Isus

 

Pospana se vučem prostorom

i teglim umor večernjega sjaja.

Počinak će doći ranom zorom

jer se hladim, jer mi kiša nerve spaja.

Radost, pravednost i mir u meni,

istinska duboka ljubav cvate u nutrini,

mada u samoći rastepeni, raspleteni,

stihovi su ovi obraćenje u dubini,

ono koje stalno tu je da svjedoči

da će život opet naći izvor vode

kojemu se vraćam dok mi slap ne skoči

visoko u kapljicama koje tako gode.

Lijepo li je krajem svetog rada ili čina

doživjeti odmor kao nagradu i lovore.

I taj ukras, ta diskretna mjesečina

šalje sve što o tom duše govore.

Misli svoje čuvaju za drugo vrijeme,

ne znaju da sad je za njih pravi čas

da se plodi i da rodi to nebesko sjeme,

da se budi pamet za taj noćni spas.

Onaj s kojim večerima, noću liježeš,

taj je isti Onaj s kojime se jutrom budiš

jer je Bog i Čovjek uz kojeg se vežeš,

jer je Ljubav jaka radi koje ludiš.

I znaš dobro da će doći, da će stići,

da će snovima ti pripovijedati

o sebi i nebu kojem s Isusom ćeš prići.

Da ćeš mu se kao smrtnik rado predati.

30.07.2023. 20:04

Mreža kraljevstva nebeskoga

 

Ti si, Kriste, hodao po zemlji i bio si pravi Čovjek – Prorok nad prorocima. Kada si obavijestio ljude da si Bog, Sin Boga živoga, rekoše da pričaš ludosti pa Te razapeše.

A mogao si sve skončati tada s ovim naraštajem, mogao si presuditi svijetu. No, tada ne bi za nas bilo otkupljenja u smrti Tvojoj i po Muci, niti u Tvome uskrsnuću od mrtvih.

Mogao si poslije, u vremena Prve Crkve, donijeti pravdu i pravednost.

Ali ne, Oče, Ti stvaraš dalje, strpljenje Tvoje i strpljivost moramo spasenjem držati.

I toliko si dobrih i lijepih duša do danas učinio živima za sebe. Tvome izobilju nema kraja. Te su ti duše vjerne i zahvalne do neba što si im se objavio. Tako će ih u kraljevstvu nebeskom biti velika količina, mnoštvo ljudskih osoba koje Te bezgranično ljube i imat ćeš lijepu svitu svetih duša oko sebe. Zbog njih još uvijek nisi skončao sa svijetom, Tvome stvaralaštvu nema kraja jer nalaziš sve jače i sve vjernije ljude koji Te proniču u Tvojoj milosti sve dublje i sve ljepše, koji Ti odgovaraju vjernošću i stvaralaštvom, ljubavlju i milosrđem u svojim životima. Zbog njih se neopisivo i višestruko isplati držati ovaj svijet još uvijek na životu zemaljskome, iščekivati obraćenje svih naroda.

Nećemo se svi spasiti na isti način. Bilo bi ludo misliti da će na kraju sve biti jednako oprošteno svima, bilo bi nepravedno prema pravednima. Bilo bi bezumno ne vidjeti posljedice zlih djela mnogih ljudi jer one su već nastale u njihovim zlim činima, posljedice već postoje za njih i ne izgledaju dobro. Upravo zbog takvog nerazumnog promišljanja da ćemo se svi spasiti se i događaju zločini za koje ljudi misle da neće biti kažnjeni.

Sve si savršeno uredio, Gospodine, i sve ćeš savršeno riješiti, a tko Te ne poznaje, taj sam sebi sudi, po ljudsku, po svojoj neodgovornosti. Milosrđe Tvoje ostaje, i spas, ali ljudska glupost čini mnoge manjima od biljaka i životinja. I ti mnogi bit će sretni što su se ipak spasili, makar i mali kao mravi, makar i slaboga svjetla, makar i kao sluge svetcima i pravednicima.

Nisu svjesni i ne znaju što čine.

Ali ni pravednici nisu svjesni kako je ogromna njihova svetost, koliko je milosrdna Tvoja ljubav, Isuse.

Dakle, veća svijest ili manja nisu opravdanje za ljudske čine.

Za sve nas nikada nema opravdanja, osim u ljubavi Tvojoj, u Tvome otkupljenju mukom i smrću na križu kakvu nikada nitko okusiti ne može.

Mnogo ima ljudi koji su bolesnici i zlostavljaju druge ljude, čine odvratna zla. Njihove žrtve stolovat će s Tobom i apostolima, i sa svima svetima i anđelima u raju, a ti bijednici će im biti sluge.

