Friday, June 21, 2024

POSVETA abc

 














37. POSVETA abc


poezija 27





Kazalo:


Anđele, čuvaru moj 

1


Božji dar 

1


Darovi s nebesa 

1


Hrvatski pleter 

1


Kaljuža 

Križevi slave

2


Ljubavna geografija

Ljubavna slabost 

2


Miris tamjana

1


Nepokolebljiva

Nešto bolje 

2





Posveta

Povijest ljubavi

Pozdravi daljine

Prijestolje ljubavi    

Promjena

Pusti otok

6


Riječ je sveta 

1



Savjetnik 

Sin Čovječji

Sladak život

Sretna što te znam 

Strah Božji

Sunovrat

6


Tisuće zagrljaja 

1


Znakovi na mome putu 

1


Živjeti ljudski 

1













Anđele, čuvaru moj



Anđele moj, čuvaj nove dane,

govori mi sve savjete svoje.

Bez tebe da ljubav mi ne svane,

s tobom da se laćam i molitve moje.



Ti me tresni ako riječi mi zablude

pa me vrati u to stanje Božje milosti

jer se meni ne ide nikad više u krajeve lude

gdje proplače duša zbog silne žalosti.



Ako čovjek ne traži taj grijeh na bratu,

može samo suzu pustit kad progleda;

posvuda se trgaju i tuku, bore se u blatu,

nitko nikom nikad ni poticaj ne da.



Gospodine, ta kamo sada otišla bih ja,

puzeći il' gacajući kao da slobode nema?

Ti imaš riječi slatkoga života vječnoga

u kojemu svaka grešna uspomena drijema



da se nikada ne budi, da se ne reanimira.

Nezgodno je spavanje, a bdjenje je okrepa

što mi donosi i snagu duševnoga mira

od kojega nisam vazda baš onako slijepa.

28.06.2024. 19:05



















Božji dar


Prašnjava srca još od prošla ljeta

sanjam budna, očekujući kiše

da isperu s mene obećanja sveta

kako iz njih nastalo bi nešto više,


više od svih nastojanja ili truda.

Iscrpljena spadam s nogu od vrućina,

čekam uslišanja kao valovlje spruda

koje mi donosi zrnca pijeska iz dubina.


Znam da bure slatke dolaze polako,

da mi nose kapljice svježine;

oduvijek je sa mnom bilo tako,

uvijek jesen oslobađa me težine


kojom ljetno sunce staru kožu prži.

Uspomene češće padaju na tjeme,

sve ih više ima što ih kičma drži,

sve je lakše zbaciti to breme,


pustiti ga vjetrovima da ga nose.

Ne čudim se kada ovaj svijet izgori,

kada sve probleme oluje pokose,

kada Bog i sa mnom progovori,


kada daruje mi ispunjenje obećanja.

Lijepo li je biti siromahom,

primati na ruke izobilje uslišanja,

prodisati samo jednim dahom.


Neću reći da sam sitan prah,

sjetit ću se svojih uspjeha i dara,

one moći kojom izbjegavam krah,

one sile koja neumitno stvara.


Vjerujem si jer mi Nebo daruje poslanje

i vjerujem Bogu koji vjeruje mi spretnosti;

život nije odmor nego putovanje,

moj je život ime moje vječnosti.

16.09.2016. 04:31



Darovi s nebesa



Gospo, sakrivena u dalekom gorju

tijela moga, mojih grudi i moždana

gdje Sin ti hoda uzburkanom morju,

stišala si srce, dala soka grožđana.



Djevo sjajna, hrabra skromna ratnice,

Majko ustrajnosti moje duše, volje

što se podlaže volji Isusove satnice,

skupa sa mnom, kriznu eru mi prebolje.



I, premda nisam govornik melodija,

a često recitiram jer mnogi su ljudi,

prebirem po žici epskoga preludija,

uživam u zagovoru tvome; tu mi budi,



pokraj Isusova skuta čiju Muku gledam,

svu onakvu kakvu sam ju jednom narisala,

uokvirila je, stavila u staklo da se predam

baš onako kako sam ti nekada napisala.



Znaš da pišem da ne zaboravim stanja

koja isparavaju preda mnom poput kiše,

da bih bilježila mnoga Božja uslišanja,

da sam sigurna još da me čuje kako dišem.



Da mu tepam da sam budna kao uvijek

i da sebe također držim budnom tako,

sve dok ne proleti mi na zemlji vijek,

dok ne uzmeš me, i s anđelom polako,



da sve predaš svecima i svome Sinu,

i mene, i anđela čuvara, sebe i sve moje.

Zato uživam u tome svadbenome vinu

da se ovi divni zazivi još obilnije uzgoje.



Hvalit ću ti milosrdne oči, Bože sveti,

Isuse iz Nazareta, Rima, Betlehema!

Stići mome srcu kad je kišno, ljeti,

to su darovi s nebesa pokraj moga trijema.

