Napuštena barka

 

Dočekat ću Tvoje ruke

što su mene blagoslivljale

nježnom riječju, krvlju Muke,

i od svijeta me sakrivale.

Znam da to je neminovno,

biti vjernost i pravednost sama

gdje je življe tvrdovrato, nepokorno,

al' ne vlada svijetom tama.

Zato dolaziš mi od tog časa

kad sam Tebe nebu ispratila,

kad još trgala sam zlatna klasa

jer sam vječnost zadobila.

Osjećam Te često tu, u danu,

i u večerima, i u svitanjima,

Kriste koji daješ se za hranu

u tim slijepim skitanjima

kada prepuštam se Tvojoj stazi;

tada sigurna sam kao stijena

po kojoj mi hladna stopa gazi

jer mi dijeliš obilato od svog plijena.

Usmjeravaš moje nesigurne pramce

preko mora nemirna i uzburkana,

zaobilaziš sve brodice i čamce,

što su poput olupine uljuljkana,

čvrsto držiš me i braniš da se ne dam

svojim vilama i raznim varkama.

Samo mi je stalo da Ti dušu predam

što je rasipam po napuštenim barkama.

23.08.2022. 06:06

Psalam 29 Himna Riječi Božjoj

 

Prinesite Gospodinu, sinovi Božji, *
    prinesite Gospodinu slavu i moć!
Prinesite Gospodinu slavu njegova imena, *
    poklonite se Gospodinu u svetištu njegovu!

Čuj! Gospodin nad vodama, *
    Gospodin nad vodama silnim!
Čuj! Gospodin u sili, *
     Gospodin u veličanstvu!

Čuj! Gospodin lomi cedre, *
     Gospodin lomi cedre libanske,
i Liban skakuće poput teleta, *
    a Sirion kao mlado bivolče!

Čuj! Gospodin sipa munje, *
    Gospodin sipa munje ognjene!
Čuj! Gospodin potresa pustinjom, *
    Gospodin potresa pustinjom kadeškom!

Čuj! Od straha se mlâde košute, *
    prerano se mlâde košute šumske.
Čuj! Bog veličanstveni zagrmje, *
    a u Hramu njegovu svi kliknuše: Slava!

Gospodin nad vodama stoluje, *
    stoluje Gospodin - kralj dovijeka!
Gospodin narodu svom daje jakost, *
    Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Djevičanska Kraljica Majka

 

Za vrijeme svoga javnog djelovanja Isus se nikada ne prepušta mesijanskom oduševljenju mnoštva koje je jako pomiješano s ljudskim elementima i vremenitim nadama.

Jednom ipak – bilo je to prigodom svečanog ulaska u Jeruzalem – pristaje na javnu manifestaciju: nastupajući skromno, u skladu sa Zaharijinim proroštvom (Mt 21,5 i Zah 9,9), dopušta da Mu kliču kao Kralju Izraela. Ali upravo taj uspjeh ubrzat će čas Isusove muke. Najzad će, u čisto eshatološkoj perspektivi, progovoriti svojima o svojem Kraljevstvu: u trenutku kad ima početi Njegova Muka (Lk 22,29 sl.).

Isusovo kraljevanje uspostavlja se navješćivanjem Njegova evanđelja (Dj 1,8 ). Isus jest Kralj, takvim Ga obznanjuje kršćansko propovijedanje koje na Isusa primjenjuje proročka Pisma:

- Isus je Kralj pravde (Ps 45,7 i Heb 1,8);

- Isus je Kralj Svećenik iz Psalma 110,4 (Heb 7,1);

- Isusovo otajstveno kraljevanje naglašavaju evanđelisti kada govore o Njegovom djetinjstvu (Lk 1,33 i Mt 2,2);

- Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (Iv 18,36);

kršćani postaju Isusovim podanicima kad ih Bog istrgne iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga Sina u kome imaju otkupljenje (Kol 1,13).

