Nitko ne može drugome Boga i Njegovo carstvo položiti na stol, to ne može ni vjernik u odnosu na samoga sebe. No, iako se čini da je time u mnogo čemu opravdana nevjera, ipak ostaje i dalje neprijatnost onoga „možda je ipak istina”. U tom „možda” krije se neizbježivo iskušenje kojemu nevjernik ne može uteći, u kojemu i on mora doživjeti neotklonjivost vjere kad je pokušava otkloniti.
Drugim riječima, i vjernik i nevjernik, svaki na svoj način, i sumnjaju i vjeruju, ako se baš ne skrivaju pred samima sobom i pred istinom svojega bića.
Nitko ne može potpuno umaći sumnji, niti itko potpuno vjeri. Nekomu vjera postaje nazočna PROTIV sumnje, nekome KROZ sumnju i u OBLIKU sumnje.
Takva je u svojoj biti ljudska sudbina: da čovjek jedino u ovom trajnom suparništvu između sumnje i vjere, između iskušenja i sigurnosti može naći konačnost svoga bića.
Možda bi upravo sumnja mogla postati mjestom komunikacije, jer ona priječi jednog i drugog partnera da se zatvore u svoj vlastiti svijet. Sumnja obojicu priječi u tome da se potpuno zaokruže u sebi; ona vjernika upućuje na onoga koji sumnja, a onoga koji sumnja upućuje na vjernika. Za prvoga sumnja znači njegovo udioništvo u sudbini nevjernika, a za drugoga način kojim mu se vjera, usprkos svemu nameće kao izazov.
Ako se, svime onim što je rečeno (u predgovoru o klaunu koji trči u selo i viče da cirkus gori), slika o klaunu koga ne mogu shvatiti te o seljacima koji nisu sposobni naslutiti pokazala kao nedostatna da opiše sraslost vjere i nevjere u našem današnjem svijetu, ipak nećemo smjeti zanijekati da ona, uza sve to, izražava jedan od specifičnih problema vjere.
Jer, temeljno pitanje uvoda u kršćanstvo, gdje se mora pokušati raščlaniti što to znači kad čovjek kaže: „Vjerujem”, to nam se pitanje postavlja u sasvim određenom vremenskom času.
S obzirom na našu povijesnu svijest, koja je dio naše vlastite svijesti, našeg osnovnog razumijevanja onoga što je ljudsko, to pitanje možemo postaviti još samo ovako: Što kršćanska ispovijest: „Vjerujem” znači danas, uzimajući dakle u obzir pretpostavke naše sadašnje egzistencije i našeg sadašnjeg stava prema stvarnosti?
Tako smo ujedno došli do analize teksta koji treba pružiti nit vodilju ovim našim razmišljanjima. To je „Apostolsko vjerovanje”, koje od svog početka želi biti 'Uvod u kršćanstvo' i sažetak njegovih bitnih sadržaja.
Taj tekst simptomatski započinje riječima „Vjerujem...”. Za sada se, naravno, odričemo toga da tu riječ tumačimo iz njenog sadržajnog konteksta. Nećemo zasad pitati ni to, što znači da se ovaj temeljni izraz „Vjerujem” javlja u određenoj formuli, u vezi s određenim sadržajima i unutar liturgijskog konteksta. Svakako, ova dva konteksta, kontekst liturgijske forme i sadržajnih određenja, suodređuju smisao riječi „Credo”, kao što i, obratno, riječ „Credo” nosi i određuje sve ono što iza toga slijedi, uključujući i liturgijski okvir. Ipak, ove dvije stvari moramo neko vrijeme ostaviti po strani, da bismo mogli radikalnije pitati i posve načelno razmisliti kakav se uopće stav ima u vidu kad kršćanska egzistencija nalazi u glagolu „credo” svoj prvotni izražaj, određujući time – što nipošto nije po sebi jasna stvar – bit kršćanstva kao „vjeru”.
