Franjevačka duša

 

Duboko u srcu vjerničkome

evo, gori svijeća sanjalačka;

daleko sam bratu svome,

zbori sada duša franjevačka:

ime mi je prekriveno, prašno

jer na zemlji ne postojim

gdje mi čovjekom je biti strašno;

zato križem nebeskim se dojim

gdje sam miljenik i svetac blažen,

odabranik Oca i Matere,

i od braće previše razmažen

pa mi stopa golu ranu dere.

Srce mi je puno svakojakih ptica,

svjetlila mi pjevajuća s nama

i svaka je propjevala zvijezdica

da se nebom hoda s pokorama.

Srž ta govora od svećenika,

to je širok polet i velika duša,

poput slavna tijela ta Obješenika

što Mu kradem križ da me sasluša.

Tako predaje se Bogu, bratu svome

da uzvrati na tu ljubav svojom biti,

da utone mjesto Krista domu tome,

da Mu mogne srce svoje otvoriti.

Siromahu skromni, pristali i lijepi,

sastavljen si od serafskih niti;

glas tvoj cijelu zemlju krijepi

koja tajnu tvoju neće naučiti.

04.10.2023. 20:26

Vjera - onostrana stvarnost

 

Čuti jasnu i glasnu tvrdnju da je Isus uskrsnuo znači to bez loše reakcije i pitanja oduševljeno prihvatiti, u većini slučajeva, a može se i preko toga prijeći s velikom nevjericom i sablažnjavanjem. Trećega načina nema.

Nije samo pitanje vjerujem li to ili ne vjerujem jer to je tvrdnja, vijest o događaju, činjenica.

To je odgovor na sva ljudska pitanja. Na potragu čovječanstva koje ima uvijek samo loša iskustva sa samim sobom. Jer ratovati i mučiti se kroz život, a s puno nade da će biti bolje, to može samo slabo svjestan čovjek. Tko je tako naivan da misli da će sve na svijetu odjednom ili postepeno postati bolje, a dobro zna da čovječanstvo nikada ne uspije pronaći rješenja protiv najvećih zala na svijetu, protiv gladi, bolesti, rata, smrti ...?

Svi, svi smo tako naivni. Jer ne možemo prihvatiti takvo stanje kao redovno i uobičajeno, kao stalno. Jer svi mislimo da smo besmrtni, a nada nam je sažeta u riječima kako se ne zna o tome ništa, ništa o tome što slijedi poslije smrti pa tako izmišljamo mnoštvo religija i kažemo da smo religiozni.

Toliko smo smeteni u tim svojim besmislenim traganjima i životu da nismo sposobni sagledati istinu: život ima smisla jer je Isus uskrsnuo, Božji Sin koji se utjelovio po Duhu Svetom u krilu Djevice Marije i postao čovjekom.

Mnogi će reći kako nisu religiozni jer je religija praznovjerje ljudsko. Ali mnogi drugi umeću stvarnost Isusova uskrsnuća baš pod religiju, kao da je to nešto odvojeno od života, nešto privatno, neko magijanje i vračanje. Odmahujemo na to jer tu pada previše riječi koje su mnogima nekako nerazumljive i nestvarne.

Ali činjenica ostaje, Božji Sin je umro mučeničkom smrću, a poslije tri dana je uskrsnuo.

Eto one nade čovječanstva!

Eto odgovora koji ima smisla jer ljudi se sami neće popraviti, došao je Stvoritelj da nas spasi. Poslao je Sina svoga, spustio se iz daljina i visina, došao s one strane sasvim nejasno za ljude jer „s one strane se ne može stići ovamo”.

To nije čudo, to je Bogu normalna stvar, to je Božja ekonomija spasenja ljudskog roda i svega svijeta. A i ta čuda o kojima se priča, to su također normalne pojave, samo što nisu uobičajene nego se rijetko dogode.

Ništa od toga nije nemoguće, nevjerojatno.

Nemoguće je uporno ponavljati da će sve biti bolje iako se na svijetu već jako dugo vremena nije ništa riješilo.

