Drugo srce

 

Pamtila sam oči zadubljenog starca,
drhtala sam svaki put kad zasjale su meko
kao da su svjesne moga srca, svakog udarca;
njegove su riječi plovile daleko.

Kada bih ga ugledala, bilo mi je uvijek drago
što ću slušati od Neba najfinije note,
uvijek željela sam znati isto tako blago
rušiti sve đavle, raskrižja i kote.

Onog dana kad su zemljotresi palili sav zrak,
kada smo se rastajali, tako sporo, tako trajno,
njegove su ruke rastvorile sav moj mrak;
ljubav, ljubav nas je odvela u beskrajno.

On me je podučio da istinita sva je slutnja,
tajna želja, sakriveni snovi moje svijesti;
među nama nije bila okrznuta sveta šutnja.
Tad sam znala da ćemo se opet sresti.

Tad sam znala sve što čovjek ne zna reći,
sve što duša ne može proslijediti,
spoznala sam koliko nam potreban je Treći
da bi drugo srce moglo se zavrijediti.
‎19. ‎kolovoza ‎2018. 17:49:00

Sjećam se

 

Ako i jesam zaboravila sjaj, sjećam se tuge

što je stidljivo hrupila ispod očnih kapaka,

dubokih zjenica bez šarenila nestale duge

što se sakrila iz oka zbog prepunih oblaka;

 

sjećam se pognuta ramena kako zdvaja

pod sunčanim žrtvenikom što je blijedio

i nježnih ruku, uvijek željnih zagrljaja,

koji je samo širinu teških nebesa slijedio.

 

Sjećam se riječi, ako zaboravljam sreću

i mirne valove što su zatreperili naglo;

prepukla glasa bez daha zaboravit neću,

disanja što se pred naletom vjetra saglo.

 

Ako i ne pamtim lupkanje kišnih kapi,

sjećam se da je srce bilo na pola otkucaja;

sjećam se crne povorke i rake što zjapi,

sjenki tromoga hoda i gesta oproštaja.

 

Ipak znam nekim komadićem razuma,

kojim se i sada jedva jedvice služim,

da postoji svjetlost iznad zemaljskoga huma

kada ruke sklopim i k nebu ih pružim.

18.03.2015. 08:40

Povratak svijeta

 

Korak do vrha, nadomak kote

što klasično bezbrižno strši

kao vječan taj nebeski svod,

stojim i pišem lepršave note

balade što svoju službu ne vrši

kao da tu je nasukani brod.

Ne želim stići usponu tome dalje,

ostati hoću u pokretu silnom

i blago se smiješiti dolini cvijeća

jer to je jedinstveni pogled što šalje

sustavu mednom i krvožilnom

povratnu riječ što prati je sreća.

Na stijenu se naslanjam kao vjernica,

strašna i teška, ponizna, nježna,

i udišem miomirise prije ljeta

dok nada mnom leti bezbroj smjernica

i jedna je uvijek tako neizbježna;

povratak čekam čitava svijeta.

To je sve ono što ne možeš znati,

iznenađenje prepuno ugode srca,

a takva se radost niti ne sanja

jer ne možeš Boga nikad predviđati,

jer živiš bez nade u strahu od grča;

to ti je tajna u moru znanja.

Sad samo kreni i sad se usudi

vjerovati slutnjama i Obećanju,

samo iskušaj se Kristovom zboru.

Prepoznaj Istinu i privij na grudi

sve što te uče u svome sjećanju

snaga i nebo na svome Izvoru.

14.05.2024. 19:00

Žetva sa zvijezdama

Slike lebde ispred mene,

hladan vjetar odnosi mi sve,

lude dane, svakojake uspomene

što pojavit će se opet, ne znam gdje.

To će biti dan za razne zaborave,

uglavnom sve krive ili zle.

Sve će dobro donijeti mi plode prave,

a u sebi nosit ću još krasne sne.

