Samo jedna nada

 

Svaki put kad sanjam

pronađem Te kao znak

na sred srca moga.

Kada novu noć odsanjam,

tad udišem novi zrak

u tom dahu svoga Boga.

A kad loši sati siđu

kao breme na ramena,

ne spava se noću.

I kad anđeli tu priđu

donose nam posljednja vremena,

ali ja ih uvijek hoću.

Nema načina da uđem

kroz ta ista vrata

gdje se nade množe.

Pri oltaru tuđem

gacam preko blata

jer Te ljubim, Bože.

I što mi preostaje

nego nadati se, vjerovati,

gurati po Tvome za života?

Tvoja ruka sudbu daje

koju moram sljedovati,

nema druge Ti Golgota.

Čovjek bez karizme

kao trava je bez cvijeta,

kao cvijet bez ploda.

Kao trag od čizme

što nam gazi pola svijeta,

što nam krade roda.

Čovjek sav bez nade

kao ubojica sreće,

kao lovac nasumičan.

Tuđe plode krade,

pokajat se neće

pa je više sebi sličan.

Grupa ljudi ista kova

kao zvijezde što su ostarile,

gubi sve od svoga sjaja.

Djeca zažele se dana nova

kao da su pameti ih ostavile,

misle da im nikad nema kraja.

Žene znaju pa su potlačene,

laž im bila daleko od njih

kao mrak od mjesečine.

Sve im duše poražene

kao uzaludan, nježan stih

od kojega sprdnju čine.

Ne slušaju ljudi Djevu,

tihu kao laka noć,

poniznu pred Kristom.

Ne čuju ni Adama, ni Evu

što im privlačna je moć

koju gube čizmom istom.

Vrata zatvoriše, sami neće ući

sve do Srca božanskoga

iz kojega izlazi nam Deset riječi.

Različite duše hoće se potući

oko Krvi, Tijela Kristovoga

koje samo tihe poniznike liječi.

Napunili lože sve i dvore,

nema mjesta siromahu, bolesniku

i ogorčuju si djecu svoju.

Kristov Duh od bezumnoga načinio zbore

da ne vide mudri pravu sliku,

da se sablažnjavaju u zbroju.

Mnogima svejedno vani il' unutra,

sve im jedno, jaje jajetu je isto

sve do velikoga Sudnjeg dana.

Kažu danas neće, nego sutra,

a tada će biti svi u raju s Kristom,

samo šačica će duša biti rasplakana,

među njima sami razbojnici,

oni što se ne stignu ugurati

u tu karavanu čeljadi raznolike

koja klanjat će se svojoj trobojnici;

dim će strašan prema gore kuljati,

ništa neće čuti se od divlje rike,

samo srca ponizna će svetkovati

jer na ovoj zemlji ima nevinašaca,

ima bogalja bez puno svijesti

koji znaju tajne iskovati

u tom grotlu punom lažaca

koji neće se sa svojim anđelima sresti.

Daleko sam, Kriste, Tvome Tijelu,

ali Ti si mi na očigledu, tu.

Izvireš iz svake stvari ili riječi.

Spašavaš me svuda u većemu dijelu

da ja sama s vjerom suočim se zlu

što ga Tvoja ljubav uvijek spriječi.

Ti, moj Kriste raspeti, Presveti,

obožavam Te i bez vjerske snage,

i bez ičega što daje reći

ovoj duši koja ljubi kada Te se sjeti,

kada jasno vidi krvave Ti suze drage,

da bez Tebe neće ona vrata nade prijeći.

05.10.2022. 00:15

Božanska oranica

 

Zove nas Bog, sve nas.

Ali nismo svi pripravni poći za Njim. Mnogi vjeruju, ali ne kreću. Mnogi se oduševe Kristom ili nečime iz Svetog pisma, ali im oduševljenje splasne. Mnogi idu zato jer idu i svi drugi, a mnogi Isusa i Njegov život, Muku i smrt gledaju kroz nekakvu simboliku. Mnogi se i potrude, slušaju, čuju, ali ih vremenite brige, zemaljske, egzistencijalne previše zaokupe pa zaborave slijediti Isusa i od Njega zamoliti pomoć.

To su osobe koje su jako različite od Božanske Osobe koja je Pravednost, Istina, Ljubav, Dobrota, Milosrđe i Ljepota.

Čovjek koji je sklon slušanju i poslušnosti, razmatranju života, čuje bolje Isusa, a prepoznaje Ga po svojoj vlastitoj osobini, po svojoj istinitosti, dobroti, milosrđu, ljubavi i slično.

Jer ne može vjerovati netko tko ne teži za postojanošću, za trajnim dobrima i dobrobitima.

Da bi slijedio Isusa, čovjek mora imati povjerenja u Njega, slušati Mu riječi, pretvarati ih u djelo; mora imati vjere.