Zato oni mnogi koji Te traže i gore ljubavlju za Tebe Ti činiš svojima, blisko se vežeš s njima u savezu i srodstvu kojih nitko ne može razvrgnuti jer Otac i Sin u Duhu se nastanjuju u svojim ljudima. Zajedno ste svi na slavlju ljubavi Božje.

Tako se Tebi, Gospodine, svidjelo.

Mi, koji Te malo bolje znamo, koji Te malo bolje vidimo u Tvome sjaju, nesposobni smo za još bolji i pravedniji život i za postizanje veće bliskosti s Tobom za kojom čeznemo više nego za bilo čime i za bilo kime. Grešni smo, ovisnici, rastrzani i na kušnjama u ovom svijetu čije divote su nam pred očima, a Ti, Ti si mir naš, Ti si, Kriste, pravda naša.

Pomogni našu slabašnu vjeru da Te bolje spoznamo.

Vodi nas kao Zaručnik Crkve svoje, odvedi nas na nepregledne pašnjake spoznanja Tvojega. Jer slaba je naša ljubav, nesavršena je molitva naša, a velika čežnja kojom su protkani naši grešni zemaljski životi.

Prišapni nam riječi ljubavi za sve druge ljude, za milosrdna djela prema ljudima koje susrećemo. Iskaži nam osobnost svoju da zadobijemo snagu u našem vjerskom hodu, nagradi svoje hodočasnike posvećenjem, ohrabri molitvu našu zbog dobrote svoje i svojih obećanja, zbog Tvoje čežnje za nama odgovori na našu čežnju za Tobom. Sjedini nas u svojoj malenosti i u svojoj božanstvenosti.

30.07.2023. 03:04

„Odgovori mu Isus: Ako me tko ljubi,
čuvat će moju riječ
pa će i Otac moj ljubiti njega
i k njemu ćemo doći
i kod njega se nastaniti.” Iv 14,23

Igra skrivača

Dušo snena, kada ljubio bi kršćanskoga Boga

jako često puno više nego mene,

a i mene samo ponekad i samo malo,

među nama izrasla bi jaka sloga,

plakale bi ove neutješne zjene

za sve ono što je do sada se bralo.

Srce mlado, kad bi bila životna ti misija

tako važna, tako snažna kao meni moja,

a i ta je vrlo često razlog zašto bdijem,

našla bi se barem zajednička vizija,

ne onakva kakvu želiš i ne bilo koja

već ovakva radi koje vode Duha pijem.

Prilagodba svemu svijetu vrlo teško pada,

zato bolja je samoća da se duša liječi

i odmori biti pripravna za ono rijetko više

kada napuni je pravednost i vjera, ljubav, nada,

kada Svetac nakupljene nevolje sve spriječi

i kada sve planove za buduće nariše.

Sada vidiš koliko je potrebno ti snage

da bar jedan pozdrav postane ti stvaran

i da život nije samo igranje skrivača

gdje se lako osvoje i gube dani, noći blage,

gdje ni jedan život nije drugom podudaran,

gdje se lako stradava od božanskoga mača.

28.07.2023. 23:25

 

Čaša Ljubavi

 

Ti oslobađaš me svakog zla,

grijeha što u sebi me razara.

Nije važno da l' sam patila

već da imam patnje dara.

Ti ne priječiš muke moje

već sačuvati me hoćeš čistom

da te moždane mi ljubav zbroje,

vjeru koju zovem svojim Kristom.

Nije važno što me muči u životu,

samo dok Te čujem, slutim

i dok vidim Ti ljepotu

što je tako žarko ćutim.

Molitva mi svakojaka,

al' je veza čvrsta s Tobom;

Ti si izvor svježa zraka,

ne daš meni biti robom

nevolja i izgubljenih želja.

Slobodna sam i u patnji,

mir me nosi moga Učitelja

od kojega nema zakon zlatnji.

Još je bolje kad je teško

jer u Tebi postojim još više

i ne mogu sastati se s greškom;

moje ime na Tvom križu piše.

Sav si predao se nama, meni,

Kralju vjekovječni, Stijeno časna

što mi sudbinu promijeni

jer si Duh i Hrana krasna,

jer si vjera moja, moje biće cijelo.

A nju nosim ja na duši,

ime moje potpuno je moje tijelo

u kojem se Tvoja rana guši,

na kojem su tragovi od biča

poput jezika od guje

što bi zavela me izobiljem kiča

da se Tvoja riječ preslabo čuje.

U tjeskobi svojoj vapio si

kao i ja usred svoga srca,

kao krvca pot je hlapio Ti

jer si za me pio čašu grča.

