Jedanaestorica
pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga
ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im
pristupi i prozbori:
»Dana mi je sva vlast na nebu i na
zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode
krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati
sve što sam vam zapovjedio!«
»I evo, ja sam s vama u sve dane
– do svršetka svijeta.« Mt 28,16-20
1.
Božja osobnost
2.
Isus iz Nazareta
2.1.
- Isusova eshatološka situacija
2.2.
- Odluka u odnosu na Isusa
2.3.
- Isus i budućnost
3.
Isus, Gospodin, Krist i Sin Božji
3.1.
- Prvi pristup misteriju
3.1.1.
- Isus na nebo uzdignut, Gospodin i Krist
3.1.2.
- Spasonosna Isusova smrt
3.1.3.
- Čovjek Isus
3.1.4.
- Prvorođenac svega stvorenja (Firstborn of all creation)
(4.
Evanđeosko predstavljanje misterija
4.1.
- Sveti Marko
4.2.
- Sveti Matej
4.3.
Sveti Luka
4.4.
Sveti Ivan)
5.
Zaključak
1.
BOŽJA OSOBNOST
Božja
osobnost je za vjernike pravoga Boga, Oca našega na nebesima,
svemogućega, jednoga i jedinoga, vrlo slabo poznata, svatko Mu
pripisuje različite osobine u subjektivnim pokušajima
prepoznavanja.
Ali,
evanđelist Ivan lijepo nam tumači da nam je Boga obznanio i objavio
Sin Božji, „Jedinorođenac koji je u krilu Očevu”:
„Boga
nitko nikada ne vidje:
Jedinorođenac – Bog –
koji je u
krilu Očevu,
on ga obznani.” Iv 1,18
Također,
Isus za sebe kaže:
„Ja
i Otac jedno smo.” Iv 10,30
Ili
kaže:
„Ali
ako činim, sve
ako meni i ne vjerujete, djelima
vjerujte pa
uvidite i upoznajte da
je Otac u meni i
ja u Ocu.” Iv
10,38
Sin
Božji, Isus koji je na zemlji rođen u siromaštvu skromne obitelji,
dobio je svoje ime od samoga Oca nebeskoga koji se objavio Josipu i
Mariji po anđelu Gabrielu. Mariju, Majku Isusovu, osjenila je sila
Duha Svetoga te je ona začela na bezgrešan način, i kao Bezgrešna,
svoje dijete, a bila je zaručena za pravednoga udovca Josipa. Tako
je Isus, od samoga svoga začeća, živio u svetoj obitelji.
Kada
je u odrasloj dobi navijestio dolazak kraljevstva nebeskoga i dolazak
časa spasenja za čitav svijet i čovječanstvo, Isus je naišao na
negodovanje i odbacivanje ljudi. Govorili su:
„Nije
li ovo sin Josipov?” Lk 4,22 b
Tako
je Isus mogao biti i sin Josipov i Sin Oca nebeskoga, ali i sin
Marijin. Jednom prilikom Isus reče:
„Doista,
tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i
sestra i majka.” Mt 12,50
Ime
Isusovo predstavlja naziv „Spasitelj”, a 'prezime' Mu je Mesija
(Krist) što znači „Pomazanik” ili „Opunomoćenik” Božji.
Isus
uvodi ljude u svoje kraljevstvo kao što Jošua uvodi starozavjetni
Izabrani narod u Obećanu zemlju.
No,
Bog nije objavio svoje Ime, već sva ona imena koja Mu ljudi pridaju,
a po kojima se označava osobnost Boga.
On
je Isus iz Nazareta, Mesija, Jaganjac Božji, David, Sin Božji, Sin
Čovječji, Posrednik, Riječ Božja, Prorok, Svetac, Spasitelj,
Gospodin, Sluga Božji i drugo.
Kad
kaže Isus Krist, Crkva vezuje u tijesan odnos naslov što ga
obznanjuju vjernici i povijesnu osobu koja je živjela na zemlji,
interpretaciju i izvornu zbilju.