05.07.2024. 01:14





Hrvatski pleter



Nove riječi, neki sasvim drugi stih

odjekuje na planinama duha

što ga sad prekriva plamen tih,

plamen osvojena drva suha



koji ponijet ćemo kao križ jedinstva

da već konačno još izgorimo

kao narod Božjega posinstva

i da putem još i više usporimo



da bi sve to nama teže palo,

sva ta duša žrtvenička, mučna,

kako bi se uvijek dobro znalo

da smo bili zemlja stručna



za sve bitke što si, Oče, nam priredio

da se naviknemo na tu čvrstu rajsku nadu,

na ta tvoja obećanja što si ih uredio

kao buket divnih ruža, s trnjem u skladu;



da ti očvrsnemo u podnašanju slaboća,

objeda i nevjerica, različitih zamki

gdje se nudi kamen mjesto slatka voća

i gdje nalazi se uska staza, prolaz tanki,



a sve pripravljeno radi puka tvoga, radi nas

koji ogrezli smo siromaštvom i bez kruha,

da nam, žalosnima, strpljivima dadeš spas,

da ti budemo svi nositelji Sveta Duha



kad nas jednom Krist prozove kraljevati.

Tu će biti milosrđa, pravde i razboritosti

koje nikad nam ne prestaješ nalijevati

da svi što su oko nas imali bi koristnosti.

08.07.2024. 12:52



















Kaljuža


Kada krenem jednom spuštati se niz to brdo,

gorjet će mi strpljenje pod petama

koje skupljala sam kao divlje krdo

retardiranih zmajeva u četama


koji totalno su ludjeli u meni bezkonačno

dok sam trudila se svijetu nešto reći,

postavljati pitanja oprezno i mlačno,

a šutnja me svijeta nije prestajala peći.


Uspinjala sam se samo snagom

dobre volje i prekaljene samokontrole

dok su drugi lako išli mojim tragom

iako svi imali su visoke škole.


Sad se pitam zašto su me tlačili

kad su znali da sam nesposobna,

zašto su mi napredak zavlačili,

nudili mi znanja kobna


mjesto da su samo rekli mi sljepoće,

pustili me krčiti mi dio svoga puta.

Zašto pričali su ‘sve se može kad se hoće’

i postavljali mi pravila prekruta.


Kada krenem raspuštati si moje zmajeve,

gorjet će sve trulo na toj cesti,

stvorit ću si vatrene krajeve

i na svoje mjesto sjesti


makar ja sam smiješna neznalica.

Silni mozgovi samo će se rastopiti,

velika su znanja samo pusta trica,

u kaljuži mojoj će se utopiti


gdje uglavnom  njina zloba obitava

i prokletstvo umišljenih pametnjakovića

dok ja gledam  u nebesa plava.

Tamo sjedim i uživam anđeoska bića.

13.02.2015.  08:55
















Križevi slave 


Tiho sam pjevušila melodiju

ova rana jutra, topla poput spokoja

što ga imam ja u tebi, Kriste, tu

gdje pronađe se još i zvijezda po koja.



Iz mog sna je izašla i prije probuđenja

poput one davne slike snene

nakon koje sam zadobila oslobođenje

od sva životna mi otuđenja.



Sjećaš li se, dušo zrela, tih djetinjih dana

kad te obuzeo Duh taj rađanja, početka?

Tko bi znao da ću živjet sred nebeska stana

i da ću doživjeti mnoge godine od Svetka.



Siromasi, bolesnici, vele, dugo ne požive

zbog ta socijalna statusa u okolini

što ne vidi svoja djela, svoje riječi krive

u kotlinskoj svjetovnoj dolini.



Ali ti si, Kriste, držao me sasvim gore,

visoko sam odnesena kao ptica bila,

iznad površine koju čini ocean i more,

daleko od lomače što se dolje svila.



Morala sam doći do vlastita daha,

već je bio krajnji čas za dušu,

posljednji trenutak bez imalo straha

od tih vjetrova što vitlaju se, pušu;



to je bilo naravno mi stanje forme.

Nesvjesnu si digao me u tom tijelu,

mene čitavu do nadnaravne norme,

a sve Milost Oca bila je na djelu.



Padala sam poslije i lelujala duboko,

odmah križ sam ponijela na plećki.

Križ je odnio mi osjećaj visoko,

više nije bilo lutrije, ni srećki.



Svi su sveti vodili me Gradom

i križeve mi slave svoje pokazivali,

a ja gledala sam, pratila ih kradom.

Isto kao danas, oni me dozivali.

21.06.2024. 12:20




Ljubavna geografija


Sada mi nedostaje samo tanak plamen voštanice,

sad mi treba samo molitveni duh

kojime bih popunila silne one prazne stranice

koje zjape kao neki gladan trbuh,


koje pričaju mi život tvoj i tvoje pripovijesti,

tvoja sjećanja na majku il’ na mene

pa su postale već dio slavne povijesti

koja stići će nas, okružene


tamjanovim korijenjem u grotlu ova tla,

snažnoga od kore debele i trudne,

ove zemlje koja nam je zajednička

makar nosi razdaljine grdne;


opijene će nas naći oceanima i zaljevima

kao kada ribar morske začuje sirene

pa će odvesti nas kraljevima

kako bi nas vratili u stijene,


a tamo, opet naći ćemo lađe,

one male od ista papira

na kojemu spremam svoje sađe

da te stihom tiho diram.


Eto, samo zato otvaram pjesmarice,

samo zato trebam život cijeli,

plamen svijeće, dušu splavarice,

moga Boga koji s nama dijeli


ovaj svemir točno na pola

da bi s one strane bio ti,

da promatrala bih Mala kola

da nam nađu se životi.

26.02.2015. 01:19









Miris tamjana



Nevidljiva ruka spušta se na me

poput omorine guste,

a dah povjetarca sjeda na rame.

