Obilna žetva

 

„I obilazio je Isus sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć.
Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnikâ malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.« (Mt 9,35-38).”

Dobri Samarijanci su oni ljudi koji čine razliku, potiču na obraćenje, dovode bolesnike (grešnike) u gostionicu koja služi kao bolnica (Crkva) i potrude se oko svega što je bolesniku potrebno.

Istinski zločestih ljudi, a koji nisu zapravo bolesnici, nema mnogo.

Možda nije takav niti jedan, mada smo svi grešnici.

Problem nastaje kada se neki prosječni grešnici ponašaju inertno i dopuštaju nestašnim kolovođama u zlu da ih povlače za sobom pa se tako zlo umnaža, sve do velikih nereda i ratova, poprima takve razmjere da ni oni najokorjeliji među nama to više ne mogu podnijeti.

Nije Gospodin Isus uzalud tumačio da će suditi svima tek na kraju vremena te da svi ljudi žive zajedno do tada, bez obzira vladaju li se prikladno i nesebično ili ne. Zato nije dobro suditi ljudima na temelju predrasuda već je potrebno donositi sud o pojedinačnim djelima na osnovu utvrđenih činjenica.

Još je više značajno ono što nam Isus govori o obilnoj žetvi. Sama činjenica da je žetva obilna mora nam posvijestiti da imamo oko sebe mnoštvo bolesnika te da smo i sami bolesni, ali da je potrebno grešniku opraštati, bolesnika liječiti i pomagati sebi i drugima da dođu do svjetla obraćenja Bogu Stvoritelju.

Često kažemo da su radnici u žetvi zapravo apostoli, odnosno svećenici Kristovi. Potom kažemo da svećenici predstavljaju Katoličku i kršćansku Crkvu kao da mi, kršćani laici nismo obavezni pomagati bolesnicima. Otići u žetvu, dovesti nekoga pred sakramente. Jer, govori Gospodin, žetve je mnogo, nisu samo rijetki privilegirani. I ovce su bez pastira, kaže Isus, a s pastirima je potrebno surađivati, ne samo ih površno oponašati.

Problem nastaje kad se mnogi kršćani ponašaju povodljivo umjesto da se konzultiraju s Gospodinom, sa Svetim pismom.

Žetve je mnogo, to ne bismo smjeli smetnuti s uma.

Radnika je malo, to nisu samo svećenici, radnici su svi kršćani.

Ali, veli Gospodin, radnika je malo.

U prvom redu roditelji se rijetko sjete odgajati svoju djecu za možebitno buduće svećeničko zvanje. Često obitelj služi djeci kao ne baš dobar primjer u svom ponašanju. Na žalost, mnogi niti nemaju djece, a nemaju niti veze kao što je brak, najsvetija veza koja postoji.

Mnogi su kršćani pri sakramentima iz navike.

Mnogi imaju neko svoje evanđelje, a ne Isusovo.

Preostali dijele ljude na domoljube i grešnike.

Žetva je zaista obilna, klasje je poleglo od težine, a radnicima se ne žuri. Možda misle da ne stignu raditi besplatno, ali ne znaju da ih čeka obilna nagrada za rad.

Isus se sažalio nad mnoštvom bolesnika. A što mi činimo? Umjesto da se smilujemo i pomognemo, sažalijevamo zločeste ljude kojima je najmanje potrebno sažaljenje, a najviše razumijevanje, odnosno riječ Božja, Radosna vijest.

Dobrih Samarijanaca ima više nego što se čini, njima svaka čast i pohvala.

Ostali kažu da ne vide priliku da nekome pomognu. I, vele, neće bacati bisere bilo kome tko ne može shvatiti veličanstvenu nauku Kristovu. I mnogi inertni mantraju da je vjera zaista privatna stvar.

Zar se ne ponašaju i kršćani kao ovce bez pastira?

Zar vas nije strah Posljednjeg suda, zar ne dršćete pred Gospodinom koji se za nas krvlju znojio i koji bi mogao tada reći da ste zakazali?

A žetva je zaista obilna.

I radnika je zaista malo.

