Sveti
Franjo Asiški toliko je običan i skroman, prostodušan i
jednostavan da ga nitko vjerojatno ne bi niti primijetio, a također
ne bi mu rekao da je tako silan i velik svetac u milosti Boga.
Franjo
je učinio velik podvig u svojim mladim danima: odrekao se
roditeljskoga nasljeđa, lagodna života i bogatstva te postao
svjesni i potpuni siromah za čitav svoj život. Sam Gospodin Isus
znao je reći da će lakše deva proći kroz iglene uši nego što će
bogataš u kraljevstvo nebesko. A sveti Franjo zaista postade jedan
od najvećih, čak i privilegiranih svetaca jer je zadobio i stigme,
rane Kristove na svome tijelu. A to se dogodilo jer je Franjo jako
ljubio, ljubio je Isusa i sve ljude, prirodu i čitav svemir, kišu,
sunce i smrt.
Jer
smrt je ipak konačno oslobođenje. Smrt nam je zato da se riješimo
svojih mana i grijeha, da nam sve nesavršenosti nestanu zauvijek, da
pogine laž jednom zauvijek i sve što se pokušava lažima postići.
Smrt je rođenje na vječni blaženi život.
Franjina
ljubav otvorila mu je vrata raja. Mnoga su čudesa pratila njegov
život, zapravo čitav život Franje Asiškoga je jedno božansko
čudo i znak svima nama.
Siromasi,
na koje često zaboravljaju naše klasične književnosti, zauzimaju
u Bibliji vidno mjesto. Već konkretni rječnik hebrejskog omogućuje
da se dočara njihova kukavna poruka: pored 'raš' – kukavan,
potreban, tu je 'dal' – mršavi ili kržljavi; 'ebjon' –
izgladnjeli prosjak, pa 'ani' ili 'anav' – čovjek ponižen i
jadima pohođen. No, siromaštvo o kome Biblija govori nije samo neki
ekonomski i društveni položaj, ono može također biti nutarnje
raspoloženje, stav duše! Tako nam Stari zavjet otkriva duhovna
bogatstva siromaštva, a Novi zavjet prepoznaje u istinskim
siromasima povlaštene baštinike kraljevstva Božjega.
Daleko
od toga da bi Izrael spontano smatrao siromaštvo nekim duhovnim
idealom; u njemu prije vidi zao udes koji treba podnijeti i stanje
vrijedno prezira.
Dakako,
mudraci dobro znaju da ima časnih siromaha, ali da je siromaštvo
često posljedica nemara i nereda te oni strogo osuđuju lijenost
koja baca u bijedu.
„Vapaj
ubogih” koji dopire do Boga (Job 34,28) često odjekuje u psalmima
gdje ne čujemo samo žalbe ubogih već i molitvu progonjenih,
nesretnih, ucviljenih; svi su oni isto tako pripadnici obitelji
siromašnih i psalmi nam otkrivaju da su oni jedna duša.
Oni
svoj spas očekuju od Gospodina, svjesni da su s Njime solidarni.
Njihovi su neprijatelji i Božji neprijatelji: oholice, bezbožnici,
a njihova je bijeda razlog za Božju ljubav.
Siromah
iz psalama jest i sluga Gospodnji, on se pun pouzdanja zaklanja za
Boga kojega se boji i kojega traži.
Tu
nije riječ samo o materijalnoj bijedi; da bi se prevelo 'anav' –
rabe se i drugi izrazi koji dočaravaju blaga, smirena čovjeka koji
je takav i u kušnji. Često te izraze možemo prevoditi kao
'ponizni'. Ta, njihovo je osnovno raspoloženje poniznost koju neki
tekstovi povezuju s pravednošću, sa strahom Gospodnjim i s vjerom
ili vjernošću.
Oni
koji pate i mole i te kako zaslužuju ime „siromaha Gospodnjega”:
oni su predmet Božje blagonaklone ljubavi i predstavljaju prvine
skromna i čedna naroda, „Crkve siromaha” što će je Mesija
otkupiti, Isus koji je i sam ponizan i siromašan, sluga te krotka i
ponizna srca, pravi i istinski Mesija siromaha koji je pomazanjem
posvećen da im donese Radosnu vijest.
Ponizan
duhovni stav također je ono što Isus traži od svojih apostola,
nutarnje odreknuće od vremenskih dobara (bilo da ih oni posjeduju
ili da su ih lišeni) da bi bili kadri primiti istinska bogatstva.
