Pjesma zaručnice

 

Često dođe srcu mi pa traži

neki stih od značaja i snažan,

neki koji svaku suzu blaži.

Niti jedan da bi bio važan.

Dugo ima otkada sam stihovala

da bih svoju knjigu sama sastavila,

ali rijetko da sam nešto iskovala.

Bijah dijete, al' sam ostarila.

Kako bilo, pronašla sam ono svoje,

inače mi ne bi sada cvale ruže.

Sveto pismo postaje mi cvijeće moje

kad se psalmi do kasna produže,

kad mi Isus daje Pjesmu zaručnice.

Nitko ne zna il' do vijeka šuti

kako nastaju od srca zadužnice,

kako duša se nebesima naputi.

Prave ljubavi su uvijek nesretne i kobne,

ljubavnike čeka otrov ili rastanak

i to stoga što su duše malodobne.

Stih je dobar samo kao zadnji sastanak.

Samo Bog je Ljubav prava, Ljubav sama

i tko to sve zna, rijedak li je stvor.

Jer su zaručnici i svjetlo, i tama,

harmonija kakvu nosi sveti zbor.

Reći ćeš mi da je Bog u visu, u daljini.

Imaš pravo, veća je opasnost krive vjere.

Kad se hladan suton nametne sparini,

tome času dolaze i noći preko svake mjere.

Nisu potrebne nam ljudske riječi koje venu,

samo note, malo sluha za sve povjetarce

i još zvijezda koja zna za sestru snenu

kao more što donosi ribarima žmarce.

03.02.2022. 16:31

Tvoj narod od soli

 

Svijeće me žare,

to kasni su sati.

Puštaju žmare

da bih se dati.

Slavim. Slavim Tebe

u sebi, u srži svojoj

kao što Ti predaješ sebe

toj ispraznosti mojoj.

Ima li ljubavi jače,

ima li riječi ili znaka

za život što plače,

za grijehe predaka?

Osvijesti me svojim Križem

i, molim Te, pusti da učim

jer svojim Te savjesnim grižem

doista ljubim i malo mučim.

Svojim Te žalom

duboko dotičem

naravi palom

koje se odričem.

Ovo Te sitno biće

časkom tek imati hoće

jer moje si Iće

za poetske teškoće.

A Ti, Čovjekom posta

da bolje me znaš,

mada nema me dosta

tamo gdje prebivaš,

u nevolji, jadu.

I suzu mi čitaš,

u mirisnom kadu

za ljubav me pitaš.

O, daj, Kriste, susret produži

jer jako mi treba,

i noć se oduži

bez kraljevstva neba

gdje nema ni suza,

ni groba, ni tame.

Bez tih ljestvi i uza

tu magle su same.

Sad udišu grudi,

tijelo se gubi

i nestaju sudi,

i samo se ljubi.

Kraljeva dvoranka

kao jedinica kći

iz velika dalja, iz postanka

gdje stvaranje vri,

blaga je, Rabbi,

poput lahora bridi,

a riječ joj slabi

na visokoj hridi

pa ostaje šutnja

što ne vlada često

dok Anđelova lutnja

odaje presveto mjesto.

I prolazi vrijeme,

a stvari su iste,

al' božansko sjeme

vodi me, Kriste.

O Tvojoj ljepoti,

Milosti tajna,

ovise životi

i ljubav sjajna.

I radost, i snaga

su besplatna viza

da duša Te draga

doživi izbliza.

A moja je ljudska bijeda

sred krvava maslinika

tako mala i blijeda

da ružna je slika.

Ti ljubavi daješ

da budem Ti kap,

mene prepoznaješ

kao zemaljski hlap.

Ljubim Te loše,

ljubim Te smjelo

i usne tetoše

sveto Ti čelo.

Tjeskoba silna

jednom će proći,

molitva umilna

k Tebi će doći,

to sigurno znaš,

da l' Anđeo rekne,

jer svijet sad osvajaš

da narod svoj stekneš.

To nam je čežnja, zar ne?

Pogledaj samo,

Ti plaćaš za sve

i nemaš kamo.

Hvala za suze i boli,

to dostojanstvo mi daje.

Tvoj narod od soli

uvijek Te prati, uvijek se kaje.

02.02.2022. 23:12

Tamo gdje se spaja svijet sa svjetlom

 

Pomozi, Isuse, bijednome stvorenju
da izreče pjesme odanosti, slatke ode
što me privode ka izgorenju,
pohvalnice, slavu što je izišla iz mode

poput kakva prastaroga, trula panja.
Nitko ne zna da iz njega korijen klije
koji nosi sokove od mudrosti i znanja,
i iskustva kojeg nestalo mu nikad nije.

I šume Ti pjevaju, i od panja stara
odaju Ti svaku čast i slavu 
jer Ti slava odasvud izgara,
pali nebo, livade i travu.

Tamo gdje se spaja svijet sa svjetlom,
gdje se duga rodi da bi se sakrivala,
tamo gdje se budim carstvu svetom,
tamo mi pokaži što sam snivala

da me ne zavede crna vila,
lijepa kao domovina, kao rodni kraj
s odorama od prekrasna tila
i sa stihom koji imitira izgubljeni raj;

ne daj mene, ne daj vještici od purpura
jer to nije bijeda, nije muka, trud,
jer tu nema Križa što se jedva gura,
tamo nitko nije zbog ljubavi lud.

