PROROČANSTVA
Proroštvo i prorokovanje u starim spisima, to jest profetizam, i sami proroci nalik su današnjim profesorima, to jest javnim učiteljima jer su preteče djelitelja javnog znanja. Prorok nije onaj koji se bavi magijom već općim ljudskim znanjem.
Biblijska proročanstva i proroci Staroga zavjeta nadahnuti su Duhom Svetim, mada to nadahnuće nije samo privilegija proroka već svakoga pripadnika izabranog Božjega naroda čiji je zadatak reći čitavome svijetu, svim narodima onu radosnu vijest koja se pojavljuje u Evanđelju Novoga zavjeta, vijest koju mnogi ne prihvaćaju, ali koja je dokazana i argumentirana tvrdnja i vjera u uskrsnuće nakon smrti i u vječni život svakog čovjeka koji je, naravno, u tom vječnom životu u zajedništvu sa svim drugim ljudima.
Upravo zato Bog nadahnjuje svojim Duhom i izvornom duhovnošću mnoge izabrane ljude Staroga zavjeta kako bi se proročanstva u Novom zavjetu drastično počela ispunjavati na jedan potpuno neočekivani način koji je protivan očekivanjima naroda i običnom ljudskom poimanju stvari i općenito razmišljanju. Time se Gospodin Bog, Stvoritelj svega objavljuje, argumentira i dokazuje, i to na svoj božanski način po Duhu svome i po Riječi svojoj koja je Isus, Sin Boga, Mesija i Krist, Pomazanik Božji.
„Ispod svoda nad njihovim glavama bijaše nešto kao kamen safir, poput prijestolja: na tom kao prijestolju, gore na njemu, kao neki čovjek. I vidjeh kao sjajnu kovinu, iznutra i uokolo kao oganj; od njegovih bokova naviše i od njegovih bokova naniže nešto poput ognja i blijeska na sve strane. Taj blijesak na sve strane bijaše poput duge što se za kišnih dana javlja u oblaku. To bijaše nešto kao slava Jahvina. Vidjeh, padoh ničice i čuh glas koji mi govoraše (Ez 1,26-28).”
Time što se proročanstva od prije pet tisuća godina ostvaruju nakon dvije tisuće godina kada Krist umire na križu pa uskrsava i pokazuje se mnogim učenicima te utemeljuje svoju kršćansku Crkvu koja već dvije tisuće godina naviješta onu istu Radosnu vijest (Evangelion) još nisu sva proročanstva Staroga i Novoga zavjeta ostvarena, ispunjena će biti na kraju vremena, pri ponovnom Kristovom dolasku na zemlju.
No, Bog se ogromnom broju ljudi i naroda već ukazao i dokazao, ne samo u običnom ljudskom poimanju, ne samo u nadahnuću Duha Svetoga već u razumnom povjerenju u kojemu učenici Božji doživljavaju vječnost i žive božanskim životom, mada još grešnici, posvećujući sebe i okolinu navještajem i svjedočenjem Isusa, Radosne vijesti za čovječanstvo.
Stari hebrejski izabrani narod ravnao je svoj život po Zakonu kojega je dobio također od Boga. Zakon izjavljuje (Deset zapovijedi) ono što ima vrijediti za svako vrijeme i za svakog čovjeka dok proroci ponajprije optužuju prijestupe protiv Zakona Božjega. Suprotstavljaju se i samom narodu koji se priljepljuje kao za svoje dobro uz sliku sretne prošlosti za koju smatra da bi mu se imala u nedogled ponavljati iako vremena donose novine, a i miješanje sa svim drugim narodima, posebice pod osvajačima (Dufour, str. 1028). Prorocima prošlost služi da vjeru naroda vrate k njezinu pravom stožeru. Oni također osuđuju i žrtvovanja u bogoštovlju, osuđuju one žrtve koje su zapravo svetogrđa; mogle bi se, u sličnim okolnostima, upravo tako primijeniti i na čine kršćanskog bogoštovlja. Znakovi žrtve nisu uvijek bili, niti će uvijek biti takvi, oni ne mogu sami po sebi niti čistiti, niti spasavati ljude već imaju i dobivaju puni smisao samo u odnosu prema jedinoj Kristovoj žrtvi; proročka kritika krči put prema takvoj konačnoj objavi Boga čovječanstvu.
