Utemeljeni u vjeri

 

Milost Gospodina našega Isusa Krista,

ljubav Boga Oca

i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama.

Najveće teološke, od Boga ulivene kreposti, kršćanske, vjerske kreposti sastavnica su svakog vjernika katolika, to su vjera, nada i ljubav kojima smo prožeti u Milosti što se prosipa po nama i kroz nas djeluje, stižući odozgora, kroz duhovni svijet u naš duh.

Bog je stvorio nebo otvorenim i širokim prostorom, za razliku od konkretne i skučene zemlje, kako bismo lakše poimali duhovne prostore kada u nebo gledamo i kada znamo da je Gospodin uzašao pred apostolima na to isto nebo, nestao među oblacima koji su simbol Božje prisutnosti, Božjega Duha jer Bog je Duh. Bog je taj širok i predivan prostor, nebo iz kojega nam dolaze svakojake vremenske prilike i neprilike, dan i noć, a silazi u nas i Milost njegova u izobilju. Milost nas ispunjava i trudi se s nama jer bez Boga ne možemo poduzeti, ni ostvariti ništa.

Mi smo zemaljski, u podnožju, dolje, na nižem stupnju pa u poniznosti možemo primiti, kao vjernici i dok molimo Boga, izobilje milosti Božje.

Milost od Boga jest kao jedan plast koji ravno stoji, oslonjen na druge plastove: na Tradiciju, Sveto pismo i Crkveno učiteljstvo, to su plastovi našega vjerskoga života i djelovanja koji uvijek postoje zajedno, jedno bez drugoga i trećega, i četvrtoga ne bi išlo, nije pravovjerno.

Ne postoji samo naša zemaljska vjera, nada i ljubav već se one , kao božanske kreposti, ulijevaju u duhovno područje ljudskoga bića.

Nije isto vjerovati zemaljski i vjerovati nebeski, ljubiti zemaljski i ljubiti nebeski, nadati se zemaljski i nada nebeska.

Riječ krepost (ili okrepa) znači vrlina. To znači da vjera, ljubav i nada ne mogu biti pogrešne osobine, a poželjne su kod svih ljudi.

Pojmovi 'katolik' i 'katolička vjeroispovijest' podrazumijevaju osobu koja se nada protiv svake nade, koja vjeruje i kada život ne ide dobro i kad je sve u redu i koja ljubi Boga, a po Zapovijedima ljubi bližnjega kao sebe samoga.

Iz Svetog pisma izvukli smo osnovna pravila i zapovijedi po kojima nam je uspinjati se do duhovnih prostora, izlaziti iz svoje zemaljske skučenosti i približavati se Bogu kako bismo se susreli. Tu je najbliže Djevica Marija da nas zagovara u Duhu Svetom što ga Bog Otac i Sin šalju na sve ljude, a posebno na katolike u sakramentima.

Rekli bi mnogi da to pripada teoriji i prakticiranju vjere katoličke, ali to je samo zemaljski izraz za ono što je mnogima drugima strano i nevidljivo.

Teorija znači ljudsku riječ koja nešto pretpostavlja i istražuje argumente i dokaze te ih provjerava u praksi, empirijski. To u duhovnome svijetu nije isto tako već mnogo više i jasnije. Mi, vjernici imamo Isusa Krista koji je Riječ što se objavljuje čovječanstvu, zajedno s Ocem nebeskim i to nije puka teorija već božanski govor i razgovor ili molitva i uslišanja.

Biti praktičan vjernik znači ići redovno na misno slavlje i konzumirati sakramente Katoličke Crkve.

Biti u milosti Boga i u ljubavi i zajedništvu znači uspinjati se neprekidno na nebo, u duhovni prostor gdje se Bog Otac i Sin i Duh Sveti nastanjuje u vjerniku i gdje Krist otkriva nebeske stvari, duhovni svijet svakome vjerniku.

Zato je potrebno prihvaćati Crkvu i vjeru, a također i tradicionalnu praksu katoličkoga učenja.

Individualna vjera postoji, ali ne postoji individualan Bog nego univerzalni Bog i univerzalna vjera do kojih se dolazi kada se stigne u duhovni prostor gdje se vjernici rješavaju praznovjerica i malovjerja.

Zemlja je podnožje božanskim prostorima na kojemu su dobro utemeljene i uglavljene zapovijedi kao kostur koji čvrsto drži lepršavost i duhovnost nebeskog prostora. Čvrstina je neophodna za dobar razvoj i uspon vjerskoga života. Vjera je vidljiva po djelima, ali sama srž, Duh, nije vidljiv prostom zemaljskom oku.

