Dašak ideale

 

Vrijeme unatrag mi plovi

da mi uspomene vrati,

slike svijeta sve su više grube.

Duša mi se, Kriste, za te lovi

da si dah života ne potrati

kao galebovi koji više se ne ljube.

Stare slike ne bijahu savršene,

ali uvijek bi sačuvale dašak ideale;

provlačila se ona kroz sve riječi,

kroz sva djela i sve dane, noći snene.

Srce ljubilo je i naznake male

kao da je znalo da se s tobom liječi.

Sjećanja se zapisuju i čvrsto se urezuju

tamo gdje ni bure do srči ne dostižu,

od mene ti činiš sasvim drugo biće.

Spomenari se ispišu, rišu se, uvezuju,

al' se sreća i sve boli najdublje nanižu

gdje se topi samo tvoje nebesko piće.

Povela bih s nama samo galebove

koji su me ispraćali kao simbol naš,

zaljubljeni, slobodni i vječni mom životu

da im nudim od svježine nove

kako bi u spomenima našli spas

i pronašli opet što je ljubim tu divotu.

Hvala, Bože, Kriste moj, Pastiru svijeta

što me držiš čvrsto za svoje revere,

što me vjerno ljubiš sve to više.

Ptice će se naći nakon svoga leta

sve u nama gdje ne dopiru nevere,

ljubit će se vječno kad prestanu kiše.

18.09.2024. 17:48

Psalam 139

Pohvala Sveznajućeg

Zborovođi.
Davidov. Jahve, proničeš me svega i poznaješ,
2 ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka ti već misli moje poznaješ.
3 Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
znani su ti svi moji putovi.

4 Riječ mi još nije na jezik došla,
a ti, Jahve, sve već znadeš.
5 S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,
na mene si ruku svoju stavio.
6 Znanje to odveć mi je čudesno,
previsoko da bih ga dokučio.

7 Kamo da idem od duha tvojega
i kamo da od tvog lica pobjegnem?
8 Ako se na nebo popnem, ondje si,
ako u podzemlje legnem, i ondje si.

9 Uzmem li krila zorina
pa se naselim moru na kraj,
10 i ondje bi me ruka tvoja vodila,
desnica bi me tvoja držala.

11 Reknem li: »Nek’ me barem tmine zakriju
i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!« –
12 ni tmina tebi neće biti tamna:
noć sjaji kao dan
i tama kao svjetlost.

13 Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
14 Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
15 kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.

16 Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:
dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.
17 Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi,
kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.
18 Da ih brojim? Više ih je nego pijeska!
Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!

19 De, istrijebi, Bože, zlotvora,
krvoloci nek’ odstupe od mene!
20 Jer podmuklo se bune protiv tebe,
uzalud se dižu tvoji dušmani.

21 Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje?
Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?
22 Mržnjom dubokom ja ih mrzim
i držim ih svojim neprijateljima.

23 Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj,
iskušaj me i upoznaj misli moje:
24 pogledaj, ne idem li putem pogubnim
i povedi me putem vječnim!

Slava Ocu i Sinu,

i Duhu Svetome.

Kako bijaše na početku,

tako i sada, i vazda i u vijeke vjekova,

Amen! 

Psalam 108

 

Zahvalnica Jahvi i usrdna molba za pomoć

Pjesma.
Psalam. Davidov.
2 Moje je srce sigurno, Bože,
sigurno je srce moje:
pjevat ću i svirati.
3 Probudi se, dušo moja!
Probudi se, harfo i citaro!
Probudit ću zoru jutarnju.

4 Hvalit ću te, Jahve, među narodima,
među pucima tebi ću pjevati,
5 jer do neba je dobrota tvoja,
do oblaka tvoja vjernost.

6 Uzvisi se, Bože, nad nebesa,
slava tvoja nek’ je nad svom zemljom!
7 Da ti se ljubimci izbave,
desnicom pomozi, usliši nas!

8 Bog reče u svom svetištu:
»Šekem ću razdijelit’ kličući,
dolinu ću Sukot izmjeriti.
9 Moj je Gilead, moj Manaše,
Efrajim mi kaciga, Judeja žezlo moje!
10 Moab je sud iz kojeg se umivam,
na Edom ću baciti obuću,
nad Filistejcem slaviti pobjedu!«

11 Tko će me dovesti do utvrđena grada,
tko će me dovesti do Edoma?
12 Zar nećeš ti, o Bože, što nas odbaci?
Zar nećeš više, Bože, sa četama našim?

13 Pomozi nam protiv dušmana,
jer je ljudska pomoć ništavna!
14 S Božjom pomoću hrabro ćemo se boriti,
Bog će zgaziti naše dušmane.

