Ne
mogu nikako znati kako bi to moralo izgledati kod tebe, Isuse, na
nebesima, mada nabrajam čega sve mora biti, mada pripovijedam o
kraljevstvu nebeskom, mada je tu predokus toga svega. Znam samo da je
to nešto posve drugačije što se ne može spoznati na zemlji,
osjetiti, doživjeti.
Znam
da je duhovno, ali i tjelesno.
Znam
da je milosrđe najvažnija vrijednost, ma što da smo uzdigli na
pijedestal na zemlji kao prioritete.
Znam
da je Božji strah ono čega se bojiš kada dođeš u okolnosti u
kojima paziš da ne povrijediš neku dušu. Ali niti sebe, niti bilo
kakav i bilo koji život, da je čak i jako izražen oprez, veliki
oprez da se netko sam ne povrijedi. Etičnost, moralnost, kako god to
nazvali, to je susret ljubavi i ljubavi u ljubavi.
Vjerujem
u Čistilište, ali znam da ne mogu ni zamisliti takvo ugodno
iznenađenje kakvo me čeka. I veliko iznenađenje. Jer mi živimo u
grijesima i velikim zabludama, sve temeljimo na pretpostavkama, ne
možemo odoljeti predrasudama jer, konačno, na njima i učimo.
I
znam da se strpljenje višestruko isplati, to strpljenje koje
vježbamo za čitava života na zemlji, strpljivost koja rađa svoje
plodove najizobilnije.
I
znam da nisam i nikada neću biti kompetentna za ljubavne i ine
relacije jer nisam socijalizirana, i da ne mogu uopće govoriti o
dušama.
No,
čak i s tom problematikom znam u vjeri svojoj mnogo toga i onoga što
je drugim ljudima normalno i uobičajeno, što uzimaju zdravo za
gotovo pa imaju prilike biti sveti, čak i pretjeruju s tim silnim
prilikama u međuljudskim odnosima, preskaču ljude, zaobilaze molbe,
ne čuju pozive u pomoć.
Znam
to po sebi, u svojoj izolaciji iako mi ona pruža sasvim dovoljan
broj prilika za svetost.
Problem
je što ono zabavno razmišljanje svojom glavom, kritičko
razmišljanje, postaje dragocjeno do te mjere da si ne dam dokazati
puno toga što mi drugi tumače ako držim da možda uopće nisu
kompetentni ili ako već imam izgrađeno promišljanje o nekoj temi.
Ne usuđujem se reći da postanem tvrdoglava jer to se dogodi samo
tada kada drugi nemaju dovoljno argumenata koji bi meni bili jasni i
razumljivi.
A
tu se događa da se sva izgubim u svom uvjerenju da sam dobro
uvidjela problematiku. Nisam, izgubim se, često vrlo kratko i
neprimjetno, ali kada dođem k sebi, shvatim da sam pogriješila; to
se događa valjda svakome.
Sigurna
sam da se dijalozi i rasprave moraju voditi u pažnji i ljubavi, u
poštovanju i razboritosti, u otvorenosti i dobroj volji, u
konstruktivnosti uvijek. To se rijetko dogodi. Moja izolacija izgleda
opravdana, pozitivna, mada znam da je bijeg od ljudi i bijeg od
moguće srditosti.
Drugi
problem je što preskačem etape izlaganja kada se nešto samo po
sebi razumije. Jao! Tu nema strpljenja nego ispričavanje, bijeg i
medikamenti.
Zapravo
je teško to vjersko raspoloženje zadržati pokraj nekoga tko se
usredotoči na sve drugo, samo ne na tvoju prisutnost, Isuse. A kada
se ipak zadrži takvo raspoloženje i ljubaznost, nema veće divote.
17.05.2024. 22:46