Strašne su, lijepe minute puste



kad u samoći ćutiš oluju,

a nikoga nema u zaklonu tom

i nikakve uši ti srce ne čuju,

mada već slutiš veliki lom.



Netko na tebe misli ili te sanja,

možda te zove u molitvi svojoj

i, kao što srce se u vijeke klanja,

tako se zbori o brodici tvojoj.



Da toga nema, da se ne moli,

svijet bi pomračio čitavo tlo

ove zemaljske sreće i boli,

raslo bi, bujalo svako zlo



što nije od svetaca, niti od Boga

koji održava dobro po svuda,

ljepote svemirska kruga toga,

spašava djecu od smrti i bluda.



I ljudi se množe, i Crkva se širi

što je tim Duhom pronosi Bog

da tamjan uvijek i svugdje miri,

pali se molitvom puka svog.



I Riječ se susreće, i Pismo se čita,

Milost se blaguje Isusa Krista.

Netko za tebe moli i Boga pita

dok te oluja odnosi poput lista.

08.07.2021. 17:58
























Nepokolebljiva


Radost je uvijek tu,

kao tlo je prisutna,

gleda svaku nevolju,

tako tankoćutna.


Ona drži moje stope

da ne skoknem predaleko,

čuva sve moje sinkope,

i od koljena je nedaleko.


Ona prati moje srce

da me tuga ne zavede,

da se dlanovi ne zgrče,

da me golubica ne odvede.


Kad u dušu stigne nota,

ona mi je jaka straža

i kad stih se sav omota,

od svega mi ona draža.


Uskrsnu kako je rekao

Bog naš, Svevladar,

i tu radost mi je stekao,

spustio je na me kao dar.

21.06.2024. 00:22



Nešto bolje  


Pronašla sam želju, želju jednu,
želju višu od planina i visina,
da premostim ovu provaliju bijednu
što me uvijek vuče kao kraljica nizina.

Kako lako propasti je u stare okvire,
u okvire što ih čini pohlepa i blud;
napiti se grijeha iz baruština što vire
iz tih svih dolina koje su po svud.

Kako lako propasti je niza sve strmine,
otkotrljati se nizbrdo gdje stihija vlada,
gdje su opravdanja za sve humane krivine;
nikada ne spoznati tajnu nebeskoga grada.

Tako teško, mukotrpno boriti se silom težom,
raširiti krila koja rađaju se sveđ u letu,
ne dopustiti leptirima da te vuku svojom mrežom,
ne dati da savjest prorokuje sudbu kletu

već se nositi i pritiscima odozgora.
Kad te tlače oblaci i sunčane strijele
što ti pale moždane i moć ti izgovora,
ostaje ti samo dići se za borove i jele,

ostaje ti samo naći gnijezda sokolova,
ne zbog toga da se nađeš na vrhuncu
nego zato da se pentraš kao putnik iz dolova,
da se suprotstaviš zlatnom bratu suncu,

tražeći od njega samo miris ozona
kako bi te nosila novija iskustva,
kako bi se suprotstavio svim zakonima Krona,
zakonu materije i tvari, zakonu prisustva

različitih duhova i sablasti strašnih.
Samo želja može te izvući
iz jaruge bezvoljnosti, iz sjećanja prašnih
koja bi te samo još više dotući.

Nije želja da postigneš puno, da narasteš
već da nađeš samo malo dobre volje
koja potiče te da proklijaš, da izrasteš
u toj slaboj, tihoj nadi da postoji bolje.
‎četvrtak, 2. ‎studenog ‎2017. 12:43:20










Posveta


Ostajem bez daha

od siline prosvjetljenja,

poštovanja, sveta straha.

Svjetlo Tvoga porođenja



nudi sve što želim ostaviti

da se posvećeno u me vrati.

S vjerom da ćeš proslaviti

svaku dušu i nevine vlati,



ne moram Ti, Kriste, prići

jer u meni još od prije jesi.

Sad se rađa i meni će stići

sve što prošlost moju resi,



što k budućnosti me zove.

To je žiće, bitak, postojanje moje

u to vrijeme neke zemlje nove

gdje nebesa daju anđeoske poje.



Znanje mi je potrebno za sada,

mada jednom i to će uminuti.

Znatiželja mojom dušom vlada:

hoće li mi uvijek tako sinuti?



Hvala Ti za dolazak na ovo tlo,

hvala Ti što jesi, što Te znam.

Sada poželjno je za me stanje to

kada dobro je da čovjek nije sam.



Za Tobom ću dalje, kako bilo,

možda u samoći bijela svijeta

u kojem se Danas ne bi zbilo

da Ti nisam Tvoja ljubav sveta.

24.12.2020. 23:09





Povijest ljubavi 


Bilo je nekada takvih dana

kad se duša sklapala,

ali ljubav bila joj je znana,

mrtve grijehe je pokapala.



Ljubav imaš ili nisi duša cijela,

ona vrijedi osamljenoj djeci,

kao dojenačko mlijeko bijela,

ona stoji i u srcu ječi.



I kada je krhka, neprimjetna,

živi postojano, rođena od Boga.

Gleda ljude kao jesen sjetna

koja nema ni imanja svoga.



Dok je rano, još se malo čudi

pa se navikava da je pusta

dok joj nutarnja dubina ludi,

dok pritišće magla gusta.