U simboličnoj slici posljednjih vremena što je ocrtava Otkrivenje započet će preokret pohodom svih kraljeva protiv Janjeta: predavši svoju vlast Zvijeri (Otk 17,13), oni se sabiru u očekivanju velikog Dana, ali Janje će ih pobijediti jer je ono „Gospodar gospodara i Kralj kraljeva (Otk 17,19 i 19,1 te usp. Otk 1,5).”

Isusova će paruzija značiti silovito očitovanje Njegovoga kraljevskog dostojanstva, a ujedno i Božjeg kraljevanja (Otk 11,15; 2 Tim 4,1 ): prema Izaijinom proroštvu (Iz 11,4), Kralj – Sin Davidov uništit će tada Antikrista sjajem svoga dolaska (2 Sol 2,9).

Na Posljednjoj večeri Isus je obećao Dvanaestorici: „Zato ja vama dajem kraljevsku čast kao što ju je Otac moj meni dao, da jedete i pijete za mojim stolom u mome kraljevstvu te da sjedite na prijestoljima i sudite dvanaerst Izraelovih plemena (Lk 22,29 sl; usp. Otk 7,4-8.15). Dufour, str 437.

Djevica Marija je Mesijina majka.

Već praevanđelje navješćuje da je ona majka, Žena čije će potomstvo satrti glavu zmiji (Postanak 3,15).

Kasnije, u izvještajima u kojima vidimo kako Bog pobjeđuje neplodnost, pretvarajući je u plodnost, žene koje praocima rađaju potomstvo daleki su pralik Djevice – majke. Taj pojam djevičanstva natuknut je u proročanstvima o Emanuelu (Iz 7,14) i o Onoj koja ima roditi (Mih 5,2); svakako, evanđelisti su posvjedočili da se to proročanstvo ispunilo u Isus Kristu (Mt 1,23; Lk 1,35 sl). Dufour, str 525.

Važna uloga što je Isusova Majka ima u kršćanskoj predaji ocrtana je u pisamskoj objavi. Ako su Dvanaestorica usredotočila svoje zanimanje na Isusovu službu, od Njegova krštenja pa do Uskrsa, razlog je tome što su oni mogli govoriti samo samo o događajima u kojima su sudjelovali i što su morali odgovoriti najhitnijim zahtjevima svoga poslanja. Normalno je što se izvještaji o Isusovom djetinjstvu javljaju tek potom; Marko ne zna za njih i zadovoljava se time da dvaput spomene Isusovu majku. Matej ih donosi, ali usredotočuje se na Josipa, Davidova potomka koji prima nebeske poruke i koji Djevičinu Sinu daje ime Isus. Marija u punom svjetlu nastupa kod Luke; ona ima prvenstvenu ulogu u počecima Evanđelja, odlikujući se istinskom osobnošću, ona u vrijeme rađanja Crkve moli zajedno s učenicima u dvorani Večere (Dj 1,14). Ivan, najzad, uokviruje Isusov javni život dvama marijanskim prikazima: Isus u Kani i na Kalvariji svojjim autoritetom utvrđuje Marijinu zadaću, prvo njenu zadaću kao vjernice, zatim kao majke Njegovih učenika.

Ovo postupno osvješćivanje s obzirom na Marijinu ulogu ne smije se tumačiti naprosto psihološkim razlozima: ono je odraz sve dubljeg i dubljeg pronicanja u sam Isusov misterij koji je neodvojiv od „žene” od koje se ushtio roditi (Gal 4,,4). Dufour, str 514.

Djevica Marija ostaje Majkom i tada kad Isus ulazi u odraslu dob. Stoji uza Sina u trenucima bolnih rastanaka. No, njezina zadaća poprima tada nov oblik. Luka i Ivan daju to osjetiti na dvjema glavnim etapama Isusova sazrijevanja. U dvanaestoj godini, kao punopravan Izraelac, Isus obznanjuje svojim zemaljskim roditeljima da On pripada štovanju svog nebeskog Oca (Lk 2,49). Kad u Kani otpočinje svoje poslanje, Njegove riječi Mariji: „Ženo, što hoćeš ti od mene?” (Iv 2,4) manje su riječi sina, a više riječi Onoga koji je odgovoran za Kraljevstvo; zato On za sebe traži neovisnost kraljevskog izaslanika. Od sada pa do kraja Njegova zemaljskoga života lik majke blijedi pred likom vjernice.