Često nepromišljeno držimo da su „religija” i „vjera” jedno te isto te da svaku religiju možemo s pravom smatrati vjerom. No, to vrijedi tek u ograničenoj mjeri. Često se ostale religije nazivaju drugačijim imenom i time ostvaruju druga težišta. Stari se zavjet u svojoj cjelini nije shvaćao pojmom „vjere”, već pojmom „zakona”. U prvom je redu riječ o životnom poretku u kojemu onda, dakako, i čin vjerovanja dobiva više na značenju.
Rimska pak religioznost praktično je pod „religio” pretežno shvaćala obdržavanje određenih ritualnih oblika i običaja. Za nju nije odlučujuće da li se vjerski čin oslanja na nadnaravno; takav čin može čak i biti potpuno odsutan, a da se čovjek ipak ne iznevjeri toj religiji. Kako je ona bitno sistem obreda, ono jedino odlučujuće sastoji se u njihovom opsluživanju.
Tako to možemo pratiti dalje kroz svu povijest religija. No ova je napomena dovoljna da objasnimo kako ni izdaleka nije po sebi razumljivo da se kršćanska egzistencija bitno izražava pomoću riječi „credo”, da ta riječ kazuje njezin specifičan stav prema stvarnosti, to jest stav vjere.
Time naše pitanje, naravno, postaje samo hitnijim: Na kakv se stav zapravo misli ovom riječju? I dalje, kako to da se naš osobni ja tako teško poistovjećuje s htijenjem koje je uključeno u riječi „vjerujem”? Kako to da nam se uvijek nanovo čini nemogućim da mi svoj današnji ja – svatko svoj, u posvemašnoj odvojenosti od drugoga – poistovjetimo s onim ja iz „Vjerovanja” koji su određivale i oblikovale generacije prije nas?
Nemojmo se zavaravati: uvijek je bilo uzbudljivo i činilo se općenito nemoguće zaći u subjekt obrasca „Credo”, pretvoriti taj shematski subjekt u krv i meso osobnoga ja. Kod pokušaja da se to postigne nije bio rijedak slučaj da je bivao shematiziran ja, umjesto da se sama shema ispunila mesom i krvlju. Pa ako mi danas kao vjernici ovog našeg doba, možda s ponešto zavisti saznajemo kako je srednjovjekovni čovjek u našim krajevima bez iznimke bio čovjek vjere, bit će dobro da bacimo jedan pogled iza kulisa što nam ga danas omogućuje povijesni istraživalački rad.
Povijesno nas istraživanje može poučiti kako je već onda postojalo veliko mnoštvo automatiziranih sljedbenika, i kako je bio relativno malen broj onih koji su stvarno zašli u unutarnje gibanje vjere. Ono će nam, nadalje, pokazati kako je vjera za mnoge bila samo sustav životnih oblika, koji je već bio tu i kojim im je bio barem toliko zastrt koliko i otvoren smisao one uzbudljive pustolovine što je zapravo znači riječ „Credo”.
Uzrok svemu tome jest to što između Boga i čovjeka postoji beskonačan jaz; što je čovjek tako sazdan da njegove oči mogu vidjeti samo ono što Bog nije, jer Bog je za čovjeka bitno nevidljiv, nalazi se izvan njegova vidokruga i uvijek će biti izvan dometa njegova pogleda.
Bog je bitno nevidljiv: ovaj temeljni iskaz biblijskog vjerovanja u Boga, koji stoji u opreci prema vidljivosti bogova, istodobno je i u prvom redu iskaz o čovjeku. Čovjek je biće koje motri, biće kojemu je prostor njegove egzistencije – čini se – određen prostorom njegova motrenja i rukovanja. A u tom prostoru ljudskog motrenja i rukovanja, što određuje životno mjesto čovjeka, Bog se ne nalazi, niti će se ikada naći, ma koliko se taj prostor proširivao. Važno je, čini mi se, naglasiti da je ovaj iskaz u principu dan u Starom zavjetu: Bog nije samo onaj koji se sada stvarno nalazi izvan ljudskog vidokruga, ali kojega bi čovjek ipak mogao vidjeti kad bi samo bilo moguće ići dalje; ne, on je onaj koji se BITNO nalazi izvan toga, ma koliko se naš vidokrug proširio.