Al' kada je Krist prozove,

kad pronađe svoju čar,

kad joj on izbaci okove,

tada za njeg potpiruje žar



jer u njoj je vječna snaga,

makar sakrivena grubom svijetu

i još uvijek tako blaga,

proljeće pronađe svakom cvijetu.



Više nikada ne spava i ne griješi,

razgovara s Kristom, pravdu vrši

dok je skori susret u punini tješi

pa sa svojim Bogom i svoj život krši.

10.07.2024. 17:18














Pozdravi daljine


Moji snovi više nisu moji,

opor miris dima od duhana

obuzeo mi je svakodnevnost

u svim pokretima, ako ima koji;

ne mogu ni doći do dućana,

tolika je na mom tavanu sad revnost.


Iz daljina stiže lahor od blaženstva,

nosi mirise od oceana i od mora

dok na žalu netko kamenčiće gazi.

Šaljem tamo malo svoga ženstva,

malo pijeska što se trusi odozgora

i dok Djevica u molitvi na mene pazi.


Imam kamenje u škrinjici od uspomena

što u duši mojoj časno mjesto drži.

Svakoj plaži dobro dođu sve te tvorevine.

Vjetar nosi poruke od opomena

pa se trzam kao da me ono sunce prži,

a zapravo, tu sam sama usred piljevine.


Hvala, majčice ti, koja me prisjećaš

da je molitva neizvršena

i da sam se izgubila sva od jake treme.

Ti za mene, ti i sa mnom sve osjećaš

jer si duša čista, savršena

koja pomaže mi nosit svoje breme.


Ti ćeš reći Duhu Svetom

neka nosi moje pozdrave daljine,

moje poljupce i zagrljaje za taj žal

što mi pada na pamet i s ljetom.

Kiše past će uskoro s visine,

a mi doći ćemo svi na vrijeme za tvoj bal.

22.06.2024. 13:17








Prijestolje ljubavi


Velika su mnoga očekivanja

u tom društvu različitih ljudi

koji drugom žele sama okivanja;

to je pjesma koja me sad budi.


A ti, jedini mi, znaš da volim tiho,

da slobodu primam, da je dajem

kada zagrlim te lakim stihom

il' kad se za ljubav tvoju kajem.


Zahvalna sam Bogu za te,

često i ne razlikujem te od Sina;

bojim se da tvoje nježne ruke pate

kad promatram ljubav svih visina.


Znaš da ljubim, kako Petar triput reče,

skrušen silnim zapitkivanjem,

tužan kao da ga sve to peče.

Zarobiše ga okivanjem


kad bijaše predan u nemoći;

vezala ga ljubav okova i spona.

Tako siguran je bio i u mrkloj noći

da ga neće obuzeti kušnja ona.


I u molitvama tebe znam,

od tih dodira duša mi treperi,

srce mi je kao trnje ili vrući kam,

oštra strijela snagu moju mjeri.


Mir se spušta kao plamen Duha

i na moje misli, i na moje tijelo.

Često sjetim se i svadbenoga ruha

što ga čini naše zajedničko djelo.


Kriste, Bože, zar za sebe slušam zvona

zbog kojih se iznenada trzam u taj čas.

Tebe slušam i ne želim skinuti te s trona,

prijestolje mi ljubavi, agape za sve nas.

25.06. 2024. 03:58



Promjena



Srušila se stara čvrsta nit

kojom sam se spustila na tle

gdje je rajskoga života bit,

gdje mi srce kao dunja zre



u svom mirisnome zamahu.

Hvala, Kriste za redovitost,

to je pravo čudo u mom prahu

što ga je ukrasila strelovitost.



Užad moja već odavno posta krnja,

al' se šator drži nebeskim konopima,

mada razderan od silna trnja

poput kamenja na olucima.



Promjena je, dakle, očigledna;

svi leptiri o tom znaju

kako posteljica više nije medna,

kako letjeti je u tom sjaju.



Nema čvrstih oslonaca pokraj Boga,

nema takve ljubavi široke

kad se duša drži njega jedinoga;

nema takve vjernosti visoke.

06.07.2024. 19:57











Pusti otok



Ostadoh na otoku mira i sreće

zaboravljena, malo osamljena;

moleći da kontemplacija mi teče,

al' sam riječju tvojom omamljena.



Tako, Bože, nađoh sebe podobnom

za povratak u dane djetinjanja

kad si štitio me vjerom prodornom;

a tiha je bila, šutljiva i rastinjana.



Kako bijaše to stanje dramatično,

prepuno afekata, misli skokovitih,

gutala sam riječi ljudske fanatično

i od mnogih loših i darovitih.



Potonji me vježbali u razlikama

te ja stekoh neki pregled mali

nad tim tekstovima, slikama;

svi ti ljudi o tom nisu ništa znali.



Bili su mi prijatelji zabavni i dragi,

osjećajnost dodirivala mi sve vrhunce

do dubina i do suza, tako blagih;

nisam znala niti mjesec, niti sunce.



I vjera moja bila mi je tako pouzdana,

bez ikakve dvojbe kakvu nisam čula

sve dok društvo nije dovelo me do bezdana:

to su bile sumnje, nevjera i hula.



Lijepo li se ipak prisjetiti dana starih!

Književnici, pjesnici, crtači

pripovijedali mi sve i o svemu marih;

spoznala sam, samo jedan je najjači.

29.06.2024.




Riječ je sveta



Prebivam u okruženju

svetih samotnika pustinjaka,

otpornih u okuženju

raznolikih ljudskih osinjaka



gdje se brzo grijesi množe

jer zloduh je na djelu,

različite zvijeri ispod kože

što prekriva sliku cijelu.