Moramo se učiti navikavati na Božju svemoć jer Bogu ništa nije nemoguće, to je samo ljudska kategorija, samo ljudska. A znamo kako to ide među ljudima, besmisleno i naopako.

I svi umiru, definitivno. Umiremo zbog te naše mane da nigdje nemamo uspjeha, stvarnog uspjeha i zdravlja, blagostanja i ljubavi. A ipak naslućujemo da nam je to sve potrebno, da naš identitet i život mora imati nekog smisla kao i naš trud i rad.

Mnogi se smješkaju: naravno, pa duša nam je besmrtna.

Kakva nam je korist od tog podatka, jesmo li zbog toga imalo bolji ljudi, ili sretniji? Zar si zbog toga ne dozvoljavamo svašta, nerede, zlobu, zločine jer svejedno će nam duša živjeti. A na koji način, nije važno jer duša je uvijek dobro.

E, pa nije.

Mnogi bi radije totalno umrli, zauvijek, toliko su im životi i duše uništeni. A sve zbog površnog vjerovanja jer duša može biti besmrtna i dobra, ali veća je mogućnost i vjerojatnost da je pohlepna i ohola, zavidna, požudna, zločesta, ljubomorna, ubilačka, a zato je na mukama paklenim gdje je plač i škrgut zubi, kao i do sada u svijetu živih na zemlji.

U tome je velika novost Kristovoga uskrsnuća. Svetac je, bio i ostao, i tako moćan da će zbog Njega uskrsnuti svi ljudi, duše, tijela, duhovi.

Zavisi samo na koji način i s kakvim djelima su ljudi živjeli. Ako su sveti, uskrsnut će na blaženstvo i bit će im vječno lijepo i dobro. Zato i jest nastala vjera kršćanska, za novo nebo i novu zemlju pravednika koji slijede Isusa Krista. 04.10.2023. 15:16

„A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima.” 1 Kor 15,17

Obilna žetva

 

„I obilazio je Isus sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć.
Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnikâ malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.« (Mt 9,35-38).”

Dobri Samarijanci su oni ljudi koji čine razliku, potiču na obraćenje, dovode bolesnike (grešnike) u gostionicu koja služi kao bolnica (Crkva) i potrude se oko svega što je bolesniku potrebno.

Istinski zločestih ljudi, a koji nisu zapravo bolesnici, nema mnogo.

Možda nije takav niti jedan, mada smo svi grešnici.

Problem nastaje kada se neki prosječni grešnici ponašaju inertno i dopuštaju nestašnim kolovođama u zlu da ih povlače za sobom pa se tako zlo umnaža, sve do velikih nereda i ratova, poprima takve razmjere da ni oni najokorjeliji među nama to više ne mogu podnijeti.

Nije Gospodin Isus uzalud tumačio da će suditi svima tek na kraju vremena te da svi ljudi žive zajedno do tada, bez obzira vladaju li se prikladno i nesebično ili ne. Zato nije dobro suditi ljudima na temelju predrasuda već je potrebno donositi sud o pojedinačnim djelima na osnovu utvrđenih činjenica.

Još je više značajno ono što nam Isus govori o obilnoj žetvi. Sama činjenica da je žetva obilna mora nam posvijestiti da imamo oko sebe mnoštvo bolesnika te da smo i sami bolesni, ali da je potrebno grešniku opraštati, bolesnika liječiti i pomagati sebi i drugima da dođu do svjetla obraćenja Bogu Stvoritelju.

Često kažemo da su radnici u žetvi zapravo apostoli, odnosno svećenici Kristovi. Potom kažemo da svećenici predstavljaju Katoličku i kršćansku Crkvu kao da mi, kršćani laici nismo obavezni pomagati bolesnicima. Otići u žetvu, dovesti nekoga pred sakramente. Jer, govori Gospodin, žetve je mnogo, nisu samo rijetki privilegirani. I ovce su bez pastira, kaže Isus, a s pastirima je potrebno surađivati, ne samo ih površno oponašati.

