Lomljenje Kruha i Riječi

 

Kršćanstvo cijeni milosrđe, odnosno milostinju.

Između ostaloga, davanje sitnog novca prosjacima ustaljeni je kršćanski običaj.

Također i svaka mala pažnja prema bolesnicima iz naše okoline znači ljudima puno. Ne moraju niti biti bolesnici, ali pokazivanje razumijevanja, boljeg ili slabijeg, prihvaća se kao dobra namjera.

Mnogima učinimo nepravdu, a da toga nismo svjesni, to je pitanje savjesti koja nije možda uvijek budna i na oprezu. Tada se događa da se netko uvrijedi ili nasrdi, odnosno da demonstrativno odmiče od osoba koje su bile nepažljive. To je dovoljno da okolina upozna što je to što smeta ili vrijeđa neku osobu, naročito su kršćani senzibilizirani ako se radi o bolesniku ili starcu. I tako se sve popravi i sve dođe na svoje mjesto.

Bolesnici smo gotovo svi.

Ali postoje oni koji čak ne mogu redovito pohađati susrete zbog bolesti. Oni su rado viđeni kad se pojave u zajednici.

No, ima i ljudi koji nisu uvijek u zajedništvu vjere, nade i ljubavi i nisu senzibilizirani za okruženje, za grupu koja se inače viđa redovno godinama na slavljima. Oni nisu dužni znati sve o svima, ali su prilagodljvi jer tu se radi o istom Kruhu i o istoj Riječi koja se lomi na slavljima Euharistije.

Zbog toga i postoji takva senzibilizacija u zajedništvu jer je ono jedinstvo Tijela i Krvi Kristove, ali i jedinstvo Riječi koja se čita i propovijeda; zato kažemo da zajedno „lomimo Kruh” i da zajedno „lomimo Riječ”.

Lomiti Riječ nije isto što i razgovarati o Bogu ili moliti, razgovarati s Bogom negdje izvan crkvene dvorane za slavlja. Lomiti Riječ znači promatrati određene odjeljke Svetoga pisma, čitati, pozorno slušati i držati o tome propovijed u kojoj se pročitano razmatra. Bez lomljenja Riječi slavlje je okrnjeno, gotovo kao da bi bilo bez lomljenja Kruha, samo priča i molitve.

Euharistijsko slavlje hrani dušu, duh i tijelo, i um, i podaruje obilje Milosti Isusove i ljubavi Boga Oca u Duhu Svetom. U tome milosrđu Bog daje svakome, nekome više snage, nekome bolje razumijevanje, nekome znanje o vjerskim pitanjima i mnogima istinski, Kristov mir.

Katekizam KC:

96 Što je Krist povjerio apostolima, to su oni, propovijedanjem i spisima, po nadahnuću Duha Svetoga, prenijeli svim naraštajima, sve do Kristova slavnog povratka.

KKC 97 „Sveta predaja i Sveto pismo sačinjavaju jedan sveti poklad riječi Božje”. U njemu, kao u kakvom ogledalu, putujuća Crkva promatra Boga, izvor svih njezinih bogatstava.

KKC 98 „U svom naučavanju, životu i bogoštovlju Crkva postojano održava i svim naraštajima prenosi što ona jest, sve što vjeruje.

KKC 99 Sav Božji narod, na osnovu svoga nadnaravnog osjećaja vjere, neprestano prima dar božanske objave, u nj sve dublje prodire i potpunije po njemu živi.

Ima li među vjernicima nesposobnih bolesnika, zajednica im pomaže u lomljenju Riječi, ali u prvom redu to je lomljenje i dijeljenje te međusobno primanje ljubavi, vjere i nade u jedinstvenom zajedništvu milosti Gospodina našega Isusa Krista i ljubavi Boga Oca u zajedništvu Duha Svetoga. 17.01.2024. 10:21

Plodni dani

 

Dočekat ću osvitaje,

ali neću znati ptica,

nova dana naziraje

što mi plode poput klica,

polegnutih zdravom tlu.

Pustoj zemlji dođe rub,

a na njemu nađoh tu

blagi stih i govor grub.

I bez opisa, slikovitosti,

ostajem što jesam,

pjesnikinja od silovitosti,

od leptira praha i od plesa

pahuljica čije tapka vrijeme.

Prekrit će me snjegovi na tren,

tada nastat će mi čvrsto sjeme,

znat će Djeva da mi tu je Sinak njen.

Uskrsnut će ova duša s njime

još i prije nego zazeleni;

to je doba koje rasprši me

pa mi stvara duh, sav naseljeni.

