Ti,
najdraža mi
ljubavi
od meda
što
se košnicama uzaludno išće
jer
prohujala su ta vremena reda,
jer
je drugo sjeme, nije isto lišće;
jedina
mi svijetla zrako
što
se tminama zrcali
kad
je tijelo slabo, a srce je jako,
položit
ću jedan račun mali.
Dužna
sam ti neke molitve za sreću
jer
mi nismo zbog toga se sreli,
jer
vojnici uvijek u pohode kreću,
umirući
napuštaju mrzak život cijeli.
Dužna
sam ti mjesto žrtve bezbroj poljubaca
jer
se traži igara i krvi,
i
na tenkove se baca mnogo cvijeća i rubaca;
zemlja
ledena je, svijet se mrvi.
Ipak,
ništa dužni ne možemo biti
jer
smo blagovali Krista
koji
nas je poželio takve poroditi
da
smo uvijek Crkva ista.
Umire
u meni na tom križu svome,
križu
našem što ga pokora donese
da
bismo i poživjeli uskrsnuću tome
kad
se duša milošću istrese,
kad
se okovi raskinu
i
kada se gladuje zbog posta,
kad
se žeđa vinu
i
kada se pomazuje gosta.
Ostani
mi ljubav moja radi mene,
radi
sebe, svetih, radi molitve ustrajnosti
što
se postojano vrti poput sjene
koja
postoji zauvijek u toj tajnosti.
Možda
sada moram se ispričati
jer
mi ljubavna balada ni sebi ne sliči.
Nisam
željela se isticati,
duša
mi se samo Istinitim diči,
i
u misli, i u slutnji, propustu i djelu.
Znaj
da ostajem u Riječi,
da
sam pratila Ljepotu cijelu;
takvo
stanje nikad se ne priječi.
Još
za dana uvijek u tom križu se ogledam,
ali
sve je manje mrtvila, a više života.
Što
sam bliže želji da se predam,
to
mi lakše šapuće ta božanska divota.
Znaš
li da me davno izabrao,
još
se dobro sjećam toga.
Mene
oduzeo i sa mnom je sabrao
vjeru
što se množi radi svoga Boga.
05.03.2022.
00:29