Molite, dakle, Gospodara žetve da vas pošalje u žetvu svoju. 03.10.2023. 06:21

„Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli (1 Kor 2, 6-8).”

Svjedočanstvo sjenki

 

Svijesti ne vide svu ljubav i ljepotu

od kojih se živi i na vijeke rađa,

al' Ti, Bože, nekad pokažeš grozotu,

zavist koja nikada ne postaje mlađa,

ljubomoru i zajedljiv, strašan smijeh;

kroz njega se prerušava mržnje plač

i od nemoći se pretvara u smrtni grijeh

jer kad vidi ljubav, diže u vis oštar mač.

Zavist koja obilazi istinu odavno

nije sposobna se takva snaći,

pohlepom se diči protupravno,

kani sebičnošću ljubav smaći.

Ulicama poput prosjakinje bludi,

nestaje joj lijepih izraza i fraza

pa se i cereka i svakom se čudi,

navija za onog tko je uzrok sraza.

Mržnja svjesna je da ljubav gubi,

nesretna je svojim postojanjem cijelim

jer zna vrijednost koju naokolo snubi,

na pogrešan način sebe, egoizam dijeli.

Bože dragi, koliko ta ima pristalica!

Oko mržnje prionut će da se griju,

solidarni kao jato prikrivenih prepelica

i na svaku psovku zlokobno se smiju.

Kako da se sad izvučem od grubosti svoje,

kako popraviti ove grube note?

Hvalit ću Te, Gospode, i anđele Tvoje

što su mi pokazali sjenke što se rote.

Privit ću na dušu ljubav Tvoju mladu

od koje se živi i postaje blaženstvo.

Smiluj mi se, Kriste, grešniku i jadu,

rekao si kako dostojno je plemstvo.

02.10.2023. 19:25

Ljudska odgovornost

Odgovornost žene nadilazi um i osjećaje bilo kojega ljudskog stvora na zemlji. Žena ne postaje majka zato što je nježna i osjećajna ili zbog toga što joj se zadesila trudnoća i brak.

Žena će postati majka kad začne dijete, bez obzira na sve okolnosti i činjenice. Kao takva, učinit će ono što je po njenom nahođenju jedino ispravno: rodit će dijete.

Otac djeteta je sporedna tema u našem okruženju.

Ako je odgovoran, priznat će dijete kao svoje. Ako bježi od odgovornosti, branit će se nedostatkom opcija i teretit će, zajedno s okolinom, majku svoga djeteta raznim ideologijama, otići će tako daleko da će činiti gluposti, samo da ne preuzme odgovornost za svoje očinstvo.

Žena je sama po sebi odgovoran čovjek, i kada vjeruje u Boga, i kada ne vjeruje; i kada ima oslonac u okolini, i kada ga uopće nema; i kada je uvjeravaju da je u pravu, i kada je uvjeravaju da nije u pravu. Odgovornost je ono što čini dobrog roditelja. Trudna žena je povezana s osobom koju je začela, više nego što su povezani ljudi u okolini. Zato žena koja rodi dobro zna što čini i koliko je to važno.

Žena će također odgojiti svoje dijete, na ovaj ili onaj način. Možda će biti šutljiva i ponizna, možda će biti glavna zapovjednica obitelji, ali odgajat će svoju djecu koja će je jednoga dana napustiti i ostaviti da bi se snašla kao jedinke u zajednici, da bi imala svoje odluke i svoj život.

Po ponašanju ljudi vidi se kakav imaju kućni odgoj.

Koliko god bila Marija šutljiva, za nju je govorio njezin Sin.

Blažena Djevica Marija nije se nikada morala brinuti oko toga kako će Gospodin reagirati na njezinu trudnoću jer začela je po Duhu Svetome Isusa Krista, a Bog joj namijeni pravednoga Josipa za muža.

No, tko bi to vjerovao?

Tko bi to uspio razumjeti?