Zato pustinjska mi klima godi

jer su vjetrovi po volji pastve,

svaka koji tu zaluta kada hodi

da bi duše u svetosti rasle.



Da toj samotnosti beskrajan je rok,

tu bi bilo plodova od pretiline

koje prinijela bih kao bijedan prorok,

prosipala bih se od miline.



Što bih drugo, svetinja je Riječ,

Pastir dobri što me vodi stazom,

šikarom i livadama gdje je mliječ,

gdje se susrećemo mi s oazom



gdje i vino teče kao rajski potok.

Moliti i stvarati, osluškivati,

to je raj za duhovni taj otok,

radost koju ne mogu sakrivati



jer je radost mog Pastira, moga Boga.

Ona ipak mnogima zasmeta

kao što se zavist, ljubomora boji toga

da ju netko toliko ometa



da na svoje zaboravi planove.

Pašnjaci se ne mogu ni ukrasti,

niti može crv rastočit' svete dlanove,

niti može zloduh amo upasti.



Ta je paša bolja od vlastite biti,

tu se predajem na milost Pravednosti

od koje se mogu i nahraniti

sokovima svijetle rajske čednosti.



Jer moj Pastir nema one smetnje

kakve nađe zloduh, sav na duhu

onih ljudi koji čine svakakve pometnje

i od svega biraju si ukrase na ruhu.



Ljubim li te, Mučeniče što mi osigura raj?

Ne, u meni takve dostojnosti nema,

al' je dostojanstvo taj predivan kraj

u koji me vodiš protiv anatema



i prokletstava što ih baca puk.

Ja sam zaljubljenik samo,

onaj koji nosi osjetljivi sluh

kojime se može doći tamo,



na te pašnjake beskrajne, daleke,

u dubine iznad svih širina

gdje su duše i oštre, i meke

da od njih probuja ta rajska milina.



Tu se rađam, tu ozdravljam i tu živim,

moj Isuse i Djevičanska Mati,

ali, iako se neprestance samo divim,

duša mi uz tebe, Kriste, isto pati.

05.07.2024. 14:40















Savjetnik


Savjetnik divni, Knez mironosni,

to si stameno u meni, Kriste, ti.

Obrazi su moga lica ponosni i rosni,

a pod njima sa mnom plaču svi.


Suzna je mnogima ova blatna dolina,

puna umjetnoga cvijeća i plastične kamilice,

a tako je bukteća mi bila moja kotlina;

sve odjednom stuštilo se da uginu ptice.


Ti si hranio ih mojom vjerom, nadom punio si žedne kljune;

one gnijezda svoja napustile nisu.

Letjele su podno zamračene lune

dok su kiše padale po ovome klisu.


Moja vjera, to si ti, kraljevstvo nebeskoga svoda.

Tvoja riječ života što zbog mene s neba siđe,

donijela mi bezgranično mnogo ploda

pa mi krošnja bujna, pa mi golubica priđe;


al' i makovi su krasni sudba ona crna

što zaraste u duhovnostima koje nisu se ponadale.

Kralju pravednosti, Kneže umiruća zrna,

mnoge sjemenke mi plodnom tlu već popadale.

26.08.2024. 19:40




Sin Čovječji



Kad me zoveš, iz daleka već te čujem

jer je tada naše vrijeme radovanja,

istu melodiju s tobom osluškujem

kada stigne doba naša žalovanja.



Isti taktovi me svagda podsjećaju

na naš prvi pogled mističnosti;

kao da sve duše svijeta isto osjećaju,

mada ne ide bez moje kritičnosti.



Ti me nježno glazbom blažiš,

citrom, orguljama, violinom,

u mom srcu svoju ljubav tražiš,

lutaš odajama svom tišinom.



Ne odlaziš nikada, niti me puštaš

da se sama nosim s nevoljama,

stare duge moje sve otpuštaš

i smiješiš se naglim zlovoljama



jer sve u tebi samo jeste sreća;

haljine ti satkane od molitve i mira,

tvoja križna kruna kao bezbroj svijeća,

tvoj je Duh poput vjetra koji svira.



Blagodaran bio svaki jecaj usred vrta,

veličanstveno presvijetlo tvoje uskrsnuće;

podno tvojih stopa bezvremenska crta

koja odvodi me sve do nebeske kuće.



Ritam disanja ti ritam srca i života,

iza jedne melodije druga se sakriva,

spustovi, vrhunci beskrajna ljepota,

ona tajna što se nikom ne otkriva.

0203.2024. 18:02 











Sladak život


Spustila sam svoje mreže,

pokrpane malo,

i predala molitve svježe

koliko je stalo


u te vremenske okvire

koji kneževati hoće,

ali rogovi im vire

rad' moje slaboće.


Stoga molim jače,

svjesnije i revno,

svaka koji plače

blagoslivljam dnevno.


Sve njih šaljem van,

van iz moga vidokruga

jer u Kristu imam stan

poput lanetova luga,


ali obaveze tvore,

zovu neprekidno

da mi se zatvore

obzori i polje vidno.


Kao da te ne znam

i tvoje strpljenje sa mnom;

moje mreže i moj plam

uvijek stignu za mnom.


I gdje ljeto stanuje,

tu je i naš dom.