I Tebe su plaštem ogrnuli,

purpurom su ismijavali Ti moć,

na Te udarcima nasrnuli

da uvidiš samo mračnu noć,

a Ti šutio si, Ljubavi od meda

kakve nitko drugi ne doživi,

koju duša moja nikome već ne da,

koja niti zločince ne krivi.

Samo praštao si njima, neukima

dok su krunili Te oštrim trnjem

što na čelu odraz naših grijeha ima,

ispunjen si bio Ti božanskim zrnjem.

Ali Sine Čovječji moj u tišini,

kakva je to ljubav slavna!

Tako nevina i čista u tuđini

gdje joj niti jedna druga nije ravna.

28.07.2023. 03:32

Čovjek spasa

Hvala Ti za čovjeka i ženu,

za sve razumne i one lude.

Hvala Ti za večer osnaženu,

hvala, Isuse Ti za sve Tvoje ljude.

Ne mogu Te čuti bez njih

jer ne nalazim se uz Tvoj bok.

Grešnica sam sprudi zemljanih,

nesposobna za taj velik skok.

Čovjeku kad priđem spasa,

tražeći Te u molitvi toj,

i on mene nađe istog časa,

vodi sa mnom žarki boj.

Što bi bilo da ga nema

tu, u srcu mome

gdje me nađe za Te trema,

gdje me riječi Tvoje slome?

Što bi bilo da ne moli za me

i da me ne ljubi kao samu

između svih sjena usred slame?

Da li bi rasvijetlio mi tamu?

Među nama govor nam je isti,

putevi se naši s Tobom nađu

jer si Ljubav, a mi Kristi,

jer Ti stope k nama zađu.

Zato gorjelo je sinoć lice

kad sam prislonila kamen,

zrno svako od Gospine krunice,

opeklo me kao znamen.

27.07.2023. 15:59

 

Otajstva svjetla

 

Kako je sve to počelo?

To naviještanje i čuda, muka i smrt, uskrsnuće Isusovo i Crkva Kristova?

Bog je poslao svoga Sina i On je sada odrastao pravi Čovjek, Čovjek bez grijeha, bez greške, bez mane. Upoznao je „ovaj naraštaj” grešnika, uzljubio ih i spoznao je svoje poslanje – spasenje tih ljudi. Bili su tako neuki u nebeskim stvarima, doslovno su slijedili Mojsijev Zakon i pamtili proroke kakav je bio Ilija i mnogi drugi.

Ljudi su mislili da će Mesija doći kao čovjek koji će im biti veliki kralj poput Davida, koji će ih ujediniti poput Salomona, koji će ih osloboditi od starih Rimljana i donijeti im beskrajno kraljevstvo. I to prije nego što umre, a vjerojatno su ponekad i mislili da će dugo, dugo živjeti poput Abrahama, da će ostaviti svoje nasljednike, potomstvo vječno.

Sve je to Isus naučio u djetinjstvu od Majke svoje, Marije, od zemaljskog oca Josipa i od svojega staroga hebrejskog naroda. Znao je da će otkupiti grijehe svih ljudi i da će umrijeti ljudskom smrću. Otkupiti čovječanstvo od samoga Đavla, predati mu sebe za mnoge ljude. Ne, nije odmah znao kako će se to dogoditi i što Ga sve čeka; Njegov čas je uskoro morao doći.

Poznavao je Ivana Krstitelja koji se u odrasloj dobi zatekao na rijeci Jordan da naviješta dolazak Mesije, da krsti ljude vodom, da ih pripremi za taj Isusov čas, da im posvijesti da su grešni, ali da im se grijesi mogu oprostiti.

Tako je Isus, u dosluhu sa svojim Ocem nebeskim čiju je volju slijedio od malena, uvidio potrebu krštenja za sebe kao pripadnika Božjega izabranog naroda.

„Ti mene moraš krstiti vodom”, reče Mu Ivan Krstitelj čije krštenje vodom je bilo priprava za vatreno krštenje svih ljudi Duhom Svetim o kojemu je samo Bog znao i Božji Sin, ali i Krstitelj.

Isus Krstitelju odgovara kako Mu je potrebno krštenje vodom da bi se ispunila sva pravednost.

Kakva je to sva pravednost, da se Svetac Božji krštenjem opere od grijeha kojih uopće nema?