Svako
prikazivanje u kojemu jedan od ta dva elementa apsorbira i upija onaj
drugi, nedopušteno krši Evanđelje. Kritika mora kretanje, koje
vodi k spoznaji Isusa, rastaviti na dva razdoblja, na dva perioda; na
molitvenom je pak razmatranju da to kretanje ponovno sastavi kako bi
susrela Živoga. Ova 'jedinica' ne nabraja podrobno „sve što učini
Isus”: ta, ni u cijeli svijet ne bi stalo kad bi se sve iznijelo –
Iv 21,25; ona se usredotočuje na lik samoga Učitelja. Dosegnuti
Isusa iz Nazareta strogošću književne kritike znači shvatiti onaj
Isusov upit: „A vi, za koga me vi držite?” (I);
to je pitanje na koje se trude odgovoriti pisci Novoga Zavjeta (II).
Taj nas odgovor uvijek vraća na povijesnu osobu koja je potakla to
pitanje.
2.
ISUS IZ NAZARETA
2.1.
Kraljevstvo Božje počinje samom Božjom
riječju. Što su vidjeli i čuli ljudi?
Vidjeli
su izgone zlih duhova, čudesa, i čuli su da se siromasima
propovijeda Radosna vijest (evanđelje).
U
Isusovim očima je taj navještaj eshatološki jer ispunjava Božji
naum bivajući mu vrhuncem i glavom. Kraljevstvom je Božjim otpočelo
novo doba.
Korjenita
je novost kraljevstva Božjeg ne krije se samo u činjenici da je ono
tu, da je prisutno,, već se krije u njegovoj naravi. Navala i
nasilje je na kraljevstvo nebesko i siloviti ga prisvajaju od onih
koji hoće u nj ući. Stoga Isus ustaje
protiv učitelja i branitelja Zakona i obrednog reda što su ga uveli
sa svojom kazuistikom i sitničarenjem. Također mora pročistiti
iščekivanje svojih suvremenika koji miješaju kraljevstvo Božje s
nacionalnim i zemaljskim oslobođenjem.
Isus
zahtijeva puno obraćenje i proglašava godinu milosti Gospodnje.
2.2.
Kraljevstvo je Božje među nama, ono nije nešto što tek ima doći,
ono je nadohvat svima. Dovoljno je prepoznati mesijanska vremena i
svrnuti svoje poglede na Isusa.
Isus
nije običan rabin i učitelj, On uči kao onaj koji ima vlast.
Isus
obznanjuje jače od svih proroka što je pisano i obznanjuje ono što
On govori o tome. Neprekidno potvrđuje da je zaista točna i
istinita riječ koja se čula u skrovitosti. On se uspoređuje s
najslavnijim prorocima kao što su Salomon ili Jona.
Zato
obratiti se Bogu znači slijediti Isusa, znači odlučiti se za Njega
ili protiv Njega. Slušati Isusa znači slušati Boga, jer to znači
graditi kuću na stijeni. Blago onome tko se ne zbuni pred Isusom i
tko se ne sablazni zbog Isusa.
Isus
vjeruje sve Ocu nebeskome i Njegova vjera je prauzor svake vjere.
Sam
Isus razgovara s Bogom, nazivajući Ga „Oče”. On kaže da
su Mu tajne objavljenje zato što je „Sin” u jedinstvenoj vezi s
„Ocem”. Svoju volju podlaže volji Oca i ne kaže da zna sve.
Kraljevstvo Božje poistovjećuje s vlastitom osobom. Na to navodi
prispodoba o sijaču i pokazuje njegov odnos prema siromasima i
grešnicima, odnos koji je simbol samog Božjeg stava.
2.3.
Isus dolazi da dopuni Zakon i Proroke.
Ideal
apsolutne ljubavi što ga On predlaže ruši kazuistička
sitničarenja i ostaje neostvariv za onoga tko ne slijedi Isusa.
Jaram je Njegov sladak i breme je Njegovo lako, a i pogani će
primiti spas.
