Slabosti,
milino, sjaju mojih večeri,
oko
nas ponestaje ometanja i šumova;
jači
glas je Tvoj, namisao mojoj vjeri
da
večeras ostane bez mlakih kumova
i
bez brige, i bez bojazni za neke drage ljude
jer
na sigurnom se kraju duša ova ukotvila,
mada
sama sebi buku stvaram i sve krive sude,
mada
prašina sam koja se sa tijelom urotila.
Isuse
moj, Srce prepuno te sve miline,
dah
me Tvoj pridiže i nosi u visine,
snažno
grmiš kao kad mi munja sine,
a
ne čujem groma usred nastale tišine.
Klijetka
trza se, treperi; ono što mi u njoj teče,
to
je volja Boga Oca što me sada proziva;
ono
što je stalo u njoj, to je sve što meni reče,
da
me Duhom takvu snenu ljubav doziva.
Svi
mi znalci smo za te manje važne teme,
hrabri
svi kada doba je od silne pameti.
Sve
što znamo, to je nama samo breme,
to
su dosadni i smiješni nameti.
Ipak
istom riječju naziva se naš Kreator,
Tata
moj što vidi kamo smjera licemjerje,
a
isti je izraz kao da ta ljubav je predator,
a
ne Život, Duša Tvoja, nježna kao perje.
Pod
tim silnim udarcima takva slabost,
takvo
milosrđe božanskoga vrta,
takvo
praštanje, a sramotna nagost,
takva
krajnost i granična crta.
Kao
milje Oca svoga, Ti nas k sebi uzimaš,
pod
svoje okrilje i zaštitu od zloga.
Nama,
grubima, Ti, Kriste, sve oduzimaš
i
tek tako ostaje nam ljubav Boga.
Ljubav
bez pameti, a ne može bez uma,
ne
može bez ognja Duha koji se ne gasi.
Jača
od sve buke, slabija od svakog šuma,
daruje
nam spoznaju i bitak što ga spasi.
17.06.2022.
23:27