Otac istinske vjere i duhovnosti

 

Abraham nije imao srce kameno, srce slijepo za milosrđe.

Naprotiv, mada bijaše živio u izobilju i bogatstvu, u plodnosti stočarstva i zemaljskih polja, on je svom svojom dušom i snagom tražio nešto što bi ispunilo njegovo srce, što bi ga zaista učinilo istinski sretnim i zadovoljnim.

To nešto očigledno nije bilo samo bogatstvo. Abraham u svome izobilju nije otvrdnuo.

Volio je Saru, i ona njega, imali su veliku obitelj, pleme, ali nisu imali svoje potomstvo koje su žarko željeli. To je bilo u prastara vremena. Nije bilo 'pro choice' ideologije, već je postojalo obilje života.

Bog ne dade Abrahamu ni sina, ni kćerku. No, Abraham nije zbog toga očajavao, mada bijaše s godinama sve više tužan i sve više se mirio s tom činjenicom da neće imati nasljednika. Volio je samo Saru i nije htio nikoga drugoga, niti jednu drugu ženu. Tako ostariše Abraham i Sara, ali im srca bijahu meka i milosrdna.

U plemenu se vjerovalo mnogim bogovima, ali niti jedan ih nije zaista usrećio. Poslije se vidi, Abraham je bio velikodušan, nije se srdio i nije jadikovao. Volio je svog nećaka Lota i njegovu obitelj.

Čovjek se osjeća kao mrtav kada mu vene nada koja, kažemo, umire posljednja. Ta, i Sara bijaše već starija nerotkinja.

Abrahamova čežnja za potomstvom je sigurno otvorila mnoga pitanja o drugim ljudskim težnjama, vjerojatno se Abraham pitao zašto ima sve, a ništa mu toliko ne znači koliko bi mu značilo da Sara i on postanu roditelji. Vjerojatno se pitao o nepoznanicama života, o smrti, o svim tim božanstvima.

Tako ljudsko srce postaje više otvoreno za tuđa srca. Čovjek upozna sebe, a na taj način upozna i druge ljude, zavoli ljude, razumije ih, naročito u nevoljama. Kao da se čovjeku nakon dugih godina posebno razvije istančan sluh u srcu.

I ako čovjek ne nađe odgovore na svoja velika životna pitanja, postaje osjetljiv, osjećajan i kao bolestan od čežnje.

Tada je Abraham konačno čuo i Božji glas, glas Boga nad bogovima, jednoga i pravoga Boga.

„Jahve reče Abramu: »Idi iz zemlje svoje,
iz zavičaja i doma očinskog,
u krajeve koje ću ti pokazati.
2 Velik ću narod od tebe učiniti,
blagoslovit ću te,
ime ću ti uzveličati,
i sam ćeš biti blagoslov.
3 Blagoslivljat ću one koji te
blagoslivljali budu,
koji te budu kleli, njih ću proklinjati;
sva plemena na zemlji
tobom će se blagoslivljati.« (Post 12, 1-3)”.

To je bilo prvi puta da se Gospodin objavio nekome radi utemeljenja i poziva samo izabranih u svoj narod. Prvi bijaše Abraham, otac naroda koji hoda u vjeri u jednoga i jedinoga Boga.

Tako je započela istinska vjerska povijest čovječanstva.

Abraham je hodao i živio s Gospodinom i nakon toga upoznavanja sklopi Bog savez s našim prvim vjernikom i ocem buduće kršćanske vjere.

„Poslije tih događaja Jahve uputi Abramu riječ u ukazanju: »Ne boj se, Abrame,
ja sam ti zaštita;
a nagrada tvoja
bit će vrlo velika!«
2 Abram odgovori: »Gospodine moj, Jahve, čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez poroda; kad je mojoj kući nasljednik Eliezer Damaščanin? 3 Kako mi nisi dao potomstva« – nastavi Abram – »jedan će, eto, od mojih ukućana postati moj baštinik.« 4 Ali mu Jahve opet uputi riječ: »Taj neće biti tvoj baštinik, nego će ti baštinik biti tvoj potomak.« 5 Izvede ga van i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.« 6 Abram povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost. (Post 15,1-6)”.