Isus
je oko sebe skupio krug učenika, a posebno krug Dvanaestorice koji
Ga moraju slijediti i proširiti Isusovo djelovanje i prisutnost. To
je povijesna činjenica. Isus je želio dati pralik konačnom
Božjem narodu. Smatrao je da će se uspostava kraljevstva zbiti
postupno, da će Petar morati učvrstiti u vjeri svoju braću i da će
učenici morati trpjeti poslije Njegove smrti.
Isus
je predvidio da ide u skoru smrt i na nju je gledao u Božjem naumu
kao služenje, kao žrtveni otkup, a u času pred odlazak u smrt
ostavlja svojima oporuku uzajamnog služenja.
Žrtva
Isusovog života prinesena je za mnoge i Isus utemeljuje Savez.
Također,
smješta svoje uskrsnuće na kraj vremena, ali Isusova vjera da će
za kratko vrijeme uskrsnuti proizlazi iz
Njegovih riječi.
Ipak
Isus zapada u tjeskobu, dršće u Getsemaniju i smatra se kao da je
napušten od Boga. Nitko nikada tu Muku neće moći u punini
spoznati.
3.
ISUS, GOSPODIN, KRIST I SIN BOŽJI
3.1.
U formulaciji uskrsnog doživljaja mogu se razlučiti četiri vida
koja vjerojatno znače stanovitu povijesnu evoluciju.
Pod
znakom paruzije afirmira se nebesko uzvisivanje Isusa Krista.
Otkupiteljski
križ usredotočuje istraživanje na Slugu.
Pažnja
se najzad prenosi na čovjeka Isusa, ponajprije
u misteriju Njegove osobe, zatim u Njegovom odnosu sa svemirom.
3.1.1.
Učenici koji su bili u dodiru sa živim Isusom obznanjuju da Ga je
Bog uskrisio od mrtvih.
Na
nebo uzdignut i ustoličeni Isus utvrđuje povratak Isusa koji je
eshatološki Sudac i kazuje pravi smisao dolaska proslavljenog Isusa
koji nije jednostavno povratak na kraju vremena, već neprekidno
očitovanje tijekom ljudske povijesti: Isus je Gospodin povijesti
kojega priznaju i kojemu se klanjaju.
Bog
je Isusa učinio Gospodinom i Kristom, a Isus se pokazao kao Sin
Božji; On stoji Bogu s desne strane i dijeli Božje svemogućstvo.
Isus
iz Nazareta ispunjava nade naroda Izraela i postaje Gospodinom svih
vremena.
3.1.2.
Prva Crkva daje svom Gospodinu naziv Sluge. Isus je bio uzvišen i
proslavljen u Muci i nakon Muke. Suglasno Pismima je umro za naše
grijehe.
Isus
je Pravednik, Začetnik života, Janje Božje bez mane; On je
neokaljani Veliki svećenik, Posrednik
Novoga saveza.
Potom
dospijeva naziv Spasitelj , a čovjek – krštenik je mistično
sjedinjen s Isusom Kristom u smrti i uskrsnuću.
Također
se produbljuje nauka o Pomirenju.
3.1.3.
Posvećujući se nadalje počecima Onoga za koga zna da je danas živ
nakon što je umro, apostolska je Crkva ubrzo uprla pogled na Isusov
zemaljski život koji se navodi kao
primjer za ponašanje vjernika.
U
svjetlu sjećanja i uspomena javlja se osoba i lik čovjeka Isusa.
Poslanica
Hebrejima izrijekom utvrđuje smisao Kristovih patnji. Isus je
dragovoljno primio na sebe smrt, patnje su Ga učinile savršenim,
umjesto određene Mu radosti podnio je križ, a od onoga što je
pretrpio naučio je poslušnost. On je Svećenik i Dovršitelj vjere.