17.01.2024. 03:23

Ime nije važno

Krizni dani, kritična stanja,

pogurani izvanjskim i tuđim nalozima,

Kairos su iznenadni stadu.

Progoni su katolička zvanja;

tko sam ja sa svojim jadnim zalozima

da doviknem skupu mladu

kad u meni starost još prebiva?

Bit će dana predivnih i bajnih

kad se srce opušteno smiri,

premda izgleda da još sam više živa

od božanskih riječi sjajnih

iz kojih mi novo obećanje viri.

Tko sam ja sa svojim oproštenjima,

sjećanjima na poganstvo snažno,

obraćenica na pola životnih mi sati?

Meni patnja nije isto što i njima,

tolerancija zbog koje nije važno

kakva razlika je duša što ne pati.

Bacila sam u more si tijelo,

ostala bez daha što ga tražim,

gotovo sam lovina za bijele psine.

Zar da žalim što se nije htjelo,

zar da plačem, zloduhe da snažim?

Il' da slušam kako laže već kad zine?

Crna lista nije za mene domena,

tu me nije briga ni za ljubav, ni za grijehe

jer mi Bog moj daje, a svi ljudi manje.

Doziva me svjetlo, mada već sam snena,

neprekidno šalje meni nove lijehe

da obrađujem to novo nečije imanje.

Presuda je pala, primam ju bez pogovora

iako zaslužih bar obrazloženje.

Grijeh bi bio, ponijela sam, ali je prelako,

to što na križ nekom sliči odozgora.

Nije mi ni bitno to raspoloženje,

ime nemam pa da moram čuvati ga jako.

16.01.2024. 23:50

 

Ljubav prema neprijateljima

 

Čovjek se svaki dan promijeni zauvijek.

Ponekad sasvim malo i neprimjetno.

Ali nakon mjesec dana takvih promjena, postaje malo vidljivo čovjeku da se mijenja nepovratno.

Obraćenje je dobro kada ga Bog duši da. Vjerovanje Evanđelju, Radosnoj vijesti o Isusu Kristu.

Bog nas ljubi, ne želi da stradamo.

Bog nas ljubi prvi i nalazi nas kako bi nas pozvao na obraćenje, poslao na službu.

Mi ljubimo jer Bog ljubi prvi nas.

Ali očekuje da i mi ljubimo prvi, da ljubimo bližnjega kao samoga sebe.

Da ljubimo naročito one koji nas ne ljube.

Ako ti susjed ima zlo na sebi, provjeri to. Zlo se optužuje, ali susjeda se mora poštivati.

Ljubav ne može biti zabranjena.

Ali postoje ljubavi prema krivim stvarima, pogrešnim uvjerenjima.

Najčešće činimo početničke pogreške kad želimo ljubiti:

Ljubimo osobu koja nam nije samo susjed, nije nam neprijatelj, ali ta osoba A ne može nas ljubiti jer mi ljubimo, između ostalih bližnjih, još i osobu B. Štoviše, osoba A zahtijeva i očekuje od nas da jednostavno odbacimo osobu B kao dokaz da ljubimo tu osobu A.

Jer ljudi još nisu naučili da se ljubiti može bližnjega, susjede, ljude poštivati na sve načine, sve ljude. Zato jer su dio čovječanstva, dio naše velike obitelji, a također su u ljubavi i nadi Boga našega, braća naša i sestre naše.

No, Bog ljubi svakoga drugačije, ni više, ni manje, nego drugačije – najjače, najviše, jedinstveno. To je stoga što smo jedinstveni mi, svi mi, ljudi.

Ni čovjek ne ljubi svakoga jednako, na isti način.

Osim svega, zar se ljubav mora dokazati, ljubav među nama, ljudima?

Možda... ne možda nego sigurno mnogi mi imamo pogrešnu predodžbu o ljubavi. Da, to je sasvim evidentno.

Za Valentinovo ljudima su puna usta ljubavnih riječi.

Momak i djevojka izlaze u neku avanturu, ljubavnu avanturu, časte se, sanjaju i ljube jedno drugo.

No, sutradan kao da je čarolija nestala. Momak se sav izgubi, a djevojka ni sama ne zna gdje je.

Valentinovo je dan ljubavi.

Ali kršćanstvo je život ljubavi, svaki dan.

Kršćanstvo je ljubav u vječnosti jer drugačije nije uopće riječ o ljubavi, o poštovanju, o požrtvovnosti.

Riječ je, na žalost, često o bludu, pohlepi; požudi očiju i srca. To je ono zlo koje je potrebno osuditi, ali tako da poštujemo i momka, i djevojku.