Bilo ih je dosta vrlo živih,

sanjala sam beskrajne dubine i vrhunce.

Ostvarenja nije nikad bilo sivih,

svjetlio mi Duh je kao sunce.

Život moj je, mislim, bio bogat jako.

Suze kreću od miline kad se sjetim

svih divota, ispunjenja koja nema biće svako;

mnogo toga nazvala bih rajem svetim.

Mnogi ne vjeruju kako život može divan biti

kada nakon kraja dana odmaraš se u samoći,

raduješ se plodovima koje voliš s izvora piti,

a dobavljaju ih tajanstvene zvjezdane noći.

Tako žanješ Neizmjerno, a to sve je za budućnost;

snaga, volja, nacrti za ljudsku sreću.

Senzibiliziraš se za bolju i sve veću ćutnost

i svom Bogu pališ zahvalnicu svijeću.

13.05.2024. 17:43

Sjaj ljubavi

 

Sjaj u njezinim očima,

kamo je nestao?

Ozareno lice počiva,

dio života je prestao.

Ni sreće nema, ni osmijeha

kao da se nešto ugasilo,

a nije zbog kakva grijeha.

Što bi je spasilo?

Kako dobro to može biti,

sivilo osta bez svjetla?

Kako to bi se moglo ostaviti

prilikom promjene vjetra?

Čuvat ću te, sjaju sreće,

jer si mi život, voda moja.

I kada ovaj vjetar okreće,

ne miri se duša moja,

odbija ponude sve,

promjene zaboravlja

jer grli sjećanje

što se ne ostavlja.

Ono s vremenom jača,

kao dobro vino postaje

s plodom smijeha i plača;

sa Svetim Duhom ostaje.

I tamo ga posvuda prati

kamo odlazi da me odvede

i da se uvijek vrati,

moje srce da opet zavede.

13.05.2024. 07:32

Jedno zrno nebeske prašine

 

Mislila sam da me ljubiš radi svoga milosrđa i zbog svojega božanstva, jer si Ljubav, jer si Bog najveći nad svim bogovima.

Mislila sam da me ljubiš jer si velik.

Znala sam da tvoja ljubav očekuje produbljenje u svim mojim naporima, prinosnicama i povjerenju, mada si mogao pretvoriti me u sveticu da si me želio posebno i samo za sebe. I nije mi sinulo tada, a ni dugo poslije što mi to zapravo znači.

Oprosti, moja glava je tako prepuna i tako sam površna, žurim obuhvatiti svako nadahnuće da ne pobjegne. Radi tebe, jer me ljubiš, jer si dobar i zato da ti uzvraćam zauvijek, a to je poziv nad pozivima, poziv na sve što ljubav donosi.

A da je moja ljubav nešto što se pojavilo istom kada si mi ušao u srce, kada sam te primila i prihvatila i nekako kao bez moje volje, spontano, skromno, jednostavno, to nisam shvatila. Čak sam bila sigurna da je ta moja naklonost i ljubav prema tebi jedna dobra i čvrsta odluka, puna miline. To je, naravno, i bila, ali dalje od toga uopće nisam shvatila: da je naša ljubav jedinstvena u svemiru, posebna u detaljima, vječna u duhovnosti, ali i povremena u svijetu.

Kriva sam.

Nije povremena u svijetu, nikada nije bila, mada sam se tako nekako ponašala, nepredvidivo, čak neozbiljno.

Gotovo ni u čemu nisam konzistentna, ali nisam uvrstila u taj opis vjeru svoju, to jest onu koju primam od tebe, Kriste, Bože moj.

I znala sam da je ta moja vjera kraljevstvo nebesko, da si to ti.

Molim oproštenje i pokoru.

Jer morala sam znati, mogla sam znati. Žao mi je sada, tako mi je žao što sam slijepac prema tebi, Isuse.

Nisam puno razmišljala o tome kako mi se točno događa to povjerenje, toliko sam bila okupirana našim zajedničkim ostvarivanjima toga povjerenja i nade, ljubavi i prijateljstva, zaručništva.