No, ovime se pokazuju samo prvi obrisi stava koji se krije u riječi „Credo”. Znači da čovjek motrenje, slušanje i rukovanje ne smatra totalitetom svega onoga što ga se tiče, on prostor svog svijeta ne smatra ograničenim onime što može vidjeti i čime može rukovati; naprotiv, čovjek traži drugi oblik pristupa stvarnosti. I upravo to on naziva vjerom, nalazeći u njoj presudno otvaranje svojih kozmičkih vidika uopće. No ako je tome tako, onda riječ „credo” uključuje temeljni izbor u odnosu na stvarnost kao takvu. To ne znači konstatiranje ovoga ili onoga, već je to temeljni oblik odnosa prema bitku, prema egzistenciji, prema vlastitom biću i prema cjelini stvarnosti. To znači opciju da ono što se ne može vidjeti, što ni na koji način ne može ući u ljudski vidokrug, nije nezbiljsko, već da ono što nije moguće vidjeti predstavlja čak pravu stvarnost koja nosi i omogućuje svaki drugi oblik stvarnosti.
To, nadalje, znači opciju da ono što u cjelini omogućuje stvarnost, čovjeku pruža istinski ljudsku egzistenciju, da ga kao čovjeka, kao ljudsko biće, čini mogućim.
Još jednom, drugačije rečeno: vjera znači opredjeljenje za to da se u najdubljoj nutrini ljudske egzistencije nalazi nešto što ne može imati svoj temelj u vidljivu i opipljivu svijetu i što ne može odatle crpiti svoju snagu, jer se ta najintimnija jezgra u čovjeku nalazi u doticaju s nevidljivom zbiljom, i ta se zbilja pokazuje kao nužnost za ljudsku egzistenciju.
Takav je stav, naravno, moguć samo u onom procesu što ga biblijski jezik naziva „obratom”, „obraćenjem”. Prirodno čovječje težište tjera čovjeka prema vidljivome, prema onome što može uzeti u ruku i čime može rukovati kao svojim vlasništvom.
On mora izvršiti obrat prema unutra da bi vidio kako zanemaruje svoju dublju vlastitost kada se tako dade vući od svog prirodnog težišta. Mora se preobraziti da bi spoznao kako je slijep kada vjeruje samo onome što vide njegove oči. Bez tog obrata egzistencije, bez sukoba s naravnim težištem nema ni vjere.
Jer, vjera jest obraćenje (od ob-vratiti se) kod kojega čovjek otkriva da se daje voditi iluzijom kad se zariče samo onome što je dohvatljivo. To je u isti mah najdublji razlog zašto se vjera ne može dokazati: ona je obrat bitka, i samo će onaj tko se preobrati nju primiti. A kako nam naše težište ne prestaje pokazivati drugi smjer, taj obrat započinje svakoga dana iznova, i samo doživotnim obraćanjem možemo shvatiti što znači kad se kaže: „Vjerujem”.
Odatle možemo razumjeti da vjera nije problematična samo danas, da, u specifičnim uvjetima naše moderne situacije, izgleda kao nešto gotovo nemoguće, već da ona oduvijek znači, možda ponešto nejasno i ne tako lako spoznatljivo, skok iz ovoga svijeta dohvatljivosti što se nameće čovjeku: vjera ima oduvijek na sebi biljeg nekakvog pustolovnog loma i skoka, jer ona trajno predstavlja rizik, koji se sastoji u tome da se ono što naprosto nije moguće vidjeti prihvaća kao jedino zbiljska stvarnost i kao ono na čemu se sve zasniva.
Vjera nije nikada značila takav stav koji bi naravnom težištu ljudskoga bića po sebi pritjecala; oduvijek je ona značila opredjeljenje koje seže do biti egzistencije, opredjeljenje koje je uvijek zahtijevalo preobraćenje čovjeka, što se može postići samo u odluci. 03.02.2022. 19:21
Joseph Ratzinger, isječak iz predavanja „Uvod u kršćanstvo”.