Mora se uvijek nadati, čak i tada kada je njegova nada protiv razumne procjene, protiv svake nade jer Isus je gore, Bog je to koji stvara procjene i daje vjeru i nadu. Bog je to čija je riječ istinita jer On sam istinu stvara i ostvaruje. Vjera pomaže čovjeku da to vidi. Pomaže mu da shvati da je istina ono što je volja Božja, a ne da misli da je po ljudskim kriterijima Isus u istini jer Isus je iznad ljudskih kriterija.

Čovjek se mora osloboditi iskušenja da procjenjuje Boga, da Ga kritizira kao što smije kritizirati svetog oca papu, svećenike i Katoličku Crkvu. Jer Bog je iznad čovjekovog razuma i spoznavanja, štoviše, Bog daje čovjeku sposobnost razumijevanja.

Da bi slijedio Boga, čovjek Boga mora bar malo poznavati u strahopoštovanju, ali i u zrnu ljubavi, iskrene, istinske, trajne ljubavi jer će mu Bog obilato dati sposobnosti za vjeru, nadu i ljubav.

Dat će mu sve što mu je potrebno, do najmanje stvari, ali i u jako važnim okolnostima.

Da bi mogao slijediti Isusa, čovjek mora biti ustrajan poput ratara koji je krenuo orati svoju zemlju: prvo se dobro pripremio, potom je ostavio sve stvari koje bi mu mogle skrenuti pažnju, znači odvojio je vrijeme za rad na oranici. Zatim će se nahraniti malo i napojiti, zasukat će rukave, staviti šešir protiv sunca i krenuti prema plugu s planom svoje oranice u mislima. Tada će zaorati prvu brazdu i onako kako je zaorao, tako mora i nastaviti. Dakle, potrebna mu je usredotočenost na ono što čini i ubrzo više neće niti čuti, niti vidjeti prolaznosti ovoga svijeta, nego će samo gledati da što bolje napravi posao. Uložit će sav svoj trud, sve svoje snage i povući će ga želja i namjera da učini najbolje što može. Zavoljet će sve više ono što mu je posao, a njegovo djelo će ga proslaviti, orač prima nagradu od zemlje koju obrađuje. Pratit će ga oduševljenje, spoznaja, znoj, muka, zadovoljstvo, ljubav i dobrota; bit će svjestan i siguran da čini dobro i da se dobro dobrim vraća. Odmor će mu biti blažen.

Da bi slijedio Isusa, čovjek mora biti razborit, razlikovati duhove, ali ne činiti razliku između vjere i racionalnosti, već mora činiti razliku između prolaznog zanosa i pažljivog znanstvenog proučavanja i istraživanja.

Ako je ustrajan i razborit, čovjek postaje bolji, ima bolji osjećaj za pravednost, ako je bio sebičan, to će popraviti. Dobit će u svemu tome iskustvu pravednost i snagu, izgubit će mnoge nepotrebne strahove, a Bog će ga tako i toliko uslišavati da postoji opasnost da će se čovjek uzoholiti.

Ako slijedi Isusa, čovjek mora biti ponizan uvijek i posvuda, mora paziti da bude u svemu umjeren, osim u ljubavi za Boga. 28.09.2022. 17:04

„Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.« (Lk 9,62).”

Blaženstvo praha

 

Naviku sam stvorila tih dana

da umjesto preljuba u siromaštvu

sve napišem ti za laku noć.

Jedna tema postala je mnogostrana,

stih, terapija i molitva monaštvu,

post i kontemplacija što daje moć,

daje snagu i energiju u postojanju,

u životu koji primiče se kraju.

I taj život vječni primam kao dar,

besplatno i sada još na odstojanju.

Svake nedjelje se poklanjam u raju

pa se vraćam na tu misiju gdje gori žar.

Time hranim duh svoj, svoje tijelo,

zalijevam ga rosom čistom

koja za me padne iz visine

kao piće, kao nektar, kao jelo.

Često jedno smo u Kristu i sa Kristom

što se utjelovio zbog nas u te nizine.

Sve to bacam pred tebe bez plana

iz te milostive ruke od Providnosti

koja me je naumila, stvorila

i nacrtala kao ime nasred dlana,

koja me je otela iz nebitnosti

kad me davno riječju svojom oborila.

Dosadna sam svijetu što mi kritike donosi,

ne pozna me, ne razumije me poput ribe

koja niti pliva, niti zbori.

Duh mi Sveti blaženstvo pronosi,

baca zloduhe u mrtve glibe,

a srce mi tiho plamti i za Boga gori.

26.09.2022. 20:37

Labuđa krila

Ostani sa mnom,

potpuno tu,

u tunelu tamnom,

u svome svjetlu.

Budi mi ti,

riječi života,

kolijevko ljubavi,

plodu mi čokota.