Isus se pojavljuje u spletu profetizma što ga predstavljaju Zaharija, Šimun, proročica Ana i, više od svih, Ivan Krstitelj koji proročki prepoznaje Onoga kojega još većina nije prepoznala te upire prstom u Isusa, Jaganjca i Žrtvu Božju.
Isusovo se ponašanje razlikuje od Krstiteljeva i u Kristu možemo razabrati mnogo proročkih crta: Isus otkriva sadržaj znakova vremena i navješćuje kraj tih vremena. Njegovo stanovište prema priznatim vrijednostima slaže se s kritikom proroka: strog je prema onima koji drže ključ, ali ne daju drugima ući, sa srdžbom se obara na religiozno licemjerje; dovodi u pitanje ono čime se hebrejski vođe razmeću, to jest da su djeca Abrahama, oca vjere; unosi svjetla u raznorodnu duhovnu baštinu, čisti Hram, navješćuje savršeno bogoštovlje poslije razorenja materijalnog svetišta. Najzad, a to Ga naročito povezuje s nekadašnjim prorocima, Njegovu poruku odbija i odbacuje onaj Jeruzalem koji je ubijao proroke. Kako se Isusov kraj približava, On ga navješćuje i tumači mu smisao, Isus je, naime, sam svoj Prorok pokazujući time da ostaje gospodar svoje sudbine i da je prihvaća kako bi ispunio Očev naum što ga izražavaju Pisma.
Međutim, Isus svoj naslov prihvaća tek uzgred i taj naslov neće u misli prve Crkve imati značajnijeg mjesta. Isusova osobnost nadilazi svaku proročku predaju, On je Mesija, Sluga Božji, Sin Čovječji. Vlast koju ima od Oca jest i posve Isusova vlast, On je autoritet Sina kojim se izdiže iznad svekolikog proročkog niza. Isus svoje riječi prima od Oca, ali je, po Ivanu, Riječ Božja koja je postala tijelom, koja se predstavlja izvorom istine i života.
LICE
„Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka, a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom; glava mu i vlasi bijele poput bijele vune, poput snijega, a oči mu kao plamen ognjeni; noge mu nalik mjedi uglađenoj, kao u peći užarenoj, a glas mu kao šum voda mnogih; u desnici mu sedam zvijezda, iz usta mu izlazi mač dvosječan, oštar, a lice mu kao kad sunce sjaji u svoj svojoj snazi (Otk 1,12-16).”
Ljudsko lice odražava ljudsku osobnost. Imati ovakvo ili onakvo lice znači biti tako ili onako raspoložen, ali može značiti i lažne izražaje, prikrivanje pravih namjera i raspoloženja srca. Bog ne gleda na vanjštinu već gleda ljudsko srce.
Bog ima svoje naume i nakane, namisli Srca svoga, ekonomiju spasenja ljudi od đavolskih razdora. Svi ljudi traže Boga, čeznu se susresti s tim Božjim srcem u svom srcu. Zato kažemo: tražiti se može Božje Lice.
To božansko Lice prebiva usred starog Izraela (Dufour, str. 491). Nevidljivo je, ali puno izvanredne životnosti Boga živoga i ta je prisutnost Božjeg Lica snaga Njegova izabranog naroda, tako je bilo i tako jest u kršćanskoj Crkvi čiji je pripadnik čovjek vjernik, čovjek tražilac toga Lica, nalazitelj Boga po Kristu u Duhu Svetom, u sakramentima. Ta snaga ispunjava bogoštovnu težnju da se vidi Boga. No, „lice je Jahvino lice svetog i pravednog Boga i samo će čestiti gledati lice Njegovo (Ps 11,7)”.
Mojsije je razgovarao s Bogom i molio Ga da mu pokaže svoju slavu. No, vidi Boga samo s leđa. „Slijediti nekoga znači gledati ga s leđa. Tako je Mojsije, koji je gorio od želje da vidi Božje lice, naučio kako se Bog može vidjeti: slijediti Boga kamo god On vodi, upravo to znači vidjeti Boga (Grgur Niški)”.
Na Kristovom licu dao je Bog da nam zrači Njegovo lice i iskazao nam je milost. Na tom licu uistinu blista Božja slava, slava preobraženja koja je znak da je u Isusu Bog sam sebi podao lice (Otk 1,16) te da se u Njemu pokazalo lice koje nitko nikada nije vidio:
„Tko je vidio mene, vidio je i Oca (Iv 14,9)”.