Ljubav ima i drugačije neprijatelje: ljubomoru, nezdravu ljubomoru ili, još gore: zavist, i to neku drugačiju zavist koja nema veze s konkretnim događajima nego se sakriva u dubini neke duše koja možda nije svjesna da je zlo došlo na nju. Zavist u poslovnom smislu, zavist u općenito društvenom ili političkom smislu, zavist koja u ratu postaje mržnja itd.

Zavist se odražava na ljubavne, prijateljske i obiteljske veze.

Kada čovjek dovoljno ne poštuje kolegu ili kolegicu, svaka sreća je smetnja, i na svaku pomisao o ljubavi koja postoji među kolegama i kolegicama javlja se zavist, djelotvorna mržnja.

Netko je jednom rekao: daj čovjeku moć pa ćeš vidjeti kakav je.

Ako mrzitelj iz zavisti ima moć (a ljubavi očigledno nema dovoljno), tada dolazi do ozbiljnih nereda, nedopustivih nedjela.

Zato ratujemo. Ljubimo sve drugo, samo ne ljubav. A Bog to gleda, gleda i plače. Bog je Ljubav, daje čovjeku slobodu samostalnog odlučivanja. Bog je Istina kojoj se ništa ne može sakriti. Naročito Bog teže doživljava našu međusobnu zavist i mržnju.

Ako te Gospodin pozvao, tada se čuvaj zavisti. Ako si se krstio, ako si kršćanin, čuvaj se grijeha, to jest, nepravednog bogaćenja, prevelike moći kojoj možda nisi još dorastao (u ljubavi), čuvaj se bluda, obrati pažnju na pogrešno usmjerenu ljubav prema bogatstvu, moći ili prema upravitelju kojemu moraš biti poslušan, mada ti upravitelj ne upravlja kako valja.

Nije lako ostaviti dobar posao i postati siromah, naročito ako imaš obitelj koju uzdržavaš, puno male djece. Jer nitko te odjednom neće poznavati. Državne institucije su nemoćne, šalju ljude u Caritas, ali i tamo postoje kriteriji.

Danas je to učestala pojava, više nego nekada. Kao da se čovjek mijenja na gore. Upravitelji ti nude blagostanje u tvom zanimanju, ti utemeljiš na tome svoj život i tada te ucjenjuje svatko tko je bliži upravitelju jer, naravno, upravitelj ucjenjuje svoje ljude.

Teško je to. Lako ti presahne ono malo ljubavi ili entuzijazma koje si nekada imao. Moraš odlučiti, donositi ozbiljne poslovne odluke i odlučivati o životnim okolnostima. Tada lako žrtvuješ neke ljude kojima si ti upravitelj, izbaciš ih na ulicu, ucjenjuješ ih, prenosiš na njih krivnju za svoja nedjela. I zavidan si jer će se ti mali ljudi bolje snaći nego ti, neće zaboraviti ljubiti.

To su odluke.

To je Isusova radosna vijest.

Obrati se Bogu koji te čuva i štiti i sačuvaj si obitelj jer njima ionako nije do grijeha nego do ljubavi.

Osim toga, izgleda kao neka duhovna lijenost kada duša nije voljna potruditi se oko bližnjega, čak i u obiteljima. Tu je ljubav na velikim kušnjama. Potrebno je trpjeti članove obitelji gdje su svi svaki dan čitav dan na okupu.

Čovjek poželi samoću.

Može se duša i u samotnosti obratiti, ima toliko toga što se mora popravljati, ljubav, marljivost, budnost, prisebnost, razmatranje. To za neke ljude može biti veoma značajno i učinkovito, samoća.

Ali ne smije se čovjek naviknuti na samoću pa da nema nikoga koga bi ljubio, s kim bi dijelio suzdržavanje od grijeha i trpljenje. To Isus nije rekao nikada. Nije rekao da budemo sami zato što ne znamo ljubiti već nas šalje bližnjima, uvijek. 16.01.2024. 20:46

Ali ipak se povlačio često na osamu i molio, razgovarao s Ocem nebeskim.

»Nego, velim vama koji slušate:
Ljubite svoje neprijatelje,
dobro činite svojim mrziteljima,
28 blagoslivljajte one koji vas proklinju,
molite za one koji vas zlostavljaju.«

29 »Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. 30 Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj.«
31 »I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.«
32 »Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. 33 Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. 34 Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati.«
35 »Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima.«
36 »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.« Lk 6,27-36

Blago milosrdnima

Danas si me primio u svoje dvore,

danas si mi otvorio širom vrata

i prepoznao si dvojbe što me more;

niti jedna misao ti nije nepoznata.

