Časna braćo u biskupstvu,
Predraga braćo i sestre u Kristu, (11.02.1984, u Rimu, kod Svetog Petra)
I. POGLAVLJE
UVOD
1.
„U svome tijelu dopunjam što nedostaje Kristovim mukama za Tijelo njegovo, koje je Crkva” Kol 1,24 – piše sv. Pavao Apostol tumačeći spasonosnu vrijednost trpljenja.
Te riječi kao da se nalaze na kraju dugoga hoda kroz patnju koja je ucijepljena u ljudsku povijest i rasvijetljena Riječju Božjom. Kao da imaju vrijednost konačnog otkrića što ga prati radost; stoga Apostol piše: „Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas”. Radost proizlazi iz otkrića smisla trpljenja, a to otkriće, iako u njemu osobno sudjeluje Pavao iz Tarza koji te riječi piše, istodobno vrijedi i za druge. Apostol priopćuje vlastito otkriće i raduje mu se zbog onih kojima ono može pomoći – kao što njemu pomaže – da proniknu u SPASENJSKI SMISAO TRPLJENJA.
2.
Misao o trpljenju – upravo pod vidom tog spasenjskog smisla – čini se duboko ucijepljena u suvislost Godine otkupljenja kao izvanredne crkvene obljetnice; pa ta okolnost izravno opravdava pozornost koju joj treba posvetiti upravo kroz ovo razdoblje. No, nezavisno od te prilike, riječ je o općoj temi koja prati čovjeka na svim zemljopisnim širinama i dužinama: ona u određenom smislu s njime zajedno na svijetu živi te zato traži da se uvijek iznova razmatra. Iako Pavao u Poslanici Rimljanima piše da „sva stvorenja zajedno uzdišu i da se sva skupa nalaze u porođajnim mukama sve do sad” Rim 8,22, te iako su čovjeku i poznate i bliske patnje životinjskog svijeta, ipak se čini da je ono što izražavamo riječju „trpljenje” osobito BITNO ZA LJUDSKU PRIRODU. To je duboko koliko je dubok čovjek – upravo zbog toga što na svoj način izražava i nadvisuje dubinu koja je čovjeku vlastita.
Čini se da trpljenje pripada čovjekovoj transcendenciji: u njemu je čovjek u određenom smislu „sudbinski određen” da nadilazi samoga sebe i na to je otajstveno pozvan.
3.
Ako pitanje trpljenja zahtijeva da ga na osobit način razmotrimo u sklopu Godine otkupljenja, to je u prvom redu zbog toga što se OTKUPLJENJE dogodilo po KRISTOVU KRIŽU, odnosno, po NJEGOVU TRPLJENJU. Istodobno u Godini otkupljenja podsjećamo se na istinu izrečenu u enciklici REDEMPTOR HOMINIS: u Kristu „svaki čovjek postaje put Crkve”. Može se reći da čovjek na osobit način postaje putem Crkve kad u njegov život uđe trpljenje. To se – kao što je poznato – događa u raznim trenucima života, ostvaruje se na razne načine, poprima različite razmjere; no unatoč svemu, ovako ili onako, izgleda da je TRPLJENJE NEODVOJIVO OD LJUDSKOG, ZEMALJSKOG ŽIVLJENJA; i ono to doista jest.
Budući, dakle, da čovjek u svojem zemaljskom životu na ovaj ili na onaj način korača putem trpljenja, Crkva bi se u svako doba morala upravo na tom putu s čovjekom susresti. Rođena iz otajstva otkupljenja u Kristovu križu, Crkva je dužna TRAŽITI SUSRET s čovjekom osobito na putu njegova trpljenja. U takvom susretu čovjek „postaje putem Crkve”, a taj je put jedan od najvažnijih.
4.
Iz rečenoga proizlazi i ovo razmišljanje, upravo u Godini otkupljenja, razmišljanje o patnji. Ljudska patnja potiče sućut, potiče i poštovanje te na svoj način zastrašuje.