Na nebesima, u duhovnom prostoru razmišlja se srcem i gleda se duhovnim očima.

Osim ovih ulivenih kreposti, vjernici razvijaju i četiri glavne zemaljske i kardinalne kreposti na zemlji: razboritost, pravednost, hrabrost i umjerenost, a dijelom i nebesku poniznost koja se Bogu klanja, vlasti poštuje i bližnjega ljubi.

Mir Kristov ostao vazda s vama i prebivao tu zauvijek. 18.09.2024. 02:38

„Ostanite u vjeri utemeljeni, stalni i nepoljuljani u nadi evanđelja koje čuste, koje se propovijeda svakom stvorenju pod nebom (Usp. Kol 1,23).”

Božanske vlati

 

Bog je svima dao

Duha Sveta,

život vječan ti je slao

da ti bude meta.

Srcem traži

i ne gledaj u zle čine,

jezik blaži

ne kazuje opačine.

I sam dobro znaš

da ti duša leti,

da je duh ti kras

da te čitava posveti.

Nosit ćeš i tijelo

koje ne bi prepoznati,

tvoje biće cijelo

rođeno je od božanskih vlati.

Krist je Bitak

svega što postoji,

njegov Svitak

tvoje strune kroji.

Duša tvoja ima sluha,

a tvoj Bog je Ljubav žarka

koja čezne zrno posluha

što tumači svima naša Majka.

Nikada ti nećeš čuti

te nebeske glase

dok ti život ne nasluti

da su ovdje da te spase,

da ti sreća vječna bude.

Vjerovati treba Boga,

a u njemu drage ljude

usred sveta srca svoga.

17.09.2024. 09: 40

Nebeske stvari

 

Istina jest da su ljubav i milosrđe put za život duše.

A Istina je Riječ, a Riječ je Put i Život.

Riječ je Kruh nebeski za život svijeta.

Isus je Riječ.

Isus je Gospodin.

Bog je Ljubav.

Ljubav je Put.

Riječ u Ljubavi je Istina.

Riječ neće proći, ona je vječna.

U Ljubavi smo jedno, jedna Riječ.

Naše su riječi Istina u Ljubavi.

Riječ je Zakon. Zakon je Istina. Zakon je vječan. Zakon je put.

Oče naš, da budemo jedno, da se tobom posvetimo kraljevstvu nebeskom.

Kraljevstvo je Zakon i Vječnost. Vječnost je Riječ. Vječnost je Ljubav.

Ljubav je jedinstvo i zajedništvo.

U Zakonu smo jedno. Vjera je potrebna, vjera u Riječ.

Ljudska riječ je u toj vjeri vječna i čini vječna (dobra) djela.

Vjera rađa vječno povjerenje u Istini i Ljubavi.

Riječ je Isus, Bogočovjek.

Čovjek je po Riječi jedno s Bogom Ocem.

16.09.2024. 20:12

„Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi neće proći nikada”, Mt 24,35

Dijete Oca svoga

 

Ti, najjasnija tajno;

ti, dijete Oca svoga,

sunce i zlato sjajno,

slobodo srca moga,

zovem te imenima

koja mi ostavljaš

da znam te po njima,

da me ne zapostavljaš

nikada, nikada.

Sve tvoje objave

djeca su mlada

kada se jave.

U snu mi daješ,

na javi još više

i dobro me poznaješ,

svaku kap kiše.

Više te ne sanjam

kao nekada, davno

jer stalno se klanjam

tajno i javno;

u nutrini se divim

izvana dok te pratim

putovima krivim

da grijehe skratim,

da prije te sretnem

razdragana, mirna,

da sebe ne smetnem

s uma ti umilna.

Kao dijete trčim,

stazama jurim

i dračje krčim,

sve više žurim,

mada ni ne znam

što želim naći

jer hrabrosti nemam

u srce ti zaći.

Možda naiđem

na iznenađenje

kad bliže ti priđem

s tim raspoloženjem.

Što bliže ti si

u mome životu,

to viši su klisi

za tvoju dobrotu.

Vodi me bilo kamo,

u predjele neznane

gdje sunce je samo

i staze zvjezdane.

Sve je u redu,

u nizu, u skladu;

po jasnom slijedu

ka nebeskom Gradu.

Jer ti me obasipaš

divotama svojim,

život mi rasipaš

da te se bojim.

Ti si realnost,

neprekidan boj;

ti si mi stalnost,

Gospodine, Isuse moj.