To odvajanje doživljava svoj vrhunac pod Križem. Otkrivajući Mariji Isusovu sudbinu, Šimun joj je bio najavio da će joj mač probosti dušu, zbog razdora Izraela i kušnji njegove vjere (Lk2,34 sl).

Na Kalvariji se dopunjuje njeno materinstvo, kako to pokazuje Ivan u prizoru u kojemu je svaki potez značajan. Marija stoji uspravno podno križa. Isus je još jednom svečano oslovljava sa „ŽENO”, što ističe Njegovu vlast kao Gospodina Kraljevstva. Naznačujući svojoj majci prisutnog učenika riječima: „Evo ti sina”, Isus je poziva na novo materinstvo koje će joj postati zadaća od tada u Božjem narodu. Možda je Luka htio ukazati na Marijino poslanje u Crkvi kako moli s Dvanaestoricom u očekivanju Duha (Dj 1,14); jer to sveobuhvatno materinstvo svakako odgovara njegovoj misli koja je u Mariji vidjela oličenje Božjeg naroda, Kćer sionsku (Lk 1,26-55). Dufour, str. 518.

Djevica Marija u odnosu na Isusa ima naročit položaj kakav nema ni jedan drugi član Crkve. Ona je Mati Isusova. I ona je to svojevoljno. Marija prihvaća roditi Sina Božjega za narod Božji. I tako ona predstavlja sav taj narod, obvezujući ga tim prihvaćanjem spasenja što mu ga Bog nudi. Upravo ta uloga omogućuje da se Marija usporedi s Kćeri Sionskom (Sef 3,14, usp. Lk 1,28), s novim Jeruzalemom u njegovoj majčinskoj ulozi.

Ako se novo čovječanstvo može usporediti sa Ženom kojoj je Krist – Glava = Prvorođenac (Otk 12,5), može li se onda zaboraviti da se takav misterij konkretno stvorio u Mariji, da ta Žena i ta Mati nije puki znamen, već da je zaslugom Marije imala svoju opstojnost? I u ovom se pogledu utvrđuje tako snažna veza između Marije i Crkve da se iza Žene koju Bog otima nasrtajima Zmije (Otk12,13-16) i koja je protuslika Eve, prevarene od iste Zmije (2 Kor 11,3; Post 3,13), ocrtava u isto vrijeme i Marija, i Crkva jer takva je bila Marijina uloga u naumu spasenja. Zato je predaja s punim pravom u Mariji, a u isti mah i u Crkvi, vidjela „novu Evu”, kao što je Isus „novi Adam”.

Upravo je Marijinim posredovanjem Sin Božji, jedini Posrednik, postao bratom svih ljudi i utvrdio s njima svoju organsku vezu, jednako kao što ga narod uopće ne dosiže, a da ne prođe kroz Crkvu, koja je Njegovo Tijelo (Kol 1,18).

Stav kršćana prema Mariji vodi se tom temeljnom činjenicom i zato je Marija u tako izravnoj vezi sa stavom kršćana prema Crkvi, svojoj Majci (usp. Ps 87,5; Iv 19,27). Dufour, str 521. 21.08.2022. 23:53

Marija je tako Djevica, Supruga i Kraljica Majka.

„Kad dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.” Gal 4.4-5

Pohod Slave Kristove

Ljubav me Tvoja budi,

osjećaj života blažena

i blagosti, i životne mekoće

tu, u duši što mi rudi,

gdje mi tijelo kao pjena,

a u grudima mi srce od lakoće.

I čežnja se iznova rodi

za nebeskim dobrima,

i zahvalnost moja za Te

jer me u sebi porodi,

jer u Tebi sve se ima,

i minute se ne krate.

Srce samo od sebe govori

da za Tvoju nježnost dobro zna,

za taj Kristov mir i moć.

Duše Sveti, zamirisali su lovori

kad sam Tebe zazvala

da mi Te proslijedi kišna noć.

Ti me cijelu čašću ispunjavaš,

čisto srce stvaraš meni,

milosrđe razlijeva se kao plam

što ga moždanima rasplinjavaš

da u djelima se odmah oplemeni

jer u Tebi život nikad nije sam.

Vječnost pjeva Tebi hvale

i slave Te zvijezde, sva stvorenja,

stvorovi Te svi odreda sada sanjaju.

Vatre bez Tebe se ne zapale,

Ti si slatka tajna Božja proviđenja

u kojem se svi životi rađaju i klanjaju.

20.08.2022. 03:27

 

Ljubav Oca i Sina

 

„5 A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe
onom slavom koju imadoh kod tebe
prije negoli je svijeta bilo.”

Da, Gospodine, Tvoja Muka koja je bila samo Tvoje predavanje svijetu, na nemilost Tvojih mučitelja, izvanredan je dokaz Tvoje ljubavi prema vjernicima, općeniti je i univerzalni dokaz za ljubav, i ne samo za to da je ljubav moguća i da postoji, već da je ona od Boga; i ne samo da je od Boga Oca i Sina, i Duha Svetoga, nego je znak da je Bog čista Ljubav, a to si Ti, Gospodine.

Tvoj uspon na Golgotu, na Križ, je ukazanje Ljubavi koja nikada ne prestaje već postoji do kraja, do smrti, i ne samo do smrti, nego stvarno tek u smrti Tvojoj počinje za Tvoje vjernike. Ne samo zato što si nas ljubio do kraja, nego zato što je Ljubav, koja je Bog Stvoritelj, jača od svega. I ne samo zato što nas ljubiš, nego Križ je mjesto na kojemu si nas sve od naše smrti oslobodio.

Proslavio Te Otac naš na nebesima, Kriste Isuse, proglasio Te Pravednikom jer jedino tako si mogao pokazati vjernicima da si uskrsnuo, a i da će i oni uskrsnuti. Proslavio Te Otac Tvoj, Isuse.

„6 Objavio sam ime tvoje ljudima
koje si mi dao od svijeta.
Tvoji bijahu, a ti ih meni dade
i riječ su tvoju sačuvali.
7 Sad upoznaše
da je od tebe sve što si mi dao
8 jer riječi koje si mi dao
njima predadoh
i oni ih primiše
i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao
te povjerovaše da si me ti poslao.

12 Dok sam ja bio s njima,
ja sam ih čuvao u tvom imenu,
njih koje si mi dao;
i štitio ih te nijedan od njih ne propade
osim sina propasti,
da se Pismo ispuni.”

Isuse, dobio si poslanje od Oca, Ti, Riječi Očeva koja sama ne učini ništa, nego sve što joj Otac naloži, to reče, to učini. I oni bolesnici koje si ozdravio bijahu Tvoje poslanje; i oni gladni koje si nahranio bijahu Tvoje poslanje, a i oni koji su Te slušali bijahu Tvoje poslanje. Ako je tko otpao, taj nije bio Tvoje poslanje, vidio si to, izvršio svoje. A one koji ostadoše uz Tebe primio si i čuvao jer su Ti bili dar od Oca. To su oni koji su bili barem toliko poslušni da su prihvatili riječi Oca koje im je predala Riječ Očeva, a to si Ti, Isuse, tako nenametljiv, tako ljubazan, tako jasan i jednostavan da je teško čak i zamisliti da si zaista od početka pravi Čovjek kao što smo mi, ali da si svet i bez ikakva grijeha, mrlje ili mane. Ti si Riječ koja ima snagu, Riječ koja ima vlast, Riječ koja je tvrdi govor, ali Riječ istinita nad svakom istinom. I sve nas, koji Te slijedimo, zaista predano čuvaš za Oca. Mi smo Tvoje poslanje, Tvoji svećenici na zemlji i oni koji slušaju Tebe kroz Tvoje svećenike na zemlji.

„14 Ja sam im predao tvoju riječ,
a svijet ih zamrzi
jer nisu od svijeta
kao što ni ja nisam od svijeta.
15 Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta,
nego da ih očuvaš od Zloga.”

Kada si uvidio kako Tvoji učenici nisu uvijek dragi svima i dobrodošli, usrdno si i Oca molio da ih s Tobom od svega čuva, od svih zala. I zaista, tko Te sluša, taj Te doživi s velikim Tvojim mirom jer je u Tebi, Isuse, siguran kao nigdje drugdje.

„18 Kao što ti mene posla u svijet
tako i ja poslah njih u svijet.
19 I za njih posvećujem samog sebe
da i oni budu posvećeni u istini.”

Isuse, Ti si naš jedini Veliki Svećenik, ne kao drugi i prijašnji svećenici koji su morali prvo okajavati svoje grijehe, a potom i grijehe svoga naroda. Ti si Janje, žrtveno Janje bez mane, žrtva prinosnica i žrtva pričesnica, sav bez grijeha i svet, za svoj narod, za svoje ovce koje od Tvojih pašnjaka žive, i plode. Jer Ti si, Riječi, Istina koja sama sebe prinosi i posvećuje za svoje vjernike, najsavršenija molitva i žrtva pred Bogom Ocem koji dodaje posvećenje u istini svima koji vjeruju, slušaju i mole Boga, Oca našega. Po Tebi, Kriste, s Tobom i u Tebi. 19.08.2022. 22:38

„20 Ne molim samo za ove
nego i za one
koji će na njihovu riječ vjerovati u mene:
21 da svi budu jedno
kao što ti, Oče, u meni
i ja u tebi,
neka i oni u nama budu
da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.
22 I slavu koju si ti dao meni
ja dadoh njima:
da budu jedno
kao što smo mi jedno –
23 ja u njima i ti u meni,
da tako budu savršeno jedno
da svijet upozna da si me ti poslao
i ljubio njih kao što si mene ljubio.
24 Oče,
hoću da i oni koje si mi dao
budu gdje sam ja,
da i oni budu sa mnom:
da gledaju moju slavu,
slavu koju si mi dao
jer si me ljubio
prije postanka svijeta.”

Iz Evanđelja po Ivanu, glava 17

Svjetlo kršćana

 

Svjetlom vjere u Isusa Krista čovjek može čak spoznati i svoj vlastiti um.

Razbor ljudski je dar s neba, to je jedan od najvećih darova Duha Svetoga, Duha Kristovoga i Duha Boga Oca na nebesima.

Kada čovjek koji je vjernik Isusov spoznaje u vjeri neke činjenice koje bez vjere u Boga ne bi lako dokučio, kad je pun toga nadahnuća, inspiracije, tada takva spoznaja putuje kroz razum, putuje ljudskim umom koji raznosi činjenicu po čitavom ljudskom organizmu, po tijelu, kroz dušu, u duhu čovjeka.

Duh čovjeka se najdulje razvija. Najprije se čovjek razvije biološki, pa ekonomski, pa socijalno, pa financijski, a možda je već i duševno prilično razvijen, to jest može već zarana naučiti životne činjenice, razumjeti vezu između uzroka i posljedica, može spoznavati zakonitosti u životu i svijetu. Tada, tek tada pomalo sazrijeva i duh čovjeka.

Vjera u Boga je isključivo dar Božji, jedna od ulivenih, religioznih kreposti, kao i ljubav prema Bogu i drugima, ispravna ljubav prema sebi; kao i nada u vječni spas koji dolazi od Boga svim ljudima.

U svom duhu čovjek razvija vjeru, nadu i ljubav. To znači, dakle, da vjera, nada i ljubav prolaze kroz ljudski um, a potom onamo kamo ljudski um usmjerava te kreposti. Ako moli Boga, ako je Božji molitelj, svaki vjernik razvija vjeru, nadu i ljubav uz Božju pomoć sve do ljubaznih riječi, sve do milosrdna srca, sve do velikih i malih dobrih djela.

Tek u svjetlu vjere čovjek može povezati sve što vidi i spoznaje u jednu jasniju cjelinu. A kada ima pregled duha nad cjelinom, tada je čovjeku jasno što se događa i zašto se događa u njegovoj duši i u okolini.

Tada nije teško prepoznati svoje grijehe, a po njima i prepoznati grijehe svijeta. Tada je radost ispovjediti Bogu svoje grijehe i hvaliti i slaviti Boga neprestano. Tada je sreća slijediti Isusa, a blagoslov su odbijanje i progoni koje vjernik doživljava.

Tada čovjek u daru vjere, nade i ljubavi razvija svoju razboritost, postaje savršeno strpljiv, spoznaje svu ljepotu poniznog stava i poslušnosti riječima Božjim, postaje umjeren u svemu, a to je krepost nad mnogim ljudskim krepostima te tako vjernik i grešnik Božji postaje malo po malo istinski pravednik. Isus svome vjerniku daje snagu i hrabrost, jakost i podnošljivost.

Vjernik više ne živi u svijetu, ne privlače ga igre i igračke svijeta za site i bogate ljude.

Vjernik tada živi u Bogu, u Kristovoj Muci, u Njegovom Križu i uskrsava s Isusom na vječni život koji počinje već na zemlji, u ovome zemaljskom životu, a u nebeskom se životu neće dovršiti nikada. 19.08.2022. 12:02

Isusov spasiteljski poziv:

»Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. 29 Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. 30 Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.« Mt 11, 28-30

Zar smo slijepi?

 

„Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« 40 Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi? „ Iv 9, 39-40

Razumjeti, što nam to znači?

Razumijemo li ljude i sebe, ovaj naš sivi svijet, razumijemo li to sve što se događa oko nas i u nama?

Ne.

Zato i pitamo Boga zašto dopušta ovo ili ono, zašto ne spriječi ovo ili ono.

Jer mi ne razumijemo, ali mora netko biti tko razumije bolje od nas pa neka je to i sam Stvoritelj, Um nad umovima, „ako ga ima”.

Djelomično razumijemo riječi nekog jezika. Djelomično razumijemo matematičku jednadžbu. Djelomično razumijemo da je neka velika planina zaista visoka i da tamo gore vlada drugačija klima. Djelomično razumijemo da je uzrok nekog sukoba posljedica onoga što se dogodilo i događalo prije tog sukoba.

Ali ne razumijemo zašto smo gladni, zašto smo slabi ili jaki, zašto smo spori, zašto ne letimo, s krilima ili bez njih. Ne razumijemo zašto naši dobri dogovori ne uspijevaju. Ne razumijemo zašto nešto nije ispravno, ne razumijemo razliku između dobra i zla ili čak razliku između predmeta, životinje i osobnosti ljudske, čak zaboravljamo da imamo pamet, da umijemo misliti i govoriti, da umijemo izražavati naše misli.

Pa ipak, toliko puta kažemo da smo sve dobro shvatili i razumjeli.

Tada kažemo Bogu da Njega ne razumijemo, ali da Mu vjerujemo. Da vjerujemo da Ga ima, ali Ga ne razumijemo, da vjerujemo u Njega, makar ne razumijemo što želi od nas.

Naši životi su Božji, kao i naše duše, naš duh i tijelo, sve to pripada Bogu jer od Boga potječe. Unutar sebe često znamo i osjećamo logiku života jer to je istina od Boga. No, kada uđemo u razgovor sa svijetom, spoznajemo, kako tko, da u svijetu postoji laž, a često i da sami sebe zavaravamo.

Bog je Istina.

Ljudi nisu niti laž, niti istina. To je logično: Bog je Istina i sve što je od Boga je u svojoj biti istinito. To istinito u nama neprekidno se buni protiv laži, ali čovjek to ne može razumjeti jer mnogi ne vjeruju nikome, nego samo sebi ili ne razumiju da ne misle istinito, pa, kad netko kaže nešto što nam se ne sviđa ili nešto što ne razumijemo, mi odgovaramo da nam to nije logično.

Ljubiti Istinu znači poznavati je. Da bi se Istina upoznala, čovjek mora biti iskren prema sebi pa tada i prema drugima.

Bog je Istina te je tako sve ono što od Boga dolazi jedino logično, Bog je iskren, u Njemu nema mraka laži dok u nama laž mirno prebiva i jako je utješna, uljuljkujemo se u laži i postajemo pospani sve dok ne zaboravimo potpuno razlikovati istinitost života od grijeha i smrti.

Zato ne razumijemo ništa.

Zato kažemo da ne razumijemo, ali da ipak vjerujemo Bogu. Možda ipak riječ „razumjeti” nije prikladna za takve izjave. Mi duboko u sebi imamo slutnju, intuiciju, iskustvo, osjećaj za povjerenje i dobro je reći nekome da mu vjerujemo, mada nam nije jasno kako i zašto vjerujemo. Niti vjeru našu ne razumijemo. Niti povjerenje prema starom i dobrom prijatelju ne razumijemo.

Bog je Ljubav.

Ljudi nisu ljubav, ali sposobni su ljubiti.

Ljubiti nekoga znači poznavati ga.

Ipak je lakše reći Bogu ovako: „NE ZNAM zašto pate nevina djeca i odrasli, ali vjerujem da su u Tvojoj istinitosti i ljubavi, u Tvojoj istinskoj ljubavi.”

Osim toga, jako slabo razumijemo patnju i smrt jer nemamo uvijek to iskustvo patnje koje imaju drugi. A nemamo niti iskustvo vlastite smrti.

U nama je laž jer u riječi i volji Boga ona ne postoji.

Razumjeti znači razborito umjeti protumačiti sve što znamo.

Razum ljudski je ono što zna i spoznaje sve drugo. Razum je ljudski ono što odlučuje u svojoj volji. Čovjek ima volju koja može biti razborita, razumna i razumljiva.

Zar je tada moguće nekoga ljubiti, nekome vjerovati jer ga ljubimo, a da naš razbor to ne zna?

Zar je moguće da smo toliko ogrezli u grijesima da nitko ne prigovara ljudima koji se pogrešno izražavaju riječima: „Ne razumijem, ali vjerujem.”?

Kako znamo da je Djevica Marija povjerovala Anđelu kad joj je navijestio da će postati Majkom Boga? Ona nije Bogu rekla da Ga ne razumije, već je pitala: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem” da bi potom spoznala da će njezin muž zapravo biti sila Duha Svetoga.

Pitala je. Nije rekla tako nespretnu izjavu kao što je izjava da ne razumije.

Reći nekome da ga ne razumiješ znači zaista ne imati spoznaju o čemu taj pripovijeda i što čini.

Tko hoda u Istini, taj ne razumije grijehe, laži, pretvaranja, sumnjivo ponašanje.

Ne možeš Bogu kojemu vjeruješ izreći tako grubu riječ: „Ne razumijem Te, Bože moj.”

Ali, izgleda da se mnogi, mnogi ljudi razumiju u jednome, a to je da mnoge, mnoge stvari ne razumiju.

Jesu li svi ti ljudi ikada ljubili, jesu li ikada bili iskreni?

18.08.2022. 23:38

 Isus im odgovori:

»Da ste slijepi,
ne biste imali grijeha.
No vi govorite: ‘Vidimo’
pa grijeh vaš ostaje.« Iv 9,41