Za
vrijeme svoga javnog djelovanja Isus se nikada ne prepušta
mesijanskom oduševljenju mnoštva koje je jako pomiješano s
ljudskim elementima i vremenitim nadama.
Jednom
ipak – bilo je to prigodom svečanog ulaska u Jeruzalem –
pristaje na javnu manifestaciju: nastupajući skromno, u skladu sa
Zaharijinim proroštvom (Mt 21,5 i Zah 9,9), dopušta da Mu kliču
kao Kralju Izraela. Ali upravo taj uspjeh ubrzat će čas Isusove
muke. Najzad će, u čisto eshatološkoj perspektivi, progovoriti
svojima o svojem Kraljevstvu: u trenutku kad ima početi Njegova Muka
(Lk 22,29 sl.).
Isusovo
kraljevanje uspostavlja se navješćivanjem Njegova evanđelja (Dj
1,8 ). Isus jest Kralj, takvim Ga obznanjuje kršćansko
propovijedanje koje na Isusa primjenjuje proročka Pisma:
-
Isus je Kralj pravde (Ps 45,7 i Heb 1,8);
-
Isus je Kralj Svećenik iz Psalma 110,4 (Heb 7,1);
-
Isusovo otajstveno kraljevanje naglašavaju evanđelisti kada govore
o Njegovom djetinjstvu (Lk 1,33 i Mt 2,2);
-
Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (Iv 18,36);
kršćani
postaju Isusovim podanicima kad ih Bog istrgne iz vlasti tame i
prenese u kraljevstvo svoga Sina u kome imaju otkupljenje (Kol 1,13).
U
simboličnoj slici posljednjih vremena što je ocrtava Otkrivenje
započet će preokret pohodom svih kraljeva protiv Janjeta: predavši
svoju vlast Zvijeri (Otk 17,13), oni se sabiru u očekivanju velikog
Dana, ali Janje će ih pobijediti jer je ono „Gospodar gospodara i
Kralj kraljeva (Otk 17,19 i 19,1 te usp. Otk 1,5).”
Isusova
će paruzija značiti silovito očitovanje Njegovoga kraljevskog
dostojanstva, a ujedno i Božjeg kraljevanja (Otk 11,15; 2 Tim 4,1
): prema Izaijinom proroštvu (Iz 11,4), Kralj – Sin Davidov
uništit će tada Antikrista sjajem svoga dolaska (2 Sol 2,9).
Na
Posljednjoj večeri Isus je obećao Dvanaestorici: „Zato ja vama
dajem kraljevsku čast kao što ju je Otac moj meni dao, da jedete i
pijete za mojim stolom u mome kraljevstvu te da sjedite na
prijestoljima i sudite dvanaerst Izraelovih plemena (Lk 22,29 sl;
usp. Otk 7,4-8.15). Dufour, str 437.
Djevica
Marija je Mesijina majka.
Već
praevanđelje navješćuje da je ona majka, Žena čije će potomstvo
satrti glavu zmiji (Postanak 3,15).
Kasnije,
u izvještajima u kojima vidimo kako Bog pobjeđuje neplodnost,
pretvarajući je u plodnost, žene koje praocima rađaju potomstvo
daleki su pralik Djevice – majke. Taj pojam djevičanstva natuknut
je u proročanstvima o Emanuelu (Iz 7,14) i o Onoj koja ima roditi
(Mih 5,2); svakako, evanđelisti su posvjedočili da se to
proročanstvo ispunilo u Isus Kristu (Mt 1,23; Lk 1,35 sl). Dufour,
str 525.
Važna
uloga što je Isusova Majka ima u kršćanskoj predaji ocrtana je u
pisamskoj objavi. Ako su Dvanaestorica usredotočila svoje zanimanje
na Isusovu službu, od Njegova krštenja pa do Uskrsa, razlog je tome
što su oni mogli govoriti samo samo o događajima u kojima su
sudjelovali i što su morali odgovoriti najhitnijim zahtjevima svoga
poslanja. Normalno je što se izvještaji o Isusovom djetinjstvu
javljaju tek potom; Marko ne zna za njih i zadovoljava se time da
dvaput spomene Isusovu majku. Matej ih donosi, ali usredotočuje se
na Josipa, Davidova potomka koji prima nebeske poruke i koji
Djevičinu Sinu daje ime Isus. Marija u punom svjetlu nastupa kod
Luke; ona ima prvenstvenu ulogu u počecima Evanđelja, odlikujući
se istinskom osobnošću, ona u vrijeme rađanja Crkve moli zajedno s
učenicima u dvorani Večere (Dj 1,14). Ivan, najzad, uokviruje
Isusov javni život dvama marijanskim prikazima: Isus u Kani i na
Kalvariji svojjim autoritetom utvrđuje Marijinu zadaću, prvo njenu
zadaću kao vjernice, zatim kao majke Njegovih učenika.