No, da bi se potpuno zacrtali obrisi „siromaha u duhu”, treba
također zapaziti svijest koju oni imaju o svojoj osobnoj bijedi na
religioznom planu, i o njihovoj potrebi za Božjom pomoću. Svojim
osjećajem oskudice i slabosti oni tako postaju bliski djeci, te im,
kao i djeci, pripada kraljevstvo Božje.
Zbog
toga što Evanđelje naglašava duhovnu stranu siromaštva, ne smije
se zaboraviti religiozna vrijednost i materijalnog siromaštva,
ukoliko je ono znak i sredstvo nutarnjeg odricanja. To je sinovsko
pouzdanje u Boga, želja slijediti Isusa, darežljivost prema braći.
Ono može omogućiti da se slobodnije prihvati Božji dar, kao i
potpunije posvećenje službi Isusova kraljevstva (Dufour, str. 1166
sl.). 26.09.2023. 06:15
Sveti
Franjo nam donosi sa sobom znakove istinskoga apostola Kristova.
Čudesni znakovi, kao i Isusova čudesa, čine apostole
vjerodostojnima, potvrđujući Riječ. Tako sveti Pavao snagom
čudesnih znakova, silom Duha Svetoga vidi kako njegovu riječ
prihvaćaju kao Božju riječ i može u srcima pobuditi rađanje
vjere, utemeljeno na Božjoj moći.
Ti
se apostolski znakovi jako razlikuju od karizme govorenja jezika koja
se daje nekim kršćanima, a sliči nerazumljivom jeziku što je
nekoć nametnut nevjernima.
S
druge strane, sama čudesa ne bi bila dostatna za razlikovanje pravog
proroka od njegovih karikatura bez onih drugih pobjeda Duha, a to su
njegova savršena strpljivost i njegova nesebičnost, združene s
pravom vjernošću njegove poruke što za vjernike ostaje odlučno
mjerilo (Dufour, str. 1529).26.09.2023. 06:49
Jednostavnost
je obilježje djeteta i ima više strana: nedostatak iskustva i
razbora, poučljivost, neproračunatost, čestitost srca, što
uključuje iskrenost govora, a isključuje zlobnost pogleda i čina.
Stoga je jednostavnost nešto suprotno od rasuđivanja ili
dvoličnosti.
Jednostavnost,
dakle, može biti i nedostatak; ako znači neznanje koje potiče na
nerazborit čin, na to da se bilo komu povjeruje, popusti
zavodljivosti zlih užitaka, onda je ona pogubna lakoumnost
nedostojna kršćanina. Mudrost od nje izbavlja one koji se odazivaju
njenom pozivu i slušaju njene prispodobe. Ona ih čini mudrima ako
se otvore svjetlu riječi Božje s onom jednostavnošću koje nije
bilo u Eve i koja nedostaje onima što se pouzdaju u vlastitu
mudrost. Ta ponizna vjera, koja je uvjet spasenja, jest prva strana
jednostavnosti djece Božje, a nipošto nije infantilizam; uključuje,
naprotiv, čestitost i neporočnost kojima uzor ostaje Job.
Tko
traži Boga, mora bježati od svake dvoličnosti: neka mu ništa ne
razdijeli srce ili iskvari naum, ništa neka mu ne sputava
nesebičnost koja neće oklijevati ni izložiti svoj život, neka
ništa ne pokoleba njegovo pouzdanje. Nikakvih skretanja ni u
ponašanju, ni u riječima.
On
priprosta srca prima Božje darove i daje bez računanja, s iskrenom
ljubavlju. Njegov je pogled jednostavan; nesposoban za zlo, kad se
mora pokoravati ljudima, vidi samo Božju i Kristovu volju. Ova
namjera koja je upravljena samo na jedno obasjava mu život; ona ga
čini lukavijim od zmije; a toj čistoći namjere znamen je
jednostavnost golubice (Dufour, str. 396).
Bez
izabranja nemoguće je shvatiti išta od Božjeg nauma i Njegove
volje u vezi s čovjekom.
Gospodinovo
izabranje se neprestano događa, to je neprekidni tijek samo jednog
nauma. Vidi se da je izabranje naroda pripravljeno nizom ranijih
izabranja i ono se neprekidno odvija izborom novih izabranika.
U
starozavjetnim izvještajima se potvrđuje stalno obilježje
izabranja. U ljudskim očima povlastica izabranoga sama po sebi
povlači svrgnuće onih koji nisu izabrani, ali u Božjim obećanjima
riječ Božja nad Njegovim izabranikom čini da ovaj bude blagoslovom
za sve na zemlji.