U njoj se doista krije veličina naročitog misterija. Osobito poštovanje prema svakoj ljudskoj patnji treba staviti na početak svega što se ovdje bude susljedno izrazilo iz najdublje POTREBE SRCA i također kao odgovor dubokom ZAHTJEVU VJERE. Oba ta razloga, kad je riječ o trpljenju, na osobit se način približavaju i sjedinjuju: potreba je srca da pobijedi strah, a zahtjev vjere, izražen i riječima sv. Pavla što ih spomenusmo na početku – pruža sadržaj u ime čijom se snagom usuđujemo dirati ono što se u svakom čovjeku čini toliko nedodirljivim: čovjek, naime, u svojoj patnji ostaje nedohvatnim misterijem.
.......
VI. POGLAVLJE
EVANĐELJE TRPLJENJA
25.
Svjedoci Kristova križa i uskrsnuća namriješe Crkvi i svijetu svojevrsno evanđelje trpljenja. Sam je Otkupitelj pisao to evanđelje najprije osobnom patnjom prihvaćenom iz ljubavi da čovjek „ne umre, nego da ima život vječni”, Iv 3,16. To je trpljenje, zajedno sa živim riječima Isusova naučavanja, postalo obilnim vrelom za sve koji u prvom naraštaju njegovih učenika i priznavalaca postadoše sudionici njegovih patnja, i zatim u naraštajima što su slijedili tijekom stoljeća.
Nadasve je utješno, kao što je evanđeoski i povijesno točno, uočiti kako je uz Krista na prvom i vrlo istaknutom mjestu uvijek njegova presveta Majka sa svojim izvanrednim svjedočenjem što ga CIJELIM SVOJIM ŽIVOTOM daje tom osobitom evanđelju trpljenja. U njoj su se brojne i teške patnje tako umnožile i kao lanac povezale da postadoše ne samo dokaz neslomljive vjere nego također doprinos otkupljenju sviju. Doista, ona je već od tajnovita razgovora s anđelom u svojem majčinskom poslanju nazrijevala „da joj je suđeno” da na jedinstven i neponovljiv način sudjeluje u samom Sinovljevu poslanju. To su joj vrlo brzo potvrdili kako događaji što su pratili Isusovo rođenje u Betlehemu, tako i izričiti navještaj Šimuna koji je progovorio o maču tako oštrom da će joj i dušu probosti. To su joj potvrdile i tjeskobe i nevolje žurnoga bijega u Egipat što ga je izazvala Herodova okrutna odredba.
Osim toga, nakon svih događaja skrovitog i javnog života njezina Sina, u kojima je ona bez sumnje sudjelovala profinjenom osjećajnošću, patnja je presvete Marije na Golgoti uz Isusovu patnju dosegla vrhunac što ga je s ljudskog stanovišta teško zamisliti, ali je sigurno otajstveno i nadnaravno plodan za sveopće spasenje. Njezin uspon na Golgotu, njezino „stajanje” podno križa zajedno s ljubljenim učenikom, bijaše sasvim osobito sudjelovanje u otkupiteljskoj Sinovljevoj smrti kao što su, uostalom, riječi što ih je mogla razaznati s njegovih usana bile kao svečana potvrda tog osobitog evanđelja što ga je trebalo navijestiti cijeloj vjerničkoj zajednici.
Postavši svojom PRISUTNOŠĆU svjedokinjom a SUPATNJOM sudionicom Sinovljeve muke, presveta Marija dala je jedinstven doprinos evanđelju trpljenja potvrđujući unaprijed pavlovski izričaj koji je naveden na početku ovog pisma. Ona doista ima sasvim osobitih razloga da može tvrditi kako „u svom tijelu – kao i u svom srcu – dopunja ono što nedostaje Kristovim patnjama.”
