Prepune
su košare od mjedi
i
kostrijet na ramenima je teška
na
toj žezi koja lomi kapke.
Osmijeh
se za osmijehom ledi
dok
ja plamtim zbog ta smiješka
što
uzdiže krhke lapke
sunčanih
narcisa i šarenih šafrana
kada
nikom nije stalo do dubina
što
se prelamaju na tvome kipu.
Gledaš
gore, svojim Sinom protkana
i
s tom unutarnjom suzom od rubina
koja
mene pronađe u hipu,
uzvišena
u svoj jednostavnosti,
savršena
Majka ponizne punine,
prijateljica
svih dobrih kradljivaca
koji
od konjaka žive u svoj stalnosti
poput
neslavnih pastira od runine
i
hrane se duhanom gadljivaca
kao
kraljevi sirotinje i beskućništva
što
je zauzelo, eto, sve te klupe
po
svim velikim i malim parkovima
ova
Grada koji nema određenog smetlišta
gdje
bi pronašli se kao veće grupe
što
bi dale glase svoje znakovima.
Našlo
bi se piromana, opasno bi bilo.
Stoga
samuju na suverenim ulicama
što
su ukrašene obojanim pročeljima
kako
bi sačuvali to blaženo ti Krilo,
zlatnu
nekretninu s nebeskim udicama,
u
kojemu slave život s milosrdnim žiteljima.
Silne
zbacila si suhom birokracijom
i
ne znaju ništa korisno za praksu
preživljavanja
u imitaciji kriminala
pa
se žure srušiti se neprekidnom racijom
kako
bi se našlo penija za taksu
što
je njima iće, ugled, piće minimala.
Ne
znam gdje si otkrila mi traga,
al'
si molila za mene zdušno,
sada
to je sasvim jasna stvar.
O,
mila, o, slatka, o, draga,
opet
dolazi mi doba sušno,
nepopravljiv
to je kvar.
To
je zato da ti budem nova
kao
moliteljica ti sve raznolikosti.
Stari
čovjek odnio je sobom zla.
Izvukla
si opet me iz crna rova
gdje
sam sada sastavila kosti;
a
i nisam više niti blizu tla,
već
mi duša ne posustaje.
Takva
čuda sred nevolje strašne
daju
mi naslutiti još jaču vjeru
kakva
nikad ne odustaje
od
slobode izdašne
koju
Krist mi ne daje na mjeru.
Rekoh
zbogom sve davnine,
djetinjstvo
što pije mlijeka.
Velik si mi darak izmolila
kad
si sišla do moje ravnine
gdje
me partizana nosila je rijeka,
pa
si još i sreću moju posolila.
Sada
čuj me, slušaj srce moje
što
u slabosti se već potrese
kao
list na jesenskome vjetru.
Žalosne
su te raznolike boje,
ali
s njima Uskrsnuće se pronese
kao
moja duša na tvom svjetlu
jer
u tome vidim samo naša Boga.
Gledam
dušom, ne znam reći
jer
sam zarobljena tu da služim.
Sigurna
je radost i bez vina toga.
Puk
sam onaj, želim Sina steći
da
i s tobom sad protužim.
Krvave
su bitke tvoje,
molitve
ti jake kao stijena,
ništa
prepreka ti nije.
Za
tebe se siromasi roje,
a
ne klika otmjena i lijena;
bit
ćeš ljepša nego ikad prije,
ozdravit
će slijepi
i
taj nijemi poput mene.
Živjet
ćemo u množini
da
nas krijepi
Onaj
koji nema sjene,
koji
zrači ljubav u punini.
29.03.2022.
00:51