žene nisu naviještale kao apostoli već bijahu pronositeljice vijesti i međusobnih apostolskih poruka. Poput nekih svetih poštara. Kao što je Majka Marija bila s apostolima, to jest s Ivanom, i mogla ga je obavijestiti o mnogim detaljima u pitanjima vjere i kao što je Marija iz Magdale prenijela apostolima vijest o Isusovom uskrsnuću.

Žene nose s vijestima i poruke ljubavi, utjehe, nježnosti i mira.

Učenici u progonima hrabro propovijedaju, čine čudesa ozdravljenja, naviještaju Radosnu vijesti i liječe ljude u sili Duha Svetoga.

Duh Sveti ih sve uvodi u istinu i Branitelj je kršćanskih riječi i djela, Branitelj je kršćana, njihove svetosti i njihovih života, ali je Branitelj ljubavi među svima.

To se podudara s osnovnom Isusovom Zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Te ljubavi u zajedništvu Duha Svetoga bilo je među prvim kršćanima puno više nego što se za poslije ispostavilo. Kršćani su se sjećali Isusa i gledali slavu njegovu, Radosna vijest je bila aktivna, a mučeništva i progonstva načinili su od njih svjetske heroje.

Danas je Radosna vijest u zapećku, pasivna u svijetu.

Ne možemo si dočarati, niti zamisliti ta prva vremena poslije Krista.

Kakva je to bila povezanost i solidarnost u ljubavi i životu!

No, isti taj Duh Sveti nalazi se na svima nama, i na kršćanima i na nekrštenima. Kršćani čak imaju privilegiju blagovati ljubav u Tijelu i Krvi Isusovoj. 27.09.2024. 00:31

„Sve vaše neka bude u ljubavi!”

1 Kor 16,14

Vjera čovjeka u vremenu

1. Objektivnost 

Pokuša li čovjek gledati objektivno na život, ljude, svijet, svemir ili vrijeme, gubi sebe i dobiva tjeskobu zbog svoje nemoći i malenosti. To se događa zato što čovjek ne može biti objektivan pa je nepotrebno truditi se oko sagledavanja stvari koje su veće od čovjeka i ljudskoga duha i uma, od ljudskih sposobnosti. Sve veliko što ljudi otkrivaju oko sebe, nije realno već je projekcija čovjeka koji na taj način ne može dobiti pravu sliku većega od sebe. Najveće što čovjek može sagledavati je svemirsko prostranstvo, odnosno slike dalekih galaksija, mnoštvo zvijezda ili pretpovijesno doba. Ako netko previše često sagledava sve na takav 'objektivan' način, lako postaje umišljen, uzoholi se jer ne vidi ono što je za njega jako važno: subjektivno i osobno stanje sebe i bliže okoline, sadašnji trenutak, čovjek pokraj ili ispred njega.

Ljudi ipak znaju za taj pojam objektivnosti.

Samo Bog, Stvoritelj svega, jest objektivan. Može sve sagledati u jednom pogledu, ali ima i subjektivno iskustvo kao Sin Čovječji.

2. Značaj vjere 

Zašto se onda ljudi tako često trude nadići svoje mogućnosti i sagledavati nešto bez iskustvenog znanja?

To je zato što svaki čovjek ima taj vjerski pogled u sebe i izvan sebe, zna za božanstva, ali i za jednoga, vrhovnog, pravoga Boga, Gospodara nad gospodarima. Čovjek pokušava sagledavati Gospodina objektivno i nije sposoban ništa vidjeti, ni zaključiti. Najveće što može pojmiti, i najznačajnije je to da je taj Bog apsolutan, iznad svega i svih. Veće od najvećega se ne može pojmiti u pokušajima objektivnoga sagledavanja.

To je dokaz u čovjeku, dokaz da Apsolut postoji, u svakom slučaju postoji dok je čovjek relativan i u nekim slučajevima ne postoji u svome vidokrugu, a i nema uzrok i smisao svoga postojanja u sebi dok Bog to jest i to ima. Bog je oduvijek, posvuda i zauvijek, a čovjek je beznačajan.

Dobro je ponekad pomišljati o tome što se ne može zamisliti, ali tu svaka ljudska realnost prestaje. Realno je za čovjeka da se solidarizira s drugim ljudima koji su također solidarni s ostalim ljudima iz bliže i dalje okoline.

U svakom slučaju čovjek je čovjeku važan i značajan, ako ništa drugo, zato da jedan čovjek ne bi bio usamljen.

U dubljim vjerskim stanjima čovjek nužno slavi svoje postojanje u tako predivnom i ogromnom prostranstvu, odnosno ne može, a da ne slavi Stvoritelja svega i to za čitava života. Tako kreće od subjektivnosti do iskustvenog odnosa s Bogom.