Tada, po svojoj vjeri i po svome vjerskom sluhu, sluhu za Boga, i po svome gledanju, odnosno svome svjetonazoru Abraham bijaše dostojan Božjih obećanja, onih o potomstvu do kojega je Abrahamu bilo jako stalo. No, ipak je bila za takvu vjeru potrebna i hrabrost, to jest duhovna čistoća, čistoća života, čistoća srca.

Gospodin je ispunio svoja obećanja sve do sada, od Sare i Abrahama razvio je vjersko potomstvo koje je sam sebi namijenio i vjerski izabrani narod kojega je Bog sebi stekao.

Na taj način vjera u jednoga Boga opravdava čovjeka koji, mada grešnik, postaje po svojoj vjeri pravednik pred Gospodinom. U tom slučaju Bog postaje hridina i uzdanica svakom vjerniku, više nego bilo kome drugome i bolje od bilo kojega zakona, čak i Božjeg zakonskog okvira što ga je Bog sam svome narodu postavio.

„U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem narodâ mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo (Rim 4,18)”.

Ogromno je potomstvo Abrahamovo, ne samo zbog te njegove početne vjere već zbog toga što Gospodin izvede svoj izabrani narod, a iz toga naroda izvede svoga jedinorođenoga Sina, Isusa Krista da ne pogibaju grešnici koji povjeruju u Njega nego da se po Kristu u Duhu Svetome spase i zadobiju vječan i blažen život u božanskom izobilju.

Svaki kršćanin i katolik zna da je Abraham otac i početnik naše vjere koja nas čini pravednicima i u kojoj možemo Krista moliti za čisto srce jer to je preduvjet i posljedica istinske duhovnosti i vjerskoga života. 21.10.2023. 02:49

„Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide (Heb 11,8)”.

Izgubljene riječi

 

Svi ratovi ova svijeta

nose svoju mladost

u dubine i provalije.

I za tiha ili mirna leta

gdje se hvali radost,

događa se što se ne smije.

Naš je zborio nam Stvoritelj

da je svima nama ista Žrtva,

Bog nam sve živote platio.

Sjećaj se da je Upravitelj,

da je bio kao zemlja mrtva,

da je za tu našu djecu patio.

Tamo gdje i teror vlada,

Bog te kuša, tmina provocira,

a ne čovjek, neba vrijedan.

Riječ je Boga naša nada,

obećanje koje duše dira,

Osvetnik je samo jedan.

Eh, da nisi bio tako dugo mlak,

ne bi bio potrebit sva spasa,

ne bi sada gledao što gledaš.

Da si studen kao zimski zrak,

ne bi narod ostao bez glasa

što mu pravi primjer ne daš.

I sad, kada vatre plamte,

ti još uvijek tu ne goriš

od te borbene ti snage.

Stope tvoje zlo ne pamte,

okolišaš umjesto da progovoriš

da sačuvaš duše drage.

Bog nam uskrsnuće sprema,

nekima se hoće smilovati,

zato nam je posudio Ime.

Ali mlaka što čistoće nema

brzo daleko će ispljunuti

da se pomiri sa svime.

Smiluj nam se, blagi Bože,

i nauči kako da te moli

svatko čije srce Tebe traži,

kako milosrđe biti može,

kako gori onaj tko Te voli,

kako pravda duše snaži.

20.10.2023. 16:38

Isusovi pravednici

Katolička Crkva je narod koji živi u vjeri i od vjere kršćanske i katoličke, Isusove, opće i univerzalne, apostolske i svete, jedne i evanđeoske. Po toj vjeri i u toj vjeri njezini pripadnici slave sakramente kojih ima sedam.

Katolička i kršćanska vjera, vjera u Gospodinu Isusu Kristu jest ona koja uči vjernika razboritosti i promišljanju, više šutnji i molitvi nego dugačkom pripovijedanju te takvom načinu života, prema tome i djelima koja se čine u dubokom uvjerenju u Boga i Sina Njegova u Duhu Svetom.

Vjera o kojoj se govori je živa vjera, ispunjena životnošću i životnom dubinom i razlozima, ona je život veći od života, to jest vjerski život koji nije kao zemaljski već je nešto dublje i više od toga, više život, više ljubav i nada.