Vrati mene pašnjacima svojim
kao što me uvijek spašavaš od svega
što ne odgovara pozivima mojim
iz duboka mora i s daleka brijega.

Tanku me izbavi i zarobi
kao što u svijeći držiš tinj
da se sjetim svoje svete kobi,
da uništim svaku hinj

jer već osjećam se kao santa
čiji led se topi, nestaje s vidika,
i postajem duša bez imalo sanca
u kojemu uvijek bijah Tvoja slika.
‎07. ‎srpnja ‎2018. 04:52:53

Vječno biserje

 

Kad se jednom tvoje drage ruke

od svih blagoslova, molitvi saberu,

kad proslijediš nekome to svjetlo Muke

i kada te neke druge ruke izaberu,

nemoj dopustiti da te uzaludno traže

već približi tome srcu ljubav Majke

da mu pjesme tvoje postanu najdraže,

da se sjeti da se našlo usred bajke

što se uvijek prepričati može

nekom svome, nekom dragom biću.

Molim Te, o, molim, dragi Bože,

Ti privedi one žedne usne rajskom piću,

neka Te požele barem malo kao ja

što sam uvijek čeznula za Tvojim izvorima,

neka nađu plamen ona ista odsjaja,

nek Te čuju u svim svojim izborima.

Predaj sinu svome usamljenu dušu

da je mogne Tvojim riječima napajati

i da natopi je i potopi strašnu sušu

kako ona ne bi nikad mogla zdvajati,

kako ljubila bi, sretna, puno više,

puno jače neka gori, poput panja stara;

neka za Tvog plemenita sina diše,

neka se u njedrima od ljubavi odmara.

Lijepo li je ostaviti baštinu od Boga

na tom kamenju od jake želje i od nade,

sačuvati sve od blaga i života svoga

da ga neka tuđa duša ne ukrade.

02.02.2022. 09:37

Marie Curie Documentary

Svjetlo Kristovo

 

Svjetlo su mi, Bože, riječi Tvoje,

prispodobe što ih daješ svakom stvoru,

djela što ih činiš snagom duše svoje;

slatko je prebivati u Tvome dvoru.

Knjiga sveta od života za mene je tajna

iza koje me dozivaš otvoriti vrata.

Ništa ne znam, niti odakle ta svjetlost sjajna

što raspršuje se gradovima mira, područjima rata.

Tko te sjajne zvijezde sanja, njemu nema spasa,

a kome se smrklo, taj Ti prati od svjetlosti trag.

Na tom svjetlu ne vidi se niti odora, ni rasa

već se čuje čovjek što je tražilac Ti drag.

Kada netko Te doziva, mrklim mrakom hoda

gdje ne vidi i ne čuje, ali dolazi u raj.

Čovjeku što druge ljude zemljom naokolo voda

oduzimaš bitak svoj, svoje slave sjaj.

Da ponesem svoje svjetlo što ga svatko dobi,

gasilo bi, trnulo bi bez prestanka blaga.

Sve što jesam nestaje mi, kao prah se drobi,

sve što čeznem dovodi me blizu Tvoga praga.

U mojim dubinama Ti stanuješ i bivaš

pa me podučavaš da o sebi ne brinem.

Gdje ću biti i kamo ću poći, nikada na biraš,

sve dok Te ne zovem; tad u Tebi sinem.

Ti me obasjavaš sasvim nekako iznutra,

tamo gdje mi srce čuva duše što ih ljubi.

Znam da su u Tebi svakog dana, svakog jutra

jer Tvoje se svjetlo nikad sasvim ne izgubi.

01.02.2022. 22:26

Egzotična aleja savršenstva

 

Strah me neizvjesnosti probudi

da me zagrljajem Tvojim sad osvijesti.

Bilo je to kao da mi srce ludi,

kao da se nećemo nikad više sresti.

Postim, Duše, sad od mojih sanja

jer sad, eto, put mi savršenstva se otvara

kao vrtovi od ruža gdje se duša klanja

i drugačiji mi život sada stvara.

Voljela sam oskudno Te svojim strahom,

snažno povjerenje još se uvijek ne ogleda

svakog trena postojanja Tvojim dahom,

ali duša ipak nađe gredicu mi savršenog reda,

tu egzotičnu aleju podno mladoga brezika

kojom oprezno koračam poput smetenjaka

što po prvi put se sjeti da je Tvoja slika,

da je Tvoje remek – djelo od velika domaha.

Priznajem Ti, Duše, potpuno me prožima

rezonantna vjera, zajedništvo naše snage,

kao sunce jesenje u zrelim grozdovima

pa sve slušam, gutam Tvoje riječi blage,

u svom divljenju još ostajem u nadi.

Niti jedna moja riječ ne vrijedi

da se u tim vrtovima sva posadi,

i da tu divotu ravnopravno slijedi.

Grube još su ove moje ruke,

mada sve mi cvate i sve Tebi živi.

Nema ovoj duši miomirisne te luke

što bi bila ravna da se srce tako divi.

01.02.2022. 01:42