To je ljudsko, izrugano, zastrto, unakaženo lice, ali i otisak Božje biti.
Kad vidi slavu toga Lica, kršćanin – po Duhu Svetome koji u njemu stanuje – ostaje stalno obasjan i preobražen, ne onakvom prolaznom pojavom kao Mojsijevo lice već zrakama života i spasenja.
Služba evanđelja čini da svakom savjesnom ljudskom sudu sja upravo ta 'slava Božja na licu Kristovu' (2 Kor 4,2-6).
Preobraženi vjernici tako u duhu slavom Gospodinovom , kao kršćani su sigurni da će jednoga dana licem u lice otkriti Onoga koga zasad poznaju samo kao u ogledalu, da će Ga spoznati kao što su sami spoznati od Boga, da će Boga gledati. Tako će se ispuniti ona čežnja što je starog Izraela vukla u Hram: „Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu i gledat će Njegovo lice (Otk 22,3 sl).”
PREOBRAŽENJE GOSPODINOVO
„Preobraženje
(Mt
17, 1–13; Lk 9, 28–36)
Nakon šest dana uze Isus sa sobom
Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i
preobrazi se pred njima. 3 I haljine mu postadoše sjajne,
bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako
izbijeliti. 4 I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu
s Isusom.
5 A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju,
dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju
jednu i Iliji jednu.« 6 Doista nije znao što da kaže jer
bijahu prestrašeni.
7 I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz
oblaka se začu glas: »Ovo je Sin
moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« 8 I
odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa
sama.
9 Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne
pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne
ustane. 10 Oni održaše tu riječ, ali se među sobom
pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati« (Mk 9,2-10)”.
Situacija
U Evanđelju je Kristovo preobraženje smješteno u odlučan trenutak kad su učenici prepoznali u Isusu Mesiju i kad im On objavljuje da će se sada dovršiti Njegovo djelo; Njegovo će proslavljenje biti uskrsnuće, a to uključuje prolaz kroz patnju i smrt. Upravo taj kontekst daje ovom prizoru njegovo značenje u Kristovom životu i njegovu plodnost u životu kršćanina. Isus se tu pojavljuje kao Onaj koji ispunjava Pisma i njihova proročanstva o Mesiji, Sluzi Božjem i Sinu Čovječjemu.
Misterij
Za svjedoke tog događaja Isus izabire one koji će biti svjedoci Njegove smrtne borbe: Petra, Jakova i Ivana.
Prizor podsjeća na teofanije kojima su Mojsije i Ilija bili svjedoci na Božjoj gori (Sinaj – Horeb). Bog ne očituje samo svoju prisutnost govoreći iz oblaka i ognja nego se Isus i ukazuje učenicima, u prisutnosti Mojsija i Ilije, preobražen Božjom slavom.
Ta slava izaziva u njima stravu – religiozni strah pred nečim što je božansko, ali ona pobuđuje Petra i na sugestivno razmišljanje: on izražava svoju radost pred slavom Onoga komu je priznao mesijanstvo; Bog će se nastaniti među svojima, kao što su proroci navješćivali za mesijanska vremena.
Ipak, to nije slava posljednjega dana; ona samo obasjava Isusu odjeću i lice, kao što je nekad zračila s Mojsijeva lica. To je sama Kristova slava, slava Sina ljubimca, kako to obznanjuje glas što se čuje iz oblaka. Taj glas ujedno potvrđuje objavu koju je Isus dao učenicima i o kojoj razgovara s Mojsijem i Ilijom: objavu o onom „izlasku” kojemu će Jeruzalem biti polazište, o tom prolasku kroza smrt koji je potreban za ulazak u slavu jer Božji glas nalaže da se sluša Onaj koji je Sin, Izabranik Božji.
Riječ što odjekuje na novom Sinaju objavljuje da će nekoć dani Zakon biti zamijenjen Novim zakonom; ta riječ podsjeća na tri proročanstva Starog zavjeta:
jedno koje se odnosi na Mesiju i Njegovo božansko sinovstvo,
drugo koje se tiče Sluge Božjega, Izabranika Božjega,
treće u kojem se navješćuje novi Mojsije: „Proroka kao što sam ja...podignut će ti Gospodin, Bog tvoj; Njega slušajte (Pnz 18,15; usp. Iv 1,17 sl.)”.
