Govor Duha

 

Druga izlaza za mnoge duše nema

nego da podnašaju se strpljivošću.

Svakog dana neka nova tuđa anatema

rađa blagoslovnom, prokušanom blagošću.

Što se duši više pjeni jad i ljubomora,

to je manje sposobna za život pravi

i za osluškivanje joj Duha, ptica ili mora,

i ne čuje kad se neki stvor njoj javi.

Da joj rekne za te više, ljepše stvari,

makar i za tugu usamljenu koja čeka

da joj stane život il' za novu bol ne mari.

Da je zove pod obronke neba ili rijeka

i pokaže Boga Krista običnim govorima

kao što su riječi, šum, cvrkut ili tihi valovi.

Jer svi žele vidjet sebe pod lovorima

dok stvorenja časte Onog čiji svi su darovi.

Kiše slave Gospoda, i zvijeri Ga časte,

ptice poklone se Njemu svakog časa.

Jer On šalje sunce žarko, i oblake tmaste,

a čovjeku daje izobiljem da mu napuni se čaša.

Jer Bog šalje ljude, djevojke, djecu i dječake,

sve mladiće i sve starce koji nešto traže,

koji ne znaju ni tko se krsti u riječne brzake,

niti tko se preobrazi kao Biće voljeno, najdraže.

Na vrutke ih tihane vodi, dušu krijepi,

sve za život blag i za život izobilja vječna.

Jedan, Dobri, Istiniti, Pravedni i Lijepi

daje nadu, ljubav i za život vina tečna.

26.07.2022. 18:58

Novo doba opraštanja

 

Zovem Tebe svakog dana,

svakog časa Ti se odazivaš,

mada među nama sto je brana

pod kojima hodiš ili plivaš.

Ne bih htjela reći da se žalim,

ali moje ime uvijek nepoželjno,

čak i kada za druge ja svijeće palim,

čak i kada za njih molim željno .

Dobar neki razlog nitko ne zna

zašto, kako takva mržnja stoji

u tim srcima od nerealna sna,

a ja znam da svatko Istine se boji.

Istino, Ti slavni Kriste, Kralju

svega mog života, ponora i htijenja,

Tvoja riječ je ravna strašnu malju,

ljubav Tvoja nikada ne jenja.

Kad bi znali, kad bi barem čuli

sve što rekao si vjernicima svojim,

ne bi nikom došlo da Te huli,

ne bi čudili se ni riječima mojim.

Sve bi bilo tako lako, lijepo,

ali tvrdih šija ima na sve strane

koji gledaju kroz okno slijepo,

i novčanicama broje svoje dane.

Neće otkriti se nebo takvom naraštaju,

srcima bez milosti za tolike bijede

što se kao kušnja gomilaju

po tom svijetu čije tvrdnje već ne vrijede.

Muka Jaganjčeva svim je vjernicima rast,

ali kao da se ne tiče baš svih persona.

Tebi, Kriste, svaka slava, svaka čast

jer si mnogima Ti začetnik ta novoga Eona.

25.07.2022. 15:07

Maksimir, Zagreb

Slatko breme

 

Protiv sebe ništa nemam

jer su teški grijesi odneseni

i za sasvim novo se opremam

gdje me nose osjećaji zaneseni.

A kada to prije nije bilo

da se ružno s lijepim spaja,

da se meni samo snilo

da mi duša stalno zdvaja.

Odgovore ne znaju ni vjetri,

niti ljudi, niti djeca.

Iz dna duše Krist mi svijetli,

mada zemlja samo jeca.

I s nebesa padnu kapi,

i od rose cvijet se sjaji,

ali voda živa još ne hlapi,

svoj mi život već ne taji.

Zbog Tebe sam, Kriste, sretna

i zbog Tebe tuguje mi duša,

radi povratka Ti sad je sjetna.

Srce moje samo šuti, samo sluša.

Blistava su silna obećanja,

znam da samo Ti ćeš ih ostvariti.

Križ Tvoj ljubim, radosno se klanjam

jer ću život ovaj Tebi već podariti.

Ponijela bih jaram koji nosiš

da zbog tuge ne uvenem

kada zemlju svu pokosiš,

kada Tvojim putevima opet krenem.

25.07.2022. 01:44

Fotopis Maksimirske priče

Perivoj Maksimir, Zagreb, Hrvatska

24/25.07.2022.

 

Slaba ljubav

Moja je naklonost tako slaba,

i ruke su drhtave poput lista,

a glasa nemam, mada treperi.

Kao stih što mi je uvijek labav

nestajem negdje, drugačija, ista

poput nekakve plašljive zvijeri.

I nemam kontakta u kalendaru,

i nisam uvijek voljna za sve

jer nosim tu smetnju kao znak.

Možda bi onaj tko podnaša omaru

lakše spoznao tajne te,

možda bi tada i postao jak.

A, zamisli, pjevam o ljubavi,

mada sam tvrda, ledena santa.

Možda ni ne znam značajnu stvar,

osjećaj, suzu i milost u javi

ili u snivanju, tvrda k'o jantar,

a život moj tako je star.

Ne dopuštam čak niti skromne riječi

kojima netko bi molio za me.

Moj je svršetak u nekom blatu,

znam po stilu života što ječi

kao da pleše sred žerave same,

a nadam se uporno vječnome zlatu.

Jedno je sigurno, Isus me pozva

da za Njega zbog divote ginem,

znam i zašto, al' neću reći.

Iz nezgodna ponora krikom me dozva

kad bijah gotova da se rasplinem;

samo da Njegov Sud mi je steći.

Najljepše jeste u mome problemu

što pratim ti tragove beskraja tvoga,

ponekad lakše nego da dišem.

Ne bijah nikada rob totemu,

već stavljaš me bliže Krista, Boga

koji me šalje da tebi stihove pišem.

23.07.2022. 22:30

 

Pobuna

 

Uza sve te ratove u povijesti

što ih pišu pobjednici vrli,

ostaje mi samo jedan rat u svijesti,

onaj koji počeo je sasvim prvi,

rat i borba protiv draga Krista,

protiv onih što se križem krste,

Duhom Svetim ognja čista,

bistrom vodom što je rose brste.

Reče čovjek da on nije ništa kriv,

ali laži nečisto mu srce rode.

Nezgodna li osjećaja, kao da i nije živ,

jer on više ne zna stazu do slobode.

A Majka ga svojim blagoslovom prati,

anđeli mu puteve zemaljske priječe

i svi sveti mole da se sav obrati.

Čovjek ipak svoju tvrdu sreću niječe,

preteško je to za slabo biće.

Ne spozna ljepotu neba, Muke

koja otvara mu oči kada jutro sviće,

koja noćima mu blaži grube ruke.

Kad bi znao, Pirov pobjedniče,

tajnu mira nebeskoga,

gledao bi kako dostojanstvo niče,

postao bi bratom Boga.

Dijelio bi zajedništvo, kreativnost,

sve bi tajne tebi bile jasne;

čudila bi tebe takva kivnost

kakva napada na riječi časne

i koja se negativom diči.

Lako sve je rastrgati,

uništiti sve što sreći sliči!

Čemu tada ratovati?

Jer ako si tako sretan, bogat

svime što se zbrojit može,

zašto nemiran si, zao, a i rogat?

Ah, Ti praštaj, praštaj, Bože.

23.07.2022. 19:39