Pokret
vraćanja nastavlja se do samog Isusovog podrijetla. U Isusovom
životu sadržana su dva načina bivanja i postojanja: jedan
zemaljski u tijelu, drugi nebeski u Duhu. Nutarnje preobražen Duhom,
Isus je primio kraljevsko pomazanje za Njegovo ustoličenje, proročko
pomazanje za krštenje uoči službe.
Uskrsnuće, shvaćeno kao ispunjenje
obećanja danog Davidu, navodi na to da se na Isusa gleda kao Sina
Davidova. Tako se razrađuju Kristova rodoslovlja. Istoj svrsi
(izričitija kristologija, ispunjenje Pisama) služe prolozi
Evanđeljima, a to su predaje o Isusovom djetinjstvu; tu se očituje
duboka teologija kojoj je najvažniji cilj odgovoriti na sljedeće
pitanje: kakvo je podrijetlo Onoga kome se klanjamo kao Gospodinu?
3.1.4.
Vratiti se još više unatrag znači otkriti Kristovu
preegzistenciju.
Isus
je bio u Božjem obliku prije nego se izništio u tijelu svoga
zemaljskog života, a potom je uzdignut na nebo. Isusova prisutnost
širi se na svekoliko trajanje vremena. Isus je Onaj po kome postoji
sve i po kome mi idemo k Bogu.
Također
se otkriva eklezijalna i kozmička Isusova dimenzija u Njegovoj
preegzistenciji. On je Glava Crkve koja
je Njegovo Tijelo; Njegovo se gospodstvo proteže na sav svijet čija
je sva tri prostora Isus obišao: zemlju, podzemlje i nebesa. On je
Gospodin Slave.
Također
je novi Adam i Posrednik Novoga Saveza.
Kraljevstvo
Božje je kraljevstvo Kristovo.
Kristov
je portret uistinu portret milosrdnog Spasitelja koji
se obraća siromasima, grešnicima, razbaštinjenicima zemlje.
Isus
Krist je apsolutni i konačni Objavitelj, Onaj komu pokloniti vjeru
znači živjeti, Onaj od koga čujemo obznanjivanje o vječnosti ili
o imanenciji u Ocu.
Bez
djelatnosti Isusa iz Nazareta nikakvo eklezijalno opstojanje ne može
zadržati svoj smisao: tako za sakramentalni život, Krst i
Euharistiju. 16.11.2022. 22:08
Sin
Božji, kao Riječ odozgo i s nebesa, spustio se među nas, ljude.
Utjelovi se po Duhu Svetom u krilu Bezgrešne Djevice Marije i
postade Sin Čovječji, jedan od nas, Bog s nama.
I
krstio se u rijeci Jordan, i pokazao nam eshatološku svadbu na kraju
vremena kada pretvori vodu u vino na zemaljskoj svadbi u Kani.
I
prođe zemljom čineći samo dobro, naviještajući svoje kraljevstvo
koje dolazi, propovijedajući obraćenje, i pozva nas sve u to svoje
nebesko kraljevstvo. Uzađe na goru i preobrazi se, svijetloga lica,
pred učenicima u svoje bijele haljine da se predstavi u svojoj
slavi. Ode na Križ, u smrt da bi uskrsnuo od mrtvih i postade svojim
vjernicima i svim ljudima Gospodar gospodara, Kralj kraljeva.
Dvor,
Hram i Prijestolje Njegovo nalazi Mu se na Križu kamo je ponio sve
ljudske nevolje i zločine, a ta Žrtva Bogočovjeka Isusa Krista u
Euharistijskom slavlju vodi vjernike Mu i sljedbenike ka uskrsnuću
od smrti, na novi i vječni život. U toj Žrtvi nestadoše naša zla
jer Kralj nam ih je sve milostivo oprostio. Mjesto nas postade
Pravednik, vjeran svojoj ljubavi za sve ljude, ostade vjeran do
kraja, do smrti kakvu nikada nitko nije iskusio.
Nije
kao zemaljski kraljevi da bi samo sjedio i zapovijedao.
Da
bi ubirao poreze.