Danas pustio si me na tu razinu

gdje se duša izdiže iz dna i jada

da mi se svi gorki sni rasplinu,

umišljaji strašni bez ikakva sklada.

A ja hvalim, Kriste, tvoju veličinu,

tvoje čovještvo i meku dušu hvalim

jer si razotkrio, zaliječio opeklinu

da te uvijek, Spasitelja, slavim.

Mojoj tuzi bio utjeha si, suzama mi cilj,

hrlile su ruke moje u naručje sveto,

ali i pred sudište mi bilo stati milj

da se vidi, da se čuje to što nije kleto.

Milosrdno Srce, razuman si ti u pravu

i u pravednosti nema tebi, Bože, ravna.

Duša čovječja ti uzdiže sve sne na javu,

a božanska presuda ti riječ je pravna.

Nisi dao da se branim već da milost tražim,

da me poniznosti Majke ti pridružiš

pa da opravdaš me vjerom kojom se ublažim

i da mir mi svega zajedništva pružiš,

mada znaš za moje boli i za mane, i poroke.

Sad me puštaš u taj svijet bez ideala

gdje je rat u srcu koje mrzi i ne čuje proroke,

ali svi će oni klanjati se kao stada mala.

Konjanike snage si u ponore strovalio,

ulizice moći spuznule su sve u drač;

i u savjest svakog srca sudom si provalio,

izrekao presudu si, strašnu kao mač.

Blagoslovljen budi, Sine, s desna Bogu,

i Milino što na prijestolju ti slavnome zavlada!

I na svodu nebeskome gledaš nas u rogu

smilovanjem svojim kojemu se svaka duša nada.

16.01.2024. 14:43

 

Hvalospjev Izaijin - Tjeskoba umirućeg i radost iscijeljenog

 

Govorio sam: U polovici dana svojih *
    ja moram otići.
Na vratima Podzemlja mjesto mi je dano *
    za ostatak mojih ljeta.
Govorio sam: Vidjet više neću Gospodina *
    na zemlji živih,
vidjet više neću nikoga *
    od stanovnika ovog svijeta.

Stan je moj razvrgnut, bačen daleko, *
    kao šator pastirski;
poput tkalca moj si život namotao*
    da bi me otkinuo od osnove.
Od jutra do noći skončat ćeš me, *
    vičem sve do jutra;
kao što lav mrska kosti moje, *
    od jutra do noći skončat ćeš me.
Poput laste ja pijučem, *
    zapomažem kao golubica,
uzgor mi se okreću oči, *
    zauzmi se, jamči za me.

Ti si spasio dušu moju od jame uništenja, *
    za leđa si bacio sve moje grijehe.
Jer Podzemlje ne slavi tebe, *
    ne hvali te Smrt;
oni koji padnu u rupu *
    u tvoju se vjernost više ne uzdaju.
Živi, živi, jedino on te slavi kao ja danas, *
    otac naučava sinovima tvoju vjernost.
U pomoć mi, Gospodine, priteci, *
    i mi ćemo pjevati uz harfe
sve dane svojega života *
    pred Hramom Gospodnjim.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Iz 38,10-14. 17-20

Izvan srca

 

Pjesma kao ljubavnička

donese nam cvijeće, voće,

nije udarnička, upravnička,

radi mira stihovati hoće.

Ljubim tebe i tako te slavim,

duša odlazi mi pod nebesa

i visoko gore tada ti se javim,

a ti dušu čitavu pretresa.

Sanjala sam da je bio progon,

Bože moj, sve u crnoj boji.

Agonija kao nevidljivi pogon,

a Svetica na lomači stoji.

Bliski ljudi tiho pogledaše,

a ja spavam, snivam lako.

Preda me se svi poredaše,

tužno, muklo, bilo kako.

Kao da ja spasit mogu,

poglede su usmjerili na me

da se predam svome Bogu

jer je bilo zgodno vrijeme za me.

U taj čas je rađala me mati,

i to buđenje je bilo lijepo.

Nisam mogla tada znati

da će opet gledati me, slijepo.

Ali ljubav moja topla ojačala

kao blagoslov i melem nekoj rani.

Bol sam hladnu podnašala,

a Bog dođe pa mi reče: „Stani!

Ja sam, nemoj strahovati,

to te moja pjesma grije

jer ja čekam svatovati,

a vrijeme još nije.”

Sad se pitam imam li ja srča

kad sve tako vedro gledam,

mada svijam se od grča:

radi mira da se predam.

15.01.2024. 22:10