 |
| spomenik banu Josipu Jelačiću |
Rođena
sam i živim u ovom gradu.
Moj
grad je Babilon, onaj iz Biblije, a može biti i Sodoma, ona iz
Biblije.
Babilonci
si umisliše da su bogovi i dogovoriše se te počeše graditi kulu
koja će doseći nebesa. To me podsjeća na Drvo spoznaje dobra i zla
s kojega su Adam i Eva ubrali plod i pojeli, protivno zapovijedi Boga
Stvoritelja. Postali su smrtnici, pogriješili su i ostali grešnici,
a tada ih Gospodin otjera iz Vrta. Imao je jako dobar i opravdani
razlog za to, kao i za sve što čini. U Vrtu je postojalo i Drvo
života. Da su Adam i Eva ostali u tom rajskom ozračju, sve onako
grešni i podložni smrti, pa da su potom uzeli i pojeli plod s Drva
života, ostali bismo smrtnici zauvijek, i oni, i svi mi. Smrt bi
stekla pravo na vječno postojanje. Zmija je vjerojatno očekivala da
će namamiti Adama i Evu da kušaju i taj plod s Drva života, te da
će zavladati ljudima i to kao anđeo smrti, bog koji ubija zauvijek.
Vjerojatno ta zmija bijaše još mlada i naivna jer nije predvidjela
da će Gospodin svoje najdraže blago, čovjeka jednostavno potjerati
iz Vrta, u smrtnost. Poslije čitam u Bibliji da je zmija postala
divlja zvijer, ogroman zmaj sa sedam glava koji riga zvjerstva i smrt
u najgorem obliku.
Drvo
života bio je Isusov križ, Raspelo koje pokazuje na muku, smrt i
uskrsnuće Boga i to isključivo zato što će Isus vratiti svim
ljudima vječni život, a poništiti sve ono oko čega se mlada zmija
potrudila i podivljala od zavisti i ljubomore prema ljudima pa se
razvila njena zloća do neizmjernih razmjera.
Tako
se dogodi Babiloncima. Da su uspjeli podići ogroman neboder, njihova
oholost bi narasla i uništili bi svako ljudsko srce i svaku
poniznost koja predstavlja praznu posudu u koju stane neopisivo puno
Božje milosti. Babilonci su bili negativno solidarni, dobro su se
dogovorili, dobro su se sporazumijevali, ali u oholosti, a ne u
ljubavi. Naravno da takav lanac mora popucati, znamo iz političkoga
i društvenog života, a znamo i prazne priče o humanosti i ljudskoj
solidarnosti. Grešnici se dogovaraju, a dogovor propada. I, kao što
je Gospodin potjerao Adama i Evu, tako je i Babiloncima poremetio
jezike pa se više nisu mogli razumjeti, svatko je govorio nekim
drugačijim jezikom.
Prema
Svetom pismu, grad je leglo i oličenje zla. Veliki i razvratni grad
Niniva također je morao propasti. Sodoma bijaše manji grad, ali
jednako
zao
i loš po svojim stanovnicima. Za razliku od gradova, postojali su
stočari i ratari sa svojom zemljom na kojoj su uzgajali svoje ovce i
sve drugo što im je bilo neophodno za dobar život.
U
Sodomi se nastanio Lot sa svojom obitelji, pravedan čovjek i nećak
oca naše vjere, Abrahama. Kako se ta obitelj uspjela sačuvati od
utjecaja razvrata i zloće sodomske? Vjerojatno su se dobro držali
skupa i razumjeli u ljubavi, idealna obitelj. Kada je Bog vidio zlo
što se protezalo do nebesa, nakanio je uništiti čitav grad, ali je
poštedio Lota i njegovu obitelj jer im je poslao anđele da ih
izvedu i stoga što je Abraham uporno molio Boga da ih poštedi, da
ne uništava čitav grad ako u gradu postoji barem desetak
pravednika. Gospodin je, naravno, takvu molitvu čuo. Spasio se Lot i
obitelj, ali ne i Lotova žena. Ona bijaše znatiželjna vidjeti
stravičan prizor koji nastade kad Gospodin bacaše oganj na Sodomu.
To je ono kad se u gradu čuje prasak i lom pa svi potrče gledati
saobraćajnu nesreću.
Kad
se Lotova žena u bijegu iz grada osvrnula da vidi uništenje,
pretvori se u beživotan stup od soli. I ta sol je znakovita, sol
predstavlja začin koji liječi i daje ukus svakoj hrani. Ako sol
obljutavi, nije dobra, ali ako je ima previše, također nije dobro.
To bi značilo da od zla moraš pobjeći glavom bez obzira, a ne
bacati svoje bisere pred svinje koje će ih proždrijeti i navaliti
na tebe.
Grad
je, dakle, bio oličenje svega što nije dobro, ali Biblija dopušta
pravedniku da se ne pokvari ako se i sam potrudi biti dobar jer tada
pravednika nosi Božja milost, a ne samo nastojanje pravednika da
bude dobar čovjek. Nastojanje pravednika da bude dobar čovjek je
idealizam, ali molitva Bogu za spas i pravednost je vjera naša.
Stara
sam, doživjela sam lijepe godine u ovom gradu.
Gospodine,
Ti znaš da je moj grad bio na udaru totalitarizma sto godina i da je
taj totalitarizam sistematski uništavao vjeru katoličku u kojoj su
stanovnici moga grada živjeli, u kojoj su se rađali i u kojoj su
umirali ili u kojoj su bježali izvan zidina komunističke diktature.
Ti
znaš, Isuse, da sam djetinjstvo provodila partizanski i da me Savez
socijalističke omladine čak odbacio jer nisam bila odlikašica i
nisam bila društvena. Ti znaš da sam se našla na brisanom
prostoru, na ničijoj zemlji jer nitko mi, osim psovke, ne spomene
Tebe i uskrsnuće od mrtvih. O Tebi su pripovijedali šale, govorili
su da si začetnik pravoga komunizma i slično.
Dugo
sam bila srdita zbog toga kad si me konačno pozvao k sebi. Svi su
bili jadni mutavci, a ja prvi mutavac među jednakima.
Niti
danas ne obraćaju u svijetu pažnju na moj grad jer misle da smo
manje vrijedni, a i mi mislimo još uvijek da smo manje vrijedni i da
naše bitke i borbe nisu tako strašne kao tuđe muke i ratovi. To je
sve posljedica sustavnog uništavanja koje se provodilo ovdje.
Povod
za ovo razmatranje je jedan razgovor u kojemu novinar pita je li
Katolička Crkva kriva što smo mi duhovno lijeni. Svećenik odgovara
na to pitanje gotovo negativno, dopuštajući i tu mogućnost, ali ja
bih zamolila ljude da ne krive Katoličku Crkvu u Hrvata za naše
riječi i za naše ponašanje.
Daleko
od toga da smo duhovno lijeni u većini slučajeva.
Jednostavno,
sustavno su nas uništavali, što ubojstvima, što demagogijom; što
kaznama, što podsmijehom. Doslovno su prali naše mozgove, ali nisu
isprali naše duše jer do srca čovjeka ne može se doći bez Boga i
bez vjere naše. 20.12.2022. 09:46