I kakva je to Rijeka od koje ljudi postaju čisti? Ona sa sobom odvodi prljavštinu u smrt, u nepostojanje i to pod uvjetom da se svaki čovjek kaje za svoje grijehe i da ih svet i grešan čovjek poput velikog proroka Ivana Krstitelja pripravi za pokajanje koje vodi u budućnost. S tom svrhom Ivan Krstitelj je tumačio ljudima kako se moraju promijeniti u svojim srcima, propovijedao je promjenu ljudskih srdaca radi dolaska Mesije.

A Isus, čist i svet, uranja u Rijeku u kojoj se zapravo nalazi sva prljavština zemaljska – grijesi od kojih prorok Ivan Krstitelj oslobađa ljude. Prljavština i blato primaju se za Isusa kao da Ga odijevaju potpuno u odoru ljudskosti. Pravi Bog i pravi i sveti Čovjek uzima na sebe sve grijehe. A posljedice ljudskih grijeha jesu smrt.

Isus konačno postaje smrtnik u času kada Ga Ivan krštava. Isus tako slijedi svoj poziv i svoje poslanje, uzima na sebe grijehe svih ljudi, ne samo onih koji su došli Ivanu na Rijeku, nego svih koji su živjeli i koji će živjeti poslije Ivana.

I, mada nije znao točno kako će izgledati Njegovo poslanje, Isus slijedi u potpunosti volju Oca nebeskoga, odgovara svom Ocu „Da” kao što je Marija rekla Bogu svoj „Da” kada joj je anđeo navijestio da će začeti Sina po Duhu Svetomu.

I u tome je sva pravednost, Isus postaje Čovjek koji će jednoga dana u smrt odnijeti svoju „odjeću” koju je primio krštenjem, to jest odvest će zaista u smrt sve grijehe ljudske.

Tada se otvoriše nebesa.

Isus pripravlja svim ljudima put u nebesko prostranstvo gdje žive Bog i anđeli dinamikom života vječnoga, života bez smrti, života u izobilju.

A Bog Otac objavljuje trojstvenu ljubav između Oca i Sina u Duhu Svetomu. I što da kaže u objavi te božanske ljubavi, što da kaže tim ljudima, tom „otvrdlom naraštaju”?

„Ovo je Sin moj ljubljeni, u Njemu mi sva milina!”

Da, to je Njegov Sin, Njegova Riječ, onakva kakvu je poznaje, vjerna i odana, jedno s Ocem, ali i jedno s ljudima, miljenicima Očevim. Neka znaju kakva je to ljubav, neka znaju svi da je ta božanska ljubav sama milina i da je sva milina u njima i među njima. I neka znaju da tom istom milinom Trojstvo ljubi čovjeka, svakoga, sve njih do zadnjega.

U toj milini međusobne trojstvene ljubavi objavljuje se i Onaj kojega ljudi već poznaju od prije, Duh Sveti, Duh koji je nadahnjivao proroke Jahvine i vodio narod. Ali ne znaju kakvim ognjem gori ta ljubav, koliko je taj oganj jak i kako pročišćava srca ljudi u kojima izgori sve što može izgorjeti, sve što je propadljivo i vodi samo u smrt vječnu, a to je prljavština i grijeh ljudski, ono što ljudima nije bilo svojstveno kada ih Bog načini na sliku svoju pa sagriješiše u Adamu i Evi, onakvi neuki pred Đavlom i njegovom zavišću i zavodljivošću.

Ognjeni Duh Sveti silazi na Isusa kada je Otac progovorio kroz otvorena nebesa, silazi u obliku goluba koji donosi mir, prije svega Mesiji, a potom i ljudima na Rijeci koji se pokajaše i krstiše vodom.

Isus u Duhu Svetom odlazi na kušnju, odlazi u pravcu pustinje da se tamo, načičkan grijesima ljudskim, suoči s Đavlom, da iskusi ljudske grešne misli i ljudsku grešnu zemaljsku borbu kao što su ljudi u narodu slali daleko u pustinju žrtvenog jarca na kojega su polagali svoje grešne ruke da im ta životinja odnese sve grijehe daleko i zauvijek.

Za Isusom ostaje Rijeka i Ivan Krstitelj koji će reći:

„Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta”.

Tako je za Isusa počelo razdoblje otkrivenja i objave.

A za nas dolazi drugo otajstvo: Isus odlazi s apostolima i sa svojom Majkom Marijom na svadbu u Kanu. Kao što su za Ivanom išli mnogi učenici, tako i za Isusom odlaze svi pozvani. Isus je ispunjen Duhom ljubavi Očeve, ali to još uvijek nije onaj Njegov čas.

Uzvanici na svadbi se raduju, jedu, piju i plešu, ispili su vino i Marija obavještava Mesiju, svoga Sina da je svega ponestalo, a svadbi još nije kraj.