U svjetlu nedosežna Kristova primjera koji se jedinstvenom jasnoćom odražava u životu njegove majke, evanđelje trpljenja je preko iskustva i riječi njegovih apostola postalo nepresušnim vrelom za uvijek nove naraštaje što se izmjenjuju kroz povijest Crkve. Evanđelje trpljenja ne znači samo to da je patnja prisutna u evanđelju kao jedan od sadržaja radosne vijesti, nego to evanđelje osim toga znači objavu spasonosne snage i spasonosnog značenja trpljenja u Kristovu mesijanskom poslanju i, dosljedno, u poslanju i pozivu Crkve. Krist nije od svojih slušatelja krio potrebu trpljenja....
Evanđelje trpljenja najprije na raznim mjestima govori o trpljenju „za Krista”, „zbog Krista” i to čini riječima samog Isusa ili njegovih apostola. Učitelj nije svojim učenicima i sljedbenicima tajio izglede takva trpljenja, čak ih je vrlo slobodno otkrivao, naznačujući istodobno nadnaravne snage koje će ih pratiti usred progonstva i nevolja „zbog njegova imena”. Te će nevolje biti također OSOBITA POTVRDA SLIČNOSTI s Kristom i sjedinjenja s njime.
.....
To prvo poglavlje evanđelja trpljenja koje govori o progonstvima, tj. o patnjama zbog Krista, sadrži u sebi POSEBAN POZIV NA HRABROST I NA JAKOST, što ih rječito podupire uskrsnuće. Krist je svojim uskrsnućem neopozivo pobijedio svijet; ali je, zahvaljujući vezi uskrsnuća s mukom i smrti, istodobno pobijedio svijet svojom patnjom. Da, patnja je na jedinstven način bila uključena u pobjedu nad svijetom koja se očitovala u uskrsnuću. Krist je na svojem uskrslom tijelu sačuvao znakove križnih rana na rukama, na nogama i na rebrima. Uskrsnućem je očitovao POBJEDONOSNU SNAGU TRPLJENJA te želi uvjerenje o toj snazi uliti u srca onih koje je izabrao za svoje apostole kao i onih koje trajno izabire i šalje. Apostol će Pavao reći: „Svi koji hoće pobožno živjeti u Kristu Isusu bit će progonjeni.”
26.
Dok su prvo veliko poglavlje evanđelja trpljenja iz naraštaja u naraštaj pisali oni koji zbog Krista podnose progonstva, usporedno se kroz svu povijest razvija drugo veliko poglavlje toga evanđelja. Pišu ga SVI ONI ŠTO TRPE ZAJEDNO S KRISTOM sjedinjujući svoja ljudska trpljenja s njegovom spasenjskom patnjom. U njima se ostvaruje ono što su prvi svjedoci muke i uskrsnuća rekli i napisali o sudjelovanju u Kristovu trpljenju. U njima se, dakle, ispunja evanđelje trpljenja i istodobno ga svatko od njih u određenom smislu nastavlja pisati: piše ga i proglašava svijetu, naviješta ga svojoj okolini i svojim suvremenicima.
Iz stoljeća u stoljeće, iz naraštaja u naraštaj otkriva se kako je U TRPLJENJU SKRIVENA osebujna snaga KOJA IZNUTRA PRIBLIŽUJE ČOVJEKA KRISTU, neka osobita milost. Njoj mnogi sveci duguju svoje duboko obraćenje. Plod takva obraćenja nije samo činjenica da čovjek otkriva spasenjsko značenje trpljenja nego nadasve to što u trpljenju postaje sasvim novim čovjekom. On kao da pronalazi novu mjeru SVEGA SVOJEG ŽIVOTA I SVOGA POZIVA. To otkriće je osobita potvrda duhovne veličine koja u čovjeku neusporedivo nadvisuje tijelo. I u slučaju kad je tijelo teško bolesno, sasvim nesposobno, te je čovjek gotovo nemoćan za življenje i djelovanje, sve se više očituje unutarnja ZRELOST I DUHOVNA VELIČINA, što postaje potresna opomena zdravima i normalnima.