Bog obavještava Mariju da joj je rodica Elizabeta u poznim godinama također u blaženom stanju trudnoće i to već šest mjeseci. Marija pohiti Elizabeti jer nije bilo nikoga drugoga tko bi skromnoj i poniznoj, samozatajnoj djevojci povjerovao da je Zaručnica Boga. Elizabeta je mogla biti jedina koja bi pomogla Mariji da si potvrdi sve ono što se događalo između Marije i Duha Svetoga, između Marije i anđela Gabriela koji joj je pristupio objaviti da će je sila Duha Svetoga osjeniti te da će začeti Spasitelja svijeta. I zaista, Elizabeta je dočeka s najvećim štovanjem, ali i sveti Ivan Krstitelj kojega je Elizabeta nosila kao svoje čedo u svojoj utrobi: od radosti je zaigrao kad je čuo Marijin glas.

Marija je oduševljeno odgovorila na Elizabetino poštovanje hvaleći Gospodina, mada je glas velike odgovornosti sigurno štrecnuo Marijino srce. Poslušna Marija znala je da će sve biti po Božjoj volji i ta ju je vjera i povjerenje za čitava njenoga života najviše tješila.

Pravednik Josip nije mogao baš toliko snažno vjerovati da je postao Isusov zemaljski otac, uza svu pamet svoju i svoju vjernost Bogu. Tek kada je Bog Josipu objavio da je sve tako kako je Marija rekla, Josip pokazuje koliko je odgovoran u svome posluhu Gospodinu i postaje radostan muž Marijin, suodgojitelj Isusa Krista jer je pravedan upravo zbog toga. 02.10.2023. 13:45

Bog je odredio Mariju da rodi Spasitelja.

I Marija je rodila.

„Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje (Lk 1,38).”

 

gordanatomljanovic: Božanska lekcija Franje Asiškoga

gordanatomljanovic: Božanska lekcija Franje Asiškoga:   Sveti Franjo Asiški toliko je običan i skroman, prostodušan i jednostavan da ga nitko vjerojatno ne bi niti primijetio, a također ne bi m...

gordanatomljanovic: Pjesma stvorova - fra Miroslav Petrac & franjevačk...

gordanatomljanovic: Pjesma stvorova - fra Miroslav Petrac & franjevačk...

Vrijeme je

 

Znam da vjetrovi su prošli

i prohujale su pahuljice snježne

da se opet lijepo moli, posti

uz te zrake sunca hladne, nježne.

Sad je vrijeme istinita časa

i priznanja, čestitanja,

a kad netko sporo stasa,

mentor ide putem posrtanja.

Teško li je dići ruke u priznanju

da je odgovoran koji stoji

na tom vrhu, na terasi zdanju

s kojega nam greške broji.

Tim je više zasluga za ona

koji prav je u svom djelovanju,

što ga žele zbaciti iz trona

da bi propali svi daljnjem sljedovanju.

Ali to su priče za sporedne stvari,

mada isto se događa i po svuda.

Teško je odstupiti kao lisac stari,

dati palicu da nosi neka luda.

Ludo Božje veće je od mudra

jer u Bogu slavnom počiva nam sve

koji čini neprimjetna čuda,

koji podiže nas iznad zemlje te;

koji ne mora poštivati tu normu

na kojoj su lovori i darovi.

Luda može čak i zadržati formu,

al' joj mnogi ipak nisu parovi.

01.10.2023. 20:48

Božanska lekcija Franje Asiškoga

 

Sveti Franjo Asiški toliko je običan i skroman, prostodušan i jednostavan da ga nitko vjerojatno ne bi niti primijetio, a također ne bi mu rekao da je tako silan i velik svetac u milosti Boga.

Franjo je učinio velik podvig u svojim mladim danima: odrekao se roditeljskoga nasljeđa, lagodna života i bogatstva te postao svjesni i potpuni siromah za čitav svoj život. Sam Gospodin Isus znao je reći da će lakše deva proći kroz iglene uši nego što će bogataš u kraljevstvo nebesko. A sveti Franjo zaista postade jedan od najvećih, čak i privilegiranih svetaca jer je zadobio i stigme, rane Kristove na svome tijelu. A to se dogodilo jer je Franjo jako ljubio, ljubio je Isusa i sve ljude, prirodu i čitav svemir, kišu, sunce i smrt.