Katolici vjeruju da su grešnici, ispovijedaju svoje grijehe Bogu koji im grijehe oprašta te ih na taj način opravdava po vjeri i vjerskom načinu života i po sakramentalnom životu. A tako opravdani od Boga, katolici uvijek počinju svoj novi život ispočetka u svakodnevnom obraćenju od grijeha i prema svome Bogu. Tako su i posvećeni za nebeski život i tako ih Isus vodi do uskrsnuća poslije smrti, i to do uskrsnuća na vječan život koji je blažen upravo zato što su pravednici koji su to postali zahvaljujući svome vjerskom životu, odnosno vjeri u Isusa Krista.

Zato sveti Pavao tumači u svojoj poslanici Rimljanima:

„Što ćemo dakle reći? Što je Abraham, otac naš, našao po tijelu?

Doista, ako je Abraham po djelima opravdan, ima se čime dičiti — ali ne pred Bogom.

Ta što veli Pismo?

Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost.

Onomu tko radi ne računa se plaća kao milost, nego kao dug.

Onomu tko ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, vjera se uračunava u pravednost,

kao što i David blaženim proglašuje čovjeka kojemu Bog uračunava pravednost bez djelâ” Rim 4,1-6

Ovdje Pavao lijepo i sažeto tumači da dobra djela bez vjere u Isusa Krista ne mogu biti dovoljna za spas jer su vjera i sakramentalni život spasenje vjernika. Ne mora čovjek biti ništa posebno i ne mora učiniti ništa veliko da bi se spasio i dospio u slavu Boga. Kao vjernik, živi od toga da bude ponizan kako bi samo svoga Boga slavio jer kad slavi Gospodina, vjernik dobiva slavu na dar, i milosrđe, i pravednost.

Pitanje ostaje zašto Pavao veli da se plaća zemaljska računa kao dug. Bez obzira kako zaradio svoju zemaljsku plaću, ona vjernika ne može dovesti u nebo, u blažen život. Također, ako netko radi za plaću, on je i zaslužuje, ali ako radi zbog svoje vjere, plaća ga čeka obilna na nebesima. Tako za vjernika koji zaradi svoju plaću to nije vjerski dobitak pa stoga daje milostinju ako mu ostane, a ako nema dovoljno pa ipak daje milostinju, tada opet nije dužan Bogu nego ga čeka obilna nebeska plaća za čovječnost.

To milosrđe ne može se samo tako naučiti, ono se čini iz uvjerenja i s uvjerenjem da se čini božansko dobro jer Gospodin je učinio toliko dobroga vjerniku koliko mu vjernik ne može nikada uzvratiti, ali ga Bog posvećuje za nebeski život jer živi i radi po svojoj vjeri u Isusa Krista i, kao takav, pristupa sakramentu Euharistije i ostalim sakramentima.

To što se vjera uračunava u pravednost, ne znači da čovjek smije ljenčariti već to samo znači da se nikakvim dobrim djelima ne može kupiti vječni život.

Ako vjernik ima dvojbi u svom vjerskom životu, on to rješava molitvama i razgovorom s Gospodinom gdje mu Isus otkriva više nego što bi vjernik mogao sam dokučiti i spoznati, bez Božje pomoći u Duhu Svetomu. Tako se vjernik i za svoje licemjerje može ispovjediti u sakramentu Pomirenja ako sumnja da nije dovoljno dobar, čist ili iskren. 19.10.2023. 22:12

"Blago čovjeku komu Gospodin ne ubraja krivnju." Rim 4,8

 

Hosana

 

Volim taj trenutak

kada Te blagujem

jer to traje i postaje veće.

U srcu mi vrutak

što ga oplakujem

suzom radosti i sreće,

neopisivim ganućem

kao obilnom poplavom

koja bešumno i lako klizi

po mom duhu vrućem.

Oduševljena tom pojavom,

odmah gubim razlog brizi.

I ne mogu tada žuriti,

mada ovo vrijeme leti,

u svoje me jasle vraća,

a ne želim samo juriti.

I ništa mi ne prijeti,

to je tako slatka plaća

za to malo praštanja

i naklonosti drage.

Ljubim Tvoje težnje

protiv najvećih maštanja,

a te Tvoje oči blage

bude moje vječne čežnje.

Dušo Krista moga,

Ti mene posveti

svojom pažnjom.