Zreo čovjek je vjernik, zreo vjernik koji je ostvario u Milosti ljubav prema Bogu i uvjerio se bezbroj puta u ljubav i solidarnost, i dobrotu Boga. Naravno, to se događa na Božju inicijativu. Bog se objavljuje ljudima onako kako su ga ljudi sposobni poimati, čuti i ljubiti. Tako čovjek ulazi, po Objavi Boga, u božansku objektivnost i učestvuje u božanskom sagledavanju. To mu donosi izuzetno stanje mira jer je čovjek svjestan da 'je u sigurnim rukama' i da može postojati vječno pod određenim uvjetima, mada apsolutno sagledavanje nije sposoban ostvariti nikada.

Ipak je čovjek u molitvi dionik apsolutne naravi, a naročito kad se pričesti Bogu (kao čestica prašine koja se prima za stvari i za zemlju), naročito kada blaguje s Bogom, kada Bog i čovječanstvo zajedno blaguju, odnosno kada čovjek u pričesti 'žvače' Tijelo, Krv, Dušu i božanstvo Isusovo. Tome služi vjera i sakramenti Euharistije i Krštenja te Pomirenja. Sveti Ivan u svom Evanđelju navodi da je za nas Isus isto što i Riječ, misli se na božansku Riječ i Zapovijedi. To čovjek također treba 'prožvakati' i 'progutati', prebirati u svom srcu.

3. Značaj čovjeka 

Često ljudi koji se obrate kažu da su bili slijepi nekada, ali da su u Gospodinu zadobili vid i progledali. Zahvaljujući Božjem milosrđu čovjek napokon može sagledavati sve što je veće od čovjeka, a nalazi se u Božjem srcu.

Važno je znati da objektivno postoji ljudski Grijeh i da se čovjek može često naći u Grijehu realno i subjektivno, to jest da može umrijeti, to jest ostati u posljedicama Grijeha vječno ako ne prihvaća božansku Riječ. Čovjek ima slobodu koja ga stavlja pred izbor za ili protiv Apsoluta, to jest Boga kojega je više puta upoznao kao dobroga i pravednoga i milosrdnoga Boga, prijatelja svih ljudi.

Da bi i čovjek bio prijatelj Boga, mora dopustiti Sinu Čovječjemu da se utjelovi u čovjeku vjerniku. Mora zaboraviti na svoja uvjerenja o vlastitoj objektivnosti i spoznati da kao čovjek sam ne može bez Boga učiniti ništa.

Zapovijed je Kristova da je čovjek velik u određenim okolnostima, kada ljubi ljude, i one koji su mu neprijatelji, da ih blagoslivlja. I tko tako čini, ne mora puno filozofirati o ljudskim postignućima. Moć opraštanja jača čovjeka na putovanju u srce Isusovo. 25.09.2024. 03:27

„Na ogrtač, o boku, napisano mu ime: »Kralj kraljevâ i Gospodar gospodarâ.« (Otk 19,16).”

 

Zračenje Duha

 

Nova stranica ostat će praznina,

neka ispiše je vjetar blagotvorni,

neka pripovijeda da je čitava baština

predala se letu lišća kao suton sumorni

što danas vlada svim životom ovim.

Krize uvijek postoje i pokoji stres,

ali sad oluja, kiše čine život novim,

donose sa sobom dobru vijest.

Jer bez radosti, što bi ostalo tu, Kriste,

i bez ljubavi za istinu koja nikada ne šuti?

Bez toga mi ne bismo ni znali duše čiste,

duše svete što im slijede duhovni puti.

Uzvitlava se lišće, ali kiše bit će jače

i sve teže vode prekrivat će tlo

da istrunu listovi koji Duhom zrače

jer je Uskrs, jer je Bog pobijedio zlo.

Hvalim tebe, Isuse, moja mila Riječi,

slavim tvoju moć i pravednosti plam!

I mene ti svojim govorom izliječi,

Smisao života za sebe govori sam.

24.09.2024. 17:48

Kristov život

Utjeha je nebeskoga poziva

zajedništvo svetih, prisutno u svemu

jer sve nas Otac nebeski doziva,

naši glasi razabiru se svi u njemu.

Velika je pomoć među nama, cvate

vječno kao postanak, sasvim novi;

riječi, osjećaji među nama se ne mlate,

nježno dopiru do duše, kažu 'samo zovi',

isprepliću se u tome prostranstvu Duha

gdje svi stanu, tijelima se izjednačuju

da bi bili dostojni zbog jasna sluha

i, zbog milosrđa, ljubavi se dobro čuju.

Raznolike li panorame u tom dvoru

gdje smo različiti, svak je pomoć svakome,

bilo da je grad na nekom moru,

bilo da se ledenjaci kao bregovi udome,

bilo da je potreba za svjetovanje,

bilo da je nagrada blaženstvo,

sve je Krista Boga sljedovanje,

istinovanje to jeste smjensko,

jedni drugima se prostiremo;

u tome je smisao nam biti jedno.

Rezonancijom se dodirnemo

kao ljubovanje, utješno i vrijedno.

U punini, kada sve se potpuno ostvari,

još ću više ljubiti te, sestro duhovna i brate,

i, ma koliki da bili naši svi nebeski dari,

Krist u nama živi za mene i za te.

24.09.2024. 07:35