Problem nastaje kad se mnogi kršćani ponašaju povodljivo umjesto da se konzultiraju s Gospodinom, sa Svetim pismom.

Žetve je mnogo, to ne bismo smjeli smetnuti s uma.

Radnika je malo, to nisu samo svećenici, radnici su svi kršćani.

Ali, veli Gospodin, radnika je malo.

U prvom redu roditelji se rijetko sjete odgajati svoju djecu za možebitno buduće svećeničko zvanje. Često obitelj služi djeci kao ne baš dobar primjer u svom ponašanju. Na žalost, mnogi niti nemaju djece, a nemaju niti veze kao što je brak, najsvetija veza koja postoji.

Mnogi su kršćani pri sakramentima iz navike.

Mnogi imaju neko svoje evanđelje, a ne Isusovo.

Preostali dijele ljude na domoljube i grešnike.

Žetva je zaista obilna, klasje je poleglo od težine, a radnicima se ne žuri. Možda misle da ne stignu raditi besplatno, ali ne znaju da ih čeka obilna nagrada za rad.

Isus se sažalio nad mnoštvom bolesnika. A što mi činimo? Umjesto da se smilujemo i pomognemo, sažalijevamo zločeste ljude kojima je najmanje potrebno sažaljenje, a najviše razumijevanje, odnosno riječ Božja, Radosna vijest.

Dobrih Samarijanaca ima više nego što se čini, njima svaka čast i pohvala.

Ostali kažu da ne vide priliku da nekome pomognu. I, vele, neće bacati bisere bilo kome tko ne može shvatiti veličanstvenu nauku Kristovu. I mnogi inertni mantraju da je vjera zaista privatna stvar.

Zar se ne ponašaju i kršćani kao ovce bez pastira?

Zar vas nije strah Posljednjeg suda, zar ne dršćete pred Gospodinom koji se za nas krvlju znojio i koji bi mogao tada reći da ste zakazali?

A žetva je zaista obilna.

I radnika je zaista malo.

Molite, dakle, Gospodara žetve da vas pošalje u žetvu svoju. 03.10.2023. 06:21

„Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli (1 Kor 2, 6-8).”

Svjedočanstvo sjenki

 

Svijesti ne vide svu ljubav i ljepotu

od kojih se živi i na vijeke rađa,

al' Ti, Bože, nekad pokažeš grozotu,

zavist koja nikada ne postaje mlađa,

ljubomoru i zajedljiv, strašan smijeh;

kroz njega se prerušava mržnje plač

i od nemoći se pretvara u smrtni grijeh

jer kad vidi ljubav, diže u vis oštar mač.

Zavist koja obilazi istinu odavno

nije sposobna se takva snaći,

pohlepom se diči protupravno,

kani sebičnošću ljubav smaći.

Ulicama poput prosjakinje bludi,

nestaje joj lijepih izraza i fraza

pa se i cereka i svakom se čudi,

navija za onog tko je uzrok sraza.

Mržnja svjesna je da ljubav gubi,

nesretna je svojim postojanjem cijelim

jer zna vrijednost koju naokolo snubi,

na pogrešan način sebe, egoizam dijeli.

Bože dragi, koliko ta ima pristalica!

Oko mržnje prionut će da se griju,

solidarni kao jato prikrivenih prepelica

i na svaku psovku zlokobno se smiju.

Kako da se sad izvučem od grubosti svoje,

kako popraviti ove grube note?

Hvalit ću Te, Gospode, i anđele Tvoje

što su mi pokazali sjenke što se rote.

Privit ću na dušu ljubav Tvoju mladu

od koje se živi i postaje blaženstvo.

Smiluj mi se, Kriste, grešniku i jadu,

rekao si kako dostojno je plemstvo.

02.10.2023. 19:25

Ljudska odgovornost

Odgovornost žene nadilazi um i osjećaje bilo kojega ljudskog stvora na zemlji. Žena ne postaje majka zato što je nježna i osjećajna ili zbog toga što joj se zadesila trudnoća i brak.