Slava Ocu

i Sinu

i Duhu Svetome.

Kako bijaše na početku,

tako i sada, i vazda

i u vijeke vjekova,

Amen!

Utemeljeni u vjeri

 

Milost Gospodina našega Isusa Krista,

ljubav Boga Oca

i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama.

Najveće teološke, od Boga ulivene kreposti, kršćanske, vjerske kreposti sastavnica su svakog vjernika katolika, to su vjera, nada i ljubav kojima smo prožeti u Milosti što se prosipa po nama i kroz nas djeluje, stižući odozgora, kroz duhovni svijet u naš duh.

Bog je stvorio nebo otvorenim i širokim prostorom, za razliku od konkretne i skučene zemlje, kako bismo lakše poimali duhovne prostore kada u nebo gledamo i kada znamo da je Gospodin uzašao pred apostolima na to isto nebo, nestao među oblacima koji su simbol Božje prisutnosti, Božjega Duha jer Bog je Duh. Bog je taj širok i predivan prostor, nebo iz kojega nam dolaze svakojake vremenske prilike i neprilike, dan i noć, a silazi u nas i Milost njegova u izobilju. Milost nas ispunjava i trudi se s nama jer bez Boga ne možemo poduzeti, ni ostvariti ništa.

Mi smo zemaljski, u podnožju, dolje, na nižem stupnju pa u poniznosti možemo primiti, kao vjernici i dok molimo Boga, izobilje milosti Božje.

Milost od Boga jest kao jedan plast koji ravno stoji, oslonjen na druge plastove: na Tradiciju, Sveto pismo i Crkveno učiteljstvo, to su plastovi našega vjerskoga života i djelovanja koji uvijek postoje zajedno, jedno bez drugoga i trećega, i četvrtoga ne bi išlo, nije pravovjerno.

Ne postoji samo naša zemaljska vjera, nada i ljubav već se one , kao božanske kreposti, ulijevaju u duhovno područje ljudskoga bića.

Nije isto vjerovati zemaljski i vjerovati nebeski, ljubiti zemaljski i ljubiti nebeski, nadati se zemaljski i nada nebeska.

Riječ krepost (ili okrepa) znači vrlina. To znači da vjera, ljubav i nada ne mogu biti pogrešne osobine, a poželjne su kod svih ljudi.

Pojmovi 'katolik' i 'katolička vjeroispovijest' podrazumijevaju osobu koja se nada protiv svake nade, koja vjeruje i kada život ne ide dobro i kad je sve u redu i koja ljubi Boga, a po Zapovijedima ljubi bližnjega kao sebe samoga.

Iz Svetog pisma izvukli smo osnovna pravila i zapovijedi po kojima nam je uspinjati se do duhovnih prostora, izlaziti iz svoje zemaljske skučenosti i približavati se Bogu kako bismo se susreli. Tu je najbliže Djevica Marija da nas zagovara u Duhu Svetom što ga Bog Otac i Sin šalju na sve ljude, a posebno na katolike u sakramentima.

Rekli bi mnogi da to pripada teoriji i prakticiranju vjere katoličke, ali to je samo zemaljski izraz za ono što je mnogima drugima strano i nevidljivo.

Teorija znači ljudsku riječ koja nešto pretpostavlja i istražuje argumente i dokaze te ih provjerava u praksi, empirijski. To u duhovnome svijetu nije isto tako već mnogo više i jasnije. Mi, vjernici imamo Isusa Krista koji je Riječ što se objavljuje čovječanstvu, zajedno s Ocem nebeskim i to nije puka teorija već božanski govor i razgovor ili molitva i uslišanja.

Biti praktičan vjernik znači ići redovno na misno slavlje i konzumirati sakramente Katoličke Crkve.

Biti u milosti Boga i u ljubavi i zajedništvu znači uspinjati se neprekidno na nebo, u duhovni prostor gdje se Bog Otac i Sin i Duh Sveti nastanjuje u vjerniku i gdje Krist otkriva nebeske stvari, duhovni svijet svakome vjerniku.

Zato je potrebno prihvaćati Crkvu i vjeru, a također i tradicionalnu praksu katoličkoga učenja.

Individualna vjera postoji, ali ne postoji individualan Bog nego univerzalni Bog i univerzalna vjera do kojih se dolazi kada se stigne u duhovni prostor gdje se vjernici rješavaju praznovjerica i malovjerja.

Zemlja je podnožje božanskim prostorima na kojemu su dobro utemeljene i uglavljene zapovijedi kao kostur koji čvrsto drži lepršavost i duhovnost nebeskog prostora. Čvrstina je neophodna za dobar razvoj i uspon vjerskoga života. Vjera je vidljiva po djelima, ali sama srž, Duh, nije vidljiv prostom zemaljskom oku.