Jer smrt je ipak konačno oslobođenje. Smrt nam je zato da se riješimo svojih mana i grijeha, da nam sve nesavršenosti nestanu zauvijek, da pogine laž jednom zauvijek i sve što se pokušava lažima postići. Smrt je rođenje na vječni blaženi život.

Franjina ljubav otvorila mu je vrata raja. Mnoga su čudesa pratila njegov život, zapravo čitav život Franje Asiškoga je jedno božansko čudo i znak svima nama.

Siromasi, na koje često zaboravljaju naše klasične književnosti, zauzimaju u Bibliji vidno mjesto. Već konkretni rječnik hebrejskog omogućuje da se dočara njihova kukavna poruka: pored 'raš' – kukavan, potreban, tu je 'dal' – mršavi ili kržljavi; 'ebjon' – izgladnjeli prosjak, pa 'ani' ili 'anav' – čovjek ponižen i jadima pohođen. No, siromaštvo o kome Biblija govori nije samo neki ekonomski i društveni položaj, ono može također biti nutarnje raspoloženje, stav duše! Tako nam Stari zavjet otkriva duhovna bogatstva siromaštva, a Novi zavjet prepoznaje u istinskim siromasima povlaštene baštinike kraljevstva Božjega.

Daleko od toga da bi Izrael spontano smatrao siromaštvo nekim duhovnim idealom; u njemu prije vidi zao udes koji treba podnijeti i stanje vrijedno prezira.

Dakako, mudraci dobro znaju da ima časnih siromaha, ali da je siromaštvo često posljedica nemara i nereda te oni strogo osuđuju lijenost koja baca u bijedu.

„Vapaj ubogih” koji dopire do Boga (Job 34,28) često odjekuje u psalmima gdje ne čujemo samo žalbe ubogih već i molitvu progonjenih, nesretnih, ucviljenih; svi su oni isto tako pripadnici obitelji siromašnih i psalmi nam otkrivaju da su oni jedna duša.

Oni svoj spas očekuju od Gospodina, svjesni da su s Njime solidarni. Njihovi su neprijatelji i Božji neprijatelji: oholice, bezbožnici, a njihova je bijeda razlog za Božju ljubav.

Siromah iz psalama jest i sluga Gospodnji, on se pun pouzdanja zaklanja za Boga kojega se boji i kojega traži.

Tu nije riječ samo o materijalnoj bijedi; da bi se prevelo 'anav' – rabe se i drugi izrazi koji dočaravaju blaga, smirena čovjeka koji je takav i u kušnji. Često te izraze možemo prevoditi kao 'ponizni'. Ta, njihovo je osnovno raspoloženje poniznost koju neki tekstovi povezuju s pravednošću, sa strahom Gospodnjim i s vjerom ili vjernošću.

Oni koji pate i mole i te kako zaslužuju ime „siromaha Gospodnjega”: oni su predmet Božje blagonaklone ljubavi i predstavljaju prvine skromna i čedna naroda, „Crkve siromaha” što će je Mesija otkupiti, Isus koji je i sam ponizan i siromašan, sluga te krotka i ponizna srca, pravi i istinski Mesija siromaha koji je pomazanjem posvećen da im donese Radosnu vijest.

Ponizan duhovni stav također je ono što Isus traži od svojih apostola, nutarnje odreknuće od vremenskih dobara (bilo da ih oni posjeduju ili da su ih lišeni) da bi bili kadri primiti istinska bogatstva. No, da bi se potpuno zacrtali obrisi „siromaha u duhu”, treba također zapaziti svijest koju oni imaju o svojoj osobnoj bijedi na religioznom planu, i o njihovoj potrebi za Božjom pomoću. Svojim osjećajem oskudice i slabosti oni tako postaju bliski djeci, te im, kao i djeci, pripada kraljevstvo Božje.