Snagom Duha svoga

zlobu osujeti,

rastavi me s kaznom.

Tijelo Isusovo, spasi

u visinama i dolje,

svakog dana i minute.

Jakim zovom se oglasi

gdje mi slušno polje

da Ti čujem skute

pa da odanost obećam

i da kleknem

u tom času bajnom,

Križa da se sjećam

i da sve Ti reknem

u trenutku tajnom.

19.10.2023. 18:44

Tko vjeruje u dobro?

Jesmo li zaslužili mir?

Da li zaista želimo mir?

Jesmo li potražili spas?

Jesmo li uopće pomislili da nam je spas potreban?

Jesmo li promišljali o tome kako dolazi mir ili kako postoji i ostaje?

Jesmo li u nevolji?

Jesmo li primijetili da nas nevolja potiče na promišljanje o spasu i miru?

Sretan je onaj tko ne mora o tome razmišljati, ali ipak je nesretan jer o miru i spasu ne razmišlja jer tada čovjeka obuzima obijest. Upravo zbog obijesti, ali i zbog prestiža nastaju nemiri i propast.

Rijetki zaista razmišljaju kako doći do mira.

Prije će misliti na umiranje, na opasnosti koje će doći, na propast koja će zahvatiti sve.

Jer, evo, lako vjerujemo u zlo.

Tko vjeruje u dobro?

Čovjek će i u smrt radi svoga prestiža, zemaljskoga prestiža i ciljeva.

Ali neće postići nikakav uspjeh zbog toga.

Vjera nije iluzija i nije bijeg.

Ako vjeruješ, vjeruj u ono što stvarno ima smisla.

Vjeruj u dobro, u dobar život, u ljubav.

Tko u Isusa vjeruje, ako i umre, živjet će.

Tko Isusu vjeruje, živi zauvijek.

A Isus je Život, Istina i Pravednost, Ljubav i Sloboda od grijeha, Sloboda za dobar život.

Nije svako uvjerenje ispravno, nije prava vjerska osobnost.

Čak i kada svi oko nas vjeruju isto što i mi, ne mora biti da je većina u pravu, da pravilno razabire što će vjerovati. Ako je dobro, znači da je pravilno. Ako ne vrijeđa ni mene, ni tebe, ni njih, znači da je pravilno.

I nije ljubav i odanost u tome da oponašam sve druge oko sebe i da idem u smrt radi tih drugih jer su mi drugi tako rekli, jer drugi tako vjeruju.

Gospodin Isus je jedinstven, On nije samo propovjednik narodima, On dolazi u srce svakoga pojedinca i u tom srcu traži nešto dobro, nešto što se odaziva na pitanja o dobroti, pravednosti i slobodi za svakoga, to jest na pitanje o ljubavi prema čovjeku i čovječanstvu jer zna da je povezano s drugim ljudima i da se ne može odvojiti na taj način da se sam spasi, a drugi da propadnu.

Jer, kako bi to bilo da se spasim samo ja?

Da me ni za koga drugoga nije briga?

Dakle, čovjek i čovječanstvo je tu sve dok ne nađe konsenzus, zajednički dogovor. Ne moramo se oponašati, moramo se dogovarati.

Adam i Eva se nisu dogovarali, jedno je bilo povodljivo za onim drugim.

Ne odlučuje samo Adam i ne odlučuje samo Eva.

Odlučuju u dogovoru.

A što ako se dvoje ljudi ne može dogovoriti?

Tada će i dalje ratovati, ali će i dalje kvariti svoje srce.

I dalje će izmišljati pravila, puno pravila za svaku situaciju, za svaki problem, izmišljat će zakone protiv nevolje, ali nevolja uvijek dođe prije nego što se sastavi linija obrane.

Ne smijemo misliti da mi sami bolje znamo nego oni drugi jer to nije istina. Drugačiji smo, ali nismo ni bolji, ni gori.

Naravno da ćemo se obraniti u Gospodinu kada nas napadne nasilje ili laži i prevare, zavodljivosti koje dolaze od oholosti i požuda očiju i srca.