Na nebesima, u duhovnom prostoru razmišlja se srcem i gleda se duhovnim očima.

Osim ovih ulivenih kreposti, vjernici razvijaju i četiri glavne zemaljske i kardinalne kreposti na zemlji: razboritost, pravednost, hrabrost i umjerenost, a dijelom i nebesku poniznost koja se Bogu klanja, vlasti poštuje i bližnjega ljubi.

Mir Kristov ostao vazda s vama i prebivao tu zauvijek. 18.09.2024. 02:38

„Ostanite u vjeri utemeljeni, stalni i nepoljuljani u nadi evanđelja koje čuste, koje se propovijeda svakom stvorenju pod nebom (Usp. Kol 1,23).”

Božanske vlati

 

Bog je svima dao

Duha Sveta,

život vječan ti je slao

da ti bude meta.

Srcem traži

i ne gledaj u zle čine,

jezik blaži

ne kazuje opačine.

I sam dobro znaš

da ti duša leti,

da je duh ti kras

da te čitava posveti.

Nosit ćeš i tijelo

koje ne bi prepoznati,

tvoje biće cijelo

rođeno je od božanskih vlati.

Krist je Bitak

svega što postoji,

njegov Svitak

tvoje strune kroji.

Duša tvoja ima sluha,

a tvoj Bog je Ljubav žarka

koja čezne zrno posluha

što tumači svima naša Majka.

Nikada ti nećeš čuti

te nebeske glase

dok ti život ne nasluti

da su ovdje da te spase,

da ti sreća vječna bude.

Vjerovati treba Boga,

a u njemu drage ljude

usred sveta srca svoga.

17.09.2024. 09: 40

Nebeske stvari

 

Istina jest da su ljubav i milosrđe put za život duše.

A Istina je Riječ, a Riječ je Put i Život.

Riječ je Kruh nebeski za život svijeta.

Isus je Riječ.

Isus je Gospodin.

Bog je Ljubav.

Ljubav je Put.

Riječ u Ljubavi je Istina.

Riječ neće proći, ona je vječna.

U Ljubavi smo jedno, jedna Riječ.

Naše su riječi Istina u Ljubavi.

Riječ je Zakon. Zakon je Istina. Zakon je vječan. Zakon je put.

Oče naš, da budemo jedno, da se tobom posvetimo kraljevstvu nebeskom.

Kraljevstvo je Zakon i Vječnost. Vječnost je Riječ. Vječnost je Ljubav.

Ljubav je jedinstvo i zajedništvo.

U Zakonu smo jedno. Vjera je potrebna, vjera u Riječ.

Ljudska riječ je u toj vjeri vječna i čini vječna (dobra) djela.

Vjera rađa vječno povjerenje u Istini i Ljubavi.

Riječ je Isus, Bogočovjek.

Čovjek je po Riječi jedno s Bogom Ocem.

16.09.2024. 20:12

„Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi neće proći nikada”, Mt 24,35

Dijete Oca svoga

 

Ti, najjasnija tajno;

ti, dijete Oca svoga,

sunce i zlato sjajno,

slobodo srca moga,

zovem te imenima

koja mi ostavljaš

da znam te po njima,

da me ne zapostavljaš

nikada, nikada.

Sve tvoje objave

djeca su mlada

kada se jave.

U snu mi daješ,

na javi još više

i dobro me poznaješ,

svaku kap kiše.

Više te ne sanjam

kao nekada, davno

jer stalno se klanjam

tajno i javno;

u nutrini se divim

izvana dok te pratim

putovima krivim

da grijehe skratim,

da prije te sretnem

razdragana, mirna,

da sebe ne smetnem

s uma ti umilna.

Kao dijete trčim,

stazama jurim

i dračje krčim,

sve više žurim,

mada ni ne znam

što želim naći

jer hrabrosti nemam

u srce ti zaći.

Možda naiđem

na iznenađenje

kad bliže ti priđem

s tim raspoloženjem.

Što bliže ti si

u mome životu,

to viši su klisi

za tvoju dobrotu.

Vodi me bilo kamo,

u predjele neznane

gdje sunce je samo

i staze zvjezdane.

Sve je u redu,

u nizu, u skladu;

po jasnom slijedu

ka nebeskom Gradu.

Jer ti me obasipaš

divotama svojim,

život mi rasipaš

da te se bojim.

Ti si realnost,

neprekidan boj;

ti si mi stalnost,

Gospodine, Isuse moj.

15.09.2024. 15:55