Zbog toga što Evanđelje naglašava duhovnu stranu siromaštva, ne smije se zaboraviti religiozna vrijednost i materijalnog siromaštva, ukoliko je ono znak i sredstvo nutarnjeg odricanja. To je sinovsko pouzdanje u Boga, želja slijediti Isusa, darežljivost prema braći. Ono može omogućiti da se slobodnije prihvati Božji dar, kao i potpunije posvećenje službi Isusova kraljevstva (Dufour, str. 1166 sl.). 26.09.2023. 06:15

Sveti Franjo nam donosi sa sobom znakove istinskoga apostola Kristova. Čudesni znakovi, kao i Isusova čudesa, čine apostole vjerodostojnima, potvrđujući Riječ. Tako sveti Pavao snagom čudesnih znakova, silom Duha Svetoga vidi kako njegovu riječ prihvaćaju kao Božju riječ i može u srcima pobuditi rađanje vjere, utemeljeno na Božjoj moći.

Ti se apostolski znakovi jako razlikuju od karizme govorenja jezika koja se daje nekim kršćanima, a sliči nerazumljivom jeziku što je nekoć nametnut nevjernima.

S druge strane, sama čudesa ne bi bila dostatna za razlikovanje pravog proroka od njegovih karikatura bez onih drugih pobjeda Duha, a to su njegova savršena strpljivost i njegova nesebičnost, združene s pravom vjernošću njegove poruke što za vjernike ostaje odlučno mjerilo (Dufour, str. 1529).26.09.2023. 06:49

Jednostavnost je obilježje djeteta i ima više strana: nedostatak iskustva i razbora, poučljivost, neproračunatost, čestitost srca, što uključuje iskrenost govora, a isključuje zlobnost pogleda i čina. Stoga je jednostavnost nešto suprotno od rasuđivanja ili dvoličnosti.

Jednostavnost, dakle, može biti i nedostatak; ako znači neznanje koje potiče na nerazborit čin, na to da se bilo komu povjeruje, popusti zavodljivosti zlih užitaka, onda je ona pogubna lakoumnost nedostojna kršćanina. Mudrost od nje izbavlja one koji se odazivaju njenom pozivu i slušaju njene prispodobe. Ona ih čini mudrima ako se otvore svjetlu riječi Božje s onom jednostavnošću koje nije bilo u Eve i koja nedostaje onima što se pouzdaju u vlastitu mudrost. Ta ponizna vjera, koja je uvjet spasenja, jest prva strana jednostavnosti djece Božje, a nipošto nije infantilizam; uključuje, naprotiv, čestitost i neporočnost kojima uzor ostaje Job.

Tko traži Boga, mora bježati od svake dvoličnosti: neka mu ništa ne razdijeli srce ili iskvari naum, ništa neka mu ne sputava nesebičnost koja neće oklijevati ni izložiti svoj život, neka ništa ne pokoleba njegovo pouzdanje. Nikakvih skretanja ni u ponašanju, ni u riječima.

On priprosta srca prima Božje darove i daje bez računanja, s iskrenom ljubavlju. Njegov je pogled jednostavan; nesposoban za zlo, kad se mora pokoravati ljudima, vidi samo Božju i Kristovu volju. Ova namjera koja je upravljena samo na jedno obasjava mu život; ona ga čini lukavijim od zmije; a toj čistoći namjere znamen je jednostavnost golubice (Dufour, str. 396).

Bez izabranja nemoguće je shvatiti išta od Božjeg nauma i Njegove volje u vezi s čovjekom.

Gospodinovo izabranje se neprestano događa, to je neprekidni tijek samo jednog nauma. Vidi se da je izabranje naroda pripravljeno nizom ranijih izabranja i ono se neprekidno odvija izborom novih izabranika.

U starozavjetnim izvještajima se potvrđuje stalno obilježje izabranja. U ljudskim očima povlastica izabranoga sama po sebi povlači svrgnuće onih koji nisu izabrani, ali u Božjim obećanjima riječ Božja nad Njegovim izabranikom čini da ovaj bude blagoslovom za sve na zemlji.

Izbor Božjeg pomazanika uvijek je vezan uza Savez Boga s narodom Božjim i bitna je zadaća izabranika da doprinese i održi Izabrani narod i Crkvu u vjernosti izabranju.