Kao
prvo se pobrinuo za najranjivije. Njima je otvorio vrata svojega Srca
i svi jako ugroženi nađoše u Kralju utjehu za sebe, ljubav i
hranu.
Zar
nije čudesno za obična čovjeka da postoji takav Kralj?
Zar
nije čudesan Kralj koji čeka strpljivo sve ljude da Mu se vrate?
Da
budu kao i On.
Zar
nije pravedan kad očekuje da Mu svatko priđe s poštovanjem, u
svadbenom ruhu, pokajničkog srca i da Mu se pokloni, samo Njemu,
nikome i ničemu drugome? Jer to svima donosi blaženstvo i
blagostanje, i sve ono za čime čovjek čezne.
Zar
nije milosrdno prema svakom čovjeku da može prijateljevati s
Gospodinom u istini i ljubavi, u slobodnom i otvorenom dioništvu
ljudske i božanske naravi?
Isuse,
u danima iskušenja podari mi od svoje božanske snage.
Stijeno
moja i Hridino spasa mojega, u danima trpljenja i kušnji, povedi me
onim svojim kamenitim stazama.
Spasitelju
moj, neka moj križ bude lak za mene u Tvojoj ljubavi.
A
kada pobijedim svoje neuredne želje, kada nakon dugog vremena, koje
sam provodila u uzaludnim pokušajima da se odreknem svoga poroka,
konačno dođem na svoj zacrtani cilj što se nazire u Tvome svjetlu,
pojačaj ono što smo zajedno započeli i utvrdi me na tom položaju
pobjede zauvijek. Koji živiš i kraljuješ u mome srcu i u mome
životu, s Ocem nebeskim i u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve
vijeke vjekova. Amen. 11.11.2022. 07:58
„Živim,
ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u
tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga
sebe za mene.” Gal 2,19-20
Nikako
mi ne ide pojam „vlasnik” i pojam „ljudsko tijelo”.
Vlasnik
je onaj tko je upravitelj onoga što posjeduje, što može kupiti i
prodati i u čemu sam uživa dobrobit, ali i snosi posljedice slabih
strana svojega vlasništva.
Ljudsko
tijelo je organizam, to jest organizirana cjelina, a to podrazumijeva
složenost postojanja.
Vlasnik
ima svoje vlasništvo u pravnoj potpunosti. Njemu se vlasništvo može
oduzeti ako počini kriminal i završi na doživotnoj robiji. Tada se
vlasništvo usmjerava drugima.
Ljudsko
tijelo nekako ne može biti u vlasništvu jer bi to bio pravno
nedopustiv robovlasnički odnos.
Vlasnik
je taj koji zapovijeda i čini ono što želi dok ljudsko tijelo ima
svoju samosvojnost u gladi, fiziološkim potrebama, mjestu i vremenu
rođenja, spavanju i slično.
Biti
vlasnik svoga tijela ne znači razumno ništa moguće i logično, taj
je izraz pokušaj spajanja onoga što je nespojivo u jednom pojmu.
Žene,
ako ste vlasnice svoga tijela kada tražite kontracepciju, vi svoje
tijelo zapravo napadate, a kada tražite abortus, napadate i svoje i
drugo ljudsko tijelo. Zna se, čak je i moderno reći, roditelji nisu
vlasnici svoje djece. Čak ni tada kada ih začinju jer očigledno,
da su istinski vlasnici, ne bi nikada začeli djecu protiv svoje
volje da imaju djecu.
Zanimljivo
je i žalosno kako to mnogim ženama nije jasno, ta kontradikcija
između vlasništva i života u riječima žena koje, naravno, to
nisu same izmislile već u zajedništvu s muškarcima kao pokušaj da
se gospodarski način razmišljanja spoji s prirodnim i fiziološkim
pojavama na svijetu, u prirodi i društvu.
Jer,
ne može se reći da je neki čovjek gospodar ledenjaka, vjetrova,
kiše, divljih zvijeri, runolista i pustinjskoga pijeska, pa, ako se
priroda ponaša po svojoj osebujnosti drugačije od pustih želja i
nada nekih ljudi, vidi se da jedno s drugim nema nikakve razumne
veze.