Nisam te dovoljno ljubila da bih uspjela uhvatiti ili izmoliti jasniji uvid i pregled tih jednostavnosti koje mi prolaze kroz život s tobom.

Kriva sam još više jer sam lutajući po svijetu dopustila da mi taj svijet krade snagu i usredotočenost, nisam se željela povući u tu ljubav gdje bismo češće bili sami mi dvoje, samo mi, ti i ja u tebi. I u svijetu, a ne samo u privilegiranim vremenima i mjestima.

Naravno da je to nemoguće čovjeku, ali ja nisam uopće ni pokušala dohvatiti to jedno zrno nebeske prašine.

Tužna sam i preponosna. Naučila sam tako, sakrivati dušu i ne prositi.

Iz svega toga izvukla sam dobru staru pouku: ljepše je ljubiti nego biti ljubljen. I slobodnije. Nisam se sjetila spustiti u slatko zarobljeništvo potrebe za malo ljubavi, nisam to nikada naučila, oprosti mi to. Još sam pomišljala u sebi da je to tvoja volja kako bih te lakše prihvatila kada me pozoveš, kako bih spoznala razliku između ljubavi i ljubavi.

Malo sam zamjerala svetom Augustinu što upotrebljava izraz 'ljubav prema pogrešnim i zlim stvarima' jer za mene ti pojmovi nisu pripadali u istu rečenicu.

Mogla bih se ispričati i opravdati, ali ti dobro znaš da to ne bi bio pravi put ove molbe.

Ti ćeš me opravdati.

Vjera će me moja spasiti.

12.05.2024. 21:32

Najveći dobitak

 

Kriste, mogu li te poistovjetiti s kršćanskom, Katoličkom Crkvom?

Ne.

Mogu li te odvojiti od kršćanske, Katoličke Crkve?

Ne.

Znam, mi smo tijelo tvoje, tvoj um i jezik, ruke i srce. I kad mi majka Crkva nešto govori, to govoriš ti, ona sva govori sebi i meni ono što ti želiš. U širem smislu riječi. Naravno, ne mora biti doslovno, ali se taj 'doslovno' uzima u obzir prilikom tumačenja Svetoga pisma.

Nakon izvjesnog vremena provedenog u tumačenju, u kontemplaciji i molitvi, postaje mi jasnije zašto mi govoriš: nemoj, ne smiješ, ovo čini, ono nemoj učiniti. Ponekad mi je potrebno više strpljenja u namjerama da bolje shvatim, točnije, egzaktno sve ono što dolazi od tebe iz moga srca, a malo je drugačije od onoga majčina govora. Više strpljenja je potrebno, ali se isplati uvijek.

Najčešće se sve poklapa, i moje srce, i majčino srce.

Rijetko čujem nešto apsurdno, nešto sasvim suprotno od mojih uvjerenja, mada me uvijek iznova iznenadiš. Volim te, vjerujem ti sve i to je ono od čega je sačinjeno to moje vjersko strpljenje.

Svijet si ti stvorio. Svijet je dobar, to mislim i vjerujem oduvijek, ali prije nisam znala kako svijet izgleda loš ponekad, kada je teško, u nevoljama. Nisam znala kako se to dogodi. To je uglavnom naša ljudska isključivost od koje se nastojim odvikavati jer – ti si uvijek u pravu.

Nije loše ako netko dobije veću, a netko manju nagradu za mnogo svoga truda. Što mene briga ako si ti tako dobar prema nekome tko se manje zalaže, a dobije ono za što se ja jako požrtvovno borim?

I kada na taj način promatram svijet, vidim da sam na dobitku i uvijek imam dojam da sam na najvećem dobitku.

Jer ti svakoga od nas ljubiš najviše na svijetu, na nebu i na zemlji.

Tebi je sve moguće. 12.05.2024. 18:40

13 »Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? 14 Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. 15 Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’« Mt 20,13-15