Izvor izabranja jest nezasluženi Božji zahvat jer Gospodin je nas izabrao, a nismo mi izabrali Njega. Razjašnjenje za tu milost jest ljubav; nikakva zasluga, nikakva vrijednost. Izbor uspostavlja prisnu vezu Boga i Njegova izabranika kao sina, ili sinova. No, ta se veza ne zasniva na naravi kao u poganstvu, ona je plod Božjeg izbora i izražava transcendentnost Onoga koji uvijek ljubi prvi.

Svrha je izabranja da se uspostavi narod svet, posvećen Gospodinu, uzvišen čašću, imenom i slavom nad sve narode koje je stvorio kako bi među narode zračila veličina i darežljivost Gospodinova. Zakon, osobito zbog ograda što ih podiže, jest sredstvo kojim se zajamčuje ta svetost.

Plod izabranja kojime se narod ili pojedinac izdvaja iz ostalih naroda jest u tom da ga ono vezuje uza sudbinu koja nema zajedničke mjere sa sudbinom drugih naroda: ili sasvim izvanredna sreća ili pak besprimjerna nesreća. Amosova riječ ostaje poveljom izabranja: „Među svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato ću vas kazniti za sve grijehe vaše.”(Dufour, str. 368).

Isus ne prima poziv od Boga, ali zato On upućuje mnogo poziva ljudima da Ga slijede; pozivom skuplja oko sebe Dvanaestoricu, no i drugima upućuje sličan poziv; a i svekoliko Njegovo propovijedanje nosi u sebi nešto od pozivanja: poziv da Ga slijede na novom putu, o kojemu On posjeduje tajnu: „Ako, dakle, tko hoće ići za mnom” ili „Mnogi su zvani, ali je malo izabranih” jer poziv u kraljevstvo nebesko jest osoban poziv i svakome ostavlja slobodu da ga odbije.

Prva je Crkva odmah počela shvaćati kršćanstvo kao poziv. Prva propovijed Petrova u Jeruzalemu jest poziv Izraelu, sličan pozivu proroka, ona nastoji pobuditi na osoban korak: „Spasite se od ovog pokvarenog naraštaja!”.

Pavao smatra da postoji stvaran paralelizam između njega, pozvanog za apostola, i kršćana Rima ili Korinta koji su pozvani da budu sveti. Da bi Korinćane vratio istini, Pavao ih podsjeća na njihov poziv jer korintska je zajednica takva kakva jest upravo po tom pozivu: „Promatrajte, braćo, sebe koji ste pozvani! Nema vas ni mnogo na ljudsku mudrih...”. Da bi im pružio pravila ponašanja u tom svijetu kojega obličje prolazi, obvezuje ih da svatko od njih „ostane... u onom stanju u kojem ga je zatekao poziv”. Kršćanski je život poziv zato što je to život u Duhu, zato što je Duh novi svijet, zato što se On pridružuje našem duhu kako bi nam omogućio čuti riječ Očevu i u nama probudio sinovski odgovor.

Budući da je kršćanski poziv rođen od Duha, a Duh je samo jedan, Duh koji daje život svemu Tijelu Kristovu, to unutar ovog jedinstvenog poziva ima različitih darova...službi....učinaka, ali u toj raznolikosti karizmi ima, najzad, samo jedno Tijelo i jedan Duh.

Budući da Crkva, zajednica pozvanih, jest i sama sazvana, kao što je i izabranica, zato se svi oni koji u njoj poslušaju Božji zov, odazivaju svaki na svom mjestu jedincatom pozivu Crkve koja čuje glas Zaručnikov i odgovara Mu: „Dođi, Gospodine Isuse!”. (Dufour, str. 948).

Sveti Franjo Asiški vidio je da ga Isus poziva i potpuno je prionuo uza svoj poziv i poslanje o kojemu zna čitav svijet i, mada nije bio ni prvi, ni posljednji koji je radio na obnovi i reformama, na jedinstveni način je, služeći Kristu i braći ljudima, obnovio svojim siromaštvom, poniznošću i čistoćom čitavu kršćansku Crkvu te dopustio Gospodinu da se kroz njega proslavi u svome milosrđu. 26.09.2023. 07:59

„A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu (Gal 6,14)”.