15.09.2024. 15:55

Jesenji cvijet

Jedna osoba;

jedan čovjek,

sebi oporba

za dugi vijek;

i jesen jedna,

a tisuću dana,

pažnje vrijedna

kao kolana,

raskinuta,

poderana,

rasplinuta,

nanizana.

Usred samoće;

sad kad je tu,

što li hoće?

Jednu melodiju,

dugotrajnu, laganu,

najnoviju, lijepu,

čitavom danu

kišnu i slijepu.

Da li bi potrajala?

Ah, ta tišina što zove

jer ne trpi zjala

persone ove,

tako je privlačna

i nema sraza.

O, jeseni mračna,

duga ti staza.

Što li će nastati

iz tebe, čeznutljive?

Nećeš li zastati

zbog duše smutljive?

Daj sada, putuj

kao nebeski prah.

Dobro me čuj

kao svoj dah.

Udobna kočija

i borovi suri;

krošnja me opija

na toj buri,

a nemam fabule.

Roman je sklizak,

rečenice trule.

I korijen je nizak

maloj ivančici

od ovoga ljeta.

Još je na grančici,

još kao da cvjeta

već dvanaesti dan

ove čitave jeseni

što start joj ran.

Cvjetovi sneni

čekaju presudu

božanske snage

kao Isus osudu

Očeve desnice blage.

15.09.2024. 12:50

 

Žalosna Majka svijeta

 

Čovječanstvo je postiglo prekrasne uspjehe na svim zamislivim područjima. Ali čovječanstvo je u biti nehumano, nečovječno.

Većinom ljudi, koji dobro posluju ili hrabro i osvajački ratuju za mir i demokratski poredak, nisu sposobni pomoći na humani način niti državama, niti pojedincima. Sjećam se kako su ljudske organizacije za humano djelovanje zapravo pokvarljive i neučinkovite zbog toga što nemaju podršku ni od kuda.

Kada bi shvatili da je humanost ono za što će te Smrt pitati na kraju dana, posvetili bi svoje napore u pravom smjeru: izvježbali bi svoje oči da bolje gledaju, uši da bolje slušaju, usta da šute ako ne znaju istinu umjesto laganja i zavaravanja, izvježbali bi sebe da detektiraju što je istinito i pravo.

Grijeh je to na čovjeku koji mu ne dopušta da dobro razumije što čini. Od grijeha su ljudi nerazboriti,slijepi, mrzitelji ljudi i stvari, pojava i društvenih poredaka. Želja za vladanjem nad drugima nema uporišta u humanosti, korupcija nema uporišta u naklonosti prema drugim ljudima koja je neophodna za bolje međusobno razumijevanje i mir u svijetu.

Od grijeha su duše ljudi okoštale, srca su im izlizana od pogrešne upotrebe. A srce i duša su osnovica čovjeka, humanosti. Mnogi misle da se o tome ništa ne zna i da se ne može tako nešto upotrijebiti za boljitak svijeta. Mnogi misle u svojim grijesima kamenih srca da srce ljudsko, srž čovjeka ne može učiniti ništa korisno, ne može se naoružati, ne može stvarati droge i lijekove, proizvoditi moderne namirnice za preživljavanje. A mnogi ništa ne misle ili oponašaju tuđe postupke. Ljudi nemaju samostalnost u kreativnosti.

To je uglavnom stanje čovječanstva.

Ljudi su došli do zaključka da na svijetu nema dovoljno hrane i da je to zato što ima previše ljudi. I da je potrebno usporiti umnožavanje ljudi jer neki ipak moraju preživjeti s tom hranom koje nema dovoljno. Najviše su, navodno, krivi siromasi jer ništa ne rade, a jedu i troše hranu koju su im drugi osigurali.

A siromaha ima najviše na svijetu, mnogi su nemoćni za rad.

To je jedna od najvećih besmislica koje normalan čovjek ne može izmisliti.

Jer mnogi ljudi privređuju za obitelj iako su siromašni i nemoćni, a još ih je više koji gotovo ništa ne jedu.

To su besmislice ovoga svijeta gdje svi misle da moraju biti bogati da bi preživjeli. Zbog toga proizvode posebno ukusnu hranu, tko zna od čega, i sve to lijepo bacaju na otpad.

To je samo jedna od nelogičnosti čovječanstva, a tako kako se ponašaju s tom problematikom, ponašaju se u svemu, nerazborito.