Srce mi ne samuje

niti kad je mreža lom,


niti kad možda ne grizu

skakutave plave ribice,

niti kada sporo stižu

od te jave ptice.


Ta, sve je to u nama

jer smo skitnice u svijetu

koji nema toga plama

i ne poznaje poetu.


Sve ti dajem, Isuse, Bože moj

da načiniš što te volja;

za te ne odustaje ni sluga tvoj

rad' života slatka, bolja.

24.06.2024. 14:51

















Sretna što te znam


Gledam tvoje nebo kao da je olovno
i sviđa mi se sivo-modra boja
i vedrina poslije dažda.
Ne prodaješ ono što je polovno
i to nije roba bilo koja,
daruje se sada i za vazda.

Dijelim s tobom taj lebdeći zrak
kao da ja imam jaka udjela
tamo negdje, već od prije.
Divan li je ovaj ljetni sumrak,
u to sve sam i od sebe unijela
dok mi hladan lahor brije

po sljepoočicama, umornim od nečega.
Nije da te želim uznemiriti
već opuštam sve mišiće
kojima je dosta šetnje, dosta svega
što bi moglo lako ih raspiriti
kao neka obaveza ili jako piće

ili, još i bolje, kao stara ljubav prva.
Ona dobra je za pokretanje
isto kao i za malo sna,
ona kao da je sva od meka drva
koje sad izgara kao sjećanje
što mi uvijek svježe snage da.

Gledam tvoje tornjeve od srča,
streme u vis kao neka pobjeda
i sretna sam što te znam
dok se duše lome sve od grča;
nikakva ne smeta tebi objeda,
nikakav ti nije ravan plam.

srijeda, ‎24. ‎svibnja ‎2017.  20:34:12











Strah Božji


Oko mene vjetrovi slobode,

uz mene i baklja, sva u plamu

dok se moždane mi bude

da se neke nove misli rode

i da rasprše mi neizvjesnu tamu;

budući, a isti život da se zbude.



Budućega nema osim ralja

od kojih se mučna bol porađa,

samo jedna stara riječ se vrti:

sve to nije ništa ispred velikoga Kralja

što Ga čak i moja muka još pogađa

da me vodi preko svoje svete smrti



da me pustinja zazebe i ohladi,

da me istim vjetrovima svu izlaže,

da me može ognjem tim prosvijetliti,

da se staza moja otvori, pomladi

kako prošla bih sve lakše pokraj straže,

kako uspjela bih moždane provjetriti,



kako saznala bih zašto sam u koru

gdje pripada čitavo mi biće,

zašto tako lutam širokim vidicima,

zašto rado prilazim sve bliže dvoru

kada ponoć, kada jutro sviće,

zašto more mene stihovi u Svitcima



kada nisam tako bogata i sita

i tako se krasno siromašim,

i kad nemam drugih razloga

kada god me netko to upita;

zašto se u miru tom prestrašim

samo svoga Kralja, jedinoga Boga.

10.09.2019. 20:15





Sunovrat


Novu odu ću ti ispjevati

kad iz mojih vena

bistra ljubav počne istjecati

koja uspne se iz sjena


s kojima si silazio mraku

da iz groba mi doneseš

poruku nebesku, jaku;

da nutrinu mi pometeš.


Oblake si izgužvao kao vatu

i nosio ih u naručju svome.

Živi!”, rekao si sunovratu

kao da govoriš srcu mome.


Bijaše to carstvo neba

što si bacio ga prema meni

da bih spoznala što treba;

opet viknuo si „Kreni!”


kao da sam zdrava, izliječena.

I da nećeš oduzeti niti zere

toga blaga, kao izgnječena,

što me uzdignulo poput vjere


koja nosi srca u nebesa.

Bile su tu katakombe crne,

Jakovljeve ljestve sviju poetesa

kojima sam koračala poput srne


koja prebiva u tvojim grudima.

Isuse moj, rekoh ti da hodiš

prema obalama i svim sprudima

gdje pustoši slatkom plodiš.


Nađoh izgubljeno biserje

i probudih se u tom trenu.

Nosilo me neizmjerje

po valovitom terenu.

23.06.2024. 22:02






Tisuće zagrljaja



Mnoge pjesme, tisuće zagrljaja

kada zajedno smo zaigrani,

ne znam tome prijateljstvu kraja.

Vjera sazrela je kao šipak rani.



Znam da uzet ćeš me s ova tla,

daleko od zemlje, a tako blizu.

Da ćeš osloboditi me svaka zla,

da ćeš čuvati me u svom nizu



svetaca i sretnih, Kriste, spašenika.

Kao da ne ostaje još puno nama,

najveća mi stiže radost tvoga službenika;

bujnost kao da mi struji venama.



Još ovoga ljeta, prije nego pukne nar,

otići ću od svih neuspjelih bića

koja nisu htjela taj prekrasni dar,

tvoju ljubav, tvoga nebeskoga pića.



Na nebesima me čeka život novi,

stari znanci drugačijega kova.

I, mada lađa napuštena sama plovi,

već je popunjena kao knjiga stiha ova.



Čistit ću se, moliti za žive i čekati,

kao i svi ljudi na tom svijetu

koji misle da će s tobom vjekovati,

radovat se anđelu svom svetu.



Anđele čuvaru, još ti jednom hvala,

bez tebe se ovo ukrasilo nikad ne bi,

sva ta zrelost, savjeti i vjera mala.

Zauvijek ću uzeti te k sebi.