Ali poslije nama mnogima nikada nije jasno što je taj drugi zapravo mislio i želio postići. Mislimo da znamo, sudimo po sebi i svojim pojedinačnim iskustvima, ali to ne mora uopće biti tako kako nama izgleda. Jer, svi smo ponekad oholi ili nasilni, pogotovu prema slabima. Nemamo razumijevanja, ubijamo riječima ili ponašanjem.

Između ostaloga, Adam i Eva nisu uopće razlikovali istinu od laži.

Niti mala djeca to ne znaju, moraju naučiti što jest istina, a što nije i moraju naučiti da ono što nije istinito zapravo smeta i ne da nam mira i ne vodi nas u spas. Zato je maloj djeci posebno potrebno iskustvo ljubavi, emotivni odgovor.

Ali i kod male djece postoji glas savjesti, i to jači i ispravan glas savjesti. I djeca znaju kada nešto nije u redu.

To je prvim ljudima prva lekcija, ali čovjek je još uvijek nije naučio.

Nije osluhnuo i kušao ljubav Kristovu. 19.10.2023. 16:23

„Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin.

Blago čovjeku koji se Njemu utječe.” Ps 34:8

 

gordanatomljanovic: Rađanje vjere

gordanatomljanovic: Rađanje vjere:   »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!” Iv 14,1 Vjera je Božji dar. Ona se uvijek iznova rađa i sve ...

Živi spomenici

 

Najljepša je zemaljska uspomena na nekoga tko je činio velika djela ona koja postoji u obliku zaklade.

Kakva su uspomena i sjećanje spomenici, kamena obličja i portreti, tako beživotni, tako zarobljeni?

Jesu li to žive uspomene, jesu li to zaista iskrene uspomene?

Imamo križeve. Imamo simbolične kamene i druge kulturne građevine.

Čovjek sa svojom slobodnom voljom može čitava života činiti dobra djela. Ili koji put i pogriješiti. Ili učiniti neka zlodjela.

Ali poslije odlazi, poslije smrti. Tada više ne može odlučiti, ne može birati što će učiniti, hoće li ići lijevo ili desno, naprijed ili nazad.

Može otići gore, u nebo ili dolje, u pakao, ali ne svojom voljom i odlukom. Poslije smrti više ne biraš svoj put, nego te tvoj put ponese i odnese.

Zamisli čovjeka koji je za života učinio velika dobra djela. On je vjerovao, između ostaloga, u Boga koji mu dade ta djela da ih može činiti. Po toj vjeri i svojim dobročinstvima odlazi u nebo, u raj, u ljubav Boga. A ljudi ga zarobe za uspomenu u neki isklesani kameni portret. A on tek tada zaista živi, živi nebeski život, izobilje vječnoga života.

Uzmimo da je neka sektaška organizacija podigla spomenik svome vođi koji je puno ubijao, činio zlodjela. Između ostaloga, slijedio je nekog svoga prethodnika, kojega je, uzgred, morao ubiti da bi došao na vlast, i načinio mu kameni spomenik. Može se reći da je ono malo savjesti proradilo pa čovjek načini spomenik i portret kako bi ubijeni uvijek bio tu, u blizini. Za uspomenu i sjećanje.

Gospodin Isus je činio velika djela i mučeničkom smrću je umro, ali ostavio nam je sebe. Još je i poslije tri dana uskrsnuo, utemeljio svoju Crkvu, uzašao na nebo i poslao Duha Svetoga na ljude.

Prije svoje Muke dao je apostolima i svima nama kruh i vino koje je blagoslovio, govoreći: „Ovo je moje Tijelo koje se za vas predaje... ovo je moja Krv koja se predaje za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha. Uzmite, pijte i jedite, činite to meni na spomen.”

Prekrasno.

Jedinstveno.

Svaki put kada svećenik Isusov blagoslovi kruh i vino, Isus dolazi na gozbu kao glavni sudionik, a vjernici Ga blaguju i žive nebeski život. A Isus reče da je to Njemu na spomen, za uspomenu jer je sada drugačiji i da nam ne bi nedostajao. Jer pojavit će se isti i kao najveći Kralj kada opet dođe na zemlju.

Je li Mu potrebno činiti spomenik? Da. Spomenik Mu je svaki Njegov sljedbenik koji svjedoči na dobro svih ljudi. Da ne bi samo ubijali već da izaberu svoj put u nebo dok još imaju tu mogućnost. 18.10.2023. 21:00