Izbor
Božjeg pomazanika uvijek je vezan uza Savez Boga s narodom Božjim i
bitna je zadaća izabranika da doprinese i održi Izabrani narod i
Crkvu u vjernosti izabranju.
Izvor
izabranja jest nezasluženi Božji zahvat jer Gospodin je nas
izabrao, a nismo mi izabrali Njega. Razjašnjenje za tu milost jest
ljubav; nikakva zasluga, nikakva vrijednost. Izbor uspostavlja prisnu
vezu Boga i Njegova izabranika kao sina, ili sinova. No, ta se veza
ne zasniva na naravi kao u poganstvu, ona je plod Božjeg izbora i
izražava transcendentnost Onoga koji uvijek ljubi prvi.
Svrha
je izabranja da se uspostavi narod svet, posvećen Gospodinu, uzvišen
čašću, imenom i slavom nad sve narode koje je stvorio kako bi među
narode zračila veličina i darežljivost Gospodinova. Zakon, osobito
zbog ograda što ih podiže, jest sredstvo kojim se zajamčuje ta
svetost.
Plod
izabranja kojime se narod ili pojedinac izdvaja iz ostalih naroda
jest u tom da ga ono vezuje uza sudbinu koja nema zajedničke mjere
sa sudbinom drugih naroda: ili sasvim izvanredna sreća ili pak
besprimjerna nesreća. Amosova riječ ostaje poveljom izabranja:
„Među svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato ću vas
kazniti za sve grijehe vaše.”(Dufour, str. 368).
Isus
ne prima poziv od Boga, ali zato On upućuje mnogo poziva ljudima da
Ga slijede; pozivom skuplja oko sebe Dvanaestoricu, no i drugima
upućuje sličan poziv; a i svekoliko Njegovo propovijedanje nosi u
sebi nešto od pozivanja: poziv da Ga slijede na novom putu, o kojemu
On posjeduje tajnu: „Ako, dakle, tko hoće ići za mnom” ili
„Mnogi su zvani, ali je malo izabranih” jer poziv u kraljevstvo
nebesko jest osoban poziv i svakome ostavlja slobodu da ga odbije.
Prva
je Crkva odmah počela shvaćati kršćanstvo kao poziv. Prva
propovijed Petrova u Jeruzalemu jest poziv Izraelu, sličan pozivu
proroka, ona nastoji pobuditi na osoban korak: „Spasite se od ovog
pokvarenog naraštaja!”.
Pavao
smatra da postoji stvaran paralelizam između njega, pozvanog za
apostola, i kršćana Rima ili Korinta koji su pozvani da budu sveti.
Da bi Korinćane vratio istini, Pavao ih podsjeća na njihov poziv
jer korintska je zajednica takva kakva jest upravo po tom pozivu:
„Promatrajte, braćo, sebe koji ste pozvani! Nema vas ni mnogo na
ljudsku mudrih...”. Da bi im pružio pravila ponašanja u tom
svijetu kojega obličje prolazi, obvezuje ih da svatko od njih
„ostane... u onom stanju u kojem ga je zatekao poziv”. Kršćanski
je život poziv zato što je to život u Duhu, zato što je Duh novi
svijet, zato što se On pridružuje našem duhu kako bi nam omogućio
čuti riječ Očevu i u nama probudio sinovski odgovor.
Budući
da je kršćanski poziv rođen od Duha, a Duh je samo jedan, Duh koji
daje život svemu Tijelu Kristovu, to unutar ovog jedinstvenog poziva
ima različitih darova...službi....učinaka, ali u toj raznolikosti
karizmi ima, najzad, samo jedno Tijelo i jedan Duh.
Budući
da Crkva, zajednica pozvanih, jest i sama sazvana, kao što je i
izabranica, zato se svi oni koji u njoj poslušaju Božji zov,
odazivaju svaki na svom mjestu jedincatom pozivu Crkve koja čuje
glas Zaručnikov i odgovara Mu: „Dođi, Gospodine Isuse!”.
(Dufour, str. 948).
Sveti
Franjo Asiški vidio je da ga Isus poziva i potpuno je prionuo uza
svoj poziv i poslanje o kojemu zna čitav svijet i, mada nije bio ni
prvi, ni posljednji koji je radio na obnovi i reformama, na
jedinstveni način je, služeći Kristu i braći ljudima, obnovio
svojim siromaštvom, poniznošću i čistoćom čitavu kršćansku
Crkvu te dopustio Gospodinu da se kroz njega proslavi u svome
milosrđu. 26.09.2023. 07:59
„A
ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina
našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu (Gal
6,14)”.