Ovo
postupno osvješćivanje s obzirom na Marijinu ulogu ne smije se
tumačiti naprosto psihološkim razlozima: ono je odraz sve dubljeg i
dubljeg pronicanja u sam Isusov misterij koji je neodvojiv od „žene”
od koje se ushtio roditi (Gal 4,,4). Dufour, str 514.
Djevica
Marija ostaje Majkom i tada kad Isus ulazi u odraslu dob. Stoji uza
Sina u trenucima bolnih rastanaka. No, njezina zadaća poprima tada
nov oblik. Luka i Ivan daju to osjetiti na dvjema glavnim etapama
Isusova sazrijevanja. U dvanaestoj godini, kao punopravan Izraelac,
Isus obznanjuje svojim zemaljskim roditeljima da On pripada štovanju
svog nebeskog Oca (Lk 2,49). Kad u Kani otpočinje svoje poslanje,
Njegove riječi Mariji: „Ženo, što hoćeš ti od mene?” (Iv
2,4) manje su riječi sina, a više riječi Onoga koji je odgovoran
za Kraljevstvo; zato On za sebe traži neovisnost kraljevskog
izaslanika. Od sada pa do kraja Njegova zemaljskoga života lik
majke blijedi pred likom vjernice.
To
odvajanje doživljava svoj vrhunac pod Križem. Otkrivajući Mariji
Isusovu sudbinu, Šimun joj je bio najavio da će joj mač probosti
dušu, zbog razdora Izraela i kušnji njegove vjere (Lk2,34 sl).
Na
Kalvariji se dopunjuje njeno materinstvo, kako to pokazuje Ivan u
prizoru u kojemu je svaki potez značajan. Marija stoji uspravno
podno križa. Isus je još jednom svečano oslovljava sa „ŽENO”,
što ističe Njegovu vlast kao Gospodina Kraljevstva. Naznačujući
svojoj majci prisutnog učenika riječima: „Evo ti sina”, Isus je
poziva na novo materinstvo koje će joj postati zadaća od tada u
Božjem narodu. Možda je Luka htio ukazati na Marijino poslanje u
Crkvi kako moli s Dvanaestoricom u očekivanju Duha (Dj 1,14); jer to
sveobuhvatno materinstvo svakako odgovara njegovoj misli koja je u
Mariji vidjela oličenje Božjeg naroda, Kćer sionsku (Lk 1,26-55).
Dufour, str. 518.
Djevica
Marija u odnosu na Isusa ima naročit položaj kakav nema ni jedan
drugi član Crkve. Ona je Mati Isusova. I ona je to svojevoljno.
Marija prihvaća roditi Sina Božjega za narod Božji. I tako ona
predstavlja sav taj narod, obvezujući ga tim prihvaćanjem spasenja
što mu ga Bog nudi. Upravo ta uloga omogućuje da se Marija usporedi
s Kćeri Sionskom (Sef 3,14, usp. Lk 1,28), s novim Jeruzalemom u
njegovoj majčinskoj ulozi.
Ako
se novo čovječanstvo može usporediti sa Ženom kojoj je Krist –
Glava = Prvorođenac (Otk 12,5), može li se onda zaboraviti da se
takav misterij konkretno stvorio u Mariji, da ta Žena i ta Mati nije
puki znamen, već da je zaslugom Marije imala svoju opstojnost? I u
ovom se pogledu utvrđuje tako snažna veza između Marije i Crkve
da se iza Žene koju Bog otima nasrtajima Zmije (Otk12,13-16) i koja
je protuslika Eve, prevarene od iste Zmije (2 Kor 11,3; Post 3,13),
ocrtava u isto vrijeme i Marija, i Crkva jer takva je bila Marijina
uloga u naumu spasenja. Zato je predaja s punim pravom u Mariji, a u
isti mah i u Crkvi, vidjela „novu Evu”, kao što je Isus „novi
Adam”.
Upravo
je Marijinim posredovanjem Sin Božji, jedini Posrednik, postao
bratom svih ljudi i utvrdio s njima svoju organsku vezu, jednako kao
što ga narod uopće ne dosiže, a da ne prođe kroz Crkvu, koja je
Njegovo Tijelo (Kol 1,18).
Stav
kršćana prema Mariji vodi se tom temeljnom činjenicom i zato je
Marija u tako izravnoj vezi sa stavom kršćana prema Crkvi, svojoj
Majci (usp. Ps 87,5; Iv 19,27). Dufour, str 521. 21.08.2022. 23:53
Marija
je tako Djevica, Supruga i Kraljica Majka.
„Kad
dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen,
Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.”
Gal 4.4-5