Bogataši piju i jedu dok im se novac umnožava zahvaljujući špekulacijama na tržištima. Novac koji nije nastao na proizvodnji ništa ne vrijedi. Stoga se stvara novi novac koji nema pokrića. I ako je nekome potrebna hrana, daju mu nešto novaca; ako je nekome potrebno obrazovanje, daju mu nešto novaca; ako je nekome potreban stan, daju mu nešto novaca. Hrana se baca, učenici uče sporedne stvari, stanova ima praznih, više nego beskućnika.

Ljudi misle da će propasti ako nekome podijele ono što mu je potrebno, i to besplatno, misle da će i svijet propasti kad propadnu moćne skupine bogataša.

Bogatstvo je plijen što su ga osvojili bogataši od siromaha ovoga svijeta, od nemoćnih, od svoje nerazboritosti i nedostatka osjećaja pravednosti. I pravosuđe služi bogatašima, a ne onima koji su privredili nešto pa im je to bezobzirno oteto.

Čovječanstvo je bezobzirno u odnosu na sebe.

Ali Bog Stvoritelj svih ljudi i svega stvorenja i stvari nije bezobziran u odnosu na čovječanstvo, to jest u odnosu na čovjeka pojedinca. Bog je milostiv i milosrdan, kada su Adam i Eva postali grešni, to je bilo zato što su jeli plodove s drveta spoznaje dobra i zla. Pali anđeo, Sotona, u obliku zmije naveo je lakovjerne ljude na grijeh, a budući da Bog nije htio dopustiti da se čovječanstvo čitavo iskvari i uništi samo sebe, protjerao je prve ljude iz rajskog vrta gdje je još postojalo i stablo života, da ne bi ljudi, onako grešni, pojeli plodove sa stabla života pa živjeli uvijeke tako grešni i nesretni. To bi bio pakao kakvoga već poznajemo. Dakle, Bog neće dati da ljudi propadnu. Zato je načinio plan po kojemu će podučiti ljude kako se izlazi iz grijeha i kako se štiti od Sotone.

Najbolji primjer za čovječanstvo je Djevica Marija koja živi potpuno bezgrešno, a uz nju i sav sveti puk koji vjeruje Bogu da će ga spasiti od njega samoga i njegovih besmislica koje čini u grijesima. Taj vjeran puk je Crkva Božjega Sina koji je sve ljude otkupio od Sotone. Rođen je od bezgrešne Djevice Marije od koje je uzeo čovještvo, a ostao je i dalje Božji Sin, Isus Krist. Mnogi su čuli da je Isus kršćanski Bog na križu, da je umro i bio pokopan, ali je, naravno, pobijedio sotonski plan o smrti Boga pa je ustao od mrtvih, uskrsnuo je i uzašao k Ocu na nebesa odakle su poslali Duha Svetoga i rodili i posvetili Crkvu kao što je i Bog odlučio stvoriti uvjete da se rodi Bezgrešna Marija koja je kraljica neba i zemlje i Majka vjernoga puka u Crkvi i izvan nje. Ona je propatila svoju tugu zbog grešnosti čovječanstva i svoju muku pokraj Muke Isusa Krista i naučila je dobro kako milosrđe Boga može spasiti ljude, oprostiti grijehe, dići sve od mrtvih koji otvore slijepa srca i povjeruju Isusu Kristu koji je zapravo sama Božja Riječ. Bog se objavio čovječanstvu već odavno, ali grijeh je obuzeo ljude toliko da će neki ipak morati na muke paklene ako se pod hitno ne obrate od svojih besmislica i ako se ne prestanu zavaravati i ubijati.

Majka Marija često se ukazuje u svijetu kako bi podsjetila ljude da je Bog prisutan i da sve zna i poznaje svakog čovjeka posebno kao i čitavo palo čovječanstvo.

Majka Marija objavljuje svoju žalost zbog tvrdoće ljudskih srdaca i upozorava na događaje koji uništavaju ljude u svijetu.

Majka Marija je svima nama Majka koja nas toliko i bezuvjetno ljubi i vodi nas svome Sinu, ma što god da smo učinili, i daje nam prilike, mnogo prilika, da se obratimo i vjerujemo radosnoj vijesti o Isusu Kristu koji je rekao da će grešnici završiti poslije svoje smrti tamo gdje je plač i škrgut zubi, taj se pakao u Bibliji naziva Gehena, ali da će svatko tko se obrati i vrati Bogu imati vječan blaženi život, bez obzira u kojem trenutku života, ali, po mogućnosti, što prije. Odmah. Potrebno je poslušati sebe, a ne svijet oko sebe oponašati jer svatko u sebi nosi klicu vjere koju mnogi ne primjećuju zbog svojih grijeha.