Žena će postati majka kad začne dijete, bez obzira na sve okolnosti i činjenice. Kao takva, učinit će ono što je po njenom nahođenju jedino ispravno: rodit će dijete.

Otac djeteta je sporedna tema u našem okruženju.

Ako je odgovoran, priznat će dijete kao svoje. Ako bježi od odgovornosti, branit će se nedostatkom opcija i teretit će, zajedno s okolinom, majku svoga djeteta raznim ideologijama, otići će tako daleko da će činiti gluposti, samo da ne preuzme odgovornost za svoje očinstvo.

Žena je sama po sebi odgovoran čovjek, i kada vjeruje u Boga, i kada ne vjeruje; i kada ima oslonac u okolini, i kada ga uopće nema; i kada je uvjeravaju da je u pravu, i kada je uvjeravaju da nije u pravu. Odgovornost je ono što čini dobrog roditelja. Trudna žena je povezana s osobom koju je začela, više nego što su povezani ljudi u okolini. Zato žena koja rodi dobro zna što čini i koliko je to važno.

Žena će također odgojiti svoje dijete, na ovaj ili onaj način. Možda će biti šutljiva i ponizna, možda će biti glavna zapovjednica obitelji, ali odgajat će svoju djecu koja će je jednoga dana napustiti i ostaviti da bi se snašla kao jedinke u zajednici, da bi imala svoje odluke i svoj život.

Po ponašanju ljudi vidi se kakav imaju kućni odgoj.

Koliko god bila Marija šutljiva, za nju je govorio njezin Sin.

Blažena Djevica Marija nije se nikada morala brinuti oko toga kako će Gospodin reagirati na njezinu trudnoću jer začela je po Duhu Svetome Isusa Krista, a Bog joj namijeni pravednoga Josipa za muža.

No, tko bi to vjerovao?

Tko bi to uspio razumjeti?

Bog obavještava Mariju da joj je rodica Elizabeta u poznim godinama također u blaženom stanju trudnoće i to već šest mjeseci. Marija pohiti Elizabeti jer nije bilo nikoga drugoga tko bi skromnoj i poniznoj, samozatajnoj djevojci povjerovao da je Zaručnica Boga. Elizabeta je mogla biti jedina koja bi pomogla Mariji da si potvrdi sve ono što se događalo između Marije i Duha Svetoga, između Marije i anđela Gabriela koji joj je pristupio objaviti da će je sila Duha Svetoga osjeniti te da će začeti Spasitelja svijeta. I zaista, Elizabeta je dočeka s najvećim štovanjem, ali i sveti Ivan Krstitelj kojega je Elizabeta nosila kao svoje čedo u svojoj utrobi: od radosti je zaigrao kad je čuo Marijin glas.

Marija je oduševljeno odgovorila na Elizabetino poštovanje hvaleći Gospodina, mada je glas velike odgovornosti sigurno štrecnuo Marijino srce. Poslušna Marija znala je da će sve biti po Božjoj volji i ta ju je vjera i povjerenje za čitava njenoga života najviše tješila.

Pravednik Josip nije mogao baš toliko snažno vjerovati da je postao Isusov zemaljski otac, uza svu pamet svoju i svoju vjernost Bogu. Tek kada je Bog Josipu objavio da je sve tako kako je Marija rekla, Josip pokazuje koliko je odgovoran u svome posluhu Gospodinu i postaje radostan muž Marijin, suodgojitelj Isusa Krista jer je pravedan upravo zbog toga. 02.10.2023. 13:45

Bog je odredio Mariju da rodi Spasitelja.

I Marija je rodila.

„Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje (Lk 1,38).”

 

gordanatomljanovic: Božanska lekcija Franje Asiškoga

gordanatomljanovic: Božanska lekcija Franje Asiškoga:   Sveti Franjo Asiški toliko je običan i skroman, prostodušan i jednostavan da ga nitko vjerojatno ne bi niti primijetio, a također ne bi m...

gordanatomljanovic: Pjesma stvorova - fra Miroslav Petrac & franjevačk...

gordanatomljanovic: Pjesma stvorova - fra Miroslav Petrac & franjevačk...