„Vina nemaju”, obraća se Marija Isusu. Isus ljubi svoje učenike, uzljubio je i svatove koji se raduju, a raduje im se i Mesija, ponajviše zbog toga što je svadba nalik vječnom slavlju u nebesima.

Ali to nije onaj čas kada Isus mora umrijeti s grijesima ljudi na svojim plećima. No, kao što je Krstitelj propovijedao narodu o promjeni u srcu, tako slično i Majka Marija vrši volju Boga, a Isus je toga svjestan te poslušno odgovara na prošnju i vrši pretvorbu vode u vino kako svatovi ne bi bili zakinuti ni u čemu na tom divnom slavlju.

I evo objave koja opet nije objava Isusova da je Bog već je to objava Zaručnika kojemu su svatovi sva Njegova milina. Vino je božanskoga okusa, najbolje vino ikada, poput grožđa pročišćeno ognjem u tijesku Očevu. Svatovi, koji su kušali vino, vidješe Mesiju kao što su Ga vidjeli i oni što se pokajaše na Rijeci.

Tako Isus čudima ukazuje na ono što je već poznato, ali nije artikulirano tako konkretno. Mesija naviješta kraljevstvo nebesko, gozbu božansku i poziva na obraćenje, na onu promjenu u srcu, ali uz pomoć Božjega Duha. Obraćenje je obrat i povratak u stanje bez grijeha, promjena smjera od zavodljivoga Đavla prema Zakonu Mojsijevom, prema Prorocima i Riječi Boga te dolazak na nebesku gozbu gdje se služi božansko vino.

Božje misli i putovi su ljudima kontroverzni. Mesija donosi blaženstvo, ali i prokletstvo sotonskim slugama.

Isusov čas je sve bliže, On to vidi i sve jasnije govori ljudima, svima na koje naiđe. Nekima su čuda znakovi Boga, nekima su strah, ali nekima donose i dobar uvid u beskonačnost Božje ljubavi.

No, Isusovi odabrani učenici, Njegova buduća Crkva, još uvijek su slijepi, još uvijek im se lijepe ljuske na očima. Isus govori rječnikom stare predaje i mnogi Ga prepoznaju, ali mnogi ne mogu shvatiti da je Bog u Trojstvu. Nitko to ne može shvatiti, ali Isusova čista logika oduševljava mnoge sljedbenike. Mnogi su zbunjeni, nisu svjesni povijesnog trenutka, posebice kada Isus govori da će Ga uzdići i da će tada sve ljude privući k sebi u nebesa. Apostolima je lakše misliti da dolazi kraj svijeta nego da će Isus umrijeti kao najmanji bijednik, razapet na križu.

Slijedi još jedna objava za učenike, objava slave Isusove. Isus moli na povišenome mjestu na brdu što je bliže nebesima, a učenici koji Ga prate ništa ne slute. Tada se Isus u molitvi preobražava. Apostoli vide da Mu je lice bijelo i da Mu odjeća svijetli, ali vide i kako razgovara s nekim: to su prorok Ilija koji je jednom bio uzašao na nebo u božanskoj kočiji i to je „izgubljeni” Zakonodavac Mojsije koji ostade zauvijek bez groba. Mojsija i njegov Zakon svi su slijedili, proroke su sve slušali i pamtili, a sada im se pridružuje i Novi zakon i poseban, nebeski Prorok Isus Krist.

I nebesa se, onako otvorena, prolome do zemlje u Božjem glasu:

„Ovo je Sin moj ljubljeni, Njega slušajte.”

To je vrlo jasna uputa za čitavu Crkvu Isusovu i za Njegov poziv na obraćenje, na krštenje Duhom Svetim, pokazatelj života buduće Crkve, a također i jasno viđenje božanstva Isusova i trojstvena; obećanje Mesije da će u kraljevstvu nebeskom zajedno piti ono posebno vino i blagovati onaj poseban kruh koji će biti sam Božji Sin.

Poslije Muke i smrti razapetoga Mesije i nakon uskrsnuća Njegova i uzašašća te nakon poslanja Duha na apostole i na mnoštvo ljudi, učenici Isusovi konačno potpuno progledaše. Slavili su Dan Gospodnji, samoga Isusa, pravoga Boga od pravoga Boga i istinskoga Čovjeka lomeći kruh zajedno s Njime, u Njemu i po Njemu.

To je otajstvo Euharistije u kojemu se Bog i čitav božanski život ljudima daruje kako bi se mogli promijeniti i kako bi se vratili svojem iskonskom Roditelju na vječni život i na beskonačnu gozbu. 27.07.2023. 12:59

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze. (Iv 1,1-5).”