Njega slušati znači zapravo slušati Riječ koja je postala tijelom, u kojoj vjernik vidi slavu Božju.
Svrha i plod ovog događaja
Preobraženje potvrđuje Petrovo priznanje kod Cezareje i posvećuje objavu Isusa, Sina Čovječjega koji trpi i biva proslavljen, čija će smrt i uskrsnuće ispuniti Pisma.
„Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od prorokâ.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« (Mt 16,13-16).”
Preobraženje otkriva osobu Isusa, ljubljenoga i transcendentnog Sina koji posjeduje samu Božju slavu. Njime se Isus i Njegova riječ očituju kao Novi zakon. Ono je praostvarenje i praslika uskrsnog događaja koji će putem križa uvesti Krista u puni razmah Njegove slave i sinovskog dostojanstva. To prediskustvo Kristove slave ima za svrhu da podrži učenike u času kada budu dionici misterija križa.
Krštenjem vjernici postaju dionicima misterija uskrsnuća, kojem je preobraženje pralik; oni su stoga već ovdje na zemlji pozvani da sve više budu preobražavani djelovanjem Gospodina (2 Kor 3,18), u očekivanju da to budu do potpunosti, zajedno sa svojim udioništvom u Kristovim patnjama, svaki pravi susret s Gospodinom Isusom ima u neku ruku istu ulogu u podupiranju njihove vjere kao i preobraženje u podupiranju vjere učenika. PdS (Dufour, str. 985).
BIJELA BOJA
Kao nebeska Kristova boja, bjelina se za Njegova zemaljska života javlja samo u sasvim izuzetnom trenutku preobraženja kada i same Njegove haljine „postadoše tako sjajnobijele kako ih ne može obijeliti niti jedan bijelilac na zemlji (Mk 9,3//).
Bjelina je jednako i boja preobraženih, svetih, koji su očišćeni od svoga grijeha, obijeljeni u Krvi Janjetovoj, i tako imaju dio u slavnom Božjem biću. Oni su bijela pratnja pobjednikova, nepregledno mnoštvo slavljenika što viče svoju radost u vječnom blagdanu svjestlosti: Janje se sjedinjuje sa Zaručnicom odjevenom u blistav čist lan (Knjiga Otkrivenja 7 i 19).
Krsna se liturgija oduvijek služila bijelim lanom kao odjećom (usp. Lev 6,3); ona polaže bijelu krsnu haljinu na novokrštenika koji je po Milosti dionik slave nebeskog stanja, kao i nedužnosti i radosti što ih ono uključuje. GB (Dufour, str 49).
GORA
U religioznom smislu, kod svih religija, gora kao najviše mjesto na zemlji dodiruje najbrže nebesa, ali s Kristom se više ne klanjamo Bogu na ovom ili onom brdu, već u duhu i istini.
Sinoptici različito gledaju na ulogu gora u Isusovom životu. Oni se slažu pokazujući kako se Isus rado povlačio u gore na molitvu, a osama što je traži u pustinji nesumnjivo je utočište pred bučnom razglašenošću.
Jednako su složni u tom što ne spominju brdo Sion, a spominju Maslinsko brdo i Goru preobraženja, samo im je gledanje pri tom različito.
Za Mateja su galilejska brda povlašteno mjesto Spasiteljevih očitovanja. Život Isusov uokviren je dvama prizorima na gori; na početku Sotona nudi Isusu vlast nad čitavim svijetom; na kraju Isus na jednoj galilejskoj gori predaje učenicima vlast što ju je primio od Oca.
Između ova dva prizora Isus k tome, na ovoj ili onoj gori, poučava mnoštvo, ozdravlja unesrećene i dariva im čudesni kruh. Najzad, pokazuje se preobražen.
Pisma su se ispunila na „svetoj gori” (2 Pt 1,16-19):
„Ta
nismo vam navijestili snagu i dolazak Gospodina našega Isusa Krista
slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova
veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono
od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo
je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina! Taj
glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj
gori.
19
Proročka riječ
Tako nam je potvrđena proročka riječ te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim .”
Isus ne utvrđuje svoju poruku na nekom mjestu na zemlji, već u svojoj osobi.
Za Luku uzlazak u Jeruzalem predstavlja put slave po križu; nije više po srijedi naprosto hodočašće što ga poduzima pobožni Izraelac već je svečano putovanje koje zaključuje jedno razdoblje Isusova života.