No,
nisu ni žene, ni muškarci toliko neuki da ne znaju kakve su
posljedice intimnih odnosa u koje se upuštaju i u kojima su sve, ali
najmanje su vlasnici svojih organizama. Znaju da će „se dogoditi
dijete”, njihovo dijete, njihov zajednički nazivnik. Gdje su tu te
žene koje kažu da su vlasnice svoga tijela kada ne žele začeti, a
upuštaju se u začinjanje djece? Gdje su tada te žene koje inače
naglašavaju i ponavljaju da su gazdarice? Pa, ako su vlasnice začete
djece u krajnjem slučaju, zašto žele uništiti svoje vlasništvo?
Ili, ako ne žele djecu, zašto ih uopće začinju i muče sebe i
druge, zašto se upuštaju u rizične poslove i radnje? Mnoge će
reći da drugačije ne mogu, da ne mogu, a da se ne upuste u intimne
odnose jer je to jače od njih i njihovoga vlasništva, to jest
gospodarstva koje je njihov, ženski organizam? Osim toga, u tom
odnosu dva su organizma spojena u jedan te isti organizam čiji
vlasnik očito nije definiran za sada.
Izjaviti
da ste vlasnik svojega tijela toliko je nelogično kao i izjaviti da
vam je vaše tijelo gospodar, a to zvuči vrlo loše. To izgleda kao
da neki ljudi i neke žene ne znaju za postojanje slobodne volje. To
su isti oni ljudi i žene koji se slobodom diče, liberalizmom u
političkom i ideološkom smislu.
Eto,
sad smo spojili i požudu i politiku u isti pojam.
Spojili
smo ideologiju besmisla s najljepšim događajem koji se može
označiti pokraj pojmova „žena” i „muž”: plodnost, dijete,
izobilje života.
Zar
nije ljepše i bolje živjeti bez nesreća i ubojstava, nereda i
ratova, u slobodi odlučivanja, posebice kada se ta sloboda
odlučivanja pokaže i iskaže pozitivno u najtežim i najranjivijim
okolnostima?
I
kada te savjest ne muči i ne remeti tvoje pojmove i osjećaj i
znanje za logično i razumno?
Reći
ćete da zametak „još” nije ljudsko biće.
A
vaše vlasništvo u tom slučaju još ne postoji, nego postoji samo
požuda koja rađa smrt. Tada postajete vlasnici smrti ili tako
nekako.
Kao
što dijete još nije čovjek, tako ni vaši životi još nisu
vlasnici smrti, a to je predivan trenutak kada sloboda odlučivanja
dolazi u svojoj punoj snazi jer odlučuje o životu, odlučuje se za
život.
Jer,
što vrijedi čovjek koji ne može odlučivati?
I
što vrijedi liberalizam i sloboda kada vas već u začetku ubija
vlastito neznanje o pojmovima života i smrti, kada vas prodaju kao
roblje, kada vas jači nadvlada?
I
kakvi su to intimni odnosi ako ne razmišljate razumno ili još
uvijek razmišljate, ali to se razmišljanje svodi na strahove od
mogućeg začeća novoga života? I kakav je to život koji „još”
nije život, ali je već osuđen na smrt i nepostojanje.
U
čemu je ljepota i smisao braka gdje su muž i žena otvoreni životu?
Najčešće
je ljepota u tome što su takvi intimni odnosi sasvim drugačiji od
gore navedenih, ispunjeni sviješću o stvaranju, ispunjeni mirom i
skladom, poletom čiste savjesti, nadom i vjerom u život i u najveću
pozitivnu snagu i moć koju ima neko ljudsko biće, a to je
ispunjenje pradavne težnje o novome rađanju novoga života koje se
proteže na vječno rađanje u novome svijetu, u novome nebu i na
novoj zemlji.
Pa,
ako i umre, onaj tko vjeruje u život, uskrsnut će i živjeti
zauvijek.