07.07.2024. 12:41




Znakovi na mome putu



Noćas iščekujem onaj dah

što dodirne grad sparine,

uskipio kao neki starac plah,

navikao na mrzline;



neće naučiti stara kost

da se živjet može svakojako,

da postoji tajni most

koji veže zemlji biće svako.



Više izgleda mi kao kataklizma

jer svi bježe sad od sunca,

jer po svuda vlada shizma;

nekoć mudar, danas bunca.



Samo tražim udisaja

za tu dušu pritisnutu

i bez sunčevoga sjaja;

noći kipte na mom putu.



Noći plamte, gori zrak.

I tek sada ledi mi se lice

kad je blizu nova dana znak,

kad urane čak i ptice.



Ljudi dragi, nema dogovora

oko klime, svemira i rata

što se gleda i bez pogovora;

nema brige ni za brata.



Da ne hladim dušu noću,

ne bih danju sebe pokretala

na mom putu što ga hoću

jer ga Providnost mi dala.



Blago meni što sam ostarjela

da ne slušam podivljale puke,

da ne gledam grešna djela,

da mi k nebu streme ruke.

09.07. 2024. 22:54








Živjeti ljudski



Nepuni sati,

večer sparna

uskoro će dati

ugođaja blagodarna,



sprema se oluja

ili barem kiše.

Topla vjetra struja

novi srpanj njiše.



A bila je strašna

žega za starce,

reuma nestašna

nosi bolne žmarce.



Naše doba ovih dana

pregledava albume,

mladost je rastrzana

odbjegla na drume.



Siromasi, zaštitari

ulica i zgrada;

a na žalu se morskome žari

plesna parada.



Živjeti ljudski

prijeka je potreba,

kao nalog sudski,

kao pravda neba.



Prošlost je tako hitra,

a budućnost je spora.

Čini se, igra se citra

ispred kraljevska dvora



gdje uska su vrata

i dugačak prolaz

dok iz nepovrata

naiđe poraz.



Zato u slabostima,

u neredu i tijesku

izobilje života ima

kao stopa u pijesku,



mada su raspadljive

i neke druge se stvore,

iz duše nepropadljive

o radosti zbore.



Iz božanska Bića

ljubav cvate

pored krvoprolića

u kojemu pate



oni s ustrajnošću,

i staro, i mlado.

S velikom tajnošću

čine to rado.



Zbog tebe, Kriste,

Isuse časni,

ljudi se čiste,

a kraj ne kasni.



Vjetrovi dolaze,

i sveč nam traje

dok sati prolaze,

i duša se kaje



iz razloga jedna.

Ispod kože

još je bijedna

u tebi, Bože.

30.06.2024. 23:35












Nepokolebljiva



Radost je uvijek tu,

kao tlo je prisutna,

gleda svaku nevolju,

tako tankoćutna.


Ona drži moje stope

da ne skoknem predaleko,

čuva sve moje sinkope,

i od koljena je nedaleko.


Ona prati moje srce

da me tuga ne zavede,

da se dlanovi ne zgrče,

da me golubica ne odvede.


Kad u dušu stigne nota,

ona mi je jaka straža

i kad stih se sav omota,

od svega mi ona draža.


Uskrsnu kako je rekao

Bog naš, Svevladar,

i tu radost mi je stekao,

spustio je na me kao dar.

21.06.2024. 00:22 

Thursday, June 20, 2024

Sveti Bog

 


Dostojna tvog stvaranja,

slavit ću te dovijeka,

Bože mog izgaranja

koji ljubiš slugu, čovjeka.


Pred tobom smo prah,

ali si se smilovao

i uslišio nas kao znak

da bi s nama pirovao.


Dao si naslutiti

prostranu si veličinu

i sve nas naputiti

kao svoju imovinu.


Što je zrno prašine

pred svetošću tvojom

od koje nam milost sine

da nas zoveš zaručnicom svojom.


Ti nas ljubiš izvanredno,

mada gledaš nam slaboće;

popravljaš nas neizmjerno

od svoje kakvoće.


Modrica nas tvoja liječi,

tvoja patnja sve nas rodi,

a zbog svoje vječne riječi

vodiš nas k slobodi


u kojoj smo dionici

tvoga srca, tvog života

kao da smo silnici.

Sveta tvoja je dobrota.


Nedostojna tvoga spasa,

vječnoga opraštanja,

ropkinja sam vremenita sata,

službenica tvog ispaštanja.

20.06.2024. 01:20

Wednesday, June 19, 2024

Sluge beskorisni

 






Ponizan čovjek je uzoran i sretan čovjek, on je kao prazna posuda u koju se može izliti izobilje Milosti. Poniznost je suprotnost oholosti, a mi, ljudi, iako mislimo da smo skromni, vrlo lako se pretvaramo u oholice i u ljude koji imaju problema s taštinom. Naravno da nije dovoljno odlučiti postati ponizan kako bismo više dobili od Gospodina, to već liči na taštinu i neskromnost pa čak i na licemjerje.


Ponizan je skroman čovjek koji se ne pouzdaje u sebe već je na dobrom putu da se prepusti Božjem vodstvu, a Bog će ga učiniti svojim darovima još više poniznim. Poniznost je stav grešnog stvora pred Svemogućim, skrušen je jer ponizan čovjek zna da je primio od Boga sve što ima i da je uzgred još i grešnik i slab. On je zaista sluga beskorisni. Njega će Gospodin proslaviti. Poniznost je Božja, Kristova koji nas svojim poniženjem spašava i poziva svoje učenike da s ljubavlju služe svojoj braći kako bi se tako u svima proslavio Bog (Dufour, str. 907). No, tek kada čovjek zađe u godine i kada nakupi vjerskoga iskustva, tada može iskreno steći poniznost kakvu očekuje Isus.