Luka ne zna za galilejske gore koje su čule Isusove govore i vidjele Njegova čudesa; on svoju pažnju usredotočuje na Maslinsko brdo gdje se završava Isusovo putovanje u Jeruzalem i gdje Mu svečano kliču, ali gdje ima podnijeti smrtnu borbu, a, najzad, odatle je imao i uzaći na nebo.
Sinaj je u pavlovskoj polemici izjednačen s kućom ropstva (Gal 4,24 sl.) ili pak služi kao suprotnost brdu Sionu, kojemu je sad moguće pristupiti (Heb 12).
U tom smislu Otkrivenje prikazuje Janje kako na kraju vremena stoji na Sionskoj gori (Otk 14,1), ali inače temeljito kudi to sveto mjesto: gora više nije kao u Ezekielovom viđenju mjesto na kojem stoji sazidan Grad, ona je samo promatralište s kojega se vidi gdje Jeruzalem silazi s neba. XLD (Dufour str. 266/7).
ODJEĆA
Krist zaodjenut slavom
Da bi Izrael bio tako okićen, potrebno je da Krist, kao istinski Sluga, bude lišen svoje odjeće, podvrgnut parodiji kraljevske investiture, da postane čovjek bez ikakve oznake, lišen zakonske pripadnosti.
Ali taj je čovjek Sin Božji i slava Mu je neraspadljiva. Već u preobraženju u odsjevu odjeće Njegovo se tijelo pokazalo slavnim.
Poslije uskrsnuća, kao i anđeli što su ga navijestili, Gospodin zadržava od odjeće samo ono što je bitno: odsjaj kao znak svoje slave, a ipak još neotvorene oči Marije iz Magdale ili putnika u Emaus vide u prvi mah samo vrtlara ili putnika: slava se očituje samo punoj vjeri.
Kršćanin vidi Krista kako bije žestok boj srdžbe, zaogrnut plaštem s natpisom „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara”.
No, pri Euharistijskom slavlju kršćani vide i u manjoj vjeri, i u punoj vjeri slavu Kristovu, anđeosku pratnju i sve svete na Oltaru, u Čitanjima, u svećenicima, u molitvi i u pjesmi, i u prisutnim vjernicima (Dufour, str.764/5).
SVJETLOST I TMINA
Preobraženi Krist
Dok je Isus živio na zemlji, Božanska Svjetlost koju je u sebi nosio ostajala je zastrta pod skromnim likom puti ('putenost'). Postoji ipak jedna prigoda kad su je povlašteni svjedoci mogli ugledati, u jednom izuzetnom viđenju: u Preobraženju.
To lice što blista, ta odjeća sjajna kao svjetlost ne pripadaju više smrtnom ljudskom stanju: oni nagovještavaju stanje u kojem će se nalaziti uskrsli Krist koji će se ukazati Pavlu u silnoj svjetlosti; oni spadaju u simboliku svojstvenu teofanijama Staroga zavjeta. Jer svjetlost što blista na Kristovu licu jest svjetlost slave samoga Boga:
„Zbilja, Bog koji je zapovijedio: 'Neka iz tame zasvijetli svjetlo', on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu (2 Kor 4,6).”
On je Pomazanik i Krist upravo po tome što je Sin Božji 'odsjev Njegova sjaja' (Heb 1,3).
Tako se u Kristu – Svjetlosti objavljuje nešto od Božje biti. Ne samo da Bog prebiva u 'nepristupačnoj svjetlosti' (1 Tim 6,16);
ne samo da Ga možemo nazvati 'Ocem svjetlosti' (Jak 1,7),
već je On, kako tumači Ivan, 'Svjetlo i nikakve tame nema u Njemu' (Iv 1,5).
Upravo zato sve što je svjetlost dolazi od Boga, od stvaranja fizičke svjetlosti prvoga dana pa do rasvjetljenja naših srdaca Kristovom svjetlošću. A sve ono što ostaje tuđe toj svjetlosti pripada području vlasti tmine: tmine noći, tmine Šeola i smrti. (Dufour, str. 1339).
UKAZANJA KRISTOVA
Ukazanja su u Bibliji jedan od načina Božjeg objavljivanja.