Okreni se k sebi i tamo ćeš naći Majku Mariju koja će ti pomoći da se riješiš grijeha i vječne smrti. To je tako jednostavno.15.09.2024. 02:37

Krv Isusova - lijek za dušu

 

Zmije ljutice napale su Mojsijev narod poput sluga Đavlovih koji u čovjeku čini raspad osobnosti, nezadovoljstvo, srditost, prigovaranje, predbacivanje, pobunu i optuživanje; to je Zmija koja ljuto udara čovjekovu petu i koju je potrebno otjerati, a to je čovjeku nemoguće jer mora tu beštiju 'otrovati' prije nego što ona otruje i ubije čovjeka i njegovu okolinu.

To su muke čovjekove i čovjekov životni križ što ga je potrebno podići visoko i ponijeti na ramenima gledajući krvava Boga na njegovu Križu te se osloboditi toga sljepila, uvidjeti da za naš spas samo Krv Isusova može 'otrovati' onu Zmiju koja predstavlja zloduha i zlo, a Laž je i Otac laži.

Kao što su muke Isusove ljekovite i utješne za čovjeka – patnika, tako su muke čovjekove zrcalo Krista Patnika u kojemu vidimo naše grijehe na Križu.

Stari su rimski sudovi i pravosuđe ubijali na najokrutniji način ljude koje je rimsko pravosuđe osuđivalo. Krist bijaše neprijatelj cara koji se držao bogom i sinom boga pa mu je optužba i presuda za Isusa bila ta okrutna smrt na križu.

Stari Rimljani su, kao i zmije ljutice, vrebali najosjetljivija mjesta na ljudima i u narodima koje su bili osvojili, održavajući tako neku vladavinu i Carstvo. To je bila strahovlada. Jednako tako je pustinjski narod imao tu slobodu s kojom se žalio na životne uvjete i na samu tu slobodu – dar od Boga. I to se može zvati strahovladom jer u egipatskom ropstvu su to jedino naučili i znali.

Sloboda je uzvišenje svetoga Križa kad čovjek u svjetlu vjere progleda i nauči ne bojati se onoga koji može pogubiti raspadljivost u čovjeku, a s time i pokvarenost ranjene čovječnosti. Čovjek je ranjen svojom raspadljivošću, raspadom svoje osobnosti, podijeljenošću, a Križ ga spašava, po Kristu, kad uzdigne svoje grijehe visoko ispred sebe da ih dobro vidi. Tada nalazi spas u Muci Isusovoj i postaje mu sljedbenik i vjernik, a njegova ljudska osobnost polako se sastavlja u svjetlu vjere i duhovnoga gledanja jer pregradu koja je u svakoj duši i koja dijeli ljude na dobre i zle poništio je Isus u svojoj ljubavi prema ljudima (tu su i neprijatelji) i opraštanjem grijeha.

Uzvišenje svetoga Križa je slavlje ljubavi Isusove i Oca nebeskoga koji nas sve prihvatiše u svoj trojstveni duhovni i božanski život, život vječni, život u izobilju.

Najteži ili najgori grijeh čovjekov je njegova bolest kada u sebi istovremeno i ljubi, i mrzi. Duša je cjelovita i sjajna kada dobro vidi i ljubi Boga, sebe i bližnje.

Zmija Mojsijeva doba je ljutica koju je pustio Jahve na narod što ga je ubijao i ranjavao svojim optužbama i prigovaranjem na najljepši dar Oca nebeskoga čovjeku: dar slobode. Zloupotreba slobode nije ništa drugo do li grijeh i pomutnja ljudske duše gdje je Zmija na djelu.

Boga je boljelo nerazumijevanje naroda, neprihvaćanje ljubavi u slobodi i čovjeka boli to isto, ali neprimjetno te je malo tko od ljudi svjestan da mu je duša podijeljena i da je to upravo ono što ljudi nazivaju spoznajom dobra i zla.

Dobro je razlikovati dobre i zle duhove, ali spoznaja zla, naravno, nije dobra, naročito u duši koja spoznaje Dobro, Ljubav, Istinu, Život, Mir Kristov, Pravednost i Slobodu.

Mjedena zmija bila je otrovnica i tko ju je pogledao, taj je ozdravio od ujeda ljutice, a Krist koji je prolio svoju krv na Križu je lijek za sve nas koji pogledamo u Krista koga smo proboli.

Uzvišenje svetoga Križa je liječenje ranjenih ljudskih duša.

Muka Kristova na Križu je slavlje nad svakim slavljem. 13.09.2024. 22:05