Slovo Zakona ne može pomoći da se čovjek nauči poniziti pred Bogom i ljudima. Čovjek poželi biti ponizan i jako uspješan u svojoj poniznosti pa se ulaguje i glumi pred ljudima kao da nije u vezi s Bogom i kao da Boga ne vidi i ne čuje. To se pretvara u dobro poznato licemjerje i čisti formalizam (Dufour, str.493): religiozno licemjerje vara druge da stekne cijenu na račun svojih religioznih čina kojih namjera nije iskrena. Licemjer izgleda kao da radi za Boga, a zapravo radi za samoga sebe. Tako se i molitva, i post izopačuju zbog nastojanja licemjera da ih vide ljudi. U želji da spasi lice i obraz licemjer zna probirati Zapovijedi ili ih podešava lukavom kazuistikom, danas bismo rekli demagogijom. Tako ispada da cijedi komarca (siromašan narod), a devu proždire (svoju vlast i ovlaštenja, porezi i nameti) ili da Božje uredbe izokrene u korist svoje otimačine (korupcije) i svoje neumjerenosti.


Isus je ponizni Mesija poniznih i uglavnom je strpljiv i blag, ne lomi napukle trske, niti gasi stijenja što tinja, a zbog onoga što prepati, naviknu slušati. Moramo ući u školu milosrdnog Učitelja blaga i ponizna srca, moliti ga za skromnost, blagost i poniznost kako bismo postali kao jedan od onih malenih koje Isus proglašava sretnima i blaženima jer će baštiniti kraljevstvo nebesko. Gospodin je pravi čovjek koji je došao spasiti grešnike i bolesnike i ne ide za svojom slavom već se dotle ponizuje da učenicima pere noge. Isus, Božji Sin izništava se dotle da umire na križu radi našega otkupljenja.

Poniznost ide odmah uz vjeru, nerazdvojive su.

Ponizni dobiva oprost od svojih grijeha i preko njega se očituje mudrost Svevišnjega. Poniznu Djevicu, koja samo želi Bogu služiti, Bog je učinio majkom svoga Sina, našega Gospodina te je okrunio za kraljicu neba.

Slabi se otvaraju moćnoj Božjoj milosti koja nikada ne ostaje jalova. 19.06.2024. 10:00

Isuse blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome.



Djevičin pir

 


Dan osvanu vjetrovito i svježe,

ispunjen je ptičjim cvrkutom.

Vrapci lete, kao strijele bježe,

vrane kruže okomitim kutom.



Jutro prepuno je obećanja;

sunčeva će kugla proviriti,

uzrok ljudska radovanja,

prozori će lagano zažmiriti.



Rastanak je s tminom tih,

nježan kao Radosna vijest

kad u srcu pojavi se stih

koji hrli s molitvom se srest.



Blaga je tišina i taj mir

što obuzima moj stan

kao da je svuda Djevičin pir,

navještaj za čitav dan.



Anđeo je Gabrijel navijestio

da će Djeva rodit Spasitelja

i blaženstvom je osvijestio

da će ljudi zadobiti Prijatelja.



Duh je Sveti nju osjenio

za početak posljednjih vremena

jer je staro doba za vijeke zamijenio,

izbio jahača smrti iz njegova stremena.



Gledam krošnje i nebeske ptice

kao da sam opet zadobila dar

vječnoga života i sred drhtavice

znam da slavi ovaj sveti par;



slavi svako jutro pobjednika Krista

što u mome srcu živi i treperi.

Radosna li dana i svitanja čista!

Divno li je ovo prebivanje u vjeri.

19.06.2024. 05:38



Tuesday, June 18, 2024

Da te nemam

 


Kiša šušti, slabo pada i romori

dok me Tvoje ruke grle,

a Bog časni iz Tebe govori

riječi blage, epitete vrle.



Budi nježna, nježnija od cvijeta

da te mognem treptajem sačuvati

i od vjetra i od bijela svijeta,

da te smjednem samo svojom zvati.



Ne puštam te nikom drugom

jer je Bog u tebi kao Gospod moj

što me ovjenčava sjetnom tugom

kada god pošalje te u vrli boj



kako duša saznala bi da te ljubi

i da bez tebe bi bila izgubljena,

da bi nosila na srcu oklop grubi

i da nikad ne bi bila zaljubljena.



Pođimo sve tako, zagrljeni,

zajedno u nove dane

i u Bogu, i u Tebi, i u meni

jer tek tada zora svane



svakom biću, svakoj samotnici,

duši koja ne zna nikog prožimati,

koja živi tugu kao da je u tamnici,

koja neće đavlu srce svoje otimati.



Tako dobit ćemo sve te bitke,

a još više neki zaljubljeni par;

pojit ćemo kapljama ih vode pitke

što izvire s neba kao ljubavi nam žar.



Nećeš nikad više odlaziti

ni od mene, ni u bijedu;

ne moraš se tugom poraziti.

Nosi sunce u tu kaplju blijedu.

28. ‎siječnja ‎2019. 15:58:53



Popular posts