Njima se vidljivo uprisutnjuju bića koja su po svojoj naravi ljudima nevidljiva. U Starom zavjetu Bog se osobno ukazuje, to je teofanija, očituje svoju slavu i biva prisutan po svom anđelu. Tim se ukazanjima na nižoj razini pridružuju anđeoska ukazanja ili snovi. Novi zavjet izvještava o ukazanjima anđela Gospodnjega, ili anđela općenito, u vrijeme Isusova rođenja ili Njegova uskrsnuća i to da pokaže kako je u tim najvećim trenucima Kristova života nebo prisutno na zemlji. Novi se zavjet u tome nastavlja na Stari zavjet.
Istovremeno
Novi zavjet nadilazi Stari zavjet kad se odriče donošenja teofanija
jer tim imenom ne može se nazvati Preobraženje Isusovo pa ni
hodanje po moru, mada u tim prilikama prosijava Isusovo otajstveno
biće. Događa se, naime, korjenita promjena koju Ivan ovako
izražava:
„Boga nitko nikada nije vidio.
Jedinorođenac – Bog koji je u krilu Očevu,
on ga je objavio” (Iv 1,18).”
A kako? Samim svojim životom: 'tko je vidio mene, vidio je i Oca'. Bog se ukazao u Kristu. Tako se očitovao veliki misterij, u dan 'kad se očitavala dobrota Boga, našega Spasitelja, i Njegova ljubav prema ljudima'. Mi očekujemo samo 'pojavu sjaja velikoga Boga', u vrijeme Paruzije, drugoga dolaska Kristovoga.
To posljednje ukazanje bit će poput munje. Tada se više neće ukazati Svjedok što ga Stjepan vidi 'gdje stoji Bogu s desne strane', već Sudac koji sjedi s desne Svemogućega.
Najzad, kad se očituje, Krist će i nas očitovati sa sobom, zaodjenut slavom jer će se drugi put pokazati onima koji Ga iščekuju da ih spasi i dat će im neuveli vijenac slave. Kad se to očituje, bit ćemo Mu slični jer ćemo Ga vidjeti onakva kakav jest.
Između teofanija Staroga zavjeta i Paruzije koja ima doči zbivaju se ukazanja Krista uskrsloga koja u isti mah sažimlju u sebi raniji život Isusa iz Nazareta i anticipiraju Njegov povratak. (Dufour, str. 1380).
SLAVA KRISTOVA
Slava u Kristovu zemaljsku djelovanju i u Muci
Slava se Božja očitovala u uskrsnuću, ali i u životu, djelovanju i smrti Isusovoj Evanđelja o tome svjedoče, a od sinoptičkih naročito Lukino. U prizoru navještenja silazak Duha Svetoga nad Mariju podsjeća na silazak slave u svetište Starog zavjeta. Kod Isusova rođenja slava Gospodnja obasja pastire svojim sjajem. Ta slava izbija kod Isusova krštenja i preobraženja, u Njegovim čudesima, u Njegovoj riječi, u eminentnoj svetosti Njegova života, Njegove smrti.
Smrt nije tek predvorje koje uvodi Mesiju u Njegovu slavu; znacima kojima je ona popraćena otkrivaju u Raspetome Gospodina slave.
Kod Ivana se objava slave u životu i smrti Isusovoj pokazuje još izričitije. Isus je utjelovljena Riječ. U Njegovu tijelu prebiva i objavljuje se slava jedinorođenog Sina Božjega. Ona se očituje već od prvog znaka. Pokazuje se u transcendentnoj Isusovoj sjedinjenosti s Ocem koji Ga šalje, bolje reći: u njihovu jedinstvu. Isusova djela jesu Očeva djela, Otac ih čini u Sinu i u njima objavljuje svoju slavu, svjetlost i život za svijet.
Ta slava blista nada sve u Muci koja je za Isusa Njegov čas, najviše među svim teofanijama. Isus sebe posvećuje svojoj smrti i toga je potpuno svjestan, iz poslušnosti prema Ocu i na slavu Njegova Imena. Slobodno daje svoj svoj život iz ljubavi prema svojima.
Križ biva preobražen i postaje znakom podignuća Sina Čovječjega. Kalvarija predočuje svima misterij Isusova božanskog JA JESAM. Voda i krv što su navrle iz Isusova boka znamenje su plodnosti Njegove smrti, tog izvora života: takva je Njegova slava. (Dufour, str. 1184).
