Mnogoboštvo
se može tumačiti ispitivanjem vlastite psihe, svojih dubina,
mogućnosti i širina.
Stari,
ali i novi narodi bijahu i jesu često mnogobošci. Za njih postoji
više bogova nego što ima ljudi. Svaki od njih imao je boga za
plodnost, boga za bilo koje umijeće, a za mnoga umijeća postojalo
je više bogova i božica. Naročito u starim teatrima i kazalištima
predstavljali su ljudi sami sebi svoje mnoge bogove. Ako je koji bog
bio previše ljutito raspoložen, primjerice bog za dobru žetvu,
tada bi izmislili ljudi još nekog boga koji bi udobrovoljavao toga
neraspoloženog boga, a taj bi pak imao i svoju božicu za istu dobru
žetvu.
Ti
mnogi bogovi su se i mijenjali, ne bijahu uvijek svi neki stalni
bogovi jer ljudi su uvidjeli da im bogovi koje imaju nisu dovoljni,
da im bogovi rata i mira ne pomažu u osvajanjima i kada bi bilo
velikih pogibija. Tada bi izmišljali nove bogove, ali su uzimali u
obzir i one starije bogove od kojih nije bilo nikakve koristi.
To
je svijet politeizma, svijet mnoštva bogova u ljudskim srcima.
Zaista,
kakvo god bilo raspoloženje čovjeka, on nikada ne može to svoje
raspoloženje nazvati samo jednim imenom već mu je potrebno mnogo
riječi koje bi opisale tugu, bezvoljnost, žalost, čemer, jad i
slično. Svaki od tih opisa raspoloženja imao je nekoliko bogova
koji su bili zaduženi za ta raspoloženja i još mnogo bogova koji
bi čovjeka učinili manje tužnim, bogova za sreću ovdje, bogova za
sreću ondje, bogova za sretne događaje, bogova za ljepotu, za
umjetnost, za ratne vještine i tako redom.
Zajedničko
je svim tim bogovima da su ih izmišljali ljudi. Ljudi su toga bili
svjesni, da izmišljaju i u sebi otkrivaju neprekidno nove bogove pa
su došli do zaključka da je najveći i najbolji bog onaj čovjek
koji može izmišljati mnoge bogove, a među takvim ljudima je
najveći bog bio onaj tko je bio najjači, najlukaviji čovjek, to
jest vladar nad drugim ljudima. Tako su vladari bili uvjereni da su
oni bogovi koji su privremeno na zemlji i da poslije smrti žive kao
bogovi.
Budući
da je naš jedini Bog Otac i Sin i Duh Sveti stvorio čovjeka na
svoju sliku, nije čudno da su ljudi čeznuli za životom bez smrti,
bez nevolja i nereda, bez ratova i neprilika.
Kasnije,
mnogoboštvo je donijelo ljudima osjećaj za sebičnost koja se
gledala kao vrlina. Što se više čovjek posvećivao svojim
vještinama i svojem napretku, i svojem imanju i bogatstvu, to je bio
više na cijeni. Filozofija je nalagala da čovjek mora upoznati
sebe (to jest, što više svojih bogova), da mora dovesti sebe u ono
stanje u kojemu je mislio da će biti bog i prije nego što umre, bog
u savršenom smislu riječi. Tako se ljudska sebičnost dovodila do
vrhunca. Djeca koja nisu bila savršena po rođenju, bacala su se
gladnim zvijerima. Savršena djeca žrtvovala su se izmišljenim
bogovima kako bi ih ta lijepa i savršena žrtva što više
odobrovoljila.
Ali,
ljudsko srce nikad zadovoljno nije, ljudi ne bijahu sretni sa svojim
bogovima i sa svojim samousavršavanjem.
Velika
čežnja za nekim jačim bogom odražavala se u nemoći ljudi da
izmisle nešto što je savršeno, što je bolje i jače od čovjeka,
što je ljepše i što može čovjeku pružiti potpunu sreću. To se
jasno vidi po spomeniku koji su načinili za još jednog boga i vidi
se i po tome što su u svojoj vjerskoj nemoći taj spomenik nazvali
spomenikom Nepoznatom bogu. Time su sami sebe pogodili u srž. Bog je
mnogobošcima zaista netko koga ne poznaju, taj Bog nije plod
ljudskoga raspoloženja, ali je savršeni Bog, samo jedan i jedini za
sve i svakoga. To je Bog koji stvori nebo i zemlju, i čovjeka, i u
čovjeku čežnju za svojim Bogom. To je Bog koji prilazi čovjeku,
koji se čovjeku objavljuje javno ili potajno, koji govori i utjelovi
se u krilu Marije Djevice da bi postao Čovjekom, da bi se približio
svojima, da bi Ga, onako smeteni, zaista mogli upoznati i naći
vječni život, i to božanski život. Jer, da se Bog nama nije
objavio, i danas bismo bili samo nezadovoljni mnogobošci.
17.05.2023. 10:59
Tada
Pavao stade posred Areopaga i reče: »Atenjani! U svemu ste, vidim,
nekako veoma bogoljubni.
Doista,
prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s
natpisom: Nepoznatom
Bogu. Što
dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem.«
»Bog
koji stvori svijet i sve na
njemu, on,
neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima;
i
ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima
daje život, dah i — sve.
Od
jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje;
ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova
da
traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od
koga od nas.
U
njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših
pjesnika rekoše: Njegov
smo čak i rod!«
»Ako
smo dakle rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično
zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom
ljudskom.«
»I
ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi
i posvuda obrate
31jer
ustanovi Dan u koji će
suditi svijetu po pravdi, po
Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od
mrtvih.« Dj
17,22-31