Ne odlazi još

jer nisam zrela.

Stih mi je loš,

a dodir sam htjela

labuđih krila

što se odrazuju

kao sirova svila

i put mi pokazuju.

Anđele divni

prelijepa čela,

srce mi dirni,

haljino bijela.

Jer što sada mogu

dok tako snivaš

u našemu Bogu

i dušu prikrivaš?

Umor me dira,

ali ne marim.

U sjeni mira

susret ostvarim.

Ti, slatki čuvaru,

moj blagoslov prati,

prekrasni daru

nebeske paprati.

Znam da sam 'teška'

i narav mi mrka,

ali zbog smiješka

nastade strka

u mome srču.

No, ipak snivaj

da nisam u grču,

u Boga uplivaj.

Bit će na straži

ta poetesa,

anđele najdraži.

Pozdravi nebesa.

26.09.2022. 02:25

 

Bijeg od života

 

Maštovitost lako odvede dušu u propast.

Kao prvo, mašta skreće pažnju ljudskoga uma na nešto čega nema i što ne postoji, što je nestvarno. Izvrće mu poglede na realnost, a kakva je ta osobna ljudska stvarnost ako je čovjek ne želi biti svjestan? Nije dobra.

Dobra stvarnost je rješavanje problema i molitva.

Čovjek uvijek ima problema, a što ih manje rješava, to se više gomilaju.

Najčešće su ti problemi duhovne prirode, problemi koji se moraju rješavati razmišljanjem, tumačenjem, planiranjem, spoznajom i pravilnom dijagnozom.

Na primjer, ljudi ratuju negdje u svijetu, ali duša, koja nije izravno u ratu, nema tih problema koje donose ratovi već se bavi svojom svakodnevicom.

Napuni li čovjek svoju svakodnevicu nečime što se njemu ne događa, vijestima o ratu, dezinformacijama, rađaju se bojazni i strahovi koje umnogome potiče raspuštena ljudska mašta.

Strahovi i brige maštovitog čovjeka uvijek nadvladavaju optimizam, vjeru i molitvu, nadu i prisebnost duha.

U takvim, i to mnogim, slučajevima, mašta je razorna, maštati znači griješiti, a griješiti znači udaljavati se od Stvoritelja i Spasitelja svih ljudi. Strahovi rađaju prijetnjama na koje suprotna strana odgovara nasiljem na koje, opet, nasiljem odgovara i sam strah po sebi.

Često puta komentiramo kako je nešto dobro i maštovito načinjeno ili učinjeno, ali to je najčešće neki film koji je izmišljen ili predstava u kojoj se glume ubojstva. Ili je neka naslikana apstrakcija koja ne traži smisao, ali je svaki promatrač pokušava osmisliti na svoj način. Puko gubljenje vremena.

Mnogi ljudi ne znaju tko su i što su, ne zanima ih život sa svojim dobrim plodovima i ljepotama, običan život. Čovjek, dakle, odgovara oduševljenjem na što veće senzacije. To je klopka zloduha, zamka grijeha.

I, na kraju, ljudi poklanjaju svoje povjerenje izmišljotinama bez smisla. Ne vjeruje čovjek drugom čovjeku, ne radi na uspostavi kvalitetnoga dijaloga, ne ljubi predugačke razgovore, dosađuje mu se duša kao da ovaj život nije dovoljno dobar. Nedostaje mu malo „kvara”.

Tako duša više ne razlikuje maštu od stvarnosti jer je već ogrezla u grijehu. Tumači na pesimističan način sve što vidi i čuje, pada u depresiju koja je često i u modi, sarkastična je i to joj se dopada.

Tako ljudi prestaju razmišljati svojom glavom, odgoje djecu na taj način, podložni su različitim sugestijama, podložni su vlastima, ali još više su podložni pobunama jer njihova savjest nema mira.

Za neke duše se kaže da ne razlikuju maštu od stvarnosti i to nazivaju bolešću. Da, to je bolest na smrt, bolest od grijeha. Liječi se medikamentima i različitim agresivnim terapijama, ne liječi se smislom, odnosno osmišljavanjem duše i njezina života. Ne liječi se realnim dodirima s drugim ljudima, terapeutima, ali prvenstveno u obitelji koja se čitava mora liječiti.

Rekoše da će strojevi uništiti ljude. To je besmislica. Kao prvo stoga što Stvoritelj i Spasitelj svih ljudi, Hranitelj i Uzdržavatelj svijeta i naroda to ne želi.

Ljudi uništavaju ljude. Nisu im potrebni strojevi da se unište, niti oružje, niti kompjutori; ljudi se već unište kad zamisle da bi mogli načiniti stroj koji bi ubio druge ljude, živi svijet; ljudi se uništavaju idejama iz mašte kao što je ideja o stroju koji pokreće sam sebe u nedogled. To je zato što ljudi sebe uspoređuju s predmetima, načine stroj pa ga pokušavaju pobijediti jer su zavidni tom stroju što su ga sami načinili, a još više zato što na duši nose maštoviti veliki ili manji strah da bi se moglo dogoditi da ih vlastiti proizvod uništi.

Ljudima je mašta jako dobar alibi za bijeg od života, opravdanje za loše mišljenje koje imaju o sebi, a zapravo imaju loše mišljenje o sebi jer ih na to podsjeća savjest, podsjeća ih da ne čine ono što je pravilno, što je razumno, logično i – teško, a teško je ne maštati kad vas već kao dijete nauče da ne možete sami razmišljati, kad vas ukore ako ste previše znatiželjni jer mnogim roditeljima dječja znatiželja budi lošu, uspavanu i grešnu svijest.

Što biste učinili kad bi se ostvarile vaše najstrašnije maštarije?

Gotovo svi ljudi na svijetu u povijesti u takvom trenutku mole i dozivaju Boga. 25.09.2022. 16:44

„Bolje se uzdat u Boga, nego u čovjeka.” Usp. Ps 118,8-9

Neizrecivim uzdasima Svetoga Duha

 

Mojim znanjem

i u mome svjedočanstvu,

čak i mojim zvanjem,

nisam stigla nebeskom prostranstvu.

Ono što me lakom čini,

ono što mi srce k nebu diže,

molitvi su mojih načini;

predanost mi snažna stiže

jer mi Duh na meni zbori.

A tom iskrenošću što je rijetka,

pravom vjerom koja traži i govori,

odgovaraš poslušnošću svakog retka.

Ti i ja smo, Kriste, sjedinjeni

u toj Crkvi što Ti stigne,

kad se gubim, kad smo njeni,

kada zajedno nam duše digne.

Duh mi Sveti uzdasima slavi,

duhu mome daje onaj srok

jer ja ne znam kad se molitva pojavi;

dočeka je srce bar na kratak rok.

Iza prvog stiha dolazi taj sluh

što mi pada s neba, Oče naš.

Stih iz mene nije, nego daje mi ga Duh

da ga pišem, da ga još mi daš.

Sva naša intima, naši razgovori

nisu zato da se ljubimo potiho,

nego da se svjetlo to razgori

kao kad se psalmi mole stihom.

Mistična je ova ljubav s pukom Tvojim,

mi smo Dobroga Pastira stado.

Poznajemo Te po pašnjacima svojim

gdje je Gospa, gdje je Janje mlado.

Mistični su Križ i Muka, Tvoja patnja.

Gdje su anđeoske legije, sve kliče.

Poput zlata, od zlata još zlatnja,

vjernici i molitelji pjesmama se diče

koje pjevaju o milosrđu i o postu

i odozgo gledaju pučanstvo.

Velika si Ljubav na tom crkvenome mostu

za sve one što ih uzimaš u nebesko prostranstvo.

Ljubio si me od prvog dana

kad me zače Majka svojim „Da”

i kad mi pokaza izlazak iz ova stana

da mi misija ta bude stopa radosna.

Želio si mene u svom nebu, Kriste,

čeznuo pokazati mi sve što nije satnica.

Dao si mi, poslije psovke, misli čiste,

poslije ta poganstva da Ti budem supatnica.

Već Te gledam u toj vječnosti preslavnoj,

molim usrdno da grijehe mi oprostiš,

da me pustiš k mojoj čežnji davnoj,

da mi oceane nezgodne premostiš.

Pravedan si Čovjek i u svemu dostojan,

a moj Bog si, Duh si Životvoritelj.

Tvoja ljubav raj sad moj je postojan,

Tvoja Žrtva sada moj će biti molitelj.

24.09.2022. 23:05

Blago u Svitku

Mudrim ću Te zvati, Riječi moja,

Blago moje među koricama

u toj Knjizi crnih boja

što mi srce sasvim slama.

Knjiga svaka samo pepeo je, prah,

al' u Tvojoj Knjizi stanuje Ti Riječ.

Kad pročitam, zastane mi dah,

svi mi dani postanu k'o mliječ,

zastanu mi noći sve u jednu noć.

Ti me učiš brojiti mi dane

koji poprimaju Tvoju svetu moć

pa u jedan dan mi cijelo vrijeme stane.

Kada zazvala sam pomoć Tvoju,

Ti mi reče: „Slušaj Isusa iz Nazareta

da požanješ pravdu moju,

da ti duša porađa se sveta.

Svijet prolazi, s njime odlaziš i ti

da se nađeš mi u srcu i na dlanu.

Učim tebe dane Tvoje brojiti

da se skupa nađemo u vječnome Danu".

22.09.2022. 04:00