Ta unutarnja zrelost i duhovna veličina u patnjama, bez sumnje su PLOD osobita OBRAĆENJA i suradnje s milošću raspetoga Otkupitelja. On je taj koji uživo djeluje u ljudskim trpljenjima posredstvom svojega Duha Istine, Duha Utješitelja. On je taj koji u određenom smislu mijenja samu bit duhovnog života, naznačujući čovjeku patniku mjesto uza se. On je taj koji kao učitelj i unutarnji vođa poučava patničkog brata i sestru u čudesnoj razmjeni što je položena u samu srž otajstva otkupljenja. Trpljenje je samo po sebi iskustvo zla. Ali Krist je od njega učinio najčvršći temelj konačnoga dobra, upravo dobra vječnoga spasenja. Svojim trpljenjem na križu Krist je dosegao same korijene zla, Sotonu, i njegovu trajnu pobunu protiv Stvoritelje. Pred patničkim bratom ili sestrom Krist otvara i postupno tumači obzorja Kraljevstva Božjega: svijeta što je obraćen Stvoritelju, svijeta koji je oslobođen od grijeha, koji se izgrađuje na spasonosnoj snazi ljubavi. Tako, polako, ali uspješno Krist uvodi u taj svijet, u Očevo kraljevstvo, čovjeka patnika, i to u određenom smislu kroz samo srce svojega trpljenja. Patnja doista ne može biti PREOBLIKOVANA i promijenjena nekom izvanjskom milošću, nego IZNUTRA. I Krist se po svojoj osobnoj spasonosnoj patnji nalazi u svakom ljudskom trpljenju te može u njemu iznutra djelovati snagom svojega Duha Istine, Duha Utješitelja.
I ne samo to: božanski Otkupitelj želi prodrijeti u dušu svakoga patnika srcem svoje presvete Majke koja je prvina i najviši domet otkupljenja. Produžujući ono materinstvo koje mu je po Duhu Svetomu samome dalo život, umirući Krist je Mariji, uvijek Djevici, povjerio novo – duhovno i sveobuhvatno – materinstvo koje se odnosi na sve ljude kako bi svaki čovjek na svojem putu vjere s njime ostao tijesno povezan sve do križa i kako bi snagom toga križa svaka preporođena patnja od ljudske slabosti postajala snagom Božjom.
Međutim, to se unutarnje događanje ne razvija uvijek jednako. Često se započinje i uspostavlja u teškoćama. Različito je već i samo polazište: različito je raspoloženje kojim čovjek ulazi u svoju patnju. Ipak se može predmnijevati da uvijek gotovo svaki čovjek ulazi u patnju s ČOVJEKU SVOJSTVENIM PROSVJEDOM i sa svojim pitanjem „zašto”. Svaki postavlja pitanje o smislu trpljenja te na svojoj ljudskoj razini traži odgovor na to pitanje. Zacijelo to pitanje više puta postavlja i Bogu, kao što ga je i Krist postavio. Osim toga, čovjek ne može ne primijetiti da onaj komu to svoje pitanje postavlja i sam trpi te da mu želi odgovoriti S KRIŽA, IZ SREDIŠTA OSOBNOG TRPLJENJA. Uza sve to, ponekad treba vremena, čak mnogo vremena dok se taj odgovor ne počne u cjelini shvaćati. Krist zaista ne odgovara izravno i ne odgovara apstraktno na ljudsko pitanje o smislu trpljenja. Čovjek čuje njegov spasonosni odgovor u onoj mjeri u kojoj sam postaje sudionikom Kristovih patnja.
Odgovor koji dolazi po tom sudjelovanju, duž puta unutarnjeg susreta s Učiteljem, sa svoje je strane NEŠTO VIŠE OD APSTRAKTNOG ODGOVORA NA PITANJE O SMISLU TRPLJENJA. Taj je odgovor prije svega zov. To je zvanje. Krist ne tumači apstraktno razloge trpljenja, nego prije svega kaže: „Slijedi me!” Dođi! Svojim trpljenjem sudjeluj u djelu spasenja svijeta koje se vrši mojim trpljenjem, mojim križem. I kako čovjek uzima svoj križ duhovno se sjedinjujući s Kristovim križem, tako se pred njim otkriva spasenjsko značenje trpljenja. Taj smisao čovjek ne otkriva na svojoj ljudskoj razini, nego na razini Kristove patnje. No istovremeno taj spasenjski smisao trpljenja s Kristove razine SILAZI NA ČOVJEKOVU RAZINU i na određeni način postaje njegov osobni odgovor. I tada čovjek u svojem trpljenju nalazi unutarnji mir, čak duhovnu radost.
27.
O toj radosti govori Apostol u Poslanici Kološanima: „Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas.” Kol 1,24. Izvor te radosti jest u tome što je NADVLADAN OSJEĆAJ BESKORISNOSTI TRPLJENJA, dojam koji je ponekad vrlo snažno ukorijenjen u čovječju patnju. Svijest o beskorisnosti trpljenja ne samo da čovjeka iznutra grize nego izgleda da ga čini teretom za druge. Čovjeku se čini da je osuđen na primanje pomoći od drugih te istodobno sam sebi izgleda beskorisnim. Otkriće spasenjskog značenja trpljenja u sjedinjenju s Kristom PREOBLIKUJE taj tjeskobni osjećaj. Kad čovjek vjeruje da sudjeluje u Kristovim patnjama, to mu donosi unutarnju sigurnost da patnik „dopunja ono što nedostaje patnjama Kristovim”; da u duhovnim razmjerima djela otkupljenja kao i Krist SLUŽI SPASENJU SVOJE BRAĆE I SESTARA. Nije, dakle, samo koristan drugima, nego, štoviše, vrši nezamjenjivu službu. U Tijelu Kristovu koje neprekidno raste iz Otkupiteljeva križa, upravo trpljenje prožeto duhom Kristove žrtve jest NENADOMJESTIV POSREDNIK I UZROČNIK dobara koja su bitna za spas svijeta. Ono više nego išta drugo probija put milosti koja preoblikuje ljudske duše. Ono više od ičega u ljudsku povijest uprisutnjuje snage otkupljenja. U „kozmičkoj” borbi između duhovnih sila dobra i zla o čemu govori Poslanica Efežanima 6,12, ljudske patnje sjedinjene sa spasenjskom patnjom Kristovom PREDSTAVLJAJU OSOBITU POTPORU SILAMA DOBRA, utirući put pobjedi tih spasonosnih sila.
Zato Crkva u svoj patničkoj Kristovoj braći i sestrama gleda višestrukog nosioca njegove nadnaravne snage. Kako se često crkveni pastiri upravo njima utječu, upravo od njih traže pomoć i potporu! Evanđelje trpljenja trajno se ispisuje i neprestano progovara riječima čudnog paradoksa: izvori božanske snage izviru upravo usred ljudske slabosti. Oni što sudjeluju u Kristovim patnjama, u osobnom trpljenju čuvaju izvanredni DIJELAK BESKRAJNOG BLAGA otkupljenja svijeta i zato to blago dijele s drugima. Što je čovjek ugroženiji grijehom, što su teže strukture grijeha što ih u sebi sadrži suvremeni svijet, to je snažnija rječitost ljudskog trpljenja. I to više Crkva osjeća potrebu da se utječe vrijednosti ljudskih patnja za spasenje svijeta.
Zabilježeno 06.07.2022. 20:36
Izvadak Uvoda i Šestog poglavlja iz enciklike Ivana Pavla Drugog Svetog, pod nazivom SALVIFICI DOLORIS, - SPASONOSNO TRPLJENJE,
izdano u Zagrebu, 2